Urbane legende Japana. Strašne i čudne priče iz Japana Priča o kravljoj glavi Japan
Još sam bio mlad kada mi je otac ispričao ovu priču. Sedeli smo sa njim u kuhinji, pili kafu, a razgovor se pretvorio u misticizam.
Vrijedi napomenuti da je papa bio vjernik koji je prepoznao postojanje raznih transcendentalnih sila, ali je istovremeno bio i logičar s praktičnim načinom razmišljanja.
Pa, bliže temi, kako kažu. Nakon što sam popio malo kafe i pojeo je sa medom, ocu sam postavio pitanje koje mi je bilo tako uzbudljivo: „Tata, ništa mi se nije dogodilo u tvom životu. Tata je naborao čelo i malo razmišljao, prevrćući u sjećanju slučajeve koji su nekako spadali u kategoriju mističnih. Onda je rekao: „Pa, zapravo je bilo nečega. Rođen sam u najtragičnijem periodu naše istorije - avgusta 1941. Ukrajina je bila druga zemlja nakon Bjelorusije koja je bila podvrgnuta nacističkom bombardovanju. Grad Dnjepropetrovsk se za nekoliko sedmica pretvorio u ruševine. Moja majka je pokazala pravo junaštvo tako što je mene i moje starije sestre sakrila i podigla na noge u skloništu. Prošlo je deset ili dvanaest godina, ali grad se oporavljao izuzetno sporo. Ja sam, kao i većina djece istih godina, odrastao u pepelu rata. Život je bio težak. Morao sam raditi cijeli dan, pomagati majci, zaboravljajući na bezbrižno djetinjstvo, mladost i mladost. Jedina zabava koju smo imali bila je racija u seoskoj fabrici dinja koja se nalazi izvan grada. Lubenice i dinje bile su naš jedini užitak iz djetinjstva, jer ni običan šećer nije bilo moguće nabaviti.
I tako, jednog dana, dogovorivši se sa prijateljima o još jednom izletu na bostanu, otišao sam u selo. Stigao sam prije ostalih momaka. Sjedajući na klupu kod čika Vanjine kolibe, počeo sam da gledam u polje gdje je rasla naša mladalačka radost. Zabilježivši rute kretanja i mogući bijeg u slučaju pojave stražara, pogledao sam put, čekajući da se pojave moji saučesnici. Ali primijetio sam samo usamljenu ženu u crnoj haljini sa maramom na glavi. Ne bih se fokusirao na udovicu – nije ih mnogo ostalo nakon rata – ali ona je odjednom napravila čudan manevar, ušavši u neprobojnu gustiš trnja. Bilo je čudno i to što je prošla pravo kroz njih, apsolutno ne primjećujući ogrebotine do kojih je, naravno, trebalo doći. Istovremeno je išla sigurnim hodom i prilično brzim korakom. Skočio sam sa klupe i potrčao za strancem. Takvo ponašanje bilo je krajnje misteriozno, a tinejdžerska radoznalost nije davala mir. Dotrčavši do početka šikara, u daljini sam ugledao njenu glavu. Pažljivo rastavljajući trnovito žbunje, krenuo sam za njom. Žbun me je primjetno ogrebao po nogama koje nisu bile pokrivene mojim šortsom, ali sam, stoički, nastavio juriti za predmetom. Gledajući naprijed, iznenadio sam se da se žena ne vidi. „Možda joj je pozlilo na suncu i pala“, pomislio sam u tom trenutku. Već prilično brzo skačući kroz trnovito žbunje, krenuo sam u pravcu u kojem sam posljednji put vidio siluetu žene. I tako, rastajući visoko žbunje i gledajući u zemlju, zastao sam, paralizovan od straha. Glava je virila iz zemlje. Ogromna glava, veća od ljudske, sa neprirodno izbuljenim očima, kao kod Grejvsove bolesti. Uopste nisam video nos. Mogu samo reći da ta glava uopšte nije bila ljudska: neprirodno okrugla poput bundeve, sa izbuljenim očima, bleda kao kreda i bez kose. Ono što je čudno je da je pored nje ležao isti crni šal koji je nosila žena koja je ušla u ove šipražje. Van sebe od užasa koji me je prvi obuzeo, odjurio sam odatle. Ne primjećujući bodljikavo žbunje, bez vrućine, bez umora, iskočio sam na cestu kao saiga. Na moju sreću, prijatelji su me čekali kod klupe. Nisam im rekao šta se dogodilo, jer ko zna šta je to bilo i šta obećava susret sa tim.”
U zaključku, napominjem da moj otac nije bio sanjar niti pobornik praktičnih šala, te mu stoga spremno vjerujem.
Japanci mogu pratiti istoriju svoje kulture unazad do antičkih vremena, oni prate svoje genealogije vekovima unazad i imaju veoma stare urbane priče. Japanske urbane legende (都市伝説 toshi densetsu) su sloj urbanih legendi zasnovanih na japanskoj mitologiji i kulturi. Često su užasno strašni, možda je to upravo zbog njihove sive starine. Dječje školske horor priče i sasvim odrasle priče - neke od njih ćemo prepričati.
15. Priča o Crvenoj sobi
Za početak, svježa horor priča 21. stoljeća. Radi se o iskačućem prozoru koji se pojavljuje kada predugo surfate internetom. Oni koji zatvore ovaj prozor ubrzo umiru.
Jedan običan momak koji je mnogo vremena provodio na internetu čuo je od svoje drugarice iz razreda legendu Crvene sobe. Kada je dječak došao iz škole, prvo što je uradio je sjeo za kompjuter i počeo tražiti informacije o ovoj priči. Odjednom se u pretraživaču pojavio prozor sa frazom „Želite li to?” na crvenoj pozadini. Odmah je zatvorio prozor. Međutim, odmah se ponovo pojavio. Zatvorio ju je iznova i iznova, ali je nastavio da se pojavljuje. U nekom trenutku se pitanje promijenilo, natpis je glasio: „Želiš li ući u Crvenu sobu?“, a dječji glas je ponovio isto pitanje iz zvučnika. Nakon toga se ekran zamračio i na njemu se pojavila lista imena ispisana crvenim fontom. Na samom kraju ove liste momak je primetio svoje ime. Više se nije pojavio u školi i niko ga nije video živog - dečak je svojom krvlju ofarbao sobu u crveno i izvršio samoubistvo.
14. Hitobashira - ljudi iz stubova
Priče o ljudima sa stubovima (人柱, hitobashira), tačnije o ljudima koji su živi zakopani u stupovima ili stubovima tokom izgradnje kuća, zamkova i mostova, kruže Japanom od davnina. Ovi mitovi se zasnivaju na vjerovanju da duša osobe uzidane u zidove ili temelje zgrade čini strukturu nepokolebljivom i jača je. Najgora stvar, čini se, nisu samo priče - ljudski kosturi se često nalaze na mjestu uništenih drevnih građevina. Tokom likvidacije posljedica zemljotresa u Japanu 1968. godine otkriveno je na desetine kostura, zazidanih unutar zidina - i to u stojećem položaju.
Jedna od najpoznatijih legendi o ljudskim žrtvama povezana je sa zamkom Matsue (松江市, Matsue-shi), koji datira još od XVII vijeka. Zidovi zamka su se nekoliko puta urušili tokom izgradnje, a arhitekta je bio uvjeren da će čovjek stuba pomoći da se situacija ispravi. Naredio je da se izvrši drevni ritual. Mlada djevojka je kidnapovana i, nakon valjanih rituala, zazidana u zid: gradnja je uspješno završena, dvorac i dalje stoji!
13. Onryo - osvetnički duh
Tradicionalno, japanske urbane legende posvećene su strašnim stvorenjima s drugog svijeta koji iz osvete ili jednostavno iz nestašluka nanose štetu živim ljudima. Autori japanske Enciklopedije čudovišta, nakon što su sproveli anketu među Japancima, uspjeli su izbrojati više od stotinu priča o raznim čudovištima i duhovima u koje se vjeruje u Japanu.
Obično su glavni likovi onryo duhovi, koji su na Zapadu postali nadaleko poznati zahvaljujući popularizaciji japanskih horor filmova.
Onryo (霊, ogorčeni, osvetoljubivi duh) je duh, duh preminule osobe, koji se vratio u svijet živih da se osveti. Tipičan onryo je žena koja je umrla krivicom svog muža zlikovca. Ali gnjev duha nije uvijek usmjeren protiv počinitelja; ponekad nevini ljudi mogu biti njegove žrtve. Onryo izgleda ovako: bijeli pokrov, duga crna raspuštena kosa, bijela i plava aiguma (藍隈) šminka, koja imitira smrtno bljedilo. Ova slika se često igra u popularnoj kulturi u Japanu (u horor filmovima The Ring, The Grudge) iu inostranstvu. Postoji mišljenje da je Scorpion iz Mortal Kombata također iz Onrya.
Legenda o onryu datira s kraja 8. vijeka u japanskoj mitologiji. Vjeruje se da su mnoge poznate japanske istorijske ličnosti koje su stvarno postojale postale onryo nakon smrti (političar Sugawara no Michizane (845-903), car Sutoku (1119-1164) i mnogi drugi). Japanska vlada se borila protiv njih najbolje što je mogla, na primjer, gradeći prekrasne hramove na njihovim grobovima. Rečeno je da su mnoga poznata šintoistička svetišta zapravo izgrađena da "zaključaju" onryo kako bi ih spriječili da pobjegnu.
