Opis, slika i karakterizacija Mitrofana u komediji „Mali”: korisne informacije za pisanje. Slika i karakterizacija Mitrofanuške u Fonvizinovom "Maloletniku": opis Mitrofana Prostakova Osobitosti Mitrofanovog ponašanja iz komedije Maloletnik

Mitrofanuškine glavne osobine liče na njenu majku. To je u komediji naglašeno čak i njegovim imenom, jer riječ “Mitrofan” na grčkom znači “sličan majci”. Slika Mitrofanuške je zaista slika "maminog dječaka".

Junak koji nas zanima prikazan je na mnogo načina, u različitim odnosima: prema rođacima, prema učiteljima, prema slugama itd., ali nema psihičke dubine karakteristične za sliku gospođe Prostakove. To se nije moglo dogoditi: Mitrofan je bio „sitio“ i nije ga odgajao, usadivši mu ništa osim gospodske lijenosti, oholosti i despotizma.

U ovom junaku, kao i njegovoj majci, vidimo potpuni nedostatak duhovnih interesovanja. Njegove sklonosti i interesovanja nisu intelektualne, tj. mentalnog, ali čisto biološkog, životinjskog karaktera. Lepinje, pite za ognjište, goveđe meso, golubarnik - to je ono na šta su njegove potrebe ograničene.

Mitrofanuškin mentalni nivo je izuzetno loš. Ovo je glupo i neznalica. Čak i Vralman za Mitrofanušku primećuje da mu je glava slabija od stomaka. Obrazovanje koje se službeno zahtijevalo od “maloljetnika” u 18. stoljeću svedeno je na vrlo skroman minimum: “da nauče čitati i pisati, računati, historiju i geografiju”. Kako je Mitrofanuška naučio ovaj minimum može se vidjeti iz činjenice da su riječi "vrata" i "budala" za njega pridjevi. Nakon nekoliko godina učenja, nikada nije naučio ni čitati ni pisati. Svima je poznata kategorička izjava Mitrofanuške: "Ne želim da učim, želim da se udam."

Ovaj junak, međutim, nije bez lukavstva. Znajući da sve njegovo blagostanje direktno zavisi od Prostakove, on joj se očito ulagiva i za sada je nježan i pokoran prema njoj.

Sa slugama i učiteljima se ponaša potpuno drugačije. S njima je, kao i njegova majka, oštar i grub. „Pa, ​​reci još koju riječ, ti staro kopile. Ja ću ih dokrajčiti”, viče Eremejevnoj. Ništa bolje se odnosi prema nastavnicima, na primjer Tsyfirkin: "Daj mi ploču, ti si garnizonski pacov." U njemu se već naslućuje budućeg tiranina, dostojnog nasljednika njegove majke. Mitrofanuška tiho postaje tiranin svih oko sebe.

U posljednjem činu otkriva se još jedna karakteristika Mitrofanuškine slike - njegova bešćutna nezahvalnost. Kada Prostakova, lišena vlasti i imovine, u očaju pojuri ka sinu, on je oštro odgurne: „Skidaj se, majko, kako si se nametnula...“ Ružno vaspitanje urodilo je plodom.
Mitrofanuškin jezik u potpunosti odgovara njegovom karakteru. Ovaj junak, kao što smo istakli, ne može bez psovki u razgovorima sa Eremejevnom i Tsyfirkinom. Otprilike na isti način govori i svom ujaku Skotinjinu: „Zašto si, ujače, previše pojeo kokošinju?“

Slika Mitrofanuške, glupog, neukog tinejdžera, prikazana je u komediji tako ekspresivno da je njegovo ime postalo poznato. Štaviše, sama reč „maloletni“, koja je u 18. veku služila kao zvanični naziv za adolescente iz plemstva mlađih od 16 godina, dobila je posebno značenje i konotaciju zahvaljujući Fonvizinovoj komediji. Općenito, ljudi koji ne pokazuju želju za učenjem počeli su se nazivati ​​neznalicama.

Osamnaesti vijek je ruskoj (i svjetskoj, naravno) književnosti dao mnoga izvanredna imena i talentovane ličnosti. Jedan od njih je Denis Ivanovič Fonvizin, pisac i dramaturg. Većina ljudi ga zna kao autora komedije “Maloletnik”. Kako je bilo najviše poznato delo autor, na kome je bazirao svoje likove i šta je posebno kod jednog od junaka predstave - Mitrofanuške?

Denis Fonvizin

Prije nego što govorimo o samoj komediji, potrebno je barem ukratko reći o njenom autoru. Denis Fonvizin nije živio predugo (samo četrdeset i sedam godina), već blistav život. Većina ljudi ga poznaje samo kao osobu koja je napisala “Maloletnika”, dok je napisao dramu “Brigadir”, mnoge prevode i adaptacije, rasprave i eseje.

Unatoč činjenici da je napisao samo dvije drame (a nakon “Brigadira” više od deset godina nije se okrenuo drami), upravo je Fonvizin “roditelj” takozvane ruske svakodnevne komedije.

