Nobelov govor Josepha Brodskog. „Ako umjetnost nečemu uči (a umjetnika prije svega), to su upravo pojedinosti ljudskog postojanja

Joseph Brodsky tokom dodjele Nobelove nagrade.
Stockholm. 1987. Fotografija sa sajta www.lechaim.ru/ARHIV/194/

…Ako umjetnost nečemu uči (a umjetnika prije svega), to su upravo pojedinosti ljudskog postojanja. Kao najstariji - i najdoslovniji - oblik privatnog preduzetništva, ono, svjesno ili nesvjesno, potiče u čovjeku upravo njegov osjećaj individualnosti, posebnosti, odvojenosti, pretvarajući ga od društvene životinje u osobu. Mnogo toga se može podeliti: hleb, krevet, verovanja, ljubavnik, ali ne i pesma, recimo, Rajnera Marije Rilkea. Umjetnička djela, književnost posebno, a poezija posebno, obraćaju se čovjeku jedan na jedan, stupajući s njim u direktan odnos, bez posrednika. Zbog toga umjetnost općenito, književnost posebno, a posebno poezija, ne vole revnitelji općeg dobra, vladari masa, navjestitelji istorijske nužnosti. Jer tamo gdje je umjetnost prošla, gdje je pjesma pročitana, oni na mjestu očekivanog slaganja i jednodušnosti otkrivaju ravnodušnost i razdor, na mjestu odlučnosti za djelovanje - nepažnju i gađenje. Drugim riječima, u nulama s kojima nastoje djelovati revnitelji općeg dobra i vladari masa umjetnost ulazi u „tačku, tačku, zarez sa minusom“, pretvarajući svaku nulu u ne uvijek privlačnu, ali humanu. lice.

Veliki Baratinski, govoreći o svojoj muzi, opisao ju je kao da ima „neobičan izraz lica“. Očigledno, smisao individualnog postojanja leži u sticanju ovog neopćeg izraza...

...Jezik i, mislim, književnost su stvari koje su drevnije, neizbježne i trajnije od bilo kojeg oblika društvene organizacije. Ogorčenje, ironija ili ravnodušnost koju književnost izražava u odnosu na stanje je, u suštini, reakcija trajnog, ili bolje rečeno, beskonačnog, u odnosu na privremeno, ograničeno. Barem sve dok država dozvoljava sebi da se meša u poslove književnosti, književnost ima pravo da se meša u poslove države. Politički sistem, oblik društvenog poretka, kao i svaki sistem uopšte, je, po definiciji, oblik prošlog vremena, koji pokušava da se nametne sadašnjosti (a često i budućnosti), a osoba čija je profesija jezik je posljednji koji može priuštiti da zaboravi na ovo. Prava opasnost za pisca nije samo mogućnost (često realnost) progona od strane države, već mogućnost da bude hipnotiziran njome, državom, monstruoznim ili podvrgnutim promjenama nabolje, ali uvijek privremenim obrisima.

… Estetski izbor je uvijek individualan, a estetsko iskustvo je uvijek privatno iskustvo. Svaka nova estetska stvarnost osobu koja je doživljava čini još privatnijom osobom, a ta posebnost, koja ponekad ima oblik književnog (ili nekog drugog) ukusa, sama po sebi može se pokazati ako ne garancijom, onda barem oblik zaštite od porobljavanja. Jer osoba sa ukusom, posebno literarnog, manje je podložna ponavljanju i ritmičkim nagovorima karakterističnim za bilo koji oblik političke demagogije. Poenta nije toliko u tome da vrlina nije garancija remek-djela, već da je zlo, posebno političko zlo, uvijek loš stilista. Što je estetski doživljaj pojedinca bogatiji, što je njegov ukus čvršći, to je jasniji moralni izbor, što je slobodniji - mada možda ne i srećniji...

...U istoriji naše vrste, u istoriji „sapiensa“, knjiga je antropološki fenomen, u suštini analogan izumu točka. Nastala da bi nam dala ideju ne toliko o našem poreklu, koliko o tome za šta je ovaj „sapien“ sposoban, knjiga je sredstvo kretanja kroz prostor iskustva brzinom okretanja stranice. Ovaj pokret se pak, kao i svaki pokret, pretvara u bijeg od zajedničkog nazivnika, od pokušaja da se ovom nazivniku nametne osobina koja se ranije nije uzdizala iznad struka, našem srcu, našoj svijesti, našoj mašti. Let je let ka neopštem izrazu lica, ka brojiocu, prema pojedinačnom, prema posebnom...

...Ne pozivam da se država zameni bibliotekom - iako mi je ova misao više puta pala na pamet - ali ne sumnjam da ako smo birali naše vladare na osnovu njihovog čitalačkog iskustva, a ne na osnovu njihovih političkih programa, bilo bi manje tuge na zemlji. Mislim da potencijalnog vladara naših sudbina treba pitati, pre svega, ne o tome kako zamišlja tok spoljne politike, već o tome kako se odnosi prema Stendalu, Dikensu, Dostojevskom. Ako samo zbog činjenice da je kruh nasušni književnosti upravo ljudska raznolikost i ružnoća, ona se, književnost, pokazuje kao pouzdan protuotrov za sve – poznate i buduće – pokušaje totalnog, masovnog pristupa rješavanju problema ljudske egzistencije. . Kao sistem moralnog osiguranja, barem je mnogo efikasniji od ovog ili onog sistema vjerovanja ili filozofske doktrine...

...Čovek počinje da komponuje pesmu iz raznih razloga: da osvoji srce svoje voljene, da izrazi svoj stav prema stvarnosti oko sebe, bilo da je pejzaž ili država, da bi uhvatio stanje uma, u kojoj se trenutno nalazi, kako bi ostavio - kako u ovom trenutku misli - trag na zemlji. On pribjegava ovom obliku - pjesmi - iz razloga, najvjerovatnije, nesvjesno oponašanih: crni okomiti ugrušak riječi u sredini bijelog lista papira, po svemu sudeći, podsjeća osobu na vlastiti položaj u svijetu, na proporcija prostora njegovom tijelu. Ali bez obzira na razloge zbog kojih uzima svoje pero, i bez obzira na učinak onoga što dolazi iz njegovog pera na njegovu publiku, koliko god ona bila velika ili mala, neposredna posljedica ovog poduhvata je osjećaj ulaska u direktnu kontakt s jezikom, tačnije, osjećaj da odmah padate u ovisnost o njemu, o svemu što je u njemu već izraženo, napisano, implementirano...

...Kada započne pesmu, pesnik po pravilu ne zna kako će se završiti, a ponekad je veoma iznenađen onim što se dešava, jer često ispadne bolje nego što je očekivao, često njegova misao ide dalje od njega. očekivano. Ovo je trenutak kada se budućnost jezika miješa u njegovu sadašnjost. Postoje, kao što znamo, tri metode saznanja: analitička, intuitivna i metoda koju su koristili biblijski proroci – putem otkrivenja. Razlika između poezije i drugih oblika književnosti je u tome što ona koristi sva tri odjednom (uglavnom gravitira drugom i trećem), jer su sva tri data u jeziku; a ponekad, uz pomoć jedne reči, jedne rime, pisac pesme uspe da se nađe tamo gde niko do sada nije bio - i dalje, možda, nego što bi on sam želeo. Osoba koja piše pjesmu piše je prije svega zato što je pjesma kolosalan akcelerator svijesti, razmišljanja i stava. Nakon što jednom doživi ovo ubrzanje, osoba više nije u stanju da odbije da ponovi ovo iskustvo, postaje ovisna o tom procesu, kao što postaje ovisna o drogama ili alkoholu. Čovek koji je u takvoj zavisnosti od jezika, verujem, zove se pesnik.

