Solženjicin, kakva šteta pročitati sažetak. Analiza priče A.I. Solženjicin "Kakva šteta." Rečeno u nastavku, odvija se u paralelnoj stvarnosti, zapanjujuće i neshvatljivo sličnoj našoj, ponekad na takav način da postane zaista nelagodno

Čas se izvodi nakon upoznavanja sa Solženjicinovim djelima "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" i pričama Varlama Shalamova ("Bobica", "Sherry Brandy", "Kako je počelo").

Epigrafi za lekciju:

Ne krijem se, ali noć je hladna.
Ne plašim se, ali vreme je opasno...

O. Chukhontsev

Trenutak i - nema kraja ni ivice
Vatra... Sve okolo je u komadima,
pa u prašinu...

Vičem: “Upomoć!”, vičem: “Umirem!”...
...I neko tamo drži govor.

Tokom nastave

1. uvod nastavnici.

Već nekoliko lekcija govorimo o eri staljinizma i njegovom odrazu u književnosti. Čitajući dela V. Šalamova i A. Solženjicina, uvereni smo: vreme je bilo tragično, jer se vodila sistematska i svrsishodna borba protiv pojedinca, protiv žive duše čoveka. Da li je otpor bio moguć? I ako jeste, koji? O tome danas pričamo, čitajući priču A. Solženjicina „Kakva šteta“.

2. „Uranjanje“ u atmosferu vremena.Čitanje i diskusija o bilješkama na karticama (odlomci iz poznatih djela, anegdote iz „onog“ vremena daju se proizvoljno, ovdje svaki nastavnik može odabrati svoje mogućnosti).

1) „Rybakov je ležao između humki, neočekivano mali. Nebo, planine, reka su bile ogromne, a Bog zna koliko se ljudi može položiti u ove planine, na staze između humaka...” (V. Šalamov. “Bobica”).

2) „Mnogi mjeseci, danju i noću, tokom jutarnjih i večernjih provjera, čitano je bezbroj naredbi za izvršenje. Na mrazu od pedeset stepeni, zatvoreni muzičari iz “bitovika” svirali su leševe prije i poslije čitanja svake naredbe. Zadimljene baklje nisu razbijale mrak, privlačeći stotine pogleda na smrznute listove tankog papira na kojima su bile ispisane tako strašne riječi. A u isto vreme, kao da nisu pričali o nama. Sve je izgledalo strano, previše strašno da bi bilo stvarnost” (V. Šalamov. “Kako je počelo”).

3) „Šuhov je zadovoljan što svi ovako upiru prstom u njega: završava rečenicu, ali on sam u to baš i ne veruje. Gledajte, oni kojima je prestao mandat u ratu, zadržani su do daljnjeg, do četrdeset šeste godine. Neki su čak imali i osnovni mandat od tri godine. Tako se ispostavilo da je postojao petogodišnji boravak. Zakon je reverzibilan. Ako vam ponestane deset, reći će da imate još jednu. Ili u izgnanstvo. Dakle, živite sa licem na zemlji, i nemate vremena za razmišljanje: kako ste sjeli? kako ćeš izaći?" (A. Solženjicin. “Jedan dan u životu Ivana Denisoviča”).

4) „Pesnik je umro toliko dugo da je prestao da shvata da umire. Ponekad bi, bolno i gotovo opipljivo gurajući kroz mozak, došla neka jednostavna i jaka misao - da je hleb koji mu je stavio pod glavu ukraden, i to toliko strašno strašno da je bio spreman da se svađa, psuje, tuče, traži , dokazati... Ali nije bilo snage za sve ovo...” (V. Šalamov. “Šeri rakija”).

5) Anegdota.

Staljin je izgubio lulu. Zove Beriju. On spremno saopštava:

Jasno. Akcija narodnih neprijatelja. Hajde da saznamo ko je to.

Nekoliko dana kasnije, Staljin je otkrio lulu u džepu svoje jakne. Opet zove Beriju:

Našao cijev...

Druže Staljine, izvršili smo i vaš zadatak: trideset sedam ljudi je potpuno priznalo.

6) Anegdota.

U tramvaju. Građanin stoji, čita novine i tihim glasom kaže:

Dovešće nas do ivice!

Odmah je odveden. Ispitivanje.

Pa šta si rekao? Ko će nas dovesti do rukohvata?

Kao ko? Naravno, Trumane!

Ah, da! Pa, u redu, samo napred u tom slučaju.

Iskočio je. Onda se vratio i zabio glavu u vrata:

Reci mi na koga si mislio?

Studenti zaključuju da djela V. Šalamova i A. Solženjicina predstavljaju sliku tragičnog, disharmoničnog svijeta. Čak i anegdote tih strašnih godina svjedoče o tome koliko je ljudski život bio jeftin, kako je bilo lako platiti godinama zatočeništva ili čak života nepromišljeno izgovorenu riječ, pravo biti svoj.

3. Rad na priči A.I. Solženjicin „Kakva šteta“ (uzima se u obzir da su učenici upoznati sa biografijom pisca).

- Po čemu se priča razlikuje od ostalih djela o totalitarizmu koja smo ranije čitali?

Događaji se ne odvijaju u pritvorskim mjestima. Nema strašnih slika koje prikazuju iscrpljujući rad, stalno upijajući osjećaj gladi koji su logoraši doživljavali. Nema scena uništavanja ili ponižavanja zatvorenika. Pa ipak, priča ne ostavlja ništa manje snažan utisak.

- Šta mislite o čemu je priča?

O sudbini čoveka koji živi u totalitarnoj državi, o tome kako strah diktira određeni stil ponašanja, o tome kako neograničena moć jednih i zavisnost drugih narušava sistem odnosa među ljudima, o tome kako nevini pate, a talentovani umreti.

- Šta je osnova priče?

Iznenađenje, prilika. Lanac slučajnosti i nepredvidivih događaja otkriva odnose između likova.

- Šta mislite da je jedinstvenost kompozicije?

Uz klasičnu verziju – ekspoziciju, zaplet, vrhunac, rasplet – učenicima se nudi da vide dvodelnu organizaciju priče – „talasnu strukturu“ (termin koji su predložili sami srednjoškolci). Oba dijela (sastanak sa čovjekom sa aktovkom, susret s policajcem) imaju istu, ali različitu „snagu“ strukturu: počevši mirno (stvara se efekat mirne vode), zamjenjuje ih eksplozija osjećaja (strah). - u prvom; šok, strah - u drugom ), završavaju drugačije (u prvom se junakinja povlači u sebe; u drugom doživljava radost i zbog činjenice da ju je policajac razumio, i od činjenice da je postala vlasnica blaga – članka o njenom potisnutom ocu).

U ovim krajevima, ime junakinje je odigrano na zanimljiv način. Zove se ili Anya ili Anna Modestovna. U Anjino ime, nešto domaće, toplo, meko, čak djetinjasto, a istovremeno naglašava ranjivost, nesigurnost mlade žene. To je upravo ono što postaje Ana Modestovna, kada je sama sa prirodom (igra se kapljicama vode) ili u onim trenucima kada je sigurna da nije u opasnosti. Ali, čuvši "čvrste korake" mladića sa aktovkom (simbol pripadnosti vlasti!) ili "policajskog Turčina", junakinja kao da stavlja masku običnog laika, postaje kao svi ljudi oko nje - samo Ana Modestovna.

Takve reinkarnacije junakinje u priči pojavljuju se dva puta: u prvom dijelu i u drugom. Ali u prvom dijelu ona ostaje Anna Modestovna, a u drugom dijelu opet se na samom kraju pretvara u Anyu. Policajac koji je vidio heroinu kako ruši novine sa člankom o svom zarobljeničkom ocu mogao je da je kazni (i to ne samo novčanom). Međutim, on sluša ženu, razumije je, odnosno ponaša se ne kao predstavnik vlasti, već kao osoba: dozvoljava joj da uzme novine i pušta je bez kažnjavanja. I vidimo kako se duša mlade žene oslobađa straha i ponovo postaje Anja: djetinjasto uzima krvavi prst u usta i razmišlja o policajcu: "Ali on nije nimalo strašan."

- „Istorija je oličena u malim detaljima“, rekao je A. Solženjicin. Imenujte detalje koji pomažu da se zamisli istorijsko vrijeme.

Srednjoškolci ističu takve "govorne" detalje kao kap vode u kojoj se Anja ogleda. Nacrtajte asocijativne linije: krug - globus - kap vode u romanu L. Tolstoja iz sna Pjera Bezuhova - krugovi pakla u " Divine Comedy» Dante. Kap odražava ne samo Anju, već i nebo, drvo naspram neba, grane, grane, grančice, pupoljci - nije li ovo simbol činjenice da je sav život na zemlji obdaren jednakim pravom na sunce, vazduh, voda, sloboda? Dakle, autor nas dovodi do razumijevanja istine: niko nema pravo drugome uskratiti ovo pravo. A ako jeste, to znači da je društvo „bolesno“.

Učenici primjećuju da je ime rijeke Chu značajno.

• choo! (uziv - poziv na tišinu, na pažnju);
• Chu-zha (u kontekstu se odbacuje - "rijeka nije bila stranac");
• osjetljivost (nedostatak osjetljivosti je tragedija!);
• čudo (čudo međusobnog razumijevanja: „policajac je razumio“!).

Talenat pisca, zaključuju studenti, ogleda se u ekspresivnim detaljima koji pomažu da se shvati glavna ideja priče: u totalitarnoj državi se ne cijeni ličnost osobe koja se pretvara u dio ogromnog mehanizma; otpor ovom procesu je hrabrost. Uređaj tišine igra važnu ulogu u priči: i sami nagađamo kakva je sudbina zadesila mladog talentovanog naučnika, oca Ane Modestovne (on, koji je udahnuo život u dolinu reke Ču, i sam je proveo mnogo godina u zatvoru, pretvorio se u „beskorisni starac“; precrtan je sa liste mrtvih i živih), nagađamo i kroz kakve je patnje prošla njegova porodica (Ana Modestovna živi sa stalnim osjećajem opasnosti, a to mnogo govori).