“Manji” Fonvizina: istorija stvaranja

Uprkos činjenici da je „Maloletnika“ pisac i političar dovršio početkom osamdesetih, ima razloga da se veruje da je Fonvizin svoju satiričnu „komediju manira“ osmislio još šezdesetih godina: upravo je u to vreme nastala predstava koja je prvi put je ugledao svetlost tek u prošlom veku, datira još od života autora nikada nije objavljen. Njegovi likovi se mogu nazvati ranim prototipovima junaka "Malomanja": u svakom od njih lako se uočavaju poznate osobine.

Dok je radio na komediji, Denis Ivanovič je koristio ogroman broj izvora - i članke i djela raznih autora (i modernih i prošlih stoljeća), pa čak i tekstove koje je napisala sama Katarina Velika. Nakon što je završio rad na “Malometniku”, Fonvizin je, naravno, odlučio da postavi predstavu, iako je shvatio da će to biti teško - obilje novih ideja i hrabrih izjava blokiralo je put djelu do širokog auditorijuma. Ipak, on je sam preuzeo pripremu predstave i, doduše polako, iako sa raznim zakašnjenjima, “Malinjak” je pušten u pozorištu na livadi Caritsyn i postigao je fenomenalan uspjeh kod publike. To se dogodilo 1782. godine, a godinu dana kasnije drama je prvi put objavljena.

Ko je ovaj mali?

Mnogi ljudi su istinski zbunjeni naslovom djela. Zapravo, zašto - šikaru? Kakva je ovo reč uopšte? To je jednostavno. U osamnaestom veku (i tada je živeo i radio Denis Fonvizin) mladić plemićkog (tj. plemićkog) porekla koji nije stekao obrazovanje nazivali su „maloletnikom“. Lenja, glupa osoba, nesposobna ni za šta - to je on. Takvi mladići nisu mogli dobiti posao, a nisu dobili ni dozvolu za brak.

Denis Ivanovič je svoj rad nazvao "Manji" jer je upravo takav jedan od glavnih likova Mitrofanuška. On je u ovu riječ unio malo više satire nego što je zapravo imala. Maloljetnik, s lakom Fonvizinovom rukom, nije samo neobrazovan, već i sebičan i grub mladić. Karakteristike slike Mitrofanuške bit će detaljnije predstavljene u nastavku.

Radnja “Maloljetnika” vrti se oko skromne djevojčice Sofije, koja je ostala bez roditelja i zbog toga je preuzela na brigu porodica Prostakov, pohlepni i uskogrudi ljudi. Sofija je bogata naslednica, mlada za udaju, a obojica Prostakova žele da dobiju ženu sa takvim mirazom, pokušavajući da je udaju za svog šesnaestogodišnjeg sina Mitrofanušku, maloletnog, i Prostakovinog brata Skotinjina, opsednutog sa idejom o velikom broju stoke na Sofijinoj farmi. Sofija ima voljenu osobu - Milona, ​​s kojim njen jedini rođak - ujak Starodum - želi da je oženi. Dolazi kod Prostakovih i veoma je iznenađen kada vidi kako se vlasnici umilostivljavaju njemu i njegovoj nećakinji. Pokušavaju da Mitrofanušku prikažu u najboljem svetlu, ali neobrazovani i lenji grudva pokvari sve pokušaje njegove majke.

Saznavši da Starodum i Milon odvode Sofiju, noću, po naređenju Prostakovih, pokušavaju da je kidnapuju, ali Milon sprečava otmicu. Sve se završava tako što Prostakovi gube ne samo svoju profitabilnu nevjestu, već i svoja imanja - sve je krivo za njihovu pohlepu, ljutnju i sebičnost.

Glavni likovi

Glavni likovi “Maloljetnika” su već pomenuta Mitrofanuška, njegovi roditelji (treba napomenuti da sve u ovoj porodici vodi majka, koja sluge ne smatra ljudima, i snažno prati modu tog vremena ; otac porodice je potpuno pod petom svoje dominantne supruge, koja čak diže ruku na njega), Sofije, njenog ujaka Staroduma, verenika Milona, ​​vladinog službenika Pravdina, čiji je cilj da razotkrije zlodela Prostakovih (u što mu na kraju i uspijeva). Potrebno je obratiti posebnu pažnju na činjenicu da je Fonvizin za svoje likove koristio "govorna" imena - oni su obdareni i pozitivnim (Starodum, Pravdin, Sofija) i negativnim (Skotinin, Prostakovs) likovima. U karakterizaciji Mitrofanuške, njegovo ime je takođe od velike važnosti - sa grčkog "Mitrofan" znači "mamin sin", što zaista u potpunosti odražava karakter junaka. Tek na samom kraju predstave Mitrofanuška se posvađa sa majkom i kaže joj da ga ostavi na miru.

Fonvizin u svom radu suprotstavlja potpuno različite društvene slojeve - ovde su zastupljeni činovnici, plemići, sluge... Otvoreno ismijava plemiće i njihovo vaspitanje, osuđuje ljude poput Prostakova. Već od prvih riječi drame lako je shvatiti gdje su pozitivni i negativni likovi i kakav je stav autora prema svakom od njih. U velikoj mjeri zahvaljujući lijepo napisanim slikama negativnih likova (posebno karakterizaciji Mitrofanuške) "komedija ponašanja" donijela je takav uspjeh svom tvorcu. Ime Mitrofanuška je uglavnom postalo poznato. Osim toga, predstava je razbijena idiomi sa navodnicima.