Čuveni govor Brodskog na ceremoniji dodjele nagrada nobelova nagrada. recitacije Pavela Besedina

“Poštovani članovi Švedske akademije, Vaša Veličanstva, dame i gospodo,
Rođen sam i odrastao s druge strane Baltika, skoro na njegovoj
naspram sive šuštave stranice. Ponekad u vedrim danima, posebno
u jesen, stojeći na plaži negdje u Kellomäkiju i pružajući prst prema sjeverozapadu
preko jednog lista vode, moj prijatelj je rekao: „Vidiš li plavu traku zemlje? Ovo
Švedska.
Ipak, volim da mislim, dame i gospodo, da smo disali
isti vazduh, jeli istu ribu, pokvasili se pod istim - s vremena na vreme
radioaktivno - kiša, plivali u istom moru, a nama su dosadile iste borove iglice.
U zavisnosti od vjetra, oblaka’ koje sam vidio na prozoru, već ste vidjeli, i
obrnuto. Volim da mislim da smo imali nešto zajedničko pre nas
sreli u ovoj sobi.
A što se tiče ove sale, mislim da je prije samo nekoliko sati on
je bio prazan i ponovo će biti prazan nekoliko sati kasnije. Naše prisustvo u njemu
moj je posebno potpuno nasumičan u pogledu zidova. Generalno, sa tačke gledišta
pogled na prostor, svako prisustvo u njemu je slučajno ako ga nema
nepromjenljiva - i obično neživa - karakteristika krajolika:
recimo morene, vrhovi brda, riječne okuke. A upravo je pojava nečega ili
neko nepredvidiv u prostoru, sasvim naviknut na svoje
sadržaja, stvara osjećaj događaja.
Stoga vam izražavam svoju zahvalnost na odluci da mi dodijelite Nobelovu nagradu
Nagrada za književnost, ja, u suštini, hvala vam što ste me prepoznali
rad karakteristika nepromjenjivosti sličan glacijalnim krhotinama, recimo, u ogromnom
pejzaž književnosti.
Potpuno sam svjestan da ovo poređenje može izgledati rizično
zbog hladnoće, beskorisnosti, dugotrajne ili brze
erozija. Ali ako ovi fragmenti sadrže barem jednu venu animirane rude - na
ono čemu se neskromno nadam je da je možda poređenje dovoljno
oprezno.
A pošto je riječ o oprezu, dodao bih to
u doglednoj prošlosti, pesnička publika retko je brojala više od jednog
posto stanovništva. Zato su pjesnici antike ili renesanse težili ka
dvorišta, centri moći; zato pjesnici ovih dana završavaju na univerzitetima,
centri znanja. Čini se da je vaša akademija križ između oboje: i ako u budućnosti
- Tamo gdje nas nema, taj procenat će u velikoj mjeri ostati
u određenoj mjeri će se to dogoditi zahvaljujući vašim naporima. U slučaju takvog
vizija budućnosti vam se čini sumornom, nadam se da je to pomisao
populaciona eksplozija će vas donekle razveseliti. I četvrtina toga
posto bi značilo armiju čitalaca, čak i danas.
Dakle, moja zahvalnost vama, dame i gospodo, nije u potpunosti
sebičan. Zahvalan sam vam na onima koje vaše odluke ohrabruju i koje hoće
podstiču vas na čitanje poezije, danas i sutra. Nisam baš siguran čoveče
trijumfovaće, kako je jednom rekao moj veliki američki sunarodnik,
stajati, vjerujem, upravo u ovoj dvorani; ali sam u to apsolutno ubeđen
teže je trijumfovati nad osobom koja čita poeziju nego nad nekim ko ne čita
čita.
Naravno, to je prokleti kružni tok od Sankt Peterburga do Stokholma,
ali za osobu moje profesije ideja da je prava linija najkraća
udaljenost između dvije tačke je odavno izgubila svoju privlačnost.
Stoga mi je drago da znam da i geografija ima svoje više
pravda. Hvala ti.

Za privatnika koji je cijeli život preferirao ovu posebnost u odnosu na neku javnu ulogu, za osobu koja je u toj preferenciji otišla prilično daleko - a posebno iz svoje domovine, jer je bolje biti posljednji gubitnik u demokratiji nego mučenik ili vladar misli u despotizmu - iznenada se naći na ovom podijumu velika je nezgodnost i kušnja.

Ovaj osjećaj ne pogoršava toliko pomisao onih koji su stajali ovdje preda mnom, koliko sjećanje na one pored kojih je ova čast prošla, koji se nisu mogli obratiti, kako kažu, "urbi et orbi" sa ove govornice i čiji je general Čini se da tišina traži i ne nalazi izlaz u vama.

Ove sjene me stalno zbunjuju, a zbunjuju me i danas. U svakom slučaju, ne podstiču me da budem elokventan. U svojim najboljim trenucima sam sebi izgledam kao zbir njih - ali uvijek manje od bilo kojeg od njih posebno. Jer nemoguće je biti bolji od njih na papiru; Nemoguće je biti bolji od njih u životu, a njihovi životi, ma koliko tragični i ogorčeni bili, čine da često - očigledno češće nego što bih trebao - požalim zbog proteka vremena. Ako to svjetlo postoji, zašto im uskratiti priliku? vječni život Ne mogu ništa više nego da zaboravim na njihovo postojanje u ovoj - ako to svjetlo postoji, onda se nadam da će mi oprostiti kvalitet ovoga što ću reći: uostalom, dostojanstvo naše profesije se ne mjeri ponašanjem na podijumu.

Naveo sam samo pet – onih čije su mi radnje i sudbine drage, makar samo zato što bih bez njih malo vrijedio kao čovjek i kao pisac: u svakom slučaju, danas ne bih stajao ovdje. Oni, ove senke, su bolje: izvori svetlosti - lampe? zvijezde? - bilo ih je, naravno, više od pet, i bilo koji od njih mogao bi vas osuditi na potpunu nemost. Njihov broj je velik u životu svakog svjesnog pisca; u mom slučaju se udvostručuje, zahvaljujući dvije kulture kojima, voljom sudbine, pripadam. Ne olakšava ni razmišljanje o savremenicima i kolegama piscima u obje ove kulture, o pjesnicima i prozaistima, čije talente cijenim iznad sebe i koji bi, da su bili na ovom podiju, odavno dobili na posao, jer oni imaju više, šta da kažu svetu od mene.

Stoga ću sebi dozvoliti brojne komentare - možda neskladne, zbunjujuće i vjerovatno će vas zbuniti svojom nepovezanošću. Međutim, vrijeme koje mi je dato da saberem svoje misli i sama profesija će me, nadam se, barem djelimično zaštititi od optužbi za haos. Osoba u mojoj profesiji rijetko se pretvara da razmišlja sistematski; u najgorem slučaju, on polaže pravo na sistem. Ali to je, po pravilu, pozajmljeno iz njegovog okruženja, iz društvene strukture, iz studija filozofije u nežnoj dobi. Ništa umjetnika ne uvjerava više u slučajnost sredstava koja koristi za postizanje jednog ili drugog – čak i stalnog – cilja od samog kreativnog procesa, procesa pisanja. Pjesme, prema Ahmatovoj, zaista rastu iz smeća; korijeni proze nisu više plemeniti.