O autorovom odnosu prema prikazanom govore i srednjoškolci, napominjući da se pisac vješto „skrivao“ iza svojih likova. Ali lako je uočiti njegov saosećajni odnos prema nevinim žrtvama nepravednog društva: Ani, njenoj majci, ocu; ironično - novinaru koji je napisao članak o ocu heroine; osuda činjenice da je ravnodušan i okrutan odnos prema ljudima postao norma u rodnoj zemlji pisca; ponos u obični ljudi, koji u ovakvim neljudskim uslovima nisu gubili nadu i vjeru, koji su sačuvali svoju „živu dušu“. Kolektivnoj bešćutnosti suprotstavljaju se krhke, bespomoćne žene, majka i kćerka, koje su sačuvale uspomenu na oca i muža, odanost mu, željne da nesretnom zatvoreniku vrate uvjerenje da mu život nije bio uzaludan: prvom prilikom , Anjina majka će otići do njega i donijeti mu novine, u kojima se govori o tome kako su naučnikova otkrića preobrazila dolinu rijeke Ču.

4. Završna riječ nastavnici.

Priče V. Šalamova i A. Solženjicina pokazuju kako funkcioniše totalitarna mašina uništavanja ljudi i njihove žive duše. Ali njegovo neprekidno kretanje nailazi i na otpor, neprimjetan, ali uporan. Jesu li ovo riječi pjesnika Olega Hlebnikova o njima:

Jadno, jadno! Moja duša
pobrinuo se za sve kao da je bilo zadnje
lemljenje -
oskudan i ustajao -
na gomili
nije izgubio u neravnopravnoj borbi.
Prigušena sijalica sija
u magli.
Nema druge - i ovaj osvjetljava
tamni komad bele svetlosti,
put na zemlji...

Obični ljudi su našli snage da prežive i, štaviše, da spasu sve ljudskim kvalitetima, nosili u duši sposobnost brige o bližnjima, vjernost, milosrđe, nisu zaboravili kako da vole život i jedni druge. To je nada koju Solženjicin ostavlja čoveku u bolnom kretanju istorije.

Šta mislite o čemu govori ova mala priča? Šta znači njegovo ime? Zašto se daje bez uzvika?

Ovo je priča o sudbini ruske inteligencije tokom godina Staljinovih represija. Temu ove priče moguće je formulisati i na drugačiji način – ličnost i moć u totalitarnom režimu. Uzimajući kao naslov za svoju priču završnu frazu novinarskog članka o projektu talentovanog pronalazača i uklanjajući uzvičnik, Solženjicin joj daje tragično-filozofsko značenje. Šteta što se krivnjom države život pronalazača-melioratora razvijao suprotno svim zakonima logike, šteta što je članak bio posvećen navodno preminuloj, a ne živoj osobi, već šteta što dopisnik "neškrtog pera" nije mogao da objavi svoj esej, znajući prave okolnosti Modestovog života Aleksandroviča. Šteta što kćerka prognanog pronalazača živi u stalnom strahu od onih na vlasti i sa stalnim osjećajem poniženog dostojanstva.

Šta vidite kao posebnosti strukture ove priče? Kako to utiče na njega emocionalno?

percepcija čitaoca? Priča je strukturirana tako da čitatelj postepeno prodire u suštinu onoga što se događa i konačno, pročitavši je do kraja, dolazi do rješenja razloga za tako naizgled neobično ponašanje sredovečne dame i , zajedno sa rešenjem, do razumevanja socio-filozofskih problema dela, njegovog karakterističnog karaktera za kreativnost Solženjicina. Uostalom, tek na kraju postaje jasna veza između sadržaja članka u novinama i njegovog stvarnog značaja za Anju. Emotivno, tokom procesa čitanja, čitalačka simpatija prema Ani Modestovnoj i njenoj porodici se produbljuje.

Šta je više epsko ili lirskije u priči? Obrazložite svoje gledište.

Događaj u osnovi zapleta je prilično jednostavan: žena pokušava da skine novine sa štanda, policajac je zaustavlja, ali prije nego što odredi kaznu, pokušava razumjeti razloge njenog postupka. Saznavši da novine sadrže pohvalni članak o njenom ocu, on joj dozvoljava da ponese novine sa sobom, a ona sretno trči kući da ugodi majci. Međutim, ovaj jednostavan zaplet upotpunjen je brojnim lirskim razmišljanjima i scenama, kao i opisom heroininih iskustava. Lirski umetci uključuju opis jesenske prirode u Moskvi, igru ​​Ane Modestovne s kapima kiše i njenu osebujnu reakciju na sadržaj novinskog članka.

i na kraju kratak, tužno lirski epilog.

Na stranicama kratke priče prilično je detaljan opis jesenske prirode u gradu. Što mislite zašto je autor pribjegao ovoj tehnici? Koja je uloga pejzaža u priči “Kakva šteta”?

Pejzaž u priči je poseban, pomalo kontradiktoran. Kombinira i tmurne i neke osvježavajuće početke. Kišovito, vlažno, ali nije hladno. Kiša je već prestala da romi. „Izdignuti bulevar bio je blago siv.” Na bulevaru „moje grudi počivaju između dva puta sagorenog gasa“. Autor detaljno opisuje kapi vode, srebrnobijele po oblačnom danu, i igru ​​Ane Modestovne, koja je došla u ustanovu po potrebne informacije, sa kišnim kapima. Ovaj krajolik u svojoj nedosljednosti simbolizira očekivanje promjene na bolje: kroz prljavštinu i vlagu, gustu mrežu smeđih i vlažnih grana, već zastarjelih, Anja je ugledala grančice, grančice i pupoljke sljedeće godine. Zato joj se raspoloženje naglo promenilo, zaboravila se i počela da traži kapi.

Koje je vrijeme opisano u priči? Osjećate li očekivanje nečeg novog, nekih ohrabrujućih promjena?

Bio je oktobar 1952. Ostalo je već malo vremena do kraja staljinističkog režima, nekoliko godina prije početka „odmrzavanja“. Predosjećaj budućih promjena nalazimo, kao što je već rečeno, u opisu prirode jesenje Moskve, u pojavi neprovjerenog članka u novinama o predrevolucionarnom izumu potisnutog inženjera, u prilično ljubaznom ponašanju policajca koji je, u duhu tog surovog vremena, morao da postupi nedvosmisleno, ali je dozvolio da se novine oduzmu, rekavši: „Uzmi brzo, dok niko ne vidi...“ Teško je predvideti, ali već u u priči „Kakva šteta“, bilo je iščekivanja novog života, uprkos svoj tadašnjoj tragediji.

Pratite ponašanje junakinje priče, Ane Modestovne. Šta se može reći o njenom karakteru, okolnostima u kojima živi? Zašto je slika prolaznice toliko privukla njenu pažnju i šta je izazvalo njeno neprijateljstvo? Šta autor misli o prolazniku?

Anna Modestovna je inteligentna osoba, skromna i ljubazna u ponašanju i komunikaciji sa drugim ljudima. Lako se izgubi u teškim okolnostima i stalno je proganja osjećaj straha. Čini se da je često morala da bude podnosilac predstavke u sovjetskim institucijama. Postiđena je prirodnim manifestacijama njenog raspoloženja. Tako je, ponesena igrom sa kapljicama, iznenada „odbacila ruku“, začuvši čvrste korake iza sebe. „Uplašena“ - Solženjicin koristi tako čudan, ali zanimljiv particip, karakterizirajući njeno stanje u ovom trenutku (ona nije uplašena, nije uplašena, već uplašena, što naglašava iznenadnost straha koji ju je obuzeo). Pažnju joj je privukao prolaznik, jedan od onih koji, kako autorka kaže, „samo primeti taksi ili duvanski kiosk na ulici“. Ana Modestovna je dobro poznavala tip tako rano samouverenih ljudi, sa pečatom obrazovanja i pobedničkim izrazom lica. Kada saznamo da je kćerka potisnute osobe, shvatimo razlog njenog stalnog straha, nesigurnosti u ponašanju i straha od ovakvih mladih ljudi sa pobjedničkim izrazom lica.

Razlog za strah Ane Modestovne kada se pojavi policajac je taj što bi se njen pokušaj da ukloni novine sa štanda mogao protumačiti kao političku akciju („ili želite da ljudi ne čitaju novine“ – prva stvar koja je mogla i pala je na pamet općenito). tada dobar službenik za provođenje zakona u ono vrijeme). Njeno ponašanje tokom dijaloga sa policajcem je nesigurno, pomalo uglađeno i puno straha. Međutim, već je navikla da mnogo toga skriva: objasnivši zašto su joj potrebne novine, otkrila je samo poluistinu, shvativši da bi je iskrenost mogla upropastiti. Izraz zahvalnosti policajcu je, naravno, iskren, ali zvuči ponižavajuće i propraćen je savijanjem naklona.

Kakav je stav članka prema Ani Modestovnoj i samom autoru? Šta znači autorova definicija „dopisnika plaćeničkog pera“?

Za Anu Modestovnu, članak je probudio nadu da će olakšati sudbinu njenog prognanog oca, pa je čak i zaboravila na potvrdu koja joj je bila potrebna, vjerovatno potrebna za istu stvar. Na kraju priče saznajemo o nastojanjima Modesta Aleksandroviča da ga premesti da živi u dolini reke Ču, gde je realizovan njegov projekat. Njena reakcija bila je karakteristična za osobu uplašenu životom: nije se lecnula, nije se radovala - "drhtala je unutrašnjim i vanjskim drhtanjem, kao pred bolešću."