12. Okiku lutka
U Japanu je ova lutka svima poznata, zove se Okiku. Prema staroj legendi, duša male mrtve djevojčice koja je posjedovala lutku živi u igrački.
Godine 1918., sedamnaestogodišnji dječak Eikichi kupio je lutku na poklon svojoj dvogodišnjoj sestri. Djevojčici se lutka jako svidjela, Okiku se nije odvajala od svoje omiljene igračke skoro na minut, igrala se s njom svaki dan. Ali ubrzo je djevojčica umrla od prehlade, a roditelji su njenu lutku postavili na kućni oltar u znak sjećanja na nju (u budističkim domovima u Japanu uvijek postoji mali oltar i figurica Bude). Nakon nekog vremena, primijetili su da je lutki počela rasti kosa! Ovaj znak se smatrao znakom da se duša devojčice uselila u lutku.
Kasnije, krajem 1930-ih, porodica se preselila i lutka je ostavljena u lokalnom manastiru u gradu Iwamizama. Tu i danas živi lutka Okiku. Kažu da joj se kosa povremeno šiša, ali i dalje raste. I, naravno, u Japanu svi sigurno znaju da je ošišana kosa analizirana i ispostavilo se da pripada pravom djetetu.
Vjerovali ili ne, svačija je stvar, ali takvu lutku ne bismo držali u kući.
11. Ibizu - mala sestra
Ova legenda podiže priče o dosadnim malim sestrama na potpuno novi nivo. Postoji određeni duh kojeg možete sresti dok šetate sami noću (da budem iskren, mnoge od ovih urbanih legendi mogu se dogoditi onima koji noću sami lutaju gradom.)
Pojavljuje se mlada djevojka i pita da li imaš sestru i nije bitno da li ćeš odgovoriti sa da ili ne. Ona će reći: "Želim da ti budem sestra!" a nakon toga će vam se pojavljivati svake noći. Legenda kaže da će se, ako na bilo koji način razočarate Ibizu kao svoju novu veliku sestru, jako naljutiti i početi da vas ubija malo po malo. Tačnije, to će donijeti „uvrnutu smrt“.
Zapravo, Ibitsu je poznata manga umjetnika Haruto Ryoa, objavljena od 2009. do 2010. godine. I opisuje mudar način da se izbjegnu problemi s ovom opsesivnom osobom. Junakinja mange sjedi u hrpi smeća i pita momke u prolazu da li žele mlađu sestru. Ona odmah ubija one koji su odgovorili sa „ne“, a one koji su odgovorili „da“ proglašava njenim bratom i počinje da juri. Stoga je, kako biste izbjegli nevolje, bolje ništa ne odgovarati. Sada znate šta da radite!
10. Zastrašujuća priča o putniku duhu koji nikada ne plaća
Ovo je strogo profesionalna horor priča za taksiste.
Noću se na cesti iznenada pojavljuje čovjek u crnom, kao niotkuda (ako se neko pojavi, kao niotkuda, gotovo je uvijek duh, zar ne znate?), zaustavlja taksi i ulazi u stanicu. zadnje sedište. Čovjek traži da ga odvedu na mjesto za koje vozač nikada nije čuo („možete li mi pokazati put?”), a tajanstveni putnik sam daje upute, pokazujući put isključivo kroz najmračnije i najstrašnije ulice.
Nakon duge vožnje, kojoj se ovom putovanju ne nazire kraj, vozač se okreće - ali tamo nema nikoga. Užas. Ali to nije kraj priče. Taksista se okreće, preuzima volan - ali ne može nikuda, već je mrtav nego mrtav.
Ne izgleda previše drevna legenda, Istina?
9. Hanako-san, duh iz toaleta
Posebnu grupu urbanih legendi čine legende o sablasnim stanovnicima škola, odnosno školskih toaleta. Možda to ima neke veze s činjenicom da je japanski element vode simbol svijeta mrtvih.
Postoje mnoge legende o školskim toaletima, od kojih je najčešća o Hanako, toaletnom duhu. Prije 20-ak godina bila je to najpopularnija horor priča među osnovnoškolcima u Japanu, ali ni sada nije zaboravljena. Svako japansko dijete zna priču o Hanko-san i svaki školarac u Japanu, u jednom ili drugom trenutku, stajao je u strahu i oklevao da sam uđe u toalet.
Prema legendi, Hanako je ubijena u trećoj kabini školskog toaleta, na trećem spratu. Tamo ona živi - u trećoj tezgi svih školskih toaleta. Pravila ponašanja su jednostavna: treba tri puta pokucati na vrata kabine i izgovoriti njeno ime. Ako se sve uradi pristojno, niko neće biti povređen. Čini se da je potpuno bezopasna ako je ne uznemiravate, a susret s njom možete izbjeći tako što ćete se kloniti njenog separea.
Mislim da je postojao lik u Harryju Potteru koji je mnogo ličio na Hanako. Sjećate li se Myrtle Moaning? Ona je duh djevojke koju je ubio Baziliskov pogled, a ovaj duh živi u garderobi, doduše na drugom spratu Hogvortsa.
8. Pakao Tomino
"Tominov pakao" je prokleta pjesma koja se pojavljuje u knjizi Yomote Inuhiko "Heart Like a Tumbleweed" i uključena je u dvadeset sedmu zbirku pjesama Saizo Yasoa, koja je objavljena 1919. godine.
Postoje riječi na ovom svijetu koje nikada ne treba izgovoriti naglas, a japanska pjesma „Tominov pakao“ je jedna od njih. Prema legendi, ako pročitate ovu pjesmu naglas, dogodit će se katastrofa. U najboljem slučaju ćete se razboljeti ili se na neki način ozlijediti, au najgorem ćete umrijeti.
Evo svedočanstva jednog Japanca: „Jednom sam čitao „Tominov pakao” uživo u radio emisiji „Urbane legende” i ismevao nepoznavanje sujeverja. Isprva je sve bilo u redu, ali onda je nešto počelo da se dešava sa mojim tijelom i postalo mi je teško da govorim, bilo je kao da se gušim. Pročitao sam pola pesme, ali onda nisam mogao da izdržim i bacio sam stranice u stranu. Istog dana sam doživio nesreću i u bolnici je bilo potrebno sedam šavova. Ne želim da mislim da se to dogodilo zbog pesme, ali s druge strane, plašim se da zamislim šta bi se moglo dogoditi da sam je tada pročitao do kraja.”
7. Kravlja glava je horor priča koja se ne može zapisati.
Ova kratka legenda je toliko strašna da se o njoj gotovo ništa ne zna. Kažu da ova priča ubija svakoga ko je pročita ili prepriča. Hajde da to sada proverimo.
Ova priča je poznata još od Edo ere. Tokom Kan-ei perioda (1624-1643), njegovo ime se već nalazilo u dnevnicima različiti ljudi. I to je samo ime, a ne zaplet priče. O njoj su pisali ovako: „Danas su mi ispričali horor priču o kravljim glavama, ali ne mogu da je zapišem ovde jer je previše strašna.“
Dakle, ova priča ne postoji u pisanoj formi. Međutim, prenosio se iz usta na usta i opstao je do danas. To se nedavno dogodilo jednom od rijetkih ljudi koji znaju "Kravlju glavu". Nadalje citiramo japanski izvor:
"Ovaj čovjek je učitelj" osnovna škola. Tokom školskog izleta pričao je strašne priče u autobusu. Djeca, koja su obično bila bučna, slušala su ga vrlo pažljivo. Zaista su se bojali. To mu je prijalo i na samom kraju je odlučio da ispriča svoju najbolju horor priču - „Kravlja glava“.
Spustio je glas i rekao: „Sada ću ti ispričati priču o kravljinoj glavi. Krava glava je...” Ali čim je počeo da priča, u autobusu se dogodila katastrofa. Djeca su bila užasnuta ekstremnim užasom priče. Povikali su u jedan glas: "Sensei, prestani!" Jedno dijete je problijedjelo i pokrilo uši. Drugi je urlao. Ali ni tada učiteljica nije prestala da priča. Oči su mu bile prazne, kao da je nečim opsjednut... Ubrzo je autobus naglo stao. Osjetivši da se dogodila nevolja, učitelj je došao k sebi i pogledao vozača. Bio je obliven hladnim znojem i tresao se kao jasikov list. Mora da je usporio jer više nije mogao da vozi autobus.
Učiteljica je pogledala okolo. Svi učenici su bili u nesvijesti i pjena im je izlazila iz usta. Od tada više nikada nije govorio o Kravljoj glavi.
Ova "veoma strašna nepostojeća priča" opisana je u kratkoj priči "Kravlja glava" Komatsua Sakya. Njegova radnja je skoro ista - o strašnoj priči "Kravlja glava", koju niko ne priča.
6 Požar robne kuće
Ova priča nije horor priča, već tragedija koja je zarasla u tračeve koje je sada teško odvojiti od istine.