Ako umjetnost nečemu uči (a umjetnika prije svega), to su upravo pojedinosti ljudskog postojanja. Kao najstariji – i najdoslovniji – oblik privatnog preduzetništva, on, svjesno ili nesvjesno, potiče u čovjeku upravo njegov osjećaj individualnosti, posebnosti, odvojenosti – pretvarajući ga od društvene životinje u osobu. Mnogo toga se može dijeliti: kruh, krevet, vjerovanja, ljubavnik - ali ne i pjesma, recimo, Rajnera Marije Rilkea. Umjetnička djela, književnost posebno, a poezija posebno, obraćaju se čovjeku jedan na jedan, stupajući s njim u direktan odnos, bez posrednika. Zbog toga umjetnost općenito, književnost posebno, a posebno poezija, ne vole revnitelji općeg dobra, vladari masa, navjestitelji istorijske nužnosti. Jer tamo gdje je umjetnost prošla, gdje je pjesma pročitana, oni na mjestu očekivanog slaganja i jednodušnosti otkrivaju ravnodušnost i razdor, na mjestu odlučnosti za djelovanje - nepažnju i gađenje. Drugim riječima, u nulama s kojima nastoje djelovati revnitelji općeg dobra i vladari masa, umjetnost ulazi u „tačku, tačku, zarez sa minusom“, pretvarajući svaku nulu u ljudsko lice, ako ne i uvijek. atraktivno.

Ovu jedinu šansu bilo bi šteta protratiti na ponavljanje tuđeg izgleda, tuđeg iskustva, na tautologiju – tim više uvredljivo jer vjesnici istorijske nužnosti, na čiji je poticaj čovjek spreman pristati na tu tautologiju, neće lezi u grob sa njim i nece reci hvala.

Politički sistem, oblik društvenog poretka, kao i svaki sistem uopšte, je, po definiciji, oblik prošlog vremena, koji pokušava da se nametne sadašnjosti (a često i budućnosti), a osoba čija je profesija jezik je posljednji koji može priuštiti da zaboravi na ovo. Prava opasnost za pisca nije samo mogućnost (često realnost) progona od strane države, već i mogućnost da bude hipnotiziran njenim, državnim, monstruoznim ili prolaznim promjenama na bolje – ali uvijek privremene – obrise.

Ono što je izvanredno za umjetnost općenito i književnost posebno je to što se razlikuje od života po tome što se uvijek ponavlja. U svakodnevnom životu možete ispričati isti vic tri puta i tri puta, izazivajući smeh, možete biti duša zabave. U umjetnosti se ovaj oblik ponašanja naziva "kliše". Umjetnost je nepovratno oružje, a njen razvoj nije određen individualnošću umjetnika, već dinamikom i logikom samog materijala, prethodnom poviješću sredstava koja svaki put zahtijevaju pronalaženje (ili podsticanje) kvalitativno novog estetskog rješenja.

Posjedujući vlastitu genealogiju, dinamiku, logiku i budućnost, umjetnost nije sinonim, već, u najboljem slučaju, paralelna s istorijom, a način njenog postojanja je da svaki put stvara novu estetsku stvarnost. Zato se često ispostavlja da je „ispred napretka“, ispred istorije, čiji je glavni instrument – treba li razjasniti Marksa? - tačno kliše.

Inače bi narod trebalo da govori jezikom književnosti. Svaka nova estetska stvarnost pojašnjava etičku stvarnost za osobu. Jer estetika je majka etike; koncepti “dobro” i “loše” su prvenstveno estetski koncepti koji prethode kategorijama “dobro” i “zlo”. U etici nije “sve je dozvoljeno” jer u estetici nije “sve je dozvoljeno” jer je broj boja u spektru ograničen. Budalasta beba, plačući, odbijajući stranca ili, obrnuto, posežući za njim, odbacuje ga ili dopire do njega, instinktivno donoseći estetski, a ne moralni izbor.

Poenta nije toliko u tome da vrlina nije garancija remek-djela, već da je zlo, posebno političko zlo, uvijek loš stilista. Što je estetski doživljaj pojedinca bogatiji, njegov ukus je čvršći, moralni izbor jasniji, slobodniji je – mada, možda, ne i srećniji.

Umjetnost, dakle, a posebno književnost, nije nusproizvod razvoja vrsta, već upravo suprotno. Ako je ono što nas razlikuje od ostalih predstavnika životinjskog carstva govor, onda književnost, a posebno poezija, kao najviši oblik književnosti, predstavlja, grubo rečeno, cilj naše vrste.

Daleko sam od ideje univerzalnog učenja verifikacije i kompozicije; Međutim, podjela ljudi na inteligenciju i sve ostale mi se čini neprihvatljivom. IN moralno ova podjela je slična podjeli društva na bogate i siromašne; ali, ako su neka čisto fizička, materijalna opravdanja još uvijek zamisliva za postojanje društvene nejednakosti, ona su nezamisliva za intelektualnu nejednakost.

Na neki način, iu tom smislu, jednakost nam je zagarantovana po prirodi. Ne govorimo o obrazovanju, već o formiranju govora, čiji je najmanji pristup prepun invazije na život osobe lažnim izborom. Postojanje književnosti podrazumijeva postojanje na nivou književnosti – i to ne samo moralno, već i leksički.

Ako muzička kompozicija ipak ostavlja čovjeku mogućnost izbora između pasivne uloge slušaoca i aktivnog izvođača, književno djelo - umjetnost, kako kaže Montale, beznadežno semantička - osuđuje ga na ulogu samo izvođača.

Mislim da ne znam više o životu od bilo koga mojih godina, ali mislim da je knjiga pouzdanija kao pratilac nego prijatelj ili ljubavnik. Roman ili pjesma nije monolog, već razgovor između pisca i čitaoca - razgovor, ponavljam, krajnje privatan, isključujući sve ostale, ako hoćete - obostrano mizantropski. I u trenutku ovog razgovora pisac je ravnopravan sa čitaocem, kao i obrnuto, bez obzira da li je veliki pisac ili ne.

Jednakost je jednakost svijesti i ona ostaje u čovjeku do kraja života u obliku sjećanja, nejasnog ili jasnog, i prije ili kasnije, usputno ili neprikladno, određuje ponašanje pojedinca. Upravo na to mislim kada govorim o ulozi izvođača, tim prirodnije što je roman ili pjesma proizvod međusobne usamljenosti pisca i čitaoca.

U istoriji naše vrste, u istoriji „sapiensa“, knjiga je antropološki fenomen, u suštini analogan izumu točka. Nastala da bi nam dala ideju ne toliko o našem poreklu, koliko o tome za šta je ovaj „sapien“ sposoban, knjiga je sredstvo kretanja kroz prostor iskustva brzinom okretanja stranice. Ovaj pokret se pak, kao i svaki pokret, pretvara u bijeg od zajedničkog nazivnika, od pokušaja da se ovom nazivniku nametne osobina koja se ranije nije uzdizala iznad struka, našem srcu, našoj svijesti, našoj mašti. Let je let ka neopštem izrazu lica, prema brojiocu, prema pojedinačnom, prema posebnom. Na čiju sliku i priliku nismo stvoreni, već nas ima pet milijardi, a čovjek nema drugu budućnost osim one koju ocrtava umjetnost. Inače, čeka nas prošlost – prije svega politička, sa svim svojim masovnim policijskim užicima.

Mislim da potencijalnog vladara naših sudbina treba pitati, pre svega, ne o tome kako zamišlja tok spoljne politike, već o tome kako se odnosi prema Stendalu, Dikensu, Dostojevskom. Ako samo zbog činjenice da je kruh nasušni književnosti upravo ljudska raznolikost i ružnoća, ona se, književnost, pokazuje kao pouzdan protuotrov za sve – poznate i buduće – pokušaje totalnog, masovnog pristupa rješavanju problema ljudske egzistencije. . Kao sistem moralnog osiguranja, barem je mnogo efikasniji od ovog ili onog sistema vjerovanja ili filozofske doktrine.