Posebnu pažnju treba posvetiti karakteristikama Mitrofanushke. Međutim, prvo je potrebno reći o još tri lika u predstavi. To su Mitrofanuškini učitelji - Tsyfirkin, Kuteikin i Vralman. Ne mogu se direktno svrstati u pozitivne, niti pripadaju tipu ljudi u kojima se podjednako kombinuju i dobro i loše. Međutim, njihova prezimena su također "govorna": i govore o glavnom kvalitetu osobe - na primjer, za Vralmana je to laž, a za Tsyfirkina ljubav prema matematici.

„Manji“: karakteristike Mitrofanuške

Lik u čiju čast je delo nazvano ima skoro šesnaest godina. Dok su mnogi u njegovim godinama potpuno samostalne odrasle osobe, Mitrofanuška ne može ni korak da učini bez nagovora svoje majke, a da se ne drži za suknju. On je jedan od onih koje zovu "mamin dječak" (a kao što je već spomenuto, direktan pokazatelj toga sadržan je čak iu značenju njegovog imena). Uprkos činjenici da Mitrofanushka ima oca, dječak ne dobiva muško obrazovanje u punom smislu riječi - sam njegov otac nije poznat po takvim kvalitetama.

Za svoje roditelje Mitrofanuška je još malo dete - čak i u njegovom prisustvu o njemu pričaju na ovaj način, nazivajući ga detetom, detetom - i Mitrofanuška to besramno iskorištava u celoj komediji. Dječak ne misli ništa o svom ocu, čime još jednom dokazuje da je savršen "mamin dječak". Vrlo indikativan u tom pogledu je scena u kojoj Mitrofan sažaljeva svoju majku, kojoj je dosadilo da tuče oca - pa se, jadna, trudila da ga tuče. Nema govora o saosjećanju sa ocem.

Nije u potpunosti moguće dati kratak opis Mitrofanuške u "Maloljetniku" - toliko se može reći o ovom liku. Na primjer, jako voli da pojede obilan obrok, a onda - da se opusti do mile volje ne radeći ništa (međutim, nema mnogo posla osim učenja, u čemu, mora se reći, nije uopšte vredan). Kao i njegova majka, Mitrofan je prilično bezdušna osoba. Voli da ponižava druge, stavlja ih ispod sebe, još jednom „pokazuje mesto“ ljudima koji rade za njega. Tako stalno vrijeđa svoju dadilju, koja mu je dodijeljena od rođenja, ali je uvijek na njegovoj strani. Ovo je još jedan otkrivajući trenutak u karakterizaciji Mitrofanuške iz komedije "Maloletnik".

Mitrofanuška je lukav i drzak, ali je istovremeno i ulizica: već u tom uzrastu oseća ko ne treba da bude grub, pred kim treba da „pokaže svoje najbolje kvalitete“. Jedina je nevolja što s takvim majčinim odgojem Mitrofanuška jednostavno ne može imati najbolje kvalitete. Čak i njoj, onoj koja ga tako slijepo voli i sve mu dozvoljava, prijeti i ucjenjuje u pokušaju da postigne ono što želi za sebe. Takve osobine ne čine čast karakterizaciji Mitrofanuške, govoreći o njemu kao o lošoj osobi, spremnoj da pređe preko glave samo zbog sebe i svojih zahtjeva, kao osobe koja voli samo dok se njegova volja ispunjava.

Zanimljivo je da Mitrofana karakterizira samokritičnost: svjestan je da je lijen i glup. Međutim, on se nimalo ne ljuti zbog toga, izjavljujući da "nije lovac na pametne djevojke". Malo je vjerovatno da je takav kvalitet na njega prešao od majke, nego ga je preuzeo od oca - barem je trebao nešto naslijediti od njega. Ovo je kratak opis Mitrofanuška, heroj čije se ime već nekoliko vekova koristi za imenovanje ljudi sličnih karakternih osobina.

Da li je tamo bio dečak?

Poznato je da je Fonvizin "provirio" scene za svoj rad u stvarnom životu. Šta je sa herojima? Jesu li oni potpuno izmišljeni ili kopirani od stvarnih ljudi?

Karakterizacija junaka Mitrofanuške daje razlog za vjerovanje da je njegov prototip bio Aleksej Olenjin. Kasnije je postao poznat kao državnik i istoričar, ali i umetnik. Ali sve do osamnaeste godine njegovo ponašanje bilo je apsolutno slično karakteristikama Mitrofanuške: nije želio učiti, bio je grub, lijen, kako kažu, "protraćio je život". Vjeruje se da je upravo Fonvizinova komedija pomogla Alekseju Olenjinu da „krene pravim putem“: navodno se nakon čitanja prepoznao u glavnom liku, prvi put vidio njegov portret spolja i bio toliko šokiran da je dobio motivacija za "ponovno rođenje".

Da li je to istina ili ne, sada je nemoguće sa sigurnošću znati. Ali neke činjenice iz Olenjinove biografije su sačuvane. Tako ga je do svoje desete godine odgajao otac i posebno angažovani vaspitač, a školovao se i kod kuće. Kada je krenuo u školu (i to ne u bilo koju, već na Paški sud), ubrzo je poslat da nastavi školovanje u inostranstvu - u tu svrhu je izabran, jer je mali Aljoša odlično napredovao u učenju. U inostranstvu je diplomirao na dvije visoke institucije - dakle, ne treba reći da je Olenin bio lijen i neuk, poput Mitrofanuške. Sasvim je moguće da su neke od osobina svojstvenih Olenjinu podsjećale na karakteristike Mitrofanuške, međutim, najvjerovatnije, nemoguće je reći da je Olenin 100% prototip Fonvizinovog heroja. Vjerovatnije je da je Mitrofan neka kolektivna slika.