U decembru 1932. izbio je požar u prodavnici Shirokiya u Japanu. Zaposleni su uspjeli doći do krova zgrade kako bi ih vatrogasci spasili užadima. Kada su žene bile na pola puta niz užad, jaki udari vjetra počeli su da otvaraju njihova kimona, ispod kojih tradicionalno nisu nosile donji veš. Da bi spriječile takvu sramotu, žene su puštale užad, padale i bile slomljene. Ova priča je navodno izazvala velike promjene u tradicionalnoj modi, jer su Japanke počele nositi donje rublje ispod kimona.
Iako je ovo popularna priča, ima mnogo sumnjivih aspekata. Za početak, kimona su zavijena tako čvrsto da ih vjetar ne može otvoriti. Osim toga, Japanci su u to vrijeme bili opušteni oko golotinje, pranja u zajedničkim kupatilima, a spremnost da umru radije nego da budu goli izaziva ozbiljne sumnje.
U svakom slučaju, ova priča je zapravo u japanskim udžbenicima za gašenje požara i velika većina Japanaca vjeruje u nju.
5. Aka Manto
Aka Manto ili Crveni ogrtač (赤いマント) je još jedan „duh iz toaleta“, ali za razliku od Hanako, Aka Manto je zao i opasan duh. Izgleda kao fantastično zgodan mladić u crvenom ogrtaču. Prema legendi, Aka Manto može u bilo koje vrijeme ući u toalet za djevojčice i pitati: "Koji ogrtač više voliš, crveni ili plavi?" Ako djevojka odgovori “crveno”, on će joj odsjeći glavu, a krv koja teče iz rane stvoriće izgled crvenog ogrtača na njenom tijelu. Ako odgovori "plavo", onda će je Aka Manto zadaviti i leš će imati plavo lice. Ako žrtva odabere bilo koju treću boju ili kaže da mu se ne sviđaju obje boje, tada će se pod otvoriti pod njim i smrtno blijede ruke će ga odnijeti u pakao.
U Japanu je ovaj duh ubica poznat kao "Aka Manto" ili "Ao Manto", ili "Aka Hanten, Ao Hanten". Neki ljudi kažu da je nekada Crveni kaput bio mladić koji je bio toliko zgodan da su se sve djevojke odmah zaljubile u njega. Bio je tako zastrašujuće zgodan da bi djevojke padale u nesvijest kada bi ih pogledao. Njegova ljepota je bila toliko zapanjujuća da je bio primoran da sakrije lice pod bijelom maskom. Jednog dana je ukrao lijepa djevojka, i nikada više nije viđena.
Ovo je slično legendi o Kashimi Reiko, ženskom duhu bez nogu koji također proganja školske toalete. Ona uzvikuje: “Gdje su mi noge?” kada neko uđe u toalet. Postoji nekoliko mogućih tačnih odgovora.
4. Kuchisake-onna ili žena sa razderanim ustima
Kuchisake-onna (Kushisake Ona) ili žena s razderanim ustima (口裂け女) popularna je dječja horor priča, posebno poznata po tome što je policija pronašla mnogo sličnih izvještaja u medijima i njihovim arhivama.
Prema legendi, ulicama Japana šeta neobično stvorenje lijepa žena u zavoju od gaze. Ako dijete samo hoda ulicom, onda mu može prići i pitati: "Jesam li lijepa?" Ako okleva, kao što to obično biva, tada Kuchisake-onna skida zavoj s lica i pokazuje ogroman ožiljak koji prelazi njegovo lice od uha do uha, ogromna usta s oštrim zubima i jezik poput zmije. Nakon čega slijedi pitanje: "Jesam li sada lijepa?" Ako dijete odgovori “ne”, onda će mu odsjeći glavu, a ako “da”, onda će mu dati isti ožiljak (ima makaze sa sobom).
Jedini način da pobjegneš od Kushisake Onne je da daš neočekivani odgovor. “Ako kažete, 'Izgledate prosječno' ili 'Izgledate normalno', ona će biti zbunjena, dajući vam dovoljno vremena da pobjegnete.
U Japanu nošenje medicinskih maski nije neobično, nosi ih ogroman broj ljudi, a jadna djeca se očigledno plaše bukvalno svakoga koga sretnu.
Postoji mnogo mogućih objašnjenja kako je Kushisake Onna dobila svoja užasna bezoblična usta. Najpopularnija verzija je ona odbjegle luđake koja je bila toliko ljuta da je sama sebi prerezala usta.
Prema drevnoj verziji ove legende, prije mnogo godina u Japanu je živjela vrlo lijepa žena. Njen muž je bio ljubomoran i okrutan čovek i počeo je da sumnja da ga ona vara. U naletu bijesa, zgrabio je mač i posjekao joj usta, vičući: "Ko će te sada smatrati lijepom?" Ona je postala osvetoljubivi duh koji proganja ulicama Japana i nosi šal preko lica da sakrije svoj užasni ožiljak.
SAD imaju svoju verziju Kushisake Onne. Pričalo se o klovnu koji bi se pojavljivao u javnim toaletima, prilazio deci i pitao: „Hoćeš li da imaš osmeh, srećan osmeh?“, a ako bi dete pristalo, izvadilo bi nož i prerezalo im usta. od uha do uha. Čini se da je upravo taj klovnovski osmijeh Tim Burton poklonio svom Jokeru u Oscarom nagrađenom Batmanu iz 1989. godine. Upravo je Jokerov satanski osmijeh, koji je sjajno izveo Jack Nicholson, postao zaštitni znak ovog divnog filma.
3. Hon Onna - ubica napaljenih muškaraca
Hon-onna je japanska verzija morske sirene ili sukubusa, tako da je opasna samo za napaljene muškarce, ali je i dalje jeziva.
Prema ovoj legendi, prekrasna žena nosi luksuzni kimono koji skriva sve osim njenih zapešća i lijepog lica. Ona flertuje s nekim tipom koji je njome fasciniran i namami ga na osamljeno mjesto, obično mračnu uličicu. Nažalost po momka, ovo neće dovesti do srećnog kraja. Hon-onna skida kimono, otkrivajući jezivi goli kostur bez kože i mišića - čisti zombi. Ona tada grli ljubavnika heroja i isisava mu život i dušu.
Dakle, Hon-onna lovi isključivo promiskuitetne mužjake, a za druge ljude nije opasna - neka vrsta šumskog redara, vjerojatno izmišljena od strane japanskih žena. Ali, vidite, slika je svetla.
2. Hitori kakurenbo ili igranje žmurke sa samim sobom
"Hitori kakurenbo" na japanskom znači "igrati se skrivača sa samim sobom". Svako može da se igra ako ima lutku, pirinač, iglu, crveni konac, nož, škare za nokte i šolju slane vode.
Prvo nožem izrežite tijelo lutke, u njega stavite malo pirinča i dio nokta. Zatim ga zašijte crvenim koncem. U tri sata ujutro morate otići u kupatilo, napuniti lavabo vodom, staviti lutku unutra i reći tri puta: „Prvo vozi (i reci svoje ime).“ Ugasite sva svjetla u kući i idite u svoju sobu. Evo, zatvorite oči i brojite do deset. Vratite se u kupatilo i udarite lutku nožem, govoreći: "Udri-kuc, sad je tvoj red da pogledaš." Pa, lutka će te pronaći, gde god da se sakriješ! Da biste se riješili prokletstva, morate lutku poprskati slanom vodom i reći tri puta: "Pobijedio sam"!
1. Tek-Tek ili Kashima Reiko
Još jedna moderna urbana legenda: Tek-Tek ili Kashima Reiko (鹿島玲子) je duh žene po imenu Kashima Reiko koju je pregazio voz i prepolovio. Od tada luta noću, kreće se na laktovima, ispuštajući zvuk "teke-teke-teke" (ili tek-tek).
Tek-tek je nekada bila prelijepa djevojka koja je slučajno pala (ili namjerno skočila) sa platforme metroa na šine. Voz ga je prepolovio. A sada gornji dio tijela Teke-teke luta gradskim ulicama u potrazi za osvetom. Uprkos nedostatku nogu, veoma se brzo kreće po zemlji. Ako te Teke-teke uhvati, prepoloviće tvoje telo oštrim kosom.
Prema legendi, Tek-Tek lovi djecu koja se igraju u sumrak. Tek-Tek je vrlo sličan američkoj dječjoj horor priči o Clack-Clack-u, kojom su roditelji plašili djecu koja su bila vani kasno u noć.
Dirirajući u svojoj dječjoj praznovjernoj naivnosti, Japanci pažljivo čuvaju svoje urbane legende - kako dječje smiješne horor priče, tako i potpuno odrasle horore. Dok stječu moderni štih, ovi mitovi zadržavaju svoj drevni okus i prilično opipljiv životinjski strah od onostranih sila.
Još sam bio mlad kada mi je otac ispričao ovu priču. Sedeli smo sa njim u kuhinji, pili kafu, a razgovor se pretvorio u misticizam.
Vrijedi napomenuti da je papa bio vjernik koji je prepoznao postojanje raznih transcendentalnih sila, ali je istovremeno bio i logičar s praktičnim načinom razmišljanja.