Autor s očiglednom ironijom prevodi novinarski članak u stil novinskih članaka sovjetskih vremena, primjećujući i ismijavajući preovlađujuće ideološke klišeje: radosno raspoloženje za razliku od tmurnog vremena, radosno raspoloženje u Frunzeu u skladu sa sunčanim vremenom. „Dopisnik pohlepnog pera“, to jest, onaj koji je opširno izlagao svoja razmišljanja i zapažanja, obilno koristio hidrauličku terminologiju i citirao brojke žetve na poljima kolektivne farme. Uprkos njegovom vladanju „velikodušnim perom“, o projektu Modesta Aleksandroviča bilo je reči vrlo kratko, a Solženjicin citira ovaj tekst u celosti. Sa ironijom, autor citira o inertnom carskom režimu, daleko od interesa naroda. Ovo je obavezna ideološka karakteristika ruske prošlosti. Novinar se nije ni potrudio da sazna dalju sudbinu pronalazača, samo je na osnovu sopstvenih nagađanja pretpostavio da nije doživeo svetle dane trijumfa svog izuma.

Stav autora na kraju priče je sažet, ali jezgrovit. Njegove riječi pune su gorčine za sudbinu talentiranih ljudi koji su primorani da čame u logorima, služe kao spona i ne nalaze primjenu svom znanju i snazi. Prve četiri rečenice finala su uzvične. Ovaj uzvik sadrži emocije iznenađenja. A onda pad raspoloženja do gorčine i tuge. Posebno su tužne riječi o apsurdnosti trenutne situacije s pronalazačem - "komandanata sada neće ni na koji način držati ovog beskorisnog starca: nema odgovarajućeg posla za njega, a nije se odradio za penziju."

Pročitajte sami i analizirajte jednu od Solženjicinovih priča, na primjer, "Incident na stanici Kočetovka" ili "Desna ruka".

Jedna od tema Solženjicinovog rada je proučavanje osnova nacionalnog karaktera i njegovog ispoljavanja u uslovima totalitarnog režima. Takve narodne slike susrećemo i u "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča", i u priči " Matrenin Dvor“, te u kratkim pričama pisca, uključujući “Slučaj na stanici Kočetovka”.

Ovo djelo prikazuje sukob između istinski popularnih ideja o dobru i zlu i svjetonazora formiranog u specifičnim povijesnim okolnostima, u uvjetima totalitarnog režima. Dolazi do sukoba dužnosti i savjesti, uslijed čega se uništava ono pozitivno u čovjeku, što se na prvi pogled može smatrati oličenjem nacionalnog karaktera. Mladi poručnik Vasilij Zotov, u stvari, veoma dobra osoba, u prvi mah ostavlja dobar utisak na čitaoca. Privlači svojom pojavom, iskrenošću, osjećajima da nije mogao doći do prve linije, strepnjom za porodicu pod okupacijom. On je iskren u svojoj vjeri u revoluciju, Lenjinovu stvar i sovjetsku moć. Zotovljeve ideološke argumente autor prenosi s neskrivenom ironijom.

Ispit humanosti bio je susret sa intelektualcem Tveritinovim, koji je zaostajao za ešalonom, bivšim glumcem koji je dobrovoljno stupio u miliciju, zajedno sa mnogima bio je okružen i izašao iz nje. On pripada ranjivim ljudima. Umjesto dokumenata uništenih u okruženju, Zotovu, pomoćniku vojnog komandanta stanice, poklanja fotografiju svoje porodice. I Zotov nakratko saoseća sa ovim sredovečnim, umornim čovekom i želi da mu veruje. Ali čim je Tveritinov pogriješio i pomiješao imena Staljingrad i Caricin, Vasilij je postupio okrutno i nečovječno: predao je Tveritinova NKVD-u, to jest na sigurnu smrt, uz svoju depešu prijavom. Savjest mu je nemirna, čak pokušava da sazna od istražitelja o sudbini Tveritinova. Duboko u sebi, on shvata da je počinio nedostojan čin. I pokušava da se opravda: „Hteo sam da se uverim da je on još uvek prerušeni saboter ili da je već odavno pušten na slobodu.“

“Ali nikada u svom životu Zotov nije mogao zaboraviti ovog čovjeka...” Istraživači napominju da nije mogao zaboraviti čovjeka, a ne zatočenika, osumnjičenog. „Incident“ je postao ozbiljan moralni test za poručnika, mučenje savjesti koje je trajalo cijeli njegov život. Solženjicin je u priči nastavio svoja razmišljanja o suštini nacionalnog karaktera, dokazujući ideju o pravednosti ruskog naroda metodom „kontradikcijom“.

pojmovnik:

• Šta mislite o čemu govori ova mala priča?
• Solženjicin kakva šteta analiza
• Solženjicin kakva šteta
• Sramota za čitanje Solženjicina
• Solženjicin kakva šteta sažetak

(još nema ocjena)

Ispostavilo se da je bila pauza za ručak u instituciji gdje je Anna Modestovna trebala dobiti certifikat. Bilo je neugodno, ali imalo je smisla čekati: ostalo je petnaest minuta, a ona je još imala vremena za pauzu.

Nisam htela da čekam na stepenicama, pa je Ana Modestovna sišla na ulicu.

Dan je bio krajem oktobra - vlažan, ali ne i hladan. Kiša je počela da pada tokom noći i jutra, ali je sada prestala. Automobili su jurili po asfaltu sa tečnim blatom, neki su štitili prolaznike, a češće ih polivali. Na sredini ulice bio je blago siv uzdignut bulevar, a Ana Modestovna je tu prešla.

Na bulevaru skoro da nije bilo nikoga, čak ni u daljini. Ovdje, izbjegavajući lokve, hodanje po zrnatom pijesku nije bilo nimalo mokro. Otpalo, mokro lišće ležalo je kao tamni pokrivač ispod drveća, a ako si prišao blizu njih, kao da je iz njih dopirao lagani miris — ili ostatak nečega što se nije dalo tokom života ili prvo propadanje. , ali i dalje je sanduk počivao između dva puta sagorenog gasa.

Nije bilo vjetra, a cijela gusta mreža smeđe i crnkasto mokre... - Anja je stala - ... čitava mreža grana, grančica, još manjih grančica, i grančica, i pupoljaka sljedeće godine - cijela ova mreža je bila obrubljen mnogim kapljicama vode, srebrno-bijel u oblačnom danu. To je bila vlaga koja se nakon kiše zadržala na glatkoj koži grana i u tihim curi, skuplja se i visi u kapima - okruglo sa vrhova donjih grana i ovalno sa donjih lukova grana.

Prebacivši presavijeni kišobran na istu ruku u kojoj je imala torbicu, i skinuvši rukavicu, Anya je počela micati prste ispod kapljica i skidati ih. Kada je to obavljeno pažljivo, kap se prenijela u cijelosti na prst i nije se širila, samo je malo spljoštena. Talasasti uzorak prsta vidio se kroz kap veću nego pored nje; kap se uvećavala poput lupe.

Ali, pokazavši se kroz sebe, ista se kap istovremeno pokazala iznad sebe: bila je i sferno ogledalo. Na kapi, u svijetlom polju sa oblačnog neba, vidjeli su se - da! - tamna ramena u kaputu i glava unutra pleteni šešir, pa čak i preplitanje grana iznad glave.

Tako se Anja zaboravila i počela da traži veće kapi, navlačeći ih i skidajući ih na nokat ili na meso prsta. Onda je, sasvim blizu, začula čvrste korake i spustila ruku, postiđena što se ponaša kako dolikuje njenom najmlađem sinu, a ne njoj.

Međutim, prolaznik nije vidio ni zabavu Ane Modestovne ni njenu - on je bio jedan od onih koji na ulici primjećuju samo besplatni taksi ili duvanski kiosk. Bio je to mladić sa jasnim pečatom obrazovanja, nosio je jarko žutu punjenu aktovku, nosio kaput boje meke vune i vuneni šešir zgužvan u pljeskavicu. Samo u glavnom gradu se mogu naći tako rani samouvjereni, pobjednički izrazi. Anna Modestovna je poznavala ovog tipa i bojala ga se.

Uplašena, otišla je dalje i prišla uz novinsku tablu na plavim stupićima. Ispod stakla visio je “Labor” sa spoljne i unutrašnje strane. U jednoj polovini, staklo je odlomljeno iz ugla, novine su postale vlažne, a unutrašnjost stakla je postala vodena. Ali upravo u ovoj polovini ispod je Anna Modestovna pročitala naslov iznad duplog podruma: „ Novi zivot dolini reke Ču."

Ova rijeka joj nije bila strana: rođena je tamo, u Semirečeju. Obrisavši staklo rukavicom, Anna Modestovna je počela pregledavati članak.

Napisao ga je dopisnik nemilosrdnog pera. Krenuo je sa moskovskog aerodroma: kako se ukrcao u avion i kako su, kao za razliku od tmurnog vremena, svi bili radosno raspoloženi. Opisao je i svoje saputnike u avionu, ko je zašto letio, pa čak ukratko i stjuardesu. Zatim - aerodrom Frunze i, kao u skladu sa sunčanim vremenom, svi su bili veoma radosni. Konačno, nastavio je da zapravo putuje dolinom rijeke Chu. Opisao je u terminima hidraulične radove, ispuste vode, hidroelektrane, kanale za navodnjavanje, divio se pogledu na sada navodnjavanu i plodnu pustinju i bio iznenađen brojkama žetve na poljima kolektivne farme.

I na kraju je napisao:

„Ali malo ko zna da je ova grandiozna i moćna transformacija čitavog područja prirode bila planirana davno. Naši inženjeri nisu morali ponovo da vrše detaljno ispitivanje doline, njenih geoloških slojeva i vodnog režima. Cijeli glavni veliki projekat je prije četrdeset godina, 1912. godine, dovršio i opravdao zahtjevnim proračunima talentirani ruski hidrograf i hidrauličar Modest Aleksandrovič V*, koji je tada započeo prve radove na vlastitu odgovornost i rizik.”

Anna Modestovna se nije lecnula, nije se radovala - drhtala je unutrašnjim i vanjskim drhtanjem, kao prije bolesti. Sagnula se da bolje vidi poslednje pasuse u samom uglu, i dalje je pokušavala da obriše staklo i jedva je čitala:

„Ali pod inertnim carskim režimom, daleko od interesa naroda, njegovi projekti nisu mogli biti sprovedeni. Zakopani su u Odjelu za unapređenje zemljišta, a ono što je on već iskopao je napušteno.