Jer ne može postojati zakon koji nas štiti od nas samih, niti jedan krivični zakon ne predviđa kaznu za zločine protiv književnosti. A među ovim zločinima najteži nisu cenzurna ograničenja itd., neslaganje knjiga na vatru.

Postoji teži zločin - zanemarivanje knjiga, nečitanje. Taj zločin čovjek plaća cijelim svojim životom, ako narod počini taj zločin, plaća ga svojom istorijom. Živeći u zemlji u kojoj živim, bio bih prvi koji bi povjerovao da postoji neka proporcija između čovjekovog materijalnog blagostanja i njegovog književnog neznanja; Međutim, ono što me sprečava u tome je istorija zemlje u kojoj sam rođen i odrastao.

Jer, svedena na uzročno-posledični minimum, na grubu formulu, ruska tragedija je upravo tragedija društva u kojem se ispostavilo da je književnost prerogativ manjine: slavne ruske inteligencije.

Reći ću samo da - ne iz iskustva, avaj, nego samo teoretski - vjerujem da je za osobu koja je čitala Dikensa teže da u ime bilo koje ideje ubije tako nešto u sebe nego za osobu koja ima ne čitam Dikensa. A govorim konkretno o čitanju Dikensa, Stendala, Dostojevskog, Flobera, Balzaka, Melvila itd., tj. književnosti, ne o pismenosti, ne o obrazovanju. Pismena, obrazovana osoba može, nakon što pročita ovu ili onu političku raspravu, ubiti svoju vrstu, pa čak i doživjeti užitak uvjerenja. Lenjin je bio pismen, Staljin je bio pismen, Hitler takođe; Mao Zedong, čak je pisao i poeziju; spisak njihovih žrtava, međutim, daleko premašuje spisak onoga što su oni pročitali.

Društveni odnosi koji su se razvili u Rusiji u 20. veku čitaocu se, očigledno, čine ništa manje čudnim od imena likova, što ga sprečava da se poistoveti sa njima.) Nije bilo manje ni samih političkih stranaka, na primer, na na. uoči Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji nego što postoji danas u SAD-u ili Velikoj Britaniji. Drugim riječima, nepristrasna osoba bi mogla primijetiti da u određenom smislu 19. vijek na Zapadu još uvijek traje.

U Rusiji se završilo; a ako kažem da se završilo tragedijom, onda je to prije svega zbog broja ljudskih žrtava koje je izazvala društvena i hronološka promjena koja je uslijedila. U pravoj tragediji ne umire heroj - umire hor.

Iako je za osobu kojoj je ruski maternji jezik pričanje o političkom zlu jednako prirodno kao i probava, sada bih htio promijeniti temu. Nedostatak govora o očiglednom je što kvari um svojom lakoćom, svojim lako stečenim osjećajem ispravnosti. To je njihovo iskušenje, slično iskušenju društvenog reformatora koji stvara zlo.

Svijest o ovom iskušenju i odbojnost od njega donekle su zaslužni za sudbinu mnogih mojih savremenika, a da ne govorimo o kolegama piscima, odgovornim za književnost koja je iznikla ispod njihovih pera. Ova literatura nije bila bijeg od historije, niti potiskivanje sjećanja, kako bi to moglo izgledati spolja.

„Kako možete komponovati muziku nakon Aušvica?“ - pita se Adorno, a osoba koja je upoznata sa ruskom istorijom može ponoviti isto pitanje, zamijenivši ga imenom logora - ponoviti ga, možda, s još većim pravom, jer broj ljudi koji su stradali u Staljinovim logorima daleko premašuje broj koji je poginuo na nemačkom . „Kako možeš da jedeš ručak posle Aušvica?“ - jednom je to primetio američki pesnik Mark Strand. Generacija kojoj pripadam, u svakom slučaju, pokazala se sposobnom da komponuje ovu muziku.

To što nije sve prekinuto, barem u Rusiji, u maloj mjeri je zasluga moje generacije i ništa manje nisam ponosan što joj pripadam nego što danas stojim ovdje. A činjenica da danas stojim ovdje je priznanje za usluge ove generacije kulturi; Sjećajući se Mandelštama, dodao bih - prije svjetske kulture.

Osvrćući se unazad, mogu reći da smo počeli na praznom mjestu, tačnije, na mjestu koje je bilo zastrašujuće u svojoj praznini i da smo, više intuitivno nego svjesno, nastojali upravo da rekreiramo efekat kontinuiteta kulture, da obnovimo svoje forme i trope, da svoje malobrojne preživjele i često potpuno kompromitovane forme ispunimo vlastitim, novim ili modernim sadržajem koji nam se tako činio.

Vjerovatno je postojao i drugi put - put daljnje deformacije, poetika fragmenata i ruševina, minimalizam, prestalo disanje. Ako smo ga napustili, to uopće nije bilo zato što nam se to činilo načinom samodramatizacije, ili zato što smo bili izuzetno animirani idejom očuvanja nasljedne plemenitosti nama poznatih oblika kulture, ekvivalent u našim mislima na forme ljudsko dostojanstvo.

Odustali smo od toga jer izbor zapravo nije bio naš, već izbor kulture – i taj izbor je opet bio estetski, a ne moralni. Naravno, prirodnije je da čovjek o sebi govori ne kao o instrumentu kulture, već, naprotiv, kao o njenom tvorcu i čuvaru.

Ali ako danas tvrdim suprotno, to nije zato što postoji određena draž u parafraziranju na kraju 20. stoljeća Plotina, lorda Shaftesburyja, Schellinga ili Novalisa, već zato što ko god, a pjesnik uvijek zna da ono što je uobičajeno nazvan glasom Muze, zapravo je diktat jezika; da jezik nije njegov instrument, već je jezik sredstvo da nastavi svoje postojanje. Jezik – čak i ako ga zamislimo kao nekakvo živo biće (što bi jedino bilo pošteno) – nije sposoban za etički izbor.

On pribjegava ovom obliku - pjesmi - iz razloga, najvjerovatnije, nesvjesno oponašanih: crni okomiti ugrušak riječi u sredini bijelog lista papira, po svemu sudeći, podsjeća osobu na vlastiti položaj u svijetu, na proporcija prostora njegovom tijelu. Ali bez obzira na razloge zbog kojih se hvata za pero, i bez obzira na učinak onoga što dolazi iz njegovog pera na njegovu publiku, koliko god ona bila velika ili mala, neposredna posljedica ovog poduhvata je osjećaj ulaska u direktan kontakt s jezikom, tačnije, osjećaj da se odmah pada u ovisnost o njemu, o svemu što je u njemu već izraženo, napisano, implementirano.

Pesnik je, ponavljam, sredstvo postojanja jezika. Ili, kako reče veliki Auden, on je taj od koga jezik živi. Ja koji sam pisao ove redove više neće postojati, ti koji ih čitaš više neće postojati, ali jezik kojim su napisani i kojim ih čitaš ostaće, ne samo zato što je jezik trajniji od čovjeka, ali i zato što je bolje prilagođen mutaciji.

Počinjajući pjesmu, pjesnik po pravilu ne zna kako će se završiti, a ponekad je jako iznenađen onim što se dešava, jer često ispadne bolje nego što je očekivao, često njegova misao ide dalje nego što je očekivao. Ovo je trenutak kada se budućnost jezika miješa u njegovu sadašnjost.