Pa, bliže temi, kako kažu. Nakon što sam popio malo kafe i pojeo je sa medom, ocu sam postavio pitanje koje me je toliko zabrinulo: „Tata, da li ti se nešto mistično dogodilo u životu?“ Tata je naborao čelo i malo razmišljao, prevrćući u sjećanju slučajeve koji su nekako spadali u kategoriju mističnih. Onda je rekao: „Pa, zapravo je bilo nečega. Rođen sam u najtragičnijem periodu naše istorije - avgusta 1941. Ukrajina je bila druga zemlja nakon Bjelorusije koja je bila podvrgnuta nacističkom bombardovanju. Grad Dnjepropetrovsk se za nekoliko sedmica pretvorio u ruševine. Moja majka je pokazala pravo junaštvo skrivajući i hranivši mene i moje starije sestre u skloništu. Prošlo je deset ili dvanaest godina, ali grad se oporavljao izuzetno sporo. Ja sam, kao i većina djece istih godina, odrastao u pepelu rata. Život je bio težak. Morao sam raditi cijeli dan, pomagati majci, zaboravljajući na bezbrižno djetinjstvo, mladost i mladost. Jedina zabava koju smo imali bila je racija u seoskoj fabrici dinja koja se nalazi izvan grada. Lubenice i dinje bile su naš jedini užitak iz djetinjstva, jer ni običan šećer nije bilo moguće nabaviti.
I tako, jednog dana, dogovorivši se sa prijateljima o još jednom izletu na bostanu, otišao sam u selo. Stigao sam prije ostalih momaka. Sjedajući na klupu kod čika Vanjine kolibe, počeo sam da gledam u polje gdje je rasla naša mladalačka radost. Zabilježivši rute kretanja i mogući bijeg u slučaju pojave stražara, pogledao sam put, čekajući da se pojave moji saučesnici. Ali primijetio sam samo usamljenu ženu u crnoj haljini sa maramom na glavi. Ne bih se fokusirao na udovicu – nije ih mnogo ostalo nakon rata – ali je odjednom napravila čudan manevar, ušavši u neprobojnu gustiš trnja. Bilo je čudno i to što je prošla pravo kroz njih, apsolutno ne primjećujući ogrebotine do kojih je, naravno, trebalo doći. Istovremeno je išla sigurnim hodom i prilično brzim korakom. Skočio sam sa klupe i potrčao za strancem. Takvo ponašanje bilo je krajnje misteriozno, a tinejdžerska radoznalost nije davala mir. Dotrčavši do početka šikara, u daljini sam ugledao njenu glavu. Pažljivo rastavljajući trnovito žbunje, krenuo sam za njom. Žbun me je primjetno ogrebao po nogama koje nisu bile pokrivene mojim šortsom, ali sam, stoički, nastavio juriti za predmetom. Gledajući naprijed, iznenadio sam se da se žena ne vidi. “Možda joj je pozlilo na suncu i pala je?” – pomislio sam u tom trenutku. Već prilično brzo skačući kroz trnovito žbunje, krenuo sam u pravcu u kojem sam posljednji put vidio siluetu žene. I tako, rastajući visoko žbunje i gledajući u zemlju, zastao sam, paralizovan od straha. Glava je virila iz zemlje. Ogromna glava, veća od ljudske, sa neprirodno izbuljenim očima, kao kod Grejvsove bolesti. Uopste nisam video nos. Mogu samo reći da ta glava uopšte nije bila ljudska. Pored nje je ležao isti crni šal u kojem je hodala žena koja je ušla u ove šipražje. Van sebe od užasa koji me je prvi obuzeo, odjurio sam odatle. Ne primjećujući bodljikavo žbunje, bez vrućine, bez umora, iskočio sam na cestu kao saiga. Na moju sreću, prijatelji su me čekali kod klupe. Nisam im rekao šta se dogodilo, jer ko zna šta je to bilo i šta obećava susret sa tim.”
U zaključku, napominjem da moj otac nije bio sanjar niti pobornik praktičnih šala, te mu stoga spremno vjerujem.
Japanci mogu pratiti istoriju svoje kulture unazad do antičkih vremena, oni prate svoje genealogije vekovima unazad i imaju veoma stare urbane priče. Japanske urbane legende (都市伝説 toshi densetsu) su sloj urbanih legendi zasnovanih na japanskoj mitologiji i kulturi. Često su užasno strašni, možda je to upravo zbog njihove sive starine. Dječje školske horor priče i sasvim odrasle priče - neke od njih ćemo prepričati.
15. Priča o Crvenoj sobi
Za početak, svježa horor priča 21. stoljeća. Radi se o iskačućem prozoru koji se pojavljuje kada predugo surfate internetom. Oni koji zatvore ovaj prozor ubrzo umiru.
Jedan običan momak koji je mnogo vremena provodio na internetu čuo je od svoje drugarice iz razreda legendu Crvene sobe. Kada je dječak došao iz škole, prvo što je uradio je sjeo za kompjuter i počeo tražiti informacije o ovoj priči. Odjednom se u pretraživaču pojavio prozor sa frazom „Želite li to?” na crvenoj pozadini. Odmah je zatvorio prozor. Međutim, odmah se ponovo pojavio. Zatvorio ju je iznova i iznova, ali je nastavio da se pojavljuje. U nekom trenutku se pitanje promijenilo, natpis je glasio: „Želiš li ući u Crvenu sobu?“, a dječji glas je ponovio isto pitanje iz zvučnika. Nakon toga se ekran zamračio i na njemu se pojavila lista imena ispisana crvenim fontom. Na samom kraju ove liste momak je primetio svoje ime. Više se nije pojavio u školi i niko ga nije video živog - dečak je svojom krvlju ofarbao sobu u crveno i izvršio samoubistvo.
14. Hitobashira - ljudi iz stubova
Priče o ljudima sa stubovima (人柱, hitobashira), tačnije o ljudima koji su živi zakopani u stupovima ili stubovima tokom izgradnje kuća, zamkova i mostova, kruže Japanom od davnina. Ovi mitovi se zasnivaju na vjerovanju da duša osobe uzidane u zidove ili temelje zgrade čini strukturu nepokolebljivom i jača je. Najgora stvar, čini se, nisu samo priče - ljudski kosturi se često nalaze na mjestu uništenih drevnih građevina. Tokom likvidacije posljedica zemljotresa u Japanu 1968. godine otkriveno je na desetine kostura, zazidanih unutar zidina - i to u stojećem položaju.
Jedna od najpoznatijih legendi o ljudskim žrtvovanju povezana je sa zamkom Matsue (松江市, Matsue-shi), koji je izgrađen u 17. veku. Zidovi zamka su se nekoliko puta urušili tokom izgradnje, a arhitekta je bio uvjeren da će čovjek stuba pomoći da se situacija ispravi. Naredio je da se izvrši drevni ritual. Mlada djevojka je kidnapovana i, nakon valjanih rituala, zazidana u zid: gradnja je uspješno završena, dvorac i dalje stoji!
13. Onryo - osvetnički duh
Tradicionalno, japanske urbane legende posvećene su strašnim stvorenjima s drugog svijeta koji iz osvete ili jednostavno iz nestašluka nanose štetu živim ljudima. Autori japanske Enciklopedije čudovišta, nakon što su sproveli anketu među Japancima, uspjeli su izbrojati više od stotinu priča o raznim čudovištima i duhovima u koje se vjeruje u Japanu.
Obično su glavni likovi onryo duhovi, koji su na Zapadu postali nadaleko poznati zahvaljujući popularizaciji japanskih horor filmova.
Onryo (怨霊, ogorčeni, osvetoljubivi duh) je duh, duh preminule osobe, koji se vratio u svijet živih da se osveti. Tipičan onryo je žena koja je umrla krivicom svog muža zlikovca. Ali gnjev duha nije uvijek usmjeren protiv počinitelja; ponekad nevini ljudi mogu biti njegove žrtve. Onryo izgleda ovako: bijeli pokrov, duga crna raspuštena kosa, bijela i plava aiguma (藍隈) šminka, koja imitira smrtno bljedilo. Ova slika se često igra u popularnoj kulturi u Japanu (u horor filmovima The Ring, The Grudge) iu inostranstvu. Postoji mišljenje da je Scorpion iz Mortal Kombata također iz Onrya.
Legenda o onryu datira s kraja 8. vijeka u japanskoj mitologiji. Vjeruje se da su mnoge poznate japanske istorijske ličnosti koje su stvarno postojale postale onryo nakon smrti (političar Sugawara no Michizane (845-903), car Sutoku (1119-1164) i mnogi drugi). Japanska vlada se borila protiv njih najbolje što je mogla, na primjer, gradeći prekrasne hramove na njihovim grobovima. Rečeno je da su mnoga poznata šintoistička svetišta zapravo izgrađena da "zaključaju" onryo kako bi ih spriječili da pobjegnu.
12. Okiku lutka
U Japanu je ova lutka svima poznata, zove se Okiku. Prema staroj legendi, duša male mrtve djevojčice koja je posjedovala lutku živi u igrački.