Značenje komedije “Mali” u književnosti

“Malinjak” se proučava više od dva vijeka - od samog izlaska drame do danas. Njegov značaj je teško precijeniti: satirično ismijava socijalnu, pa čak i državnu strukturu društva. I to radi otvoreno, čak i ne plašeći se vlasti - a ipak je Katarina Velika, nakon objavljivanja "Manje", zabranila objavljivanje bilo čega iz Fonvizinovog pera.

Njegova komedija ističe goruća pitanja tog vremena, ali ona nisu ništa manje relevantna i danas. Nedostaci društva koji su postojali u osamnaestom veku nisu nestali ni u dvadeset prvom. Lakom rukom Puškina, predstava je nazvana "narodna komedija" - ima pravo da se tako zove u naše dane.

1. U prvoj verziji drame Mitrofanuška se zove Ivanuška.
2. Početna verzija komedije bliža je predstavi „Brigadir“.
3. Fonvizin je radio na Minoru oko tri godine.
4. Ideje za pisanje crpio je iz života, ali je govorio o stvaranju samo jedne scene - one u kojoj Eremejevna štiti svog učenika od Skotinjina.
5. Kada je Nikolaj Vasiljevič Gogolj studirao u gimnaziji, igrao je ulogu gospođe Prostakove u školskim predstavama.
6. Fonvizin je skicirao nastavak "Maloletnika" u pismima Sofije i Staroduma jedno drugom: prema ideji autora, Milon je nakon vjenčanja prevario Sofiju, zbog čega se ona požalila svom stricu.
7. Ideja o stvaranju takvog djela prvi put je došla kod Denisa Ivanoviča kada je bio u Francuskoj.

Od nastanka predstave prošlo je više od dva stoljeća, a ona ne gubi na aktuelnosti do danas. Sve više istraživanja se posvećuje proučavanju same komedije i njenih pojedinačnih likova. To znači da je Denis Fonvizin uspeo da uoči i istakne nešto u svom radu što će uvek privlačiti pažnju čitalaca i gledalaca.

MITROFANUSHKA

MITROFANUŠKA je junak komedije D. I. Fonvizina „Maloletnik“ (1781), šesnaestogodišnji tinejdžer (maloletni), sin jedinac gospođe Prostakove, majčine miljenice i miljenice sluge. M. kako književni tip nije bilo Fonvizinovo otkriće. ruska književnost kasno XVIII V. poznavao i prikazivao takve tinejdžere, koji žive slobodno u bogatim roditeljskim domovima i jedva su znali čitati i pisati sa šesnaest godina. Fonvizin je ovu tradicionalnu figuru plemenitog života (posebno provincijskog) obdario generičkim karakteristikama „gnijezda“ Prostakov-Skotinin.

U roditeljskoj kući M. je glavni „smešni čovek“ i „zabavljač“, izumitelj i svedok svih priča poput one koju je video u snu: kako mu je majka tukla oca. Poznato je kako se M. sažalio na svoju majku, koja je bila zauzeta teškim zadatkom da tuče svog oca. M.-ov dan je obilježen apsolutnim neradom: zabavu u golubarniku, gdje se M. spašava od lekcija, prekida Eremejevna, moleći „djete“ da nauči. Probrbljavši svom stricu o svojoj želji da se oženi, M. se odmah krije iza Eremejevne - "stare hrihovne", po njegovim rečima - spremna da položi život, ali "da ga ne preda "detetu". M.-ova bezobrazna arogancija srodna je majčinom ponašanju prema članovima domaćinstva i slugama: "čudak" i "plakač" - muž, "pseća ćerka" i "gadna krigla" - Eremejevna, "zver" - devojka Palaška.

Ako se intriga komedije vrti oko ženidbe M. sa Sofijom, koju žele Prostakovi, onda je radnja usredsređena na temu vaspitanja i podučavanja maloletnog tinejdžera. Ovo je tradicionalna tema za obrazovnu literaturu. Učitelji M. birani su u skladu sa vremenskim standardom i stepenom razumijevanja zadatka od strane roditelja. Ovdje Fonvizin naglašava detalje koji govore o kvaliteti izbora karakterističnom za porodicu prostaka: M. francuski predaje Nijemac Vralman, egzaktne nauke predaje penzionisani narednik Tsyfirkin, koji „malo govori o aritmetici“, a gramatiku „ školovani” sjemeništarac Kuteikin, koji je uz dozvolu konzistorije otpušten sa “svakog učenja”. Otuda je u čuvenoj ispitnoj sceni M. izvanredan izum Mitrofanove domišljatosti u vezi s imenicom i pridjevom vrata, pa otuda intrigantno fantastične ideje o priči koju je ispričala kaubojka Khavronya. Generalno, rezultat je sumirala gospođa Prostakova, koja je uvjerena da „ljudi žive i živjeli bez nauke“.