Postoje, kao što znamo, tri metode saznanja: analitička, intuitivna i metoda koju su koristili biblijski proroci – putem otkrivenja. Razlika između poezije i drugih oblika književnosti je u tome što ona koristi sva tri odjednom (uglavnom gravitira drugom i trećem), jer su sva tri data u jeziku; a ponekad, uz pomoć jedne reči, jedne rime, pisac pesme uspe da se nađe tamo gde niko do sada nije bio - i dalje, možda, nego što bi on sam želeo.

Osoba koja piše pjesmu piše je prije svega zato što je pjesma kolosalan akcelerator svijesti, razmišljanja i stava. Nakon što jednom doživi ovo ubrzanje, osoba više nije u stanju da odbije da ponovi ovo iskustvo, postaje ovisna o tom procesu, kao što postaje ovisna o drogama ili alkoholu. Čovek koji je u takvoj zavisnosti od jezika, verujem, zove se pesnik.

<...>Ako umjetnost nečemu uči (i prije svega umjetnike), to su upravo pojedinosti ljudskog postojanja.<...>Ono, svjesno ili nesvjesno, potiče u čovjeku upravo njegov osjećaj individualnosti, posebnosti i odvojenosti – pretvarajući ga od društvene životinje u osobu. Mnogo toga se može podeliti: hleb, krevet, sklonište - ali ne i pesma, recimo, Rajnera Marije Rilkea. Umjetničko djelo, književnost posebno, a pjesma posebno, obraća se osobi tet-a-tet, stupajući s njom u neposredan odnos, bez posrednika.

Veliki Baratinski, govoreći o svojoj muzi, opisao ju je kao da ima „neobičan izraz lica“. Očigledno, smisao individualnog postojanja leži u sticanju ovog neopćeg izraza.<...>Bez obzira da li je čovek pisac ili čitalac, njegov zadatak je, pre svega, da živi svoj život, a ne spolja nametnut ili propisan, čak i život najplemenitijeg izgleda.<...> Bilo bi šteta protratiti ovu jedinu šansu na ponavljanje tuđeg izgleda, tuđeg iskustva, na tautologiju.<...>Stvorena da nam da ideju ne toliko o našem poreklu koliko o tome za šta su „sapiensi” sposobni, knjiga je sredstvo za kretanje kroz prostor iskustva brzinom okretanja stranice. Ovo kretanje se zauzvrat pretvara u bijeg od zajedničkog nazivnika<...>prema neopštem izrazu lica, prema ličnosti, prema određenoj.<...>

Ne sumnjam da kada bismo svoje vladare birali na osnovu njihovog čitalačkog iskustva, a ne na osnovu njihovih političkih programa, bilo bi manje

žalost.<...>Ako samo zbog činjenice da je kruh nasušni književnosti upravo ljudska raznolikost i ružnoća, ona se, književnost, pokazuje kao pouzdan protuotrov za sve – poznate i buduće – pokušaje totalnog, masovnog pristupa rješavanju problema ljudske egzistencije. . Kao sistem moralnog osiguranja, barem je mnogo efikasniji od ovog ili onog sistema vjerovanja ili filozofske doktrine.<...>

Nijedan krivični zakon ne predviđa kaznu za zločine protiv književnosti. A među tim zločinima najteži nije progon autora, ni cenzurna ograničenja itd., niti spaljivanje knjiga. Postoji teži zločin - zanemarivanje knjiga, nečitanje. Za ovaj zločin čovjek plaća cijelim svojim životom; ako neka nacija počini ovaj zločin, plaća za to svojom istorijom. (Iz Nobelovog predavanja I. A. Brodskog 1987. u SAD).

Faze rada

1. Pažljivo čitamo tekst. Formuliramo problem(e) postavljene u tekstu.

Predstavljeni tekst pripada novinarskom stilu. Tipično, takvi tekstovi ne predstavljaju jedan, već nekoliko problema. Da biste identifikovali pokrenuta pitanja, morate pažljivo pročitati svaki odlomak i postaviti pitanje o njemu.

Tekst sadrži 4 pasusa i, shodno tome, 4 pitanja-problema:

a) Šta pomaže osobi da shvati da je individua?

b) Koji je smisao ljudskog individualnog postojanja?

c) Kakav je značaj čitanja knjiga u rješavanju društvenih problema?

d) Čemu vodi zanemarivanje knjiga?

dakle, glavni problem je uloga književnosti u ljudskom životu i društvu.

2 . Komentiramo (objašnjavamo) glavni problem koji smo formulisali.

Da biste identificirali aspekte problema, morate odrediti (imenovati) temu svakog pasusa i zabilježiti činjenice (ako ih ima) na koje se autor poziva.

a) o ulozi umjetnosti, posebno književnosti, u čovjekovom sticanju „svog” lica;

b) o ljudskom pravu na individualnost (početna tačka je citat Baratinskog);

c) o neophodnosti i obavezi moralnog pristupa rješavanju društvenih problema;

d) o izuzetnoj ulozi knjige u ljudskom životu i društvu.

a) umjetnost pomaže čovjeku da stekne iskustvo i svijest o svojoj individualnosti;

b) osoba nije „društvena životinja“, već pojedinac, njen zadatak je da živi „svoj“ život;

c) književnost je sistem moralnog osiguranja društva;

d) “nečitanje” knjiga je zločin protiv sebe i društva.

4 . Express sopstveno mišljenje u vezi sa navedenim problemima i stavom autora. Navedite razloge za svoje mišljenje.

5 . Napišite nacrt eseja, uredite ga, prepišite u čistu kopiju, provjerite svoju pismenost.

Josif Aleksandrovič Brodski (1940-1996) - ruski i američki pjesnik, esejista, dramaturg, prevodilac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987, američki pjesnik 1991-1992. Pisao je poeziju uglavnom na ruskom, eseje na engleskom.

Nobelovo predavanje

I
Za privatnika koji je cijeli život preferirao ovu posebnost u odnosu na neku javnu ulogu, za osobu koja je u toj preferenciji otišla prilično daleko - a posebno iz svoje domovine, jer je bolje biti posljednji gubitnik u demokratiji nego mučenik ili vladar misli u despotizmu - iznenada se naći na ovom podijumu velika je nezgodnost i kušnja. Ovaj osjećaj ne pogoršava toliko pomisao onih koji su stajali ovdje preda mnom, koliko sjećanje na one pored kojih je ova čast prošla, koji se nisu mogli obratiti, kako kažu, "urbi et orbi" sa ove govornice i čiji je general Čini se da tišina traži i ne nalazi izlaz u vama.

Jedino što vas može pomiriti s takvom situacijom je jednostavno razmatranje da - iz razloga prvenstveno stilskih - pisac ne može govoriti u ime pisca, a pogotovo pjesnik za pjesnika; da bi Osip Mandelstam, Marina Tsvetaeva, Robert Frost, Anna Ahmatova, Winston Auden na ovom podiju, nehotice govorili u svoje ime, a možda bi i doživjeli neku neugodnost. Ove sjene me stalno zbunjuju, a zbunjuju me i danas. U svakom slučaju, ne podstiču me da budem elokventan. U svojim najboljim trenucima sam sebi izgledam kao zbir njih - ali uvijek manje od bilo kojeg od njih posebno. Jer nemoguće je biti bolji od njih na papiru; Nemoguće je biti bolji od njih u životu, a njihovi životi, ma koliko tragični i ogorčeni bili, čine da često - očigledno češće nego što bih trebao - požalim zbog proteka vremena.