Godine 1918., sedamnaestogodišnji dječak Eikichi kupio je lutku na poklon svojoj dvogodišnjoj sestri. Djevojčici se lutka jako svidjela, Okiku se nije odvajala od svoje omiljene igračke skoro na minut, igrala se s njom svaki dan. Ali ubrzo je djevojčica umrla od prehlade, a roditelji su njenu lutku postavili na kućni oltar u znak sjećanja na nju (u budističkim domovima u Japanu uvijek postoji mali oltar i figurica Bude). Nakon nekog vremena, primijetili su da je lutki počela rasti kosa! Ovaj znak se smatrao znakom da se duša devojčice uselila u lutku.
Kasnije, krajem 1930-ih, porodica se preselila i lutka je ostavljena u lokalnom manastiru u gradu Iwamizama. Tu i danas živi lutka Okiku. Kažu da joj se kosa povremeno šiša, ali i dalje raste. I, naravno, u Japanu svi sigurno znaju da je ošišana kosa analizirana i ispostavilo se da pripada pravom djetetu.
Vjerovali ili ne, svačija je stvar, ali takvu lutku ne bismo držali u kući.
11. Ibizu - mala sestra
Ova legenda podiže priče o dosadnim malim sestrama na potpuno novi nivo. Postoji određeni duh kojeg možete sresti dok šetate sami noću (da budem iskren, mnoge od ovih urbanih legendi mogu se dogoditi onima koji noću sami lutaju gradom.)
Pojavljuje se mlada djevojka i pita da li imaš sestru i nije bitno da li ćeš odgovoriti sa da ili ne. Ona će reći: "Želim da ti budem sestra!" a nakon toga će vam se pojavljivati svake noći. Legenda kaže da će se, ako na bilo koji način razočarate Ibizu kao svoju novu veliku sestru, jako naljutiti i početi da vas ubija malo po malo. Tačnije, to će donijeti „uvrnutu smrt“.
Zapravo, Ibitsu je poznata manga umjetnika Haruto Ryoa, objavljena od 2009. do 2010. godine. I opisuje mudar način da se izbjegnu problemi s ovom opsesivnom osobom. Junakinja mange sjedi u hrpi smeća i pita momke u prolazu da li žele mlađu sestru. Ona odmah ubija one koji su odgovorili sa „ne“, a one koji su odgovorili „da“ proglašava njenim bratom i počinje da juri. Stoga je, kako biste izbjegli nevolje, bolje ništa ne odgovarati. Sada znate šta da radite!
10. Zastrašujuća priča o putniku duhu koji nikada ne plaća
Ovo je strogo profesionalna horor priča za taksiste. Noću se na cesti iznenada pojavljuje čovjek u crnom, kao niotkuda (ako se neko pojavi, kao niotkuda, gotovo je uvijek duh, zar ne znate?), zaustavlja taksi i ulazi u stanicu. zadnje sedište. Čovjek traži da ga odvedu na mjesto za koje vozač nikada nije čuo („možete li mi pokazati put?”), a tajanstveni putnik sam daje upute, pokazujući put isključivo kroz najmračnije i najstrašnije ulice. Nakon duge vožnje, kojoj se ovom putovanju ne nazire kraj, vozač se okreće - ali tamo nema nikoga. Užas. Ali to nije kraj priče. Taksista se okreće, preuzima volan - ali ne može nikuda, već je mrtav nego mrtav.
Čini se da ovo nije baš drevna legenda, zar ne?
9. Hanako-san, duh iz toaleta
Posebnu grupu urbanih legendi čine legende o sablasnim stanovnicima škola, odnosno školskih toaleta. Možda to ima neke veze s činjenicom da je japanski element vode simbol svijeta mrtvih.
Postoje mnoge legende o školskim toaletima, od kojih je najčešća o Hanako, toaletnom duhu. Prije 20-ak godina bila je to najpopularnija horor priča među osnovnoškolcima u Japanu, ali ni sada nije zaboravljena. Svako japansko dijete zna priču o Hanko-san i svaki školarac u Japanu, u jednom ili drugom trenutku, stajao je u strahu i oklevao da sam uđe u toalet.
Prema legendi, Hanako je ubijena u trećoj kabini školskog toaleta, na trećem spratu. Tamo ona živi - u trećoj tezgi svih školskih toaleta. Pravila ponašanja su jednostavna: treba tri puta pokucati na vrata kabine i izgovoriti njeno ime. Ako se sve uradi pristojno, niko neće biti povređen. Čini se da je potpuno bezopasna ako je ne uznemiravate, a susret s njom možete izbjeći tako što ćete se kloniti njenog separea.
Mislim da je postojao lik u Harryju Potteru koji je mnogo ličio na Hanako. Sjećate li se Myrtle Moaning? Ona je duh djevojke koju je ubio Baziliskov pogled, a ovaj duh živi u garderobi, doduše na drugom spratu Hogvortsa.
8. Pakao Tomino
"Tominov pakao" je prokleta pjesma koja se pojavljuje u knjizi Yomote Inuhiko "Heart Like a Tumbleweed" i uključena je u dvadeset sedmu zbirku pjesama Saizo Yasoa, koja je objavljena 1919. godine.
Postoje riječi na ovom svijetu koje nikada ne treba izgovoriti naglas, a japanska pjesma „Tominov pakao“ je jedna od njih. Prema legendi, ako pročitate ovu pjesmu naglas, dogodit će se katastrofa. U najboljem slučaju ćete se razboljeti ili se na neki način ozlijediti, au najgorem ćete umrijeti.
Evo svedočanstva jednog Japanca: „Jednom sam čitao „Tominov pakao” uživo u radio emisiji „Urbane legende” i ismevao nepoznavanje sujeverja. Isprva je sve bilo u redu, ali onda je nešto počelo da se dešava sa mojim tijelom i postalo mi je teško da govorim, bilo je kao da se gušim. Pročitao sam pola pesme, ali onda nisam mogao da izdržim i bacio sam stranice u stranu. Istog dana sam doživio nesreću i u bolnici je bilo potrebno sedam šavova. Ne želim da mislim da se to dogodilo zbog pesme, ali s druge strane, plašim se da zamislim šta bi se moglo dogoditi da sam je tada pročitao do kraja.”
7. Kravlja glava je horor priča koja se ne može zapisati.
Ova kratka legenda je toliko strašna da se o njoj gotovo ništa ne zna. Kažu da ova priča ubija svakoga ko je pročita ili prepriča. Hajde da to sada proverimo.
Ova priča je poznata još od Edo ere. Tokom perioda Kan-ei (1624-1643), njegovo ime se već nalazilo u dnevnicima raznih ljudi. I to je samo ime, a ne zaplet priče. O njoj su pisali ovako: „Danas su mi ispričali horor priču o kravljim glavama, ali ne mogu da je zapišem ovde jer je previše strašna.“
Dakle, ova priča ne postoji u pisanoj formi. Međutim, prenosio se iz usta na usta i opstao je do danas. To se nedavno dogodilo jednom od rijetkih ljudi koji znaju "Kravlju glavu". Nadalje citiramo japanski izvor:
"Ovaj čovjek je nastavnik u osnovnoj školi. Tokom školskog izleta pričao je strašne priče u autobusu. Djeca, koja su obično bila bučna, vrlo su ga pažljivo slušala. Baš su se bojala. Bio je zadovoljan ovim i odlučio je da na samom kraju ispriča svoju najbolju strašnu priču - "Kravlja glava"
Spustio je glas i rekao: "Sad ću vam ispričati priču o glavi krave. Glava krave je..." Ali čim je počeo da priča, dogodila se katastrofa u autobusu. Djeca su bila užasnuta ekstremnim užasom priče. Povikali su u jedan glas: "Sensei, prestani!" Jedno dijete je problijedjelo i pokrilo uši. Drugi je urlao. Ali ni tada učiteljica nije prestala da priča. Oči su mu bile prazne, kao da je nečim opsjednut... Ubrzo je autobus naglo stao. Osjetivši da se dogodila nevolja, učitelj je došao k sebi i pogledao vozača. Bio je obliven hladnim znojem i tresao se kao jasikov list. Mora da je usporio jer više nije mogao da vozi autobus.
Učiteljica je pogledala okolo. Svi učenici su bili u nesvijesti i pjena im je izlazila iz usta. Od tada više nikada nije govorio o Kravljoj glavi.
Ova "veoma strašna nepostojeća priča" opisana je u priči "Kravlja glava" Komatsua Sakya. Njegova radnja je skoro ista - o strašnoj priči "Kravlja glava", koju niko ne priča.
6 Požar robne kuće
Ova priča nije horor priča, već tragedija koja je zarasla u tračeve koje je sada teško odvojiti od istine.
U decembru 1932. izbio je požar u prodavnici Shirokiya u Japanu. Zaposleni su uspjeli doći do krova zgrade kako bi ih vatrogasci spasili užadima. Kada su žene bile na pola puta niz užad, jaki udari vjetra počeli su da otvaraju njihova kimona, ispod kojih tradicionalno nisu nosile donji veš. Da bi spriječile takvu sramotu, žene su puštale užad, padale i bile slomljene. Ova priča je navodno izazvala velike promjene u tradicionalnoj modi, jer su Japanke počele nositi donje rublje ispod kimona.
Iako je ovo popularna priča, ima mnogo sumnjivih aspekata. Za početak, kimona su zavijena tako čvrsto da ih vjetar ne može otvoriti. Osim toga, Japanci su u to vrijeme bili opušteni oko golotinje, pranja u zajedničkim kupatilima, a spremnost da umru radije nego da budu goli izaziva ozbiljne sumnje.