Fonvizinov junak je tinejdžer, gotovo mladić, čiji je karakter zahvaćen bolešću nepoštenja, koja se širi na svaku misao i svako osjećanje koje mu je svojstveno. Nepošten je u odnosu prema majci, čijim naporima egzistira u udobnosti i dokonosti i koju napušta u trenutku kada joj je potrebna njegova utjeha. Komična odjeća slike smiješna je samo na prvi pogled. V.O. Klyuchevsky je klasifikovao M. kao rasu stvorenja „srodnih insektima i mikrobima“, karakterizirajući ovaj tip neumoljivom „reproduciranjem“.

Zahvaljujući heroju Fonvizinu, riječ "maloznačajna" (ranije neutralna) postala je zajednička imenica za odustajanja, klošara i lijenčina.

Lit.: Vyazemsky P. Von-Vizin. Sankt Peterburg, 1848; Klyuchevsky V. “Nedorosl” Fonvizin

//Klyuchevsky V. Historical portraits. M., 1990; Rassadin St. Fonvizin. M., 1980.

E.V.Yusim

Književni heroji. - Akademik. 2009 .

Pogledajte šta je "MITROFANUSHKA" u drugim rječnicima:

Neznalica, neznalica, neznalica, poluobrazovani Rečnik ruskih sinonima. mitrofanushka imenica, broj sinonima: 5 mitrofan (3) ... Rečnik sinonima

MITROFANUŠKA i muž. (kolokvijalno). Prestarjeli neznalica [nazvan po junaku Fonvizinove komedije „Maloletnik“]. Ozhegov rečnik objašnjenja. S.I. Ozhegov, N.Yu. Shvedova. 1949 1992 … Ozhegov's Explantatory Dictionary

Glavni lik komedije "Malodoljetnik" (1783) Denisa Ivanoviča Fonvizina (1745-1792) razmaženi je sin zemljoposjednika, lijen i neuk. Zajednička imenica za mlade ove vrste. Enciklopedijski rječnik krilatih riječi i izraza. M.: „Lokid...... Rječnik popularnih riječi i izraza

M. 1. Književni lik. 2. Koristi se kao simbol glupog, neobrazovanog mladića iz bogate porodice; podrast. Efraimov objašnjavajući rječnik. T. F. Efremova. 2000... Moderna Rječnik Ruski jezik Efremova

Mala komedija Denisa Ivanoviča Fonvizina. Ova predstava je njegovo najpoznatije delo i najrepertoarnija predstava 18. veka na ruskoj sceni u narednim vekovima. Fonvizin je radio na komediji oko tri godine. Premijera je održana 1782. ... Wikipedia

Mitrofanushka- Mitrof Anushka, i, r. p.m. h. šek (podrast) ... Ruski pravopisni rječnik

Mitrofanushka- (1 m) (lit. lik; također o lijenim i neukim) ... Pravopisni rečnik ruskog jezika

AND; m. i f. Iron. O slabo obrazovanom, lijenom tinejdžeru koji ne želi da uči. ● Po imenu junaka komedije Fonvizin Nedorosl (1782) ... enciklopedijski rječnik

Mitrofanushka- I; m. i f.; gvožđe. O slabo obrazovanom, lijenom tinejdžeru koji ne želi da uči. Nakon junaka Fonvizinove komedije Nedorosl (1782) ... Rečnik mnogih izraza

Mitrofanushka- lik u komediji D. Fonvizina Nedorosl (1783), njegovo ime je postalo poznato da označi glupog i neukog mladića koji ne želi da uči... Ruski humanitarni enciklopedijski rečnik

Knjige

• Minor. Brigadir, Fonvizin Denis Ivanovič. Knjiga sadrži najviše poznata dela dramaturg, publicista, prevodilac i tvorac ruske svakodnevne komedije D. I. Fonvizin. Junaci komedije „Maloletnik“ su predstavnici različitih društvenih…

(Jedan od glavnih likova Fonvizinove komedije "Maloletnik" je Prostakov Mitrofan Terentievič, plemeniti sin Prostakovih.

Ime Mitrofan znači „sličan“, sličan njegovoj majci. Možda je ovim imenom gospođa Prostakova htela da pokaže da je njen sin odraz same Prostakove.

Mitrofanuška je imala šesnaest godina, ali njegova majka nije htela da se rastane od svog deteta i želela je da ga zadrži sa sobom do dvadeset šeste godine, ne puštajući ga da ide na posao.

I sama gospođa Prostakova bila je glupa, arogantna, nepristojna i zbog toga nije slušala ničije mišljenje.

“Dok je Mitrofan još u povojima, vrijeme je da se oženi; a onda za deset godina, kad on uđe, ne daj Bože, u službu, sve ćeš morati da izdržiš.”

Sam Mitrofanuška nema cilj u životu, volio je samo da jede, ljenčari i juri golubove: „Sad ću otrčati u golubarnik, možda, ili...” Na šta mu je majka odgovorila: „Idi i zabavi se, Mitrofanuška. ”

Mitrofan nije hteo da uči, majka mu je angažovala učitelje samo zato što je tako trebalo da bude u plemićkim porodicama, a ne da bi njen sin učio inteligenciju. Kako je rekao svojoj majci: „Slušaj, majko. Ja ću te zabaviti. učiću; samo neka bude poslednja. Došao je čas moje volje. Neću da učim, hoću da se udam.“ A gospođa Prostakova mu je uvek ponavljala: „Veoma mi je lepo što Mitrofanuška ne voli da istupi, Svojom pameću, neka te daleko odnese, i Bože sačuvaj!" Samo ti se mučiš, ali sve što vidim je praznina. Ne učite ovu glupu nauku!” Najgore osobine karaktera, najzaostaliji pogledi na nauku karakterišu takve mlade plemiće kao što je Mitrofan. Takođe je neobično lijen.