Ako ta svjetlost postoji - a ja im više ne mogu uskratiti mogućnost vječnog života nego da zaborave na njihovo postojanje u ovom - ako to svjetlo postoji, onda će mi, nadam se, oprostiti kvalitetu onoga o čemu se bavim da objasnim: na kraju krajeva, dostojanstvo naše profesije se ne mjeri ponašanjem na podijumu. Naveo sam samo pet – onih čije su mi radnje i sudbine drage, makar samo zato što bih bez njih malo vrijedio kao čovjek i kao pisac: u svakom slučaju, danas ne bih stajao ovdje. Jesu li one, ove sjene, bolje: izvori svjetlosti - lampe? zvijezde? - bilo ih je, naravno, više od pet, i bilo koji od njih mogao bi vas osuditi na potpunu nemost. Njihov broj je velik u životu svakog svjesnog pisca; u mom slučaju se udvostručuje, zahvaljujući dvije kulture kojima, voljom sudbine, pripadam. Ne olakšava ni razmišljanje o savremenicima i kolegama piscima u obje ove kulture, o pjesnicima i prozaistima, čije talente cijenim iznad sebe i koji bi, da su bili na ovom podiju, odavno dobili na posao, jer oni imaju više, šta da kažu svetu od mene.

Stoga ću sebi dozvoliti brojne komentare - možda neskladne, zbunjujuće i vjerovatno će vas zbuniti svojom nepovezanošću. Međutim, vrijeme koje mi je dato da saberem svoje misli i sama profesija će me, nadam se, barem djelimično zaštititi od optužbi za haos. Osoba u mojoj profesiji rijetko se pretvara da razmišlja sistematski; u najgorem slučaju, on polaže pravo na sistem. Ali to je, po pravilu, pozajmljeno iz njegovog okruženja, iz društvene strukture, iz studija filozofije u nežnoj dobi. Ništa umjetnika ne uvjerava više u slučajnost sredstava koja koristi za postizanje jednog ili drugog - makar i stalnog - cilja od samog kreativni proces, proces pisanja. Pjesme, prema Ahmatovoj, zaista rastu iz smeća; korijeni proze nisu više plemeniti.

II
Ako umjetnost nečemu uči (a umjetnika prije svega), to su upravo pojedinosti ljudskog postojanja. Kao najstariji – i najdoslovniji – oblik privatnog preduzetništva, on, svjesno ili nesvjesno, potiče u čovjeku upravo njegov osjećaj individualnosti, posebnosti, odvojenosti – pretvarajući ga od društvene životinje u osobu. Mnogo toga se može dijeliti: kruh, krevet, vjerovanja, ljubavnik - ali ne i pjesma, recimo, Rajnera Marije Rilkea. Umjetnička djela, književnost posebno, a poezija posebno, obraćaju se čovjeku jedan na jedan, stupajući s njim u direktan odnos, bez posrednika. Zbog toga umjetnost općenito, književnost posebno, a posebno poezija, ne vole revnitelji općeg dobra, vladari masa, navjestitelji istorijske nužnosti. Jer tamo gdje je umjetnost prošla, gdje je pjesma pročitana, oni na mjestu očekivanog slaganja i jednodušnosti otkrivaju ravnodušnost i razdor, na mjestu odlučnosti za djelovanje - nepažnju i gađenje. Drugim riječima, u nulama s kojima nastoje djelovati revnitelji općeg dobra i vladari masa umjetnost ulazi u „tačku, tačku, zarez sa minusom“, pretvarajući svaku nulu u ljudsko lice, ako ne i uvijek. atraktivno.

Veliki Baratinski, govoreći o svojoj muzi, opisao ju je kao da ima „neobičan izraz lica“. Očigledno, smisao individualnog postojanja leži u sticanju ovog neopćeg izraza, jer smo već, takoreći, genetski pripremljeni za tu nezajednicu. Bez obzira da li je čovjek pisac ili čitalac, njegov zadatak je da živi svoj život, a ne spolja nametnut ili propisan, čak i najplemenitiji život. Jer svako od nas ima samo jednog, a dobro znamo kako se sve završava. Ovu jedinu šansu bilo bi šteta protratiti na ponavljanje tuđeg izgleda, tuđeg iskustva, na tautologiju – tim više uvredljivo jer vjesnici istorijske nužnosti, na čiji je poticaj čovjek spreman pristati na tu tautologiju, neće lezi u grob sa njim i nece reci hvala.

Jezik i, mislim, književnost su stvari koje su drevnije, neizbježne i trajnije od bilo kojeg oblika društvene organizacije. Ogorčenje, ironija ili ravnodušnost koju književnost izražava u odnosu na stanje je, u suštini, reakcija trajnog, ili bolje rečeno, beskonačnog, u odnosu na privremeno, ograničeno. Barem sve dok država dozvoljava sebi da se meša u poslove književnosti, književnost ima pravo da se meša u poslove države. Politički sistem, oblik društvenog poretka, kao i svaki sistem uopšte, je, po definiciji, oblik prošlog vremena, koji pokušava da se nametne sadašnjosti (a često i budućnosti), a osoba čija je profesija jezik je posljednji koji može priuštiti da zaboravi na ovo. Prava opasnost za pisca nije samo mogućnost (često realnost) progona od strane države, već i mogućnost da bude hipnotiziran njenim, državnim, monstruoznim ili podvrgnutim promjenama na bolje – ali uvijek privremene – obrise.

Filozofija države, njena etika, da ne spominjemo njenu estetiku, uvijek su „juče“; jezik, književnost - uvijek "danas" i često - posebno u slučaju ortodoksije određenog sistema - čak i "sutra". Jedna od zasluga književnosti je što pomaže čovjeku da razjasni vrijeme svog postojanja, da se izdvoji iz gomile svojih prethodnika i svoje vrste i izbjegne tautologiju, odnosno sudbinu inače poznatu pod časnim imenom „žrtva istorije.” Ono što je izvanredno za umjetnost općenito i književnost posebno je to što se razlikuje od života po tome što se uvijek ponavlja. U svakodnevnom životu možete ispričati isti vic tri puta i tri puta, izazivajući smeh, možete biti duša zabave. U umjetnosti se ovaj oblik ponašanja naziva "kliše". Umjetnost je nepovratno oružje, a njen razvoj nije određen individualnošću umjetnika, već dinamikom i logikom samog materijala, prethodnom poviješću sredstava koja svaki put zahtijevaju pronalaženje (ili podsticanje) kvalitativno novog estetskog rješenja. Posjedujući vlastitu genealogiju, dinamiku, logiku i budućnost, umjetnost nije sinonim, već, u najboljem slučaju, paralelna s istorijom, a način njenog postojanja je da svaki put stvara novu estetsku stvarnost. Zato se često ispostavlja da je „ispred napretka“, ispred istorije, čiji je glavni instrument – treba li razjasniti Marksa? - tačno kliše.

Danas je vrlo uobičajeno tvrditi da pisac, a posebno pjesnik, u svojim djelima mora koristiti jezik ulice, jezik gomile. Uz svu svoju prividnu demokratičnost i opipljive praktične koristi za pisca, ova izjava je besmislica i predstavlja pokušaj da se umjetnost, u ovom slučaju književnost, podredi historiji. Samo ako smo odlučili da je vrijeme da se „sapiens“ zaustavi u svom razvoju, književnost treba da govori jezikom naroda. Inače bi narod trebalo da govori jezikom književnosti. Svaka nova estetska stvarnost pojašnjava etičku stvarnost za osobu. Jer estetika je majka etike; koncept “dobrog” i “lošeg” su prvenstveno estetski koncepti koji prethode kategorijama “dobro” i “zlo”. U etici nije “sve je dozvoljeno” jer u estetici nije “sve je dozvoljeno” jer je broj boja u spektru ograničen. Budalasta beba, plačući, odbijajući stranca ili, obrnuto, posežući za njim, odbacuje ga ili dopire do njega, instinktivno donoseći estetski, a ne moralni izbor.