U svakom slučaju, ova priča je zapravo u japanskim udžbenicima za gašenje požara i velika većina Japanaca vjeruje u nju.
5. Aka Manto
Aka Manto ili Crveni ogrtač (赤いマント) je još jedan „duh iz toaleta“, ali za razliku od Hanako, Aka Manto je zao i opasan duh. Izgleda kao fantastično zgodan mladić u crvenom ogrtaču. Prema legendi, Aka Manto može u bilo koje vrijeme ući u toalet za djevojčice i pitati: "Koji ogrtač više voliš, crveni ili plavi?" Ako djevojka odgovori “crveno”, on će joj odsjeći glavu, a krv koja teče iz rane stvoriće izgled crvenog ogrtača na njenom tijelu. Ako odgovori "plavo", onda će je Aka Manto zadaviti i leš će imati plavo lice. Ako žrtva odabere bilo koju treću boju ili kaže da mu se ne sviđaju obje boje, tada će se pod otvoriti pod njim i smrtno blijede ruke će ga odnijeti u pakao.
U Japanu je ovaj duh ubica poznat kao "Aka Manto" ili "Ao Manto", ili "Aka Hanten, Ao Hanten". Neki ljudi kažu da je nekada Crveni kaput bio mladić koji je bio toliko zgodan da su se sve djevojke odmah zaljubile u njega. Bio je tako zastrašujuće zgodan da bi djevojke padale u nesvijest kada bi ih pogledao. Njegova ljepota je bila toliko zapanjujuća da je bio primoran da sakrije lice pod bijelom maskom. Jednog dana je oteo prelepu devojku i ona više nije viđena.
Ovo je slično legendi o Kashimi Reiko, ženskom duhu bez nogu koji također proganja školske toalete. Ona uzvikuje: “Gdje su mi noge?” kada neko uđe u toalet. Postoji nekoliko mogućih tačnih odgovora.
4. Kuchisake-onna ili žena sa razderanim ustima
Kuchisake-onna (Kushisake Ona) ili žena s razderanim ustima (口裂け女) popularna je dječja horor priča, posebno poznata po tome što je policija pronašla mnogo sličnih izvještaja u medijima i njihovim arhivama. Prema legendi, ulicama Japana šeta neobično lijepa žena koja nosi zavoj od gaze. Ako dijete samo hoda ulicom, onda mu može prići i pitati: "Jesam li lijepa?" Ako okleva, kao što to obično biva, tada Kuchisake-onna skida zavoj s lica i pokazuje ogroman ožiljak koji prelazi njegovo lice od uha do uha, ogromna usta s oštrim zubima i jezik poput zmije. Nakon čega slijedi pitanje: "Jesam li sada lijepa?" Ako dijete odgovori “ne”, onda će mu odsjeći glavu, a ako “da”, onda će mu dati isti ožiljak (ima makaze sa sobom).
Jedini način da pobjegneš od Kushisake Onne je da daš neočekivani odgovor. “Ako kažete, 'Izgledate prosječno' ili 'Izgledate normalno', ona će biti zbunjena, dajući vam dovoljno vremena da pobjegnete.
Jedini način da pobjegnete od Kushisake Ona je da date neočekivani odgovor. Ako kažete „izgledate dobro“, ona će se zbuniti i imat ćete dovoljno vremena da pobjegnete.
U Japanu nošenje medicinskih maski nije neobično, nosi ih ogroman broj ljudi, a jadna djeca se očigledno plaše bukvalno svakoga koga sretnu.
Postoji mnogo mogućih objašnjenja kako je Kushisake Onna dobila svoja užasna bezoblična usta. Najpopularnija verzija je ona odbjegle luđake koja je bila toliko ljuta da je sama sebi prerezala usta.
Prema drevnoj verziji ove legende, prije mnogo godina u Japanu je živjela vrlo lijepa žena. Njen muž je bio ljubomoran i okrutan čovek i počeo je da sumnja da ga ona vara. U naletu bijesa, zgrabio je mač i posjekao joj usta, vičući: "Ko će te sada smatrati lijepom?" Ona je postala osvetoljubivi duh koji proganja ulicama Japana i nosi šal preko lica da sakrije svoj užasni ožiljak.
SAD imaju svoju verziju Kushisake Onne. Pričalo se o klovnu koji bi se pojavljivao u javnim toaletima, prilazio deci i pitao: „Hoćeš li da imaš osmeh, srećan osmeh?“, a ako bi dete pristalo, izvadilo bi nož i prerezalo im usta. od uha do uha. Čini se da je upravo taj klovnovski osmijeh Tim Burton poklonio svom Jokeru u Oscarom nagrađenom Batmanu iz 1989. godine. Upravo je Jokerov satanski osmijeh, koji je sjajno izveo Jack Nicholson, postao zaštitni znak ovog divnog filma.
3. Hon Onna - ubica napaljenih muškaraca
Hon-onna je japanska verzija morske sirene ili sukubusa, tako da je opasna samo za napaljene muškarce, ali je i dalje jeziva.
Prema ovoj legendi, prekrasna žena nosi luksuzni kimono koji skriva sve osim njenih zapešća i lijepog lica. Ona flertuje s nekim tipom koji je njome fasciniran i namami ga na osamljeno mjesto, obično mračnu uličicu. Nažalost po momka, ovo neće dovesti do srećnog kraja. Hon-onna skida kimono, otkrivajući jezivi goli kostur bez kože i mišića - čisti zombi. Ona tada grli ljubavnika heroja i isisava mu život i dušu.
Dakle, Hon-onna lovi isključivo promiskuitetne mužjake, a za druge ljude nije opasna - neka vrsta šumskog redara, vjerojatno izmišljena od strane japanskih žena. Ali, vidite, slika je svetla.
2. Hitori kakurenbo ili igranje žmurke sa samim sobom
"Hitori kakurenbo" na japanskom znači "igrati se skrivača sa samim sobom". Svako može da se igra ako ima lutku, pirinač, iglu, crveni konac, nož, škare za nokte i šolju slane vode.
Prvo nožem izrežite tijelo lutke, u njega stavite malo pirinča i dio nokta. Zatim ga zašijte crvenim koncem. U tri sata ujutro morate otići u kupatilo, napuniti lavabo vodom, staviti lutku unutra i reći tri puta: „Prvo vozi (i reci svoje ime).“ Ugasite sva svjetla u kući i idite u svoju sobu. Evo, zatvorite oči i brojite do deset. Vratite se u kupatilo i udarite lutku nožem, govoreći: "Udri-kuc, sad je tvoj red da pogledaš." Pa, lutka će te pronaći, gde god da se sakriješ! Da biste se riješili prokletstva, morate lutku poprskati slanom vodom i reći tri puta: "Pobijedio sam"!
Još jedna moderna urbana legenda: Tek-Tek ili Kashima Reiko (鹿島玲子) je duh žene po imenu Kashima Reiko koju je pregazio voz i prepolovio. Od tada luta noću, krećući se na laktovima, ispuštajući zvuk “teke-teke-teke” (ili tek-tek).
Tek-tek je nekada bila prelijepa djevojka koja je slučajno pala (ili namjerno skočila) sa platforme metroa na šine. Voz ga je prepolovio. A sada gornji dio tijela Teke-teke luta gradskim ulicama u potrazi za osvetom. Uprkos nedostatku nogu, veoma se brzo kreće po zemlji. Ako te Teke-teke uhvati, prepoloviće tvoje telo oštrim kosom.
Prema legendi, Tek-Tek lovi djecu koja se igraju u sumrak. Tek-Tek je vrlo sličan američkoj dječjoj horor priči o Clack-Clack-u, kojom su roditelji plašili djecu koja su bila vani kasno u noć.
Dirirajući u svojoj dječjoj praznovjernoj naivnosti, Japanci pažljivo čuvaju svoje urbane legende - kako dječje smiješne horor priče, tako i potpuno odrasle horore. Dok stječu moderni štih, ovi mitovi zadržavaju svoj drevni okus i prilično opipljiv životinjski strah od onostranih sila.
Usamljeno škljocanje potpetica na pustoj noćnoj ulici. Prodorni vjetar mrsi kosu i uvlači se u njedra. Podižem kragnu i čvršće zatežem repove kaputa. Čini se da me neko gleda. Pogledam okolo i primjetim tamnu figuru kako polako hoda cestom. Bijela haljina, dugo tamna kosa, lice se ne vidi. Čini se da je ona samo putnik koji se bavi svojim poslom, ali znam sigurno da me proganja. Ubrzam korak. Evo mog ulaza, željenog sprata, vrata stana. Drhtavim rukama pokušavam da ubacim ključ u ključaonicu - ništa ne radi. I onda čujem korake iza sebe...Urbane legende Japana. dio II
- Da, čuo sam mnogo strašnih priča,
puno strašne priče pročitaj...
Sake Komatsu "Kravlja glava"
Urbane legende su veoma popularna tema, kako u Japanu tako i širom sveta. Ljudi vole da se plaše, zbog čega Evropa toliko voli azijski horor. Uostalom, ko drugi osim njih može nas uplašiti da drhtamo koljena i mucamo. Žena sa razrezanim ustima, Tek-Tek, Tomiko i drugi likovi danas su nadaleko poznati u inostranstvu. Stanovnici Zemlje izlazećeg sunca podijelili su s nama svoje horor priče.