I sama gospođa Prostakova obožavala je Mitrofanušku. Fonvizin je shvatio nerazumnost njene slepe, životinjske ljubavi prema svom detetu, Mitrofanu, ljubavi koja, u suštini, uništava njenog sina. Mitrofan je jeo dok ga stomak nije zabolio, a majka ga je nagovarala da jede više. Dadilja je rekla: "Već je pojeo pet lepinja, majko." Na šta je Prostakova odgovorila: „Pa ti žao šestog, zverko“. Ove riječi pokazuju brigu za njegovog sina. Pokušala je da mu obezbedi bezbrižnu budućnost i odlučila da ga oženi bogatom ženom. Ako joj neko uvrijedi sina, ona odmah ide u odbranu. Mitrofanuška joj je bila jedina uteha.

Mitrofan se prema majci odnosio s prezirom: "Da!" Pogledaj samo nevolju od strica: pa od njegovih šaka i za knjigu sati” Šta, šta hoćeš da radiš? Urazumi se, draga!” „Ovde je i reka je blizu. Zaronit ću, zapamtite svoje ime.” “Ubio me!” Bog te ubio!“: ove riječi dokazuju da on uopšte ne voli i nimalo ne sažaljeva vlastitu majku, Mitrofan je ne poštuje i igra se njenim osjećajima. I kada Prostakova, koja je izgubila vlast, juri svom sinu sa rečima: Ti si jedina ostala sa mnom, dragi prijatelju, Mitrofanuška! " A u odgovoru čuje bezdušno: "Pusti se, majko, natjerala si me." “Imao sam takvo sranje u očima cijelu noć.” "Kakva je to smeće Mitrofanuška?" "Da, ili ti, majka ili otac."

Prostakov se plašio svoje žene i u njenom prisustvu je ovako govorio o svom sinu: „Barem ga volim, kako treba roditelj, pametno dete, razumno dete, duhovitog čoveka, zabavljača; ponekad sam presrećan zbog njega, zaista ne vjerujem da mi je sin” i dodao, gledajući svoju ženu: “Pred tvojim očima moje ne vide ništa.”

Taras Skotinin je, gledajući sve što se dešava, ponovio: „Pa, Mitrofanuška, ti si, vidim, mamin sin, a ne očev sin! A Mitrofan se obrati stricu: „Zašto si, čiko, previše pojeo kokošinju? Izlazi, ujače, izlazi."

Mitrofan je uvijek bio grub prema majci i odbrusio joj se. Iako Eremejevna nije dobila ni novčića za podizanje šiblja, pokušala je da ga nauči dobrim stvarima, branila ga je od strica: „Umrijeću na licu mjesta, ali neću dati dijete. Pojavite se, gospodine, samo se ljubazno pojavite. Izgrebaću to trnje.” Pokušao sam da ga učinim pristojnom osobom: „Da, nauči me bar malo.“ “Pa, reci još koju riječ, ti stari gade!” Ja ću ih završiti; Opet ću se požaliti mami, pa će se udostojiti da ti da zadatak kao juče.” Od svih učitelja samo je Nijemac Adam Adamych Vralman hvalio Mitrofanušku, i to samo da se Prostakova ne ljuti na njega i grdi ga. Ostali učitelji su ga otvoreno grdili. Na primjer, Tsyfirkin: "Vaša čast će uvijek biti besposlena." A Mitrofan odbrusi: „Pa! Daj mi tablu, garnizonski pacove! "Razbij se." “Sva guzica, vaša visosti. I dalje smo vekovima iza leđa.” Mitrofanov rječnik je mali i siromašan. „Pucao si ih i sa Eremejevnom“: ovako je govorio o svojim učiteljicama i dadilji.

Mitrofan je bio nevaspitan, bezobrazan, razmaženo dete, koga su svi okolo slušali i slušali, a imao je i slobodu govora u kući. Mitrofan je bio uvjeren da bi mu ljudi oko njega trebali pomoći i dati savjet. Mitrofan je imao visoko samopoštovanje.

Koliko god čovjek bio pametan i vrijedan, u njemu postoji komadić takve Mitrofanuške. Svaki čovjek je ponekad lijen, ima i onih koji pokušavaju da žive samo na račun svojih roditelja, a da sami ništa ne rade. Naravno, mnogo zavisi od toga kako decu odgajaju roditelji.

Ja se prema ljudima kao Mitrofan ponašam ni dobro ni loše. Samo pokušavam da izbegnem komunikaciju sa takvim ljudima. I generalno, mislim da treba pokušati da pomognemo takvim ljudima u njihovim poteškoćama i problemima. Moramo ga urazumiti i natjerati ga da uči. Ako takva osoba sama ne želi da se usavršava, uči i uči, već, naprotiv, ostane glupa i razmažena, prema starijima se odnosi s nepoštovanjem, onda će do kraja života ostati maloljetan i neznalica.