Estetski izbor je uvijek individualan, a estetsko iskustvo je uvijek privatno iskustvo. Svaka nova estetska stvarnost osobu koja je doživljava čini još privatnijom osobom, a ta posebnost, koja ponekad poprima oblik književnog (ili nekog drugog) ukusa, sama po sebi može se pokazati ako ne garancijom, onda barem oblik zaštite od porobljavanja. Jer osoba sa ukusom, posebno literarnog, manje je podložna ponavljanju i ritmičkim nagovorima karakterističnim za bilo koji oblik političke demagogije. Poenta nije toliko u tome da vrlina nije garancija remek-djela, već da je zlo, posebno političko zlo, uvijek loš stilista. Što je estetski doživljaj pojedinca bogatiji, njegov ukus je čvršći, moralni izbor jasniji, slobodniji je – mada, možda, ne i srećniji.

U tom primijenjenom, a ne platonskom smislu treba razumjeti opasku Dostojevskog da će „ljepota spasiti svijet“ ili izjavu Metjua Arnolda da će nas „poezija spasiti“. Svijet se možda ne može spasiti, ali pojedinac se uvijek može spasiti. Estetski osjećaj kod čovjeka se razvija vrlo brzo, jer i bez potpune svijesti o tome šta je i šta mu zaista treba, čovjek po pravilu instinktivno zna šta mu se ne sviđa, a šta mu ne odgovara. U antropološkom smislu, ponavljam, čovjek je estetsko biće prije nego što je etičko. Umjetnost, dakle, a posebno književnost, nije nusproizvod razvoja vrsta, već upravo suprotno. Ako je ono što nas razlikuje od ostalih predstavnika životinjskog carstva govor, onda književnost, a posebno poezija, kao najviši oblik književnosti, predstavlja, grubo rečeno, cilj naše vrste.

Daleko sam od ideje univerzalnog učenja verifikacije i kompozicije; Međutim, podjela ljudi na inteligenciju i sve ostale mi se čini neprihvatljivom. U moralnom smislu, ova podjela je slična podjeli društva na bogate i siromašne; ali, ako su neka čisto fizička, materijalna opravdanja još uvijek zamisliva za postojanje društvene nejednakosti, ona su nezamisliva za intelektualnu nejednakost. Na neki način, iu tom smislu, jednakost nam je zagarantovana po prirodi. Ne govorimo o obrazovanju, već o formiranju govora, čiji je najmanji pristup prepun invazije na život osobe lažnim izborom. Postojanje književnosti podrazumijeva postojanje na nivou književnosti – i to ne samo moralno, već i leksički. Ako muzičko djelo ipak ostavlja čovjeku mogućnost izbora između pasivne uloge slušaoca i aktivnog izvođača, književno djelo – umjetničko, kako kaže Montale, beznadežno semantičko – osuđuje ga na ulogu samo izvođača.

Čini mi se da bi se u ovoj ulozi čovjek trebao ponašati češće nego u bilo kojoj drugoj. Štaviše, čini mi se da ova uloga, kao rezultat populacione eksplozije i s njom povezane sve veće atomizacije društva, odnosno sve veće izolacije pojedinca, postaje sve neizbježnija. Mislim da ne znam više o životu od bilo koga mojih godina, ali mislim da je knjiga pouzdanija kao pratilac nego prijatelj ili ljubavnik. Roman ili pjesma nije monolog, već razgovor između pisca i čitaoca - razgovor, ponavljam, krajnje privatan, isključujući sve ostale, ako hoćete - obostrano mizantropski. I u trenutku ovog razgovora pisac je ravnopravan sa čitaocem, kao i obrnuto, bez obzira da li je veliki pisac ili ne. Jednakost je jednakost svijesti i ona ostaje u čovjeku do kraja života u obliku sjećanja, nejasnog ili jasnog, i prije ili kasnije, usputno ili neprikladno, određuje ponašanje pojedinca. Upravo na to mislim kada govorim o ulozi izvođača, tim prirodnije što je roman ili pjesma proizvod međusobne usamljenosti pisca i čitaoca.

U svakom slučaju, situacija u kojoj je umjetnost općenito, a književnost posebno, vlasništvo (prerogativ) manjine čini mi se nezdravom i prijetećom. Ne pozivam da se država zameni bibliotekom - iako mi je ova misao mnogo puta pala na pamet - ali ne sumnjam da ako smo birali naše vladare na osnovu njihovog čitalačkog iskustva, a ne na osnovu njihovih političkih programa , bilo bi manje tuge na zemlji. Mislim da potencijalnog vladara naših sudbina treba pitati, pre svega, ne o tome kako zamišlja tok spoljne politike, već o tome kako se odnosi prema Stendalu, Dikensu, Dostojevskom. Ako samo zbog činjenice da je kruh nasušni književnosti upravo ljudska raznolikost i ružnoća, ona se, književnost, pokazuje kao pouzdan protuotrov za sve – poznate i buduće – pokušaje totalnog, masovnog pristupa rješavanju problema ljudske egzistencije. .

Kao sistem moralnog osiguranja, barem je mnogo efikasniji od ovog ili onog sistema vjerovanja ili filozofske doktrine. Jer ne može postojati zakon koji nas štiti od nas samih, niti jedan krivični zakon ne predviđa kaznu za zločine protiv književnosti. A među ovim zločinima najteži nisu cenzurna ograničenja itd., neslaganje knjiga na vatru. Postoji teži zločin - zanemarivanje knjiga, nečitanje. Taj zločin čovjek plaća cijelim svojim životom, ako narod počini taj zločin, plaća ga svojom istorijom. Živeći u zemlji u kojoj živim, bio bih prvi koji bi povjerovao da postoji neka proporcija između čovjekovog materijalnog blagostanja i njegovog književnog neznanja; Međutim, ono što me sprečava u tome je istorija zemlje u kojoj sam rođen i odrastao. Jer, svedena na uzročno-posledični minimum, na grubu formulu, ruska tragedija je upravo tragedija društva u kojem se ispostavilo da je književnost prerogativ manjine: slavne ruske inteligencije.

Ne želim da širim ovu temu, ne želim da pomračujem ovo veče mislima o desetinama miliona ljudskih života, uništenih milionima – jer ono što se desilo u Rusiji u prvoj polovini 20. veka dogodilo se pre uvođenje automatskog malokalibarskog oružja - u ime trijumfa političke doktrine, čija nedosljednost leži u činjenici da za njegovu implementaciju zahtijeva ljudske žrtve. Reći ću samo da - ne iz iskustva, avaj, nego samo teoretski - vjerujem da je za osobu koja je čitala Dikensa teže da u ime bilo koje ideje ubije tako nešto u sebe nego za osobu koja ima ne čitam Dikensa. A govorim konkretno o čitanju Dikensa, Stendala, Dostojevskog, Flobera, Balzaka, Melvila itd., tj. književnosti, ne o pismenosti, ne o obrazovanju. Pismena, obrazovana osoba može, nakon što pročita ovu ili onu političku raspravu, ubiti svoju vrstu, pa čak i doživjeti užitak uvjerenja. Lenjin je bio pismen, Staljin je bio pismen, Hitler takođe; Mao Zedong, čak je pisao i poeziju; spisak njihovih žrtava, međutim, daleko premašuje spisak onoga što su oni pročitali.