Prethodni članak bavio se nekim od urbanih legendi koje uključuju osvetu, prokleta mjesta, deformitete, sablasne stanovnike škola, priče vezane za tehnološke inovacije i lutke. Sada ćemo vam pričati o drugim strašnim pričama koje su nam stigle iz Japana.
Poruke sa drugog sveta
Jedna veoma popularna priča govori o staroj kući u koju se useljava bračni par.
Područje je bilo predivno - tiho, mirno, u blizini škole i supermarketa. A kuća je jeftino prodata. Idealna opcija za mladu porodicu. Prijatelji su priskočili u pomoć oko selidbe, a ujedno su proslavili i slavlje. Pošto je već bilo kasno, prijatelji su ostali prenoćiti. Ali u dvanaest sati sve je probudio zvuk "top-top-top". Kao da neko juri hodnicima bosih nogu.
Sljedeće noći, kada je par otišao u krevet, ponovo su se probudili. Ovaj put su čuli dječji glas. Dijete je nešto govorilo, ali nije bilo moguće razabrati riječi.
Par je odlučio da se neko šali sa nama, plaši nas i imitira duha. Odlučivši da ima nekoga u kući, par je počeo da ispituje kuću. Pretresi nisu dali ništa. Kuća je kao kuća. Ovde nema nikoga.
Spustivši se s tavana, gdje su mladenci tražili džokera, ugledali su plavu olovku. Naravno, nije pripadao supružnicima. U trenutku kada su se popeli na sprat, ništa nije ležalo na podu. I uopće nisu imali olovke u boji.
Kasnije je par primijetio nešto čudno u pogledu rasporeda kuće. Gledajući na zgradu sa ulice, pored spavaće sobe u kojoj su boravili novi stanari nalazio se još jedan prozor. Dakle, u blizini je bila još jedna prostorija. Ali u hodniku na ovom mjestu nije bilo vrata, samo ravan zid. Nakon što su otkinuli tapete, par je konačno otkrio drugu sobu.
Mladenci su oprezno otvorili vrata. U prostoriji nije bilo ničega, samo goli zidovi. Isprva se činilo da su tapete prljave, ali nakon detaljnijeg pregleda, par je vidio da su svi zidovi prekriveni plavom olovkom. Dvije fraze protezale su se od vrha do dna, prošarajući cijeli prostor dječje sobe:
"Tata mama, izvini, molim te ostavi odavde"
gubi se odavde gubi se odavde gubi se odavde gubi se odavde
gubi se odavde, gubi se odavde..."
Ovakve priče se često odigravaju s raznim manjim varijacijama. Ili ljudi dolaze u kuću na odmor, ili se tamo snima film. U mangi i animeu "Triplexaholic", Yuko dolazi u usamljenu kolibu sa svim poštenim društvom. Želeći da podvali Watanukiju, ona nagovara ostale i oni insceniraju strašnu priču. Na kraju se čak pojavio i sam duh i napravio natpise. Ali Kimihiro Watanuki je otkrio plan, iako je bio prilično uplašen. Prijatelji, odmorivši se, napuštaju kuću u kojoj su bili skloni. Prati ih usamljeni duh koji zapravo živi u zazidanoj prostoriji i piše poruke mastilom po zidovima.
Ova priča je poznata još od Edo ere. Ali spominje se samo njegov naslov, a ne i radnja. O tome je pisalo i govorilo ovako: „Danas su mi pričali strašnu priču o glavi krave, ali ne mogu da zapišem ovde, jer je suviše strašna“.
Priča se prenosila od usta do usta i opstala je do danas. Ali nećemo to ponavljati u ovom članku. Previše je jeziva. Čak i pomisliti na nju je strašno. Radije bismo ispričali šta se dogodilo učiteljici osnovne škole koja je znala priču.
Tokom tipičnog školskog izleta, učitelj je odlučio da zabavi svoje učenike pričajući strašne priče. Djeca su voljela horor priče, pa su pažljivo slušala. Učitelj je, vidjevši da su se učenici smirili i prestali da prave buku, odlučio da ispriča najstrašniju priču koju je znao – „Kravlju glavu“.
Čim je učiteljica počela da priča, deca su bila užasnuta. Povikali su u jedan glas: "Sensei, prestani!" Neki su problijedili, neki su se pokrili ušima, neki su plakali. Ali ni tada učiteljica nije prestala da priča. Pričao je i pričao. Glas mu je zvučao odmjereno i monotono, a oči su gledale u prazninu neviđenim pogledom. Kao da je neko drugi govorio reči istorije. Kao da je učiteljica opsjednuta nečim...
Autobus je naglo zakočio i skrenuo sa puta. Učitelj je došao k sebi i pogledao oko sebe. Vozač je bio obliven hladnim znojem i tresao se kao list, a učenici su bili u nesvesti. Od tada, učiteljica nije ni spomenula priču o kravljoj glavi.
Autor romana, Komatsu, priznao je: "Prva osoba koja je proširila vijest o priči o kravlji glavi među izdavačima naučne fantastike bio je Tsutsui Yasutaka." Ispostavilo se ko je odgovoran za rođenje još jedne horor priče.
To su urbane legende koje se umjetno stvaraju, ali oživljavaju.
Vodeni element
Evo jednog od njih. Jednog dana grupa prijatelja otišla je na more, odlučivši da se odmori od zagušljivog grada. Smjestili su se u jeftin hotel i odmah otišli na plažu. Zaposleni u hotelu tajno su ispričali da se juče utopila jedna od gostiju - starija žena. Njeno tijelo još uvijek nije pronađeno. Momci su se uplašili, ali to ih nije spriječilo. Uostalom, bili su na moru. Sunce, lepo vreme, super drustvo. Kako možete razmišljati o strašnim stvarima u takvom okruženju?!
Do večeri, kada je pao mrak, a cijelo društvo se okupilo u predvorju hotela da ćaskaju i piju bezalkoholna pića, otkrili su da se Koichi još nije vratio s plaže. Odmah je podignuta uzbuna, ali on nikada nije pronađen.
Sledećeg jutra policija je otkrila telo, a prijatelji su pozvani da ga identifikuju. Dok su medicinski stručnjaci radili, tijelo je ostavljeno na plaži. Prijatelji preminulog su ga identifikovali. Bez sumnje, to je bio njihov drug.
“A ipak, teško je ovo reći, ali...” jedan od policajaca je oklevao. “Uvjerite se sami”, i skinuo je čaršav s leša.
Svi su ostali bez teksta. Donju polovinu Koichijevog tijela zgrabila je starica.
- Ovo je žena koja se udavila prije tvog prijatelja. Nokti su joj urezani preduboko u tijelo momka. Mogla bi ovo da uradi samo da je živa...
Još jedna horor priča također govori o grupi studenata koji su odlučili da se opuste na moru. Našli su stenu odgovarajuće visine i počeli da skaču sa nje u vodu. Jedan od prijatelja, koji se zanima za fotografiju, stajao je ispod na plaži i fotografisao ostale.
Jedan od momaka je skočio, ali nikada nije izronio. Njegovi prijatelji pozvali su policiju i počeli da ga traže. Nekoliko sati kasnije tijelo je pronađeno. Mladić se udavio.
Nekoliko dana kasnije, student koji je snimio fotografije počeo je da gleda odštampane fotografije. Jedan od njih je pokazao svog utopljenog prijatelja. On se nehajno nasmijao, a bezbroj bijelih ruku pružile su mu se iz vode u želji da ga zagrle...
Pozajmljivanje sa Zapada
Neke priče, duboko usađene u svijest ljudi, ponavljaju se u različitim varijacijama, prilagođenim određenoj zemlji. Na primjer, mnoge japanske horor priče imaju nešto zajedničko s američkim pričama. To nije iznenađujuće, SAD su veoma mlada zemlja. Ona nema istoriju dugu hiljadama godina, kao Kina, Rusija ili Japan. Amerika je stvorila vlastiti folklor na temelju onih koji već postoje u drugim zemljama.
Dakle, vrlo popularna horor priča o incidentu u studentskom domu. Ovako se priča priča u Japanu.
Jednog dana, studentica Asako je došla u posjetu svojoj prijateljici Sakimi. Do kasno su ćaskali o raznim sitnicama, pili čaj i jeli slatkiše. Asako je pogledala na sat - posljednji voz kojim je mogla ići kući upravo je krenuo. Na pola puta, djevojka je iznenada shvatila da je zaboravila zadatke svoje prijateljice, koje je trebalo predati do sutra.
Kada se Asako vratila u Sakimijevu kuću, nigde nije bilo svetla. Ali pošto je sutra dobar posao morao da ispravi lošu ocenu, devojčica je odlučila da probudi drugaricu. Ali vrata nisu bila zaključana, a djevojka je nesmetano ušla u kuću. Asako se sjetila da je ostavila listove zadataka na noćnom ormariću blizu vrata. Nije upalila svjetlo, dodirom je pronašla papire i tiho zatvorila vrata za sobom.