Kakva šteta! - (dopisnik je završio uzvikom) - kakva šteta što mladi entuzijasta nije doživio trijumf svojih svijetlih ideja! da ne može gledati u preobraženu dolinu!

Strah je proključao, jer je Anja već znala šta će: otrgnuti će ove novine! Krišom je pogledala desno, lijevo - na bulevaru nije bilo nikoga, samo su nečija leđa u daljini. Bilo je veoma nepristojno, sramotno, ali...

Novine su se držale na gornja tri dugmeta. Anya je provukla ruku kroz rupu na staklu. Ovdje, gdje su se novine pokvasile, odmah su zabile svoj ugao u vlažnu papirnatu loptu i otpale od dugmeta. Stojeći na prstima, Anya je konačno stigla do srednjeg dugmeta, olabavila ga i izvukla. I bilo je nemoguće doći do trećeg, najudaljenijeg - i Anya je jednostavno povukla. Novine su otpale i bile su sve u njenoj ruci.

Ali odmah iza njega začuo se oštar, glasan glas policajca.

Kao pečena (znala je da se uplaši, a policijska zviždaljka ju je uvek plašila), Anya je izvukla praznu ruku, okrenula se...

Bilo je prekasno i nedostojanstveno za trčanje. Ne uz bulevar, već kroz otvor bulevarske ograde, koji Anja ranije nije primijetila, prema njoj je išao visoki policajac, posebno krupan sa kabanice sa zabačenom kapuljačom.

Nije govorio izdaleka. Polako je prišao. Od vrha do dna pogleda Anu Modestovnu, zatim pale novine, savijene iza stakla, opet Anu Modestovnu. Strogo se nadvio iznad nje. Po njegovom širokom nosu, rumenom licu i rukama, moglo se vidjeti koliko je zdrav - bio je sasvim sposoban da izvuče ljude iz vatre ili uhvati nekoga bez oružja.

- Šta je ovo, građanine? Hoćemo li platiti dvadeset pet rubalja?

(Oh, kad bi samo novčana kazna! Plašila se da će to biti gore protumačeno!)

– ...Ili hoćete da ljudi ne čitaju novine?

(Upravo!)

- Oh, o čemu pričaš! O ne! Izvini! – Ana Modestovna se čak počela nekako savijati. - Zaista se kajem... sada ću ga okačiti... ako dozvolite...

Ne, da je dozvolio, bilo bi teško okačiti novine sa jednim odsečenim, a jednim natopljenim krajem.

Policajac ju je pogledao odozgo, ne izrazivši odluku.

Dugo je dežurao, izdržao je kišu i bilo bi dobro da je sada odnese na odjel uz novine: za sada je protokol da se malo osuši. Ali želio je razumjeti. Pristojno obučena dama dobre godine, nije pijan.

Gledala ga je i čekala kaznu.

- Zašto ti se ne sviđaju novine?

“Radi se o mom tati!..” Sve se izvinjavajući, pritisnula je dršku kišobrana, torbicu i skinutu rukavicu na grudi. Nije vidjela da je okrvavila prst na staklu.

Sada ju je čuvar razumeo i sažalio se za njen prst i klimnuo glavom:

- Grde se?.. Pa, kako jedna novina može pomoći?..

- Ne! Ne ne! Naprotiv - hvale!

(On uopšte nije zao!)

Tada je ugledala krv na svom prstu i počela ga sisati. I stalno je gledala u veliko, rustikalno lice policajca.

Usne su mu se lagano razdvojile:

- Pa to si ti? Ne možete ga kupiti na štandu?

- Pogledaj broj! - Brzo je skinula prst sa usana i pokazala mu neiscepane novine u drugoj polovini vitrine. “Nisu ga skidali tri dana.” Gdje ga sada možete pronaći?!

Policajac je pogledao broj. Još jednom o ženi. Još jednom o palim novinama. Uzdahnuo:

- Treba sačiniti protokol. I dobro... Dobro, zadnji put, uzmi brzo, dok niko ne vidi...

- Oh hvala! Hvala ti! Kako ste plemeniti! Hvala ti! - često je govorila Ana Modestovna, i dalje se malo savijajući ili malo klanjajući, i predomislila se da uzme maramicu na prst, ali je tu istu ruku sa ružičastim prstom brzo zabola, zgrabila ivicu novina i vukla je. - Hvala ti!

Novine su se ispružile. Anya ga je sklopila najbolje što je mogla mokrom ivicom i jednom slobodnom rukom. Uz još jedan ljubazan obrt rekla je:

- Hvala ti! Ne možete zamisliti kakva je ovo radost za mamu i tatu! Mogu li ići?

Stojeći postrance, klimnuo je glavom.

I koračala je brzo, potpuno zaboravljajući zašto je došla u ovu ulicu, držeći koso presavijene novine i ponekad sisući prst dok je hodala.

Hajdemo do mame! Požurite i pročitajte zajedno! Čim tati bude određeno prebivalište, mama će otići tamo i sama donijeti novine.

Novinar nije znao! Nije znao, inače nikada ne bi pisao! A urednici nisu znali, inače ne bi propustili! Mladi entuzijasta - živio! Doživio je trijumf svojih svijetlih ideja, jer mu je smrtna kazna zamijenjena, odležao je dvadeset godina u zatvorima i logorima. A sada, u fazi vječnog izgnanstva, podnio je molbu samom Beriji, tražeći da bude protjeran u dolinu rijeke Chu. Ali stavljen je na pogrešno mjesto, a komandirstvo sada neće imati načina da pričvrsti ovog beskorisnog starca: nema odgovarajućeg posla za njega, a nije zaradio dovoljno za penziju.

1. Šta mislite o čemu govori ova mala priča? Šta znači njegovo ime? Zašto se daje bez uzvika?

Ovo je priča o sudbini ruske inteligencije tokom godina Staljinovih represija. Temu ove priče moguće je formulisati i drugačije – čovjek i moć u totalitarnom režimu. Uzimajući kao naslov za svoju priču završnu frazu novinarskog članka o projektu talentovanog pronalazača i uklanjajući uzvičnik, Solženjicin joj daje tragično-filozofsko značenje. Šteta što se krivnjom države ispostavilo da je život pronalazača-melioratora suprotan svim zakonima logike, šteta što je članak posvećen navodno preminuloj a ne živoj osobi; šteta je što dopisnik „velikodušnog pera“ nije mogao objaviti svoj esej, znajući prave okolnosti života Modesta Aleksandroviča. Šteta što kćerka prognanog pronalazača živi u stalnom strahu od onih na vlasti i sa stalnim osjećajem poniženog dostojanstva.

2. Šta vidite kao posebnosti konstrukcije ove priče? Kako to utiče na čitaočevu emocionalnu percepciju toga?

Priča je strukturirana tako da čitatelj postepeno prodire u suštinu onoga što se događa i konačno, pročitavši je do kraja, dolazi do rješenja razloga za ovako naizgled neobično ponašanje sredovečne dame i , zajedno sa rešenjem, za razumevanje socio-filozofskih problema dela, što je tipično za Solženjicinovo delo. Uostalom, tek na kraju postaje jasna veza između sadržaja članka u novinama i njegovog stvarnog značaja za Anju. Emotivno, tokom procesa čitanja, čitalačka simpatija prema Ani Modestovnoj i njenoj porodici se produbljuje.

3. Šta je više - epskog ili lirskog u priči? Obrazložite svoje gledište.

Događaj u osnovi zapleta je prilično jednostavan: žena pokušava da skine novine sa štanda, policajac je zaustavlja, ali prije nego što odredi kaznu, pokušava razumjeti razloge njenog postupka. Saznavši da novine sadrže pohvalni članak o njenom ocu, on joj dozvoljava da ponese novine sa sobom, a ona sretno trči kući da ugodi majci. Međutim, ovaj jednostavan zaplet upotpunjen je brojnim lirskim razmišljanjima i scenama, kao i opisom heroininih iskustava. Lirski umetci uključuju opis jesenje prirode u Moskvi, igru ​​Ane Modestovne s kišnim kapima, njenu osebujnu reakciju na sadržaj novinskog članka i, na kraju, kratak tužno-lirski epilog.

4. Na stranicama kratke priče prilično je detaljan opis jesenske prirode u gradu. Što mislite zašto autor pribjegava takvoj tehnici? Koja je uloga pejzaža u priči "Kakva šteta"?

Pejzaž u priči je poseban, pomalo kontradiktoran. Kombinira i tmurne i neke osvježavajuće početke. Kišovito, vlažno, ali nije hladno. Kiša je već prestala da romi. „Izdignuti bulevar bio je blago siv.” Na bulevaru je "grudni koš disao između dva puta pregorenog gasa". Autor detaljno opisuje kapi vode, srebrnobijele po oblačnom danu, i igru ​​Ane Modestovne, koja je došla u ustanovu po potrebne informacije, sa kišnim kapima. Ovaj krajolik u svojoj nedosljednosti simbolizira očekivanje promjene na bolje: kroz prljavštinu i vlagu, gustu mrežu smeđih i vlažnih grana, već zastarjelih, Anja je ugledala grančice, grančice i pupoljke sljedeće godine. Zato joj se raspoloženje naglo promenilo, zaboravila se i počela da traži kapi.

5. Koje je vrijeme opisano u priči? Osjećate li očekivanje nečeg novog, nekih ohrabrujućih promjena?

Bio je oktobar 1952. Već je ostalo malo vremena do kraja staljinističkog režima, nekoliko godina prije početka „odmrzavanja“. Predosjećaj budućih promjena nalazimo, kao što je već rečeno, u opisu prirode jesenje Moskve, u pojavi neprovjerenog članka u novinama o predrevolucionarnom izumu potisnutog inženjera, prilično mekom ponašanju policajac, koji je, u duhu tog surovog vremena, morao da postupi nedvosmisleno, ali mu je dozvolio da odnese novine, rekavši: „Uzmi brzo, dok niko nije video...“ Teško je predvideti, ali već u priči “Kakva šteta” dašak iščekivanja novog života, uprkos svoj tadašnjoj tragediji.