Prikaz ljudi i slika u djelu „Putovanje od Sankt Peterburga do Moskve“ Radiščova Roman A. Radiščova „Putovanje od Sankt Peterburga do Moskve“ jedan je od najznačajnijih fenomena ruske književnosti XVIII vijeka. Napisana je u tada popularnom žanru “putovanja”, koji je otkrio L. Stern, osnivač sentimentalizma. U svojoj procjeni čovjeka, Radiščov je uglavnom slijedio sentimentalističke pisce i pisao da je ono što čovjeka razlikuje od zvijeri upravo sposobnost saosjećanja. Simpatija i suosjećanje glavne su emocije pripovjedača u romanu: „Ogledao sam se oko sebe - moja duša je bila ranjena patnjom čovječanstva.“

Za šta narator ima samilost? Situacija ljudi. Roman daje široku panoramu života kmetovskog seljaštva. A Radiščov je ogorčen ne toliko zbog siromaštva i napornog rada seljaka, koliko zbog činjenice da su oni, poput kmetova, lišeni slobodne volje i zakonski nemaju nikakva prava. „Seljak je mrtav u zakonu“, piše Radiščov. Štaviše, on je mrtav samo kada je potrebna zaštita zakona. O tome govori čelnik Zajceva. Dugi niz godina okrutni zemljoposjednik i njegova porodica mučili su seljake, a niko se nikada nije zauzeo za nesretne ljude. Kada su seljaci, otjerani iz strpljenja, ubili čudovište, zakon ih se sjetio i osuđeni su na smrt.

Sudbina seljaka je strašna: "I žreb zakovanog u lancima, i žreb zarobljenika u smrdljivoj tamnici, i žreb vola u jarmu." Ali pripovjedač, odgojen na idejama prosvjetiteljstva, tvrdi jednakost svih ljudi. Ali seljaci su većinom jednostavno bolji od zemljoposednika kao ljudska bića. Gotovo svi zemljoposjednici u Radiščovljevom romanu su negativni likovi, neljudi. Moral seljaka je zdrav i prirodan, nije zaražen vještačkom civilizacijom. To se posebno jasno vidi kada se porede gradske i seoske devojke: „Pogledajte kako su svi članovi moje lepotice okrugli, visoki, nisu povijeni, nisu razmaženi. Smiješno ti je što imaju stopala veličine pet. veršoka, a možda čak i šest. E, draga moja nećakinje, sa svojom nogom od tri vrha, stani pored njih i trči u žurbi, ko će najbrže stići do visoke breze koja stoji na kraju livade?”

Seoske ljepotice su zdrave i čestite, ali gradske djevojke imaju „rumen na obrazima, rumen na srcu, rumen na svojoj savjesti, čađ na svojoj iskrenosti“.

Radiščovljeva glavna zasluga i njegova glavna razlika od većine optužujuće literature osamnaestog stoljeća je u tome što se on ne žali na pojedinačne negativne primjere, već osuđuje sam poredak stvari, postojanje kmetstva: Mir ropstva neće se povećati pod sjena zlatnih plodova; Tamo gdje sve gadi umu težnjom, veličina tamo neće vegetirati.

Originalnost “Putovanja od Sankt Peterburga do Moskve” leži u činjenici da ga je Radiščov, u obliku “putovanja”, ispunio optužujućim sadržajem. Osetljivi junak sentimentalne književnosti, iako sposoban za saosećanje, nastoji da pobegne od zla ovoga sveta u sebe, a pripovedač iz „Putovanja od Sankt Peterburga do Moskve” bavi se javnim pitanjima i nastoji da služi javnom dobru.

“Putovanje od Sankt Peterburga do Moskve” je prvi ruski ideološki roman koji ne postavlja toliko umjetničke koliko političke ciljeve. U tome je njegova originalnost i značaj za svu našu književnost. Slika Mitrofana u Fonvizinovoj komediji „Maloletnik.“ Ime Mitrofan se prevodi kao majka, kao majka. Imao je šesnaest godina, trebalo je da stupi u službu već sa petnaest godina, ali gospođa Prostokova nije htela da se odvoji od sina.

Nije imao cilj u životu, nije razmišljao o budućnosti ili studijama, a Mitrofanuška je po ceo dan jurio golubove. Nije bio vredan, ali je bio veoma lijen. Nikad se nije previše opterećivao. Uostalom, od razmaženog sina Mitrofani se pretvara u okrutnu osobu, izdajnika. Izdaje majku kada sazna da ona više nije gospodarica kuće. On pokazuje svoj pravi odnos prema njoj. Čini mi se da gore kazne ne može biti, čak ni za nekoga kao što je Prostakova. Gospođa Prostakova kaže da ljudi žive i živeli bez nauke.

Dadilja Eremejevna, koja je odgajala Mitrofanušku najbolje što je mogla, izdržala je sve uvrede, ali nakon svega ovoga Mitrofan je želeo da ga ona zaštiti od svih.

A njegova majka, kojoj se stalno žalio na dadilju i svoje učiteljice, uvijek je psovala i nije joj plaćala, misleći da joj je dadilja već dužna što je hrani i živi sa njima. Prezirno se odnosio prema svojim učiteljima, od kojih je jedino učitelj aritmetike svoje znanje pokušavao da prenese na Mitrofana.