Sledećeg dana Sakimi nije dolazila u školu, nije odgovarala na pozive, a posle časa Asako je otišla da sazna šta se desilo njenoj drugarici. Ispred kuće su bili policijski automobili, kola hitne pomoći, novinari i gomila posmatrača. Asako se progurala do ograde i rekla policiji da je prijateljica djevojke koja živi u kući. Detektivi su pustili Asako u kuću i prijavili da je Sakimi ubijen tokom noći. Počeli su da pitaju devojku: kada je napustila drugaricu, da li je rekla da je neko proganja...
I konačno, šokirana Asako je dovedena u sobu. Pored krvavog kreveta stajao je natpis ispisan krvlju: "Dobro je da nisi upalio svjetlo."
Devojka je pobelela kao plahta. Dakle, kada se vratila po domaći, Sakimi je već bila mrtva, a ubica je još bio u sobi. Da je Asako upalila svetlo, i ona bi bila ubijena...
Je li ovo poznata priča? To je ista stvar, pričali smo o tome.
U Japanu su strašne priče vezane za stalkere veoma popularne. Takve horor priče su sveprisutne, ali se posebno često mogu čuti u Americi. Istina, umjesto stalkera, tamo djeluje manijak-ubica.
Jednu ženu je proganjao stalker. Stajao je ispod prozora njene kuće i gledao kada ide na posao ili poslom. Policija mu nije mogla ništa. Čim su policajci stigli, progonitelj je nestao. Njega također nije bilo moguće gledati.
Žena je bila iscrpljena od stalnog stresa. Nije mogla mirno da spava, nije mogla normalno da radi. Ali ubrzo je postalo još gore. Progonitelj je saznao ženin broj telefona, a na nesretnu ženu pljuštali su tihi pozivi. Telefon je neprestano zvonio, ali ako je žena ipak podigla slušalicu, kao odgovor čula je samo promuklo disanje.
Ne mogavši da izdrži takvo izrugivanje, žena je zatražila od policije da uđe u trag pozivu. Sljedeći put kada je progonitelj nazvao, policija je pokušala saznati njegov broj. Da bi to učinila, od žene je zatraženo da razgovara sa progoniteljem što je duže moguće kako on ne bi spustio slušalicu. Ali ovaj put se kriminalac ponašao drugačije nego inače - nasmijao se. Žena nije izdržala i ipak je spustila slušalicu. Policija je pozvala njen mobilni telefon.
- Dolazimo kod vas! Idite napolje odmah! Telefon sa kojeg ste upravo primili poziv je u vašoj kući!
Smeh koji je žena čula dolazio je iza sebe, ali ne preko telefona...
Urbane legende u Meiji Japanu
Čokolada od kravlje krvi . Proizvodnja čokolade počela je tokom Meiji ere. Iako se Japan, naravno, upoznao sa ukusom čokolade mnogo ranije - još u 18. veku. Holandski trgovci donijeli su izvrsne slatkiše u Nagasaki. 1878. proizvođač slatkiša Fugetsudo proizveo je prvu japansku čokoladu. Novi ukus je postao popularan, ali uprkos uspehu, ukusnost je izazvala sumnje među stanovništvom. A kada se krajem veka pročula glasina da se čokolada pravi od zgrušane krvi krava, prodaja slatkiša je pala. Danas ne postoji takav odnos prema čokoladi. Japanci ga jako vole i poklanjaju čokoladu napravljenu vlastitim rukama na Dan zaljubljenih i Bijeli dan.
Vlakovi duhova. Prvi vozovi počeli su da saobraćaju 1872. Mreža željeznica se širila po cijelom Japanu, povezujući sve krajeve zemlje u jedan lanac. Oni su odigrali važnu ulogu u modernizaciji Zemlje izlazećeg sunca, pa je inovaciji posvećena velika pažnja.
Pored redovnih vozova, tada su se mogli naći i vozovi duhovi. Najčešće su ih viđali mehaničari koji rade do kasno u noć. Vlak duhova izgledao je potpuno isto kao i običan, čak je ispuštao iste zvukove. Iznenada se pojavio iz mraka, izazvavši naglo kočenje pokretne lokomotive i stanje prije srčanog udara kod mašinovođe.
Razlog za pojavu vozova duhova smatrali su trikovi kitsunea - lisice, tanukija - psa rakuna i mujina - jazavca. Životinje su promijenile oblik i uplašile ljude.
Prema jednoj staroj priči u Tokiju, na Joban liniji se često pojavljivao voz duhova. Jedne noći, dok je vozio kroz tokijski okrug Katsushika, vozač je ugledao voz duhova kako leti prema njemu. Čovjek je pretpostavio da je to samo iluzija i nije usporio. Vozovi su se sudarili, a pravi je prošao kroz sablasni.
Sljedećeg jutra, mnoga unakažena tijela jazavca pronađena su oko staza gdje se dogodio sudar. Ležali su okolo, pokrivajući golem prostor svojim leševima. Mještani su sumnjali da su se jazavci okupili i promijenili svoj oblik u voz prijetećeg izgleda, u znak odmazde što su izbačeni iz svojih rupa. U hramu Kensho-ji u Kameariju napravljena je humka za jazavce. Kameni spomenik koji obilježava mjesto gdje se nalazila humka za jazavce znatiželjnici i danas mogu vidjeti u hramu.
Električni vodovi. Tokom Meiji ere, ne samo željeznice, već i dalekovodi postali su široko rasprostranjeni. U tom trenutku, mnogi su sa sumnjom gledali na nove dodatke krajoliku koji su unosili svjetlost u domove. Proširile su se razne glasine.
Ugljeni katran je korišten za izolaciju električnih žica. U narodu se proširila legenda da je masna crna tvar koja pokriva žice napravljena od krvi nedužnih djevojaka. Usred ovih glasina, mnoge devojke su se plašile da izađu iz kuće. Dosta hrabrih i pametnih devojaka, ponekad obučenih kao udate dame. Nosili su jednostavna kimona, crnili zube i kosu su nosili u frizuri u stilu marumaž - zaobljen čvor na vrhu glave. Snalažljivost će vas izvući iz svake situacije, čak će vam pomoći da zaobiđete urbanu legendu.
Dalekovodi su uplašili ne samo mlade žene, već i sve ostale. Ako je krv nevinih djevojaka potrebna za izolaciju, onda bi same žice mogle zaraziti bilo koga kolerom. Sve što je trebalo da uradite je da prođete ispod žica koje vise iznad glave. Ali bilo je moguće zaštititi se od strašne bolesti: ako držite otvorenu lepezu iznad glave, onda se ništa loše neće dogoditi.
Saigo's Star. 1877. godine došlo je do Satsuma antivladinog oružanog ustanka. Završilo se potpunim neuspjehom i smrću vođe Takamorija Saiga. Odmah se proširila glasina da se pali heroj može vidjeti na noćnom nebu.
Desilo se da su se Zemlja i Mars spojili na minimalnoj udaljenosti, zbog čega je Mars bio posebno velik i svijetao. Ne znajući da je crveno svjetlo druga planeta, ljudi su ga zamijenili za zvijezdu - zlokobno predviđanje za Saigoµ neprijatelje. Rečeno je da ako se gleda u svjetiljku kroz teleskop, može se vidjeti i sam Saigo u punoj borbenoj odjeći. U to vrijeme su bili popularni drvorezi koji prikazuju takozvanu zvijezdu Saigoµ.
Ovo su zastarjele horor priče koje su plašile ljude u neko drugo vrijeme, potpuno drugačije od našeg. Proći će mnogo godina, a ono što nas je nekada plašilo, drugim će generacijama izgledati smiješno. Priče žive samo zahvaljujući sjećanju ljudi i naučnika koji su ih zapisali.
Strašne, strašne priče
Postoji još mnogo urbanih legendi koje su od interesa za ljubitelje horor priča, etnografe i filologe. Na primjer, priča "Žena na sve četiri" ili "Žena pauk" govori o susretu sa strašnom ženom koja se kreće na sve četiri. Ponekad je to samo neobično jeziva djevojka, a ponekad priča govori o ženi koja noću izrasta dodatni udovi, poput pauka. Njegov ugriz je fatalan za ljude. Ali ponekad može svoje žrtve pretvoriti u svoju vrstu.
Uzbudljivo i scary tale dogodilo mladiću kojeg muči misterija crvenog šala. Njegov prijatelj iz detinjstva ga je nosio ne skidajući ga. Čak i kada su odrasli i išli u srednju školu, šal je uvijek ostao vezan oko vrata djevojčice. Ulazak u institut nije ništa promijenio, a tek kada je mladić oženio modnu djevojku, saznao je zašto uvijek nosi crveni šal. Čim je mlada supruga odvezala nakit, glava joj se otkotrljala na pod. Šal ju je držao na mjestu. Kažu da žena u crvenom i muškarac u plavom šalu i dalje žive srećno.
Tu je i priča o maski Hyotoko i duhu koji trči i reinkarnaciji ružnog djeteta. I još, i još, i više... Ima dosta urbanih legendi ispričanih šapatom i zastrašujućih ljudi do grčeva. Sve što treba da uradite je da saznate ostalo.
Autori: Sjajan Internet i HeiLin :)