6. Pratite ponašanje junakinje priče, Ane Modestovne. Šta se može reći o njenom karakteru, okolnostima u kojima živi? Zašto je slika prolaznice toliko privukla njenu pažnju i šta je izazvalo njeno neprijateljstvo? Šta autor misli o prolazniku?

Anna Modestovna je inteligentna osoba, skromna i ljubazna u svom ponašanju i komunikaciji sa drugim ljudima. Lako se izgubi u teškim okolnostima i stalno je proganja osjećaj straha. Stiče se utisak da je često morala da se ponaša kao molilac u sovjetskim institucijama. Postiđena je prirodnim manifestacijama njenog raspoloženja. Tako je, ponesena igrom sa kapljicama, iznenada „odbacila ruku“, začuvši čvrste korake iza sebe. „Uplašena“ - Solženjicin koristi tako čudan, ali zanimljiv particip, karakterizirajući njeno stanje u ovom trenutku (ona nije uplašena, nije uplašena, već uplašena, što naglašava iznenadnost straha koji ju je obuzeo). Pažnju joj je privukao prolaznik, jedan od onih koji, kako autorka kaže, „samo primeti taksi ili duvanski kiosk na ulici“. Ana Modestovna je dobro poznavala tip tako rano samouverenih ljudi, sa pečatom obrazovanja i pobedničkim izrazom lica. Kada saznamo da je kćerka potisnute osobe, shvatimo razlog njenog stalnog straha, nesigurnosti u ponašanju i straha od ovakvih mladih ljudi sa pobjedničkim izrazom lica.

7. Analizirajte dijalog Ane Modestovne s policajcem. Šta je razlog njenog straha?

Razlog za strah Ane Modestovne kada se pojavi policajac je taj što bi se njen pokušaj da ukloni novine sa štanda mogao protumačiti kao političku akciju („ili želite da ljudi ne čitaju novine“ - prva stvar koja je mogla i je došla do ovoga um osobe). općenito dobar službenik za provođenje zakona u to vrijeme). Njeno ponašanje tokom dijaloga sa policajcem je nesigurno, pomalo uglađeno i puno straha. Međutim, već je navikla da mnogo toga skriva: objasnivši zašto su joj potrebne novine, otkrila je samo poluistinu, shvaćajući da bi je iskrenost mogla upropastiti. Izraz zahvalnosti policajcu je, naravno, iskren, ali zvuči ponižavajuće i propraćen je savijanjem naklona.

8. Kakav je stav članka prema Ani Modestovnoj i samom autoru? Šta znači autorova definicija „dopisnika plaćeničkog pera“?

Za Anu Modestovnu, članak je probudio nadu da će olakšati sudbinu njenog prognanog oca, pa je čak i zaboravila na potvrdu koja joj je bila potrebna, vjerovatno potrebna za istu stvar. Na kraju priče saznajemo o nastojanjima Modesta Aleksandroviča da ga premesti da živi u dolini reke Ču, gde je realizovan njegov projekat. Njena reakcija bila je karakteristična za osobu uplašenu životom: nije se lecnula, nije se radovala - "drhtala je unutrašnjim i vanjskim drhtanjem, kao pred bolešću."

Autor s očiglednom ironijom prevodi novinarski članak u stil novinskih članaka sovjetskih vremena, primjećujući i ismijavajući preovlađujuće ideološke klišeje: radosno raspoloženje za razliku od tmurnog vremena, radosno raspoloženje u Frunzeu u skladu sa sunčanim vremenom. „Dopisnik pohlepnog pera“, to jest, onaj koji je opširno izlagao svoja razmišljanja i zapažanja, obilno koristio hidrauličku terminologiju i citirao brojke žetve na poljima kolektivne farme. Uprkos njegovom vladanju „velikodušnim perom“, o projektu Modesta Aleksandroviča bilo je reči vrlo kratko, a Solženjicin citira ovaj tekst u celosti. Sa ironijom, autor citira o inertnom carskom režimu, daleko od interesa naroda. Ovo je obavezna ideološka karakteristika ruske prošlosti. Novinar se nije ni potrudio da sazna dalju sudbinu pronalazača, samo je na osnovu sopstvenih nagađanja pretpostavio da nije doživeo svetle dane trijumfa svog izuma.

9. Kako je autorova pozicija otkrivena na kraju priče?

Stav autora na kraju priče je sažet, ali jezgrovit. Njegove riječi pune su gorčine za sudbinu talentovanih ljudi koji su bili primorani da čame u logorima, služe progonstvu i ne nalaze koristi za svoje znanje i snage. Prve četiri rečenice finala su uzvične. Ovaj uzvik sadrži emocije iznenađenja. A onda pad raspoloženja do gorčine i tuge. Posebno tužno zvuče riječi o apsurdnosti trenutne situacije s pronalazačem - „komandanata sada neće imati načina da ugasi ovog beskorisnog starca: za njega nema odgovarajućeg posla, a nije dovoljno radio da bi otišao u penziju .”

10. Pročitajte sami i analizirajte jednu od Solženjicinovih priča, na primjer, „Incident na stanici Kočetovka“ ili „Desna ruka“.

Jedna od tema Solženjicinovog rada je proučavanje temelja narodnog karaktera i njegovog ispoljavanja u uslovima totalitarnog režima. Takve narodne slike nalazimo i u „Jedan dan iz života Ivana Denisoviča“, i u priči „Matreninov dvor“, i u pripovetkama pisca, uključujući i „Incident na stanici Kočetovka“. Materijal sa sajta

Ovo djelo prikazuje sukob između istinski popularnih ideja o dobru i zlu i svjetonazora formiranog u specifičnim povijesnim okolnostima, u uvjetima totalitarnog režima. Dolazi do sukoba dužnosti i savjesti, uslijed čega se uništava ono pozitivno u čovjeku, koji se na prvi pogled može smatrati oličenjem narodnog karaktera. Mladi poručnik Vasilij Zotov, u suštini, veoma dobra osoba, u početku ostavlja dobar utisak na čitaoca. Privlači svojom pojavom, iskrenošću, brigom da ne može doći do prve linije fronta i brigom za porodicu pod okupacijom. On je iskren u svojoj vjeri u revoluciju, Lenjinovu stvar i sovjetsku moć. Zotovljeve ideološke argumente autor prenosi s neskrivenom ironijom.

Test humanosti bio je susret sa intelektualcem Tveritinovim, koji je zaostajao za ešalonom, bivši glumac, koji je dobrovoljno stupio u miliciju, zajedno sa mnogim drugima, bio je opkoljen i izašao iz nje. On pripada nezaštićenim ljudima. Umjesto uništenih dokumenata koji su njima okruženi, Zotovu, pomoćniku vojnog komandanta stanice, poklanja fotografiju svoje porodice. I Zotov nakratko saoseća sa ovim sredovečnim, umornim čovekom i želi da mu veruje. Ali čim je Tveritinov pogriješio i pomiješao imena Staljingrad i Caricin, Vasilij je postupio okrutno i nečovječno: predao je Tveritinova NKVD-u, to jest na sigurnu smrt, uz svoju depešu prijavom. Savjest mu je nemirna, čak pokušava da sazna od istražitelja o sudbini Tveritinova. Duboko u svojoj duši, on shvata da je počinio nedostojan čin. I pokušava da se opravda: „Hteo sam da se uverim da je on još uvek prikriveni diverzant ili da je već odavno pušten na slobodu.”

“Ali nikada u svom životu Zotov nije mogao zaboraviti ovu osobu...” Istraživači napominju da nije mogao zaboraviti osobu, a ne pritvorenika, osumnjičenog. „Slučaj“ je postao ozbiljan moralni ispit za poručnika, grižnja savjesti koja je trajala cijeli njegov život. U priči, Solženjicin je nastavio svoja razmišljanja o suštini nacionalnog karaktera, dokazujući ideju o pravednosti ruske osobe metodom "protivurečnosti".

Niste pronašli ono što ste tražili? Koristite pretragu

Na ovoj stranici nalazi se materijal o sljedećim temama:

• Šta je smisao djela Što je šteta?
• šta je više lirski ili epski u priči? opravdajte kakva šteta
• kakva šteta šta je više epsko ili lirsko
• Kakav je stav novinskog članka između Ane Modestovne i samog autora?
• kako se autorova pozicija manifestovala na kraju priče, kakva šteta

Početna > Priča

Analiza Solženjicinove priče "Kakva šteta"

Šijanova Irina, 11 "A" razred, 2010

Tragična era staljinizma odrazila se u književnosti, a A.I. Solženjicin je kultna ličnost za period rehabilitacije najnovije ruske književnosti. Bio je posljednja osoba kojoj sovjetska vlada nije dopustila čitaocu.

Priča „Kakva šteta“, napisana 1965. godine, ispada iz konteksta spisateljskih dela, iako je posvećena i temi sudbine čoveka u totalitarnom društvu. Događaji se ne odvijaju u pritvorskim mjestima. Nema strašnih slika koje prikazuju rad logoraša (kao, na primjer, u djelima pisca "Arhipelag Gulag", "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča"). Nema scena uništavanja ili ponižavanja zatvorenika. Međutim, priča ostavlja snažan utisak.

Junakinja priče, Anna, slučajno na izlogu kioska otkriva novine sa člankom o svom ocu, govori o njegovim korisnim otkrićima i činjenici da on nije doživio njihovo priznanje. Ona pokušava ukrasti ovo „blago“, uhvati je policajac i, neočekivano za nju, pušta je bez novčane ili kazne. Tek na kraju priče saznajemo da je otac zapravo živ, čak i “odležao dvadeset godina u zatvorima i logorima”, budući da mu je “zamijenjena smrtna kazna”, a “komandanata ne zna šta da radi”. sa ovim beskorisnim starcem”... Porodica živi samo nadu u najbolje. Anna žuri kući da pokaže novine svojoj majci, a ona će, možda, tada prenijeti ovu vijest svom ocu, da, kažu, njegov život nije bio uzaludan, njegova djela su bila korisna ljudima.