Mitrofan uopšte ne primećuje oca, jer mu ni u čemu ne pomaže.

Mitrofanuška je vrlo kapriciozno i ​​nemarno dijete, glupo je i nepristojno, ne razmišlja o svojoj budućnosti i o ljudima.

Verujem da ljudi poput Mitrofanuške ne znaju šta je sreća, jer o tome i ne razmišljaju, pa ne mogu biti srećni.

Bibliografija

Za pripremu ovog rada korišteni su materijali sa stranice http://sochinenia1.narod.ru/

Tutoring

Trebate pomoć u proučavanju teme?

Naši stručnjaci će savjetovati ili pružiti usluge podučavanja o temama koje vas zanimaju.
Pošaljite svoju prijavu naznačivši temu upravo sada kako biste saznali o mogućnosti dobivanja konsultacija.

Mala Mitrofanuška jedan je od glavnih likova komedije D. I. Fonvizina. Slikom lukavog, licemernog, glupog i lenjog šesnaestogodišnjaka, sina provincijskih plemićkih kmetova, autor otkriva problem školovanja mladih. Fonvizin tvrdi da ličnost osobe zavisi od sredine njenog odrastanja, psihološke i duhovne klime u porodici, života i obrazovanja. Zahvaljujući (ili zbog) popularnosti ove komedije, ime Mitrofan (koji liči na majku) postalo je sinonim za neznalicu i maminog dječaka.
Odgajanje takvih klošara među plemstvom olakšano je nagrađivanjem plemića za njihovu službu „lokalnim plaćama“. Zbog toga su se naselili na svojim imanjima i živjeli od prihoda od zemlje i kmetova. Njihova djeca su se navikla da budu dobro hranjena i miran život, izbjegavao državnu službu na sve moguće načine. Dana 20. januara 1714. godine izdat je dekret kojim se zaustavlja davanje lokalnih plata plemićkim oficirima i zahtijeva od plemića da obavezno školuju svoju djecu radi pripreme za službu.
Ova uredba je bila kazna za jadnog “mačka” Mitrofana, koji ima skoro 16 godina, ali je još maloljetan i već četiri godine bezuspješno uči kod kuće kod nasumičnih neukih nastavnika. Mitrofan radije juri golubove ili, u najgorem slučaju, ženi se od podučavanja. Kao rezultat toga, u "arihmetici" "ništa nije naučio" od penzionisanog narednika Tsyfirkina. Mitrofan jedva čita knjigu sati po diktatu poluobrazovanog sjemeništarca Kuteikina, koji se i sam „plašio ponora mudrosti“, ali pušenje duhana ne smatra grešnim i čak tumači Sveto pismo kao dokaz za to. Glavni nevaljalac je učitelj francuskog i "svih nauka" - Nijemac (bivši kočijaš Staroduma) Adam Adamych Vralman. Njegovo prezime govori samo za sebe. Kao stranac, dobija počasti u kući i plaća više. Prostakova je veoma zadovoljna ovom učiteljicom, koja „ne tera dete“. Uvjerena je u uspjeh školovanja svog sina, koji i sada toliko razumije da će i on sam "popucati djecu". A on već dugo želi da se oženi.
Mitrofan nije tako glup kao što se čini. On je do savršenstva shvatio glavnu nauku (život). Mitrofan odlično razume kome i kako da ugodi, navikao je da se ponižava pred uticajnim ljudima. Prisjetimo se kako mu je “žao” majke jer je umorna, “tuče svećenika”. Naučio je da bude licemjer, da se izvuče. Ne možete poreći njegovu snalažljivost. Nemajući pojma o imenicama i pridevima, odgovorio je da su vrata koja su pričvršćena za zid pridjev, a vrata koja stoje “kod ormara sedmicu dana” su “za sada imenica”. Pokoravajući se volji novog vladara nad njim - borca ​​za ljudska prava Pravdina, on, ravnodušno prema svojoj sudbini, pristaje na odsluženje vojnog roka.
Mitrofan je grub i okrutan. Dozvoljava sebi da viče na učitelje i sluge. Došli su mu učitelji - on gunđa: "Ubij ih!" Tsyfirkina, koji zaista želi da ga nauči nečemu, naziva "garnizonskim pacovima". Stara kmetova dadilja Eremejevna dobija samo grde i šamare za sve svoje brige o njemu. A nakon što nije uspio kidnapovati Sofiju, on i njegova majka namjeravaju da se "uzmu protiv ljudi" - bičevali sluge. U ovoj "životnoj" nauci Mitrofan je otišao dalje od svoje majke. Njegov mentalni deformitet se u potpunosti ispoljio na kraju drame, kada se on, shvativši da je njegova majka izgubila nekadašnju moć i snagu, prema njoj odnosio s prezirom i crnom nezahvalnošću. Na njene reči: „Ti si jedina ostala za mene, dragi prijatelju, Mitrofanuška!“ - odgovorio je: "Odlazi majko, kako si se nametnula."
Treba napomenuti da Fonvizinov podrast nije karikatura. Autor ništa nije preuveličao, nije preuveličao svojstva svog lika. Takvih Mitrofanuški ima dosta svuda. Oni su uporni i plodni, kao i svi ljudski grijesi.