Značenje naslova priče otkriva se u članku o njegovom ocu: "...kakva šteta što mladi entuzijasta nije doživio trijumf svojih svijetlih ideja", piše dopisnik. Kakva šteta što je tolike sudbine uništeno u ovo doba, kakva šteta za talentovane i slobodoumne ljude, kakva šteta za ljude koji su čekali i nisu primili rođake koji su nestali u Staljinovo vrijeme, neizmjerno je šteta!

Ovo je ideja priče - sudbina osobe u totalitarnoj državi je teška i tragična, kako u zatvoru (sudbina zatvorenika), tako i na slobodi, iako imaginarna. Heroinin stalni osećaj opasnosti govori mnogo. Ovaj stil ljudskog ponašanja diktira totalitarna ideologija. Zatvorenici u Solženjicinovim delima ponašaju se drugačije - nemaju šta da izgube, sloboda im je oduzeta, ista priča prikazuje život ljudi koji su u takozvanoj "slobodi" i stisnuti u krute okvire liderstva.

Priča je zasnovana na slučaju. Lanac nepredvidivih događaja otkriva nam odnose između likova. Sličnu tehniku ​​iznenađenja i slučajnosti koristio je A.P. Čehova, to mu je pomoglo da otkrije karakter junaka. Solženjicin ga koristi u istu svrhu.

Kompozicija je jedinstvena - „struktura talasa“: oba dela (sastanak sa čovekom sa aktovkom, susret sa policajcem) imaju istu, iako različitu „snagu“, strukturu: počevši mirno, zamenjuje ih eksplozija osećanje (strah), završava se drugačije (u prvom se junakinja povlači u sebe; u drugom doživljava radost i zbog činjenice da ju je policajac razumeo, i zbog činjenice da je postala vlasnica blaga - članak o njenom potisnutom ocu).

Autor heroinu naziva Anya ili Anna Modestovna. Ime "Anya" odiše nečim toplim, ženstvenim, domaćim i detinjastim. Kada je junakinja sama sa sobom, kada se čini da se vraća u djetinjstvo, gdje se osjeća sigurno, tada postaje Anya. Anna Modestovna je ta koja se stapa sa bezličnom gomilom identičnih ljudi. Takvi su trebali biti ljudi u totalitarnom društvu. Važno je napomenuti da nam autor ne opisuje izgled ili starost heroine. Ovo nam govori o kolektivnoj slici osobe koja živi u eri staljinističkog terora. Solženjicin je uspeo da da generalizovani portret intelektualca tog strašnog vremena.

Na primjeru sudbine Aleksandra Isajeviča Solženjicina može se ilustrirati teška sudbina talentirane osobe u totalitarnoj državi. Autobiografska priroda njegovih djela čini ih zaista najprocjenjivim povijesnim izvorima saznanja o tome što su totalitarna država, staljinistički režim, represije i logori.

1. Rečeno u nastavku, odvija se u paralelnoj stvarnosti, zapanjujuće i neshvatljivo sličnoj našoj, ponekad na takav način da postane zaista nelagodno

   Priča

   Sve što je opisano u nastavku odvija se u paralelnoj stvarnosti, iznenađujuće i neshvatljivo sličnoj našoj, ponekad tako da postane zaista neugodno.

2. Najveći ruski pisci, savremenici Aleksandra Solženjicina, dočekali su njegov dolazak u književnost veoma toplo, neki čak i oduševljeno.

   Dokument

   Najveći ruski pisci, savremenici Aleksandra Solženjicina, dočekali su njegov dolazak u književnost veoma toplo, neki čak i oduševljeno. Ali s vremenom se odnos prema njemu dramatično promijenio.

3. Aleksandar Isaevič Solženjicin. Indeks uključuje autorove publikacije i kritičku literaturu

   Književnost

   V. P. Muromsky, dr. Philol. nauke (predsjedavajući); N. G. Zakharenko (zamjenik predsjedavajućeg); Yu. A. Andreev, doktor filologije. nauke; N.K. Lelikova, dr ist. nauke; S. D.

4. A.I. Solženjicin i njegova dijatriba „Dvesta godina zajedno“. Nedosljednost i metodološka izopačenost izraelske kritike optuživanja Solženjicina za antisemitizam. Propust i zasluga A.I. Solženjicina. Istorija monoteizma

   Dokument

   Duhovnost i duh. Duhovnost kao kolektivna svojina i autentičnost u pluralnosti. Duhovnost je nešto što je svima potrebno i potrebno. Jevrejska duhovnost.

5. Aleksandar Isaevič Solženjicin (1)

   Bibliografski indeks

   11. decembra 2008. navršava se 90 godina od rođenja istaknutog ruskog pisca, publiciste, javne ličnosti, disidenta, jednog od duhovnih vođa pravoslavno-patriotskog pokreta - Aleksandra Isajeviča Solženjicina.

Ideali koji su mi osvetlili put i dali mi hrabrost i hrabrost bili su dobrota, lepota i istina. Bez osjećaja solidarnosti s onima koji dijele moja uvjerenja, bez težnje ka uvijek nedostižnom cilju u umjetnosti i nauci, život bi mi se činio potpuno prazan.

11. decembra 1918. godine u Kislovodsku je rođen Aleksandar Isaevič Solženjicin. Još u školi dječak je bio zainteresiran za književnost, pisao je članke i učio u dramskom klubu. Ali on je sasvim jasno shvatio da želi da bude pisac tek nakon što završi fakultet. Gotovo odmah se javila ideja o pisanju serije romana o revoluciji. Solženjicin je prionuo na posao, ali je u oktobru 1941. pozvan u vojsku, a do kraja rata (februar 1945.) pisac, koji je već postao kapetan i dobio dva ordena, uhapšen je zbog prepiske sa starim druže, u kojoj je nelaskavo govorio o vođi. Aleksandar Isaevič je veoma dobro znao za cenzuru, ali njegovo unutrašnje protivljenje totalitarizmu nije mu dozvolilo da ćuti i odlučio je da kritikuje „samog Staljina“. Rezime Solženjicin, šteta. S obzirom na oštru politiku lidera, očekivani rezultat je bila oštra sudska kazna - 8 godina logora za propagandu i agitaciju.

Ali Solženjicin je tokom svog zatočeništva počeo razmišljati o potrebi da se svijetu ispriča o svim užasima Staljinovih logora. U martu 1953. godine, na dan smrti vođe, pisac je pušten iz logorskog pakla.

Važna faza u kasnijim događajima u životu pisca bio je izvještaj generalnog sekretara SSSR-a Hruščova o "kultu ličnosti", razotkrivajući zločine pokojnog Staljina. U to vrijeme Aleksandar Isaevič je završio rad na svom djelu "Jedan dan iz života Ivana Denisoviča", a ubrzo je uslijedio i rad "Matreninov dvor". Ali vrijeme nije stalo, događaji su se brzo razvijali, a Hruščovsko odmrzavanje je došlo do kraja. Zemlju je čekao novi krug represije i progona predstavnika inteligencije i kulture. Pod ovim uslovima, sukob između Aleksandra Isajeviča i vlade ponovo je bio neizbežan. Godine 1969. isključen je iz Saveza književnika samo zbog želje da kaže istinu. Ceo život Solženjicin, kako je sam rekao, „otvorio sve apscese na licu sovjetske vlasti“.

KGB je 1973. godine zaplijenio rukopis djela „Arhipelag Gulag“, koji je zasnovan na ličnim sjećanjima autora, kao i na svjedočenjima više od 200 zatvorenika. Rezime Solženjicin, šteta. Pisac je 12. februara 1974. ponovo uhapšen, optužen za veleizdaju i, pošto je lišen državljanstva SSSR-a, deportovan u Nemačku.

Devedesetih godina, Aleksandar Solženjicin se vratio u domovinu, ali već 2008. godine, u 90. godini, pisac je umro od zatajenja srca. Solženjicin je do poslednjeg dana svog života ostao razotkrivač teškog doba, koje je postalo jedna od najdramatičnijih stranica ruske istorije. Rezime Solženjicin kakva šteta

Da bi odgoj djece bio uspješan, potrebno je da se ljudi koji ih odgajaju kontinuirano obrazuju.

Priča Aleksandra Isajeviča Solženjicina "Kakva šteta" napisana je 1965. U ovom djelu nema opisa tmurnih zatvora i zlih stražara, ali, ipak, priča vas tjera da se stresete i užasnete.

Priča počinje skicom velika slika bulevar, dajući ton budućem raspoloženju. „Vlaga“, „tečno blato“, „sivi bulevar“, „prvo tinjanje“ - sve ove definicije navode čitaoca na prilično depresivnu notu. Glavni lik priče je Ana Modestovna, koja čeka kraj pauze u instituciji koja joj je potrebna. Zanimljivo je da autor ne navodi godine i ne opisuje je, već se fokusira na njeno igranje kapljicama vode. To je pokazuje kao pozitivnu osobu koja u ovakvim burnim vremenima zna da vidi najbolje i da se tome raduje.

Ana na bilbordu primećuje izdanje lista „Trud“, gde se nalazi priča o njenom ocu: „Grandiozan i zapovednički preobražaj čitavog regiona prirode planiran je davno.“ Autor ove publikacije nije znao i nije mogao znati da je Modest Aleksandrovič živ i u izgnanstvu, pa je pogriješio: „Kakva šteta što mladi entuzijasta nije doživio trijumf svojih svijetlih ideja!“ Takav previd pisca daje heroini šansu i nadu za pomilovanje i oslobađanje njenog oca. Ana ga jako voli, pa je savladala strah i otrgnula novine u nadi da će ih pokazati majci i pomoći tati. Dolazi do neočekivanog preokreta - policajac primjećuje vandalizam, ali Anna uspijeva da ga uvjeri da je u pravu. Djevojčica je iznenađena što sluga zakona nije nimalo zao, a to prilično oštro karakteriše period tog vremena. Kada običan čovjek u predstavniku države prije svega vidi neprijatelja, a ne branitelja, to pokazuje zastrašenost i tjeranje ljudi.

Odvija se oštar ton naracije, a radosna Ana nestrpljivo odlazi svojoj majci: „Trči mami!“ Novinar nije znao! Nije znao, inače ne bi pisao!” Autor otkriva svoje karte i govori o tužnoj sudbini Modesta, beskorisnog starca koji je već odležao dvadeset godina u zatvorima i logorima.

Odsustvo uzvika u naslovu pokazuje, čini mi se, beznadežnost situacije. Solženjicin je savršeno prenio sumorni karakter tog vremena, gdje mali čovek drži se za bilo koju nit kako bi pomogla sebi i svojim najmilijima. Nije uzalud što autor ne navodi razlog progonstva, jer izricanje ovako teške kazne nije bilo nešto posebno. Međutim, uvijek se treba nositi sa svakom nedaćom slijedeći primjer glavni lik i volite svoju porodicu.

Nekoliko zanimljivih eseja

• Analiza bitke između Mtsyrija i leoparda sa citatima

  Analizirajući pjesmu „Mtsyri“ M. Yu. Lermontova, prva stvar koja pada na pamet je borba između glavnog lika i leoparda. Ova epizoda u djelu je ključna i u potpunosti otkriva njen smisao - sloboda je vrijednija od života u zatočeništvu.

• Karakteristike i slika Radde (Makar Chudra Gorky) eseja

  Ko nije slušao divne priče o životu nomadskih Cigana, koji slobodu cijene iznad svega! Čiju dušu nisu ganule ciganske pjesme?! Ko nije stajao mirno u omamljenosti gledajući igru ​​ovog naroda?!

• Analiza Puškinove bajke O ribaru i ribi

  „Priča o ribaru i ribi“ Aleksandra Sergejeviča Puškina je dobro poznata priča o beskonačnosti ljudskih želja. Koliko god čovek zarađivao, ma koliko mogao da priušti

• Esej Lirski junak pesme Žukovskog More

  Žukovski je posvetio poemu "More" svojoj rođaki Maši Protasovoj. Nije mogao povezati svoj život s njenim - roditelji djevojčice su bili protiv toga. Previše blisko srodstvo i brakovi između bliskih rođaka tada nisu bili odobravani.

Najteži rat u istoriji ovog sveta bio je Veliki Domovinski rat. Ona je proveravala snagu i volju našeg naroda više od jedne godine, ali su naši preci taj ispit položili časno.

Ispostavilo se da je bila pauza za ručak u instituciji gdje je Anna Modestovna trebala dobiti certifikat. Bilo je neugodno, ali imalo je smisla čekati: ostalo je petnaest minuta, a ona je još imala vremena za pauzu.

Nisam htela da čekam na stepenicama, pa je Ana Modestovna sišla na ulicu.

Dan je bio krajem oktobra - vlažan, ali ne i hladan. Kiša je počela da pada tokom noći i jutra, ali je sada prestala. Automobili su jurili po asfaltu sa tečnim blatom, neki su štitili prolaznike, a češće ih polivali. Na sredini ulice bio je blago siv uzdignut bulevar, a Ana Modestovna je tu prešla.

Na bulevaru skoro da nije bilo nikoga, čak ni u daljini. Ovdje, izbjegavajući lokve, hodanje po zrnatom pijesku nije bilo nimalo mokro. Otpalo, mokro lišće ležalo je kao tamni pokrivač ispod drveća, a kada bi prišao blizu njih, kao da je iz njih dopirao lagani miris - ostatak nečega što se nije dalo ni u životu ni pri prvom propadanju, ali je sanduk ipak počivao između dva puta sagorenog gasa.

Nije bilo vjetra, a cijela gusta mreža smeđe i crnkasto mokre... - Anja je stala -... čitava mreža grana, grana, čak i manjih grančica, i grančica, i pupoljaka sljedeće godine, cijela ova mreža bila je prožeta mnogim kapljicama vode, srebrno-bijela po oblačnom danu. To je bila vlaga koja se nakon kiše zadržala na glatkoj koži grana, a u zatišju se cijedila, skupljala i visila u kapima - okruglo sa vrhova donjih grana i ovalno sa donjih lukova grana.

Prebacivši presavijeni kišobran na istu ruku u kojoj je imala torbicu, i skinuvši rukavicu, Anya je počela micati prste ispod kapljica i skidati ih. Kada je to obavljeno pažljivo, kap se prenijela u cijelosti na prst i nije se širila, samo je malo spljoštena. Talasasti uzorak prsta vidio se kroz kap veću nego pored nje; kap se uvećavala poput lupe.

Ali, pokazavši se kroz sebe, ista se kap istovremeno pokazala iznad sebe: bila je i sferno ogledalo. Na kapi, u svijetlom polju sa oblačnog neba, vidjeli su se - da! - tamna ramena u kaputu, a glava u pletenom šeširu, pa čak i preplet grana iznad glave.

Tako se Anja zaboravila i počela da traži veće kapi, navlačeći ih i skidajući ih na nokat ili na meso prsta. Onda je, sasvim blizu, začula čvrste korake i spustila ruku, postiđena što se ponaša kako dolikuje njenom najmlađem sinu, a ne njoj.

Međutim, osoba koja je prolazila nije vidjela ni zabavu Ane Modestovne, ni nju sebe - on je bio jedan od onih koji na ulici primjećuju samo besplatni taksi ili duvanski kiosk. Bio je to mladić sa jasnim pečatom obrazovanja, nosio je jarko žutu punjenu aktovku, nosio kaput boje meke vune i vuneni šešir zgužvan u pljeskavicu. Samo u glavnom gradu se mogu naći tako rani, samouvjereni, pobjednički izrazi. Anna Modestovna je poznavala ovog tipa i bojala ga se.

Uplašena, otišla je dalje i prišla uz novinsku tablu na plavim stupićima. Ispod stakla visio je “Labor” sa spoljne i unutrašnje strane. U jednoj polovini, staklo je odlomljeno iz ugla, novine su postale vlažne, a unutrašnjost stakla je postala vodena. Ali upravo u ovoj polovini ispod je Ana Modestovna pročitala naslov iznad duplog podruma: „Novi život u dolini reke Ču“.

Ova rijeka joj nije bila strana: rođena je tamo, u Semirečeju. Obrisavši staklo rukavicom, Anna Modestovna je počela pregledavati članak.

Napisao ga je dopisnik nemilosrdnog pera. Krenuo je sa moskovskog aerodroma: kako se ukrcao u avion i kako su, kao za razliku od tmurnog vremena, svi bili radosno raspoloženi. Opisao je i svoje saputnike u avionu, ko je zašto letio, pa čak ukratko i stjuardesu. Zatim - aerodrom Frunze i, kao u skladu sa sunčanim vremenom, svi su bili veoma radosni. Konačno je prešao na pravo putovanje dolinom rijeke Chu. Opisao je u terminima hidraulične radove, ispuste vode, hidroelektrane, kanale za navodnjavanje, divio se pogledu na sada navodnjavanu i plodnu pustinju i bio iznenađen brojkama žetve na poljima kolektivne farme.

I na kraju je napisao:

„Ali malo ko zna da je ova grandiozna i moćna transformacija čitavog područja prirode bila planirana davno. Naši inženjeri nisu morali ponovo da vrše detaljno ispitivanje doline, njenih geoloških slojeva i vodnog režima. Cijeli glavni veliki projekat je prije četrdeset godina, 1912. godine, dovršio i opravdao zahtjevnim proračunima talentirani ruski hidrograf i hidrauličar Modest Aleksandrovič V*, koji je tada započeo prve radove na vlastitu odgovornost i rizik.”

Anna Modestovna se nije lecnula, nije se radovala - drhtala je unutrašnjim i vanjskim drhtanjem, kao prije bolesti. Sagnula se da bolje vidi poslednje pasuse u samom uglu, i dalje je pokušavala da obriše staklo i jedva je čitala.

Čas se izvodi nakon upoznavanja sa Solženjicinovim djelima "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" i pričama Varlama Shalamova ("Bobica", "Sherry Brandy", "Kako je počelo").

Epigrafi za lekciju:

Ne krijem se, ali noć je hladna.
Ne plašim se, ali vreme je opasno...

O. Chukhontsev

Trenutak i - nema kraja ni ivice
Vatra... Sve okolo je u komadima,
pa u prašinu...

Vičem: “Upomoć!”, vičem: “Umirem!”...
...I neko tamo drži govor.

Tokom nastave

1. Uvodna reč nastavnika.

Već nekoliko lekcija govorimo o eri staljinizma i njegovom odrazu u književnosti. Čitajući dela V. Šalamova i A. Solženjicina, uvereni smo: vreme je bilo tragično, jer se vodila sistematska i svrsishodna borba protiv pojedinca, protiv žive duše čoveka. Da li je otpor bio moguć? I ako jeste, koji? O tome danas pričamo, čitajući priču A. Solženjicina „Kakva šteta“.

2. „Uranjanje“ u atmosferu vremena.Čitanje i diskusija o bilješkama na karticama (odlomci iz poznatih djela, anegdote iz „onog“ vremena daju se proizvoljno, ovdje svaki nastavnik može odabrati svoje mogućnosti).

1) „Rybakov je ležao između humki, neočekivano mali. Nebo, planine, reka su bile ogromne, a Bog zna koliko se ljudi može položiti u ove planine, na staze između humaka...” (V. Šalamov. “Bobica”).

2) „Mnogi mjeseci, danju i noću, tokom jutarnjih i večernjih provjera, čitano je bezbroj naredbi za izvršenje. Na mrazu od pedeset stepeni, zatvoreni muzičari iz “bitovika” svirali su leševe prije i poslije čitanja svake naredbe. Zadimljene baklje nisu razbijale mrak, privlačeći stotine pogleda na smrznute listove tankog papira na kojima su bile ispisane tako strašne riječi. A u isto vreme, kao da nisu pričali o nama. Sve je izgledalo strano, previše strašno da bi bilo stvarnost” (V. Šalamov. “Kako je počelo”).

3) „Šuhov je zadovoljan što svi ovako upiru prstom u njega: završava rečenicu, ali on sam u to baš i ne veruje. Gledajte, oni kojima je prestao mandat u ratu, zadržani su do daljnjeg, do četrdeset šeste godine. Neki su čak imali i osnovni mandat od tri godine. Tako se ispostavilo da je postojao petogodišnji boravak. Zakon je reverzibilan. Ako vam ponestane deset, reći će da imate još jednu. Ili u izgnanstvo. Dakle, živite sa licem na zemlji, i nemate vremena za razmišljanje: kako ste sjeli? kako ćeš izaći?" (A. Solženjicin. “Jedan dan u životu Ivana Denisoviča”).

4) „Pesnik je umro toliko dugo da je prestao da shvata da umire. Ponekad bi, bolno i gotovo opipljivo gurajući kroz mozak, došla neka jednostavna i jaka misao - da je hleb koji mu je stavio pod glavu ukraden, i to toliko strašno strašno da je bio spreman da se svađa, psuje, tuče, traži , dokazati... Ali nije bilo snage za sve ovo...” (V. Šalamov. “Šeri rakija”).

5) Anegdota.

Staljin je izgubio lulu. Zove Beriju. On spremno saopštava:

Jasno. Akcija narodnih neprijatelja. Hajde da saznamo ko je to.

Nekoliko dana kasnije, Staljin je otkrio lulu u džepu svoje jakne. Opet zove Beriju:

Našao cijev...

Druže Staljine, izvršili smo i vaš zadatak: trideset sedam ljudi je potpuno priznalo.

6) Anegdota.

U tramvaju. Građanin stoji, čita novine i tihim glasom kaže:

Dovešće nas do ivice!

Odmah je odveden. Ispitivanje.

Pa šta si rekao? Ko će nas dovesti do rukohvata?

Kao ko? Naravno, Trumane!

Ah, da! Pa, u redu, samo napred u tom slučaju.

Iskočio je. Onda se vratio i zabio glavu u vrata:

Reci mi na koga si mislio?

Studenti zaključuju da djela V. Šalamova i A. Solženjicina predstavljaju sliku tragičnog, disharmoničnog svijeta. Čak i anegdote tih strašnih godina svjedoče o tome koliko je ljudski život bio jeftin, kako je bilo lako platiti godinama zatočeništva ili čak života nepromišljeno izgovorenu riječ, pravo biti svoj.

3. Rad na priči A.I. Solženjicin „Kakva šteta“ (uzima se u obzir da su učenici upoznati sa biografijom pisca).

- Po čemu se priča razlikuje od ostalih djela o totalitarizmu koja smo ranije čitali?

Događaji se ne odvijaju u pritvorskim mjestima. Nema strašnih slika koje prikazuju iscrpljujući rad, stalno upijajući osjećaj gladi koji su logoraši doživljavali. Nema scena uništavanja ili ponižavanja zatvorenika. Pa ipak, priča ne ostavlja ništa manje snažan utisak.

- Šta mislite o čemu je priča?

O sudbini čoveka koji živi u totalitarnoj državi, o tome kako strah diktira određeni stil ponašanja, o tome kako neograničena moć jednih i zavisnost drugih narušava sistem odnosa među ljudima, o tome kako nevini pate, a talentovani umreti.

- Šta je osnova priče?

Iznenađenje, prilika. Lanac slučajnosti i nepredvidivih događaja otkriva odnose između likova.

- Šta mislite da je jedinstvenost kompozicije?

Uz klasičnu verziju – ekspoziciju, zaplet, vrhunac, rasplet – učenicima se nudi da vide dvodelnu organizaciju priče – „talasnu strukturu“ (termin koji su predložili sami srednjoškolci). Oba dijela (sastanak sa čovjekom sa aktovkom, susret s policajcem) imaju istu, ali različitu „snagu“ strukturu: počevši mirno (stvara se efekat mirne vode), zamjenjuje ih eksplozija osjećaja (strah). - u prvom; šok, strah - u drugom ), završavaju drugačije (u prvom se junakinja povlači u sebe; u drugom doživljava radost i zbog činjenice da ju je policajac razumio, i od činjenice da je postala vlasnica blaga – članka o njenom potisnutom ocu).

U ovim krajevima, ime junakinje je odigrano na zanimljiv način. Zove se ili Anya ili Anna Modestovna. U Anjino ime, nešto domaće, toplo, meko, čak djetinjasto, a istovremeno naglašava ranjivost, nesigurnost mlade žene. To je upravo ono što postaje Ana Modestovna, kada je sama sa prirodom (igra se kapljicama vode) ili u onim trenucima kada je sigurna da nije u opasnosti. Ali, čuvši "čvrste korake" mladića sa aktovkom (simbol pripadnosti vlasti!) ili "policajskog Turčina", junakinja kao da stavlja masku običnog laika, postaje kao svi ljudi oko nje - samo Ana Modestovna.

Takve reinkarnacije junakinje u priči pojavljuju se dva puta: u prvom dijelu i u drugom. Ali u prvom dijelu ona ostaje Anna Modestovna, a u drugom dijelu opet se na samom kraju pretvara u Anyu. Policajac koji je vidio heroinu kako ruši novine sa člankom o svom zarobljeničkom ocu mogao je da je kazni (i to ne samo novčanom). Međutim, on sluša ženu, razumije je, odnosno ponaša se ne kao predstavnik vlasti, već kao osoba: dozvoljava joj da uzme novine i pušta je bez kažnjavanja. I vidimo kako se duša mlade žene oslobađa straha i ponovo postaje Anja: djetinjasto uzima krvavi prst u usta i razmišlja o policajcu: "Ali on nije nimalo strašan."

- „Istorija je oličena u malim detaljima“, rekao je A. Solženjicin. Imenujte detalje koji pomažu da se zamisli istorijsko vrijeme.

Srednjoškolci ističu takve "govorne" detalje kao kap vode u kojoj se Anja ogleda. Iscrtane su asocijativne linije: krug - globus - kap vode u romanu L. Tolstoja iz sna Pjera Bezuhova - krugovi pakla u Danteovoj "Božanstvenoj komediji". Kap odražava ne samo Anju, već i nebo, drvo naspram neba, grane, grane, grančice, pupoljci - nije li ovo simbol činjenice da je sav život na zemlji obdaren jednakim pravom na sunce, vazduh, voda, sloboda? Dakle, autor nas dovodi do razumijevanja istine: niko nema pravo drugome uskratiti ovo pravo. A ako jeste, to znači da je društvo „bolesno“.

Učenici primjećuju da je ime rijeke Chu značajno.

• choo! (uziv - poziv na tišinu, na pažnju);
• Chu-zha (u kontekstu se odbacuje - "rijeka nije bila stranac");
• osjetljivost (nedostatak osjetljivosti je tragedija!);
• čudo (čudo međusobnog razumijevanja: „policajac je razumio“!).

Talenat pisca, zaključuju studenti, ogleda se u ekspresivnim detaljima koji pomažu da se shvati glavna ideja priče: u totalitarnoj državi se ne cijeni ličnost osobe koja se pretvara u dio ogromnog mehanizma; otpor ovom procesu je hrabrost. Uređaj tišine igra važnu ulogu u priči: i sami nagađamo kakva je sudbina zadesila mladog talentovanog naučnika, oca Ane Modestovne (on, koji je udahnuo život u dolinu reke Ču, i sam je proveo mnogo godina u zatvoru, pretvorio se u „beskorisni starac“; precrtan je sa liste mrtvih i živih), nagađamo i kroz kakve je patnje prošla njegova porodica (Ana Modestovna živi sa stalnim osjećajem opasnosti, a to mnogo govori).

O autorovom odnosu prema prikazanom govore i srednjoškolci, napominjući da se pisac vješto „skrivao“ iza svojih likova. Ali lako je uočiti njegov saosećajni odnos prema nevinim žrtvama nepravednog društva: Ani, njenoj majci, ocu; ironično - novinaru koji je napisao članak o ocu heroine; osuda činjenice da je ravnodušan i okrutan odnos prema ljudima postao norma u rodnoj zemlji pisca; ponos na obične ljude koji nisu izgubili nadu i vjeru u takvim neljudskim uslovima, koji su sačuvali svoju „živu dušu“. Kolektivnoj bešćutnosti suprotstavljaju se krhke, bespomoćne žene, majka i kćerka, koje su sačuvale uspomenu na oca i muža, odanost mu, željne da nesretnom zatvoreniku vrate uvjerenje da mu život nije bio uzaludan: prvom prilikom , Anjina majka će otići do njega i donijeti mu novine, u kojima se govori o tome kako su naučnikova otkrića preobrazila dolinu rijeke Ču.

4. Završna riječ nastavnika.

Priče V. Šalamova i A. Solženjicina pokazuju kako funkcioniše totalitarna mašina uništavanja ljudi i njihove žive duše. Ali njegovo neprekidno kretanje nailazi i na otpor, neprimjetan, ali uporan. Jesu li ovo riječi pjesnika Olega Hlebnikova o njima:

Jadno, jadno! Moja duša
pobrinuo se za sve kao da je bilo zadnje
lemljenje -
oskudan i ustajao -
na gomili
nije izgubio u neravnopravnoj borbi.
Prigušena sijalica sija
u magli.
Nema druge - i ovaj osvjetljava
tamni komad bele svetlosti,
put na zemlji...

Obični ljudi su našli snagu da prežive i, osim toga, sačuvaju sve ljudske kvalitete, nosili su u duši sposobnost brige za bližnje, odanost, milosrđe i nisu zaboravili kako vole život i jedni druge. To je nada koju Solženjicin ostavlja čoveku u bolnom kretanju istorije.