Međutim, prije nego što se okrenem poeziji, želio bih dodati da bi bilo razumno rusko iskustvo gledati kao upozorenje, makar samo zato što je društvena struktura Zapada još uvijek općenito slična onoj koja je postojala u Rusiji prije 1917. (Ovo, inače, objašnjava popularnost ruskog psihološkog romana 19. veka na Zapadu i komparativnu neuspeh moderne ruske proze. Društveni odnosi koji su se razvili u Rusiji u 20. veku čitaocu se, po svemu sudeći, čine ne manje čudna od imena likova, što ga sprečava da se poistoveti s njima.) Nije bilo manje samih političkih stranaka, na primjer, uoči Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji nego danas u SAD-u ili Velikoj Britaniji. . Drugim riječima, nepristrasna osoba bi mogla primijetiti da u određenom smislu 19. vijek na Zapadu još uvijek traje. U Rusiji se završilo; a ako kažem da se završilo tragedijom, onda je to prije svega zbog broja ljudskih žrtava koje je izazvala društvena i hronološka promjena koja je uslijedila. U pravoj tragediji ne umire heroj - umire hor.

III
Iako je za osobu kojoj je ruski maternji jezik pričanje o političkom zlu prirodno kao i probava, sada bih promijenio temu. Nedostatak govora o očiglednom je što kvari um svojom lakoćom, svojim lako stečenim osjećajem ispravnosti. To je njihovo iskušenje, slično iskušenju društvenog reformatora koji stvara zlo. Svijest o ovom iskušenju i odbojnost od njega donekle su zaslužni za sudbinu mnogih mojih savremenika, a da ne govorimo o kolegama piscima, odgovornim za književnost koja je iznikla ispod njihovih pera. Ova literatura nije bila bijeg od historije, niti potiskivanje sjećanja, kako bi to moglo izgledati spolja. "Kako možete komponovati muziku nakon Aušvica?" - pita se Adorno, a osoba koja je upoznata sa ruskom istorijom može ponoviti isto pitanje, zamijenivši ga imenom logora - ponoviti ga, možda, s još većim pravom, jer broj ljudi koji su stradali u Staljinovim logorima daleko premašuje broj onih koji su stradali u Nemačkoj. „Kako možeš da jedeš ručak posle Aušvica?“ - jednom je to primetio američki pesnik Mark Strand. Generacija kojoj pripadam, u svakom slučaju, pokazala se sposobnom da komponuje ovu muziku.

Ova generacija - generacija rođena upravo kada su krematorijumi Aušvica radili punim kapacitetom, kada je Staljin bio u zenitu bogolike, apsolutne, same prirode, naizgled sankcionisane moći, došla je na svet, očigledno, da nastavi ono što bi teoretski trebalo da bude napraviti pauzu u ovim krematorijumima i u neobilježenim masovnim grobnicama staljinističkog arhipelaga. To što nije sve prekinuto, barem u Rusiji, u maloj mjeri je zasluga moje generacije i ništa manje nisam ponosan što joj pripadam nego što danas stojim ovdje. A činjenica da danas stojim ovdje je priznanje za usluge ove generacije kulturi; Sjećajući se Mandelštama, dodao bih - prije svjetske kulture. Osvrćući se unazad, mogu reći da smo krenuli na prazno – bolje rečeno, na mjesto koje je bilo zastrašujuće u svojoj praznini, i da smo više intuitivno nego svjesno nastojali upravo da ponovo stvorimo efekat kontinuiteta kulture, da obnovimo njene forme i tropa, da svoje malobrojne preživjele i često potpuno kompromitirane forme ispunimo vlastitim, novim ili modernim sadržajem koji nam se tako činio.

Vjerovatno je postojao i drugi put - put daljnje deformacije, poetika fragmenata i ruševina, minimalizam, prestalo disanje. Ako smo ga napustili, to nikako nije bilo zato što nam se to činilo načinom samodramatizacije, ili zato što smo bili izuzetno animirani idejom o očuvanju nasljedne plemenitosti nama poznatih oblika kulture. , ekvivalentno u našim umovima oblicima ljudskog dostojanstva. Odustali smo od toga jer izbor zapravo nije bio naš, već izbor kulture – a taj izbor je opet bio estetski, a ne moralni. Naravno, prirodnije je da čovjek o sebi govori ne kao o instrumentu kulture, već, naprotiv, kao o njenom tvorcu i čuvaru. Ali ako danas tvrdim suprotno, to nije zato što postoji određena draž u parafraziranju s kraja 20. stoljeća Plotina, lorda Shaftesburyja, Schellinga ili Novalisa, već zato što neko, pjesnik, uvijek zna da ono što je uobičajeno nazvan glasom Muze, zapravo je diktat jezika; da jezik nije njegov instrument, već je jezik sredstvo da nastavi svoje postojanje. Jezik – čak i ako ga zamislimo kao nekakvo živo biće (što bi jedino bilo pošteno) – nije sposoban za etički izbor.

Čovek počinje da komponuje pesmu iz raznih razloga: da bi osvojio srce svoje voljene, kako bi izrazio svoj stav prema stvarnosti koja ga okružuje, bilo da je pejzaž ili stanje, kako bi uhvatio stanje uma u u kojoj se trenutno nalazi, da bi ostavio - kako razmišlja u ovom trenutku, minut - trag na zemlji. On pribjegava ovom obliku - pjesmi - iz razloga, najvjerovatnije, nesvjesno oponašanih: crni okomiti ugrušak riječi u sredini bijelog lista papira, po svemu sudeći, podsjeća osobu na vlastiti položaj u svijetu, na proporcija prostora njegovom tijelu. Ali bez obzira na razloge zbog kojih se hvata za pero, i bez obzira na učinak onoga što dolazi iz njegovog pera na njegovu publiku, koliko god ona bila velika ili mala, neposredna posljedica ovog poduhvata je osjećaj ulaska u direktan kontakt s jezikom, tačnije, osjećaj da se odmah pada u ovisnost o njemu, o svemu što je u njemu već izraženo, napisano, implementirano.

Ova zavisnost je apsolutna, despotska, ali i oslobađa. Jer, budući da je uvijek stariji od pisca, jezik još uvijek ima kolosalnu centrifugalnu energiju koju mu daje njegov vremenski potencijal – to jest sve vrijeme koje je pred nama. I taj potencijal je određen ne toliko kvantitativnim sastavom nacije koja ga govori, iako i ovim, koliko kvalitetom pjesme koja je u njoj sastavljena. Dovoljno je prisjetiti se autora grčke ili rimske antike, dovoljno je podsjetiti se na Dantea. Ono što se danas stvara na ruskom ili engleskom, na primjer, garantira postojanje ovih jezika u sljedećem mileniju. Pesnik je, ponavljam, sredstvo postojanja jezika. Ili, kako reče veliki Auden, on je taj od koga jezik živi. Ja koji sam pisao ove redove više neće postojati, ti koji ih čitaš više neće postojati, ali jezik kojim su napisani i kojim ih čitaš ostaće, ne samo zato što je jezik trajniji od čovjeka, ali i zato što je bolje prilagođen mutaciji.

Osoba koja piše pjesmu, međutim, ne piše je jer očekuje posthumnu slavu, iako se često nada da će ga pjesma nadživjeti, makar i ne zadugo. Osoba koja piše pjesmu piše je jer joj jezik govori ili jednostavno diktira sljedeći red. Počinjajući pjesmu, pjesnik po pravilu ne zna kako će se završiti, a ponekad je jako iznenađen onim što se dešava, jer često ispadne bolje nego što je očekivao, često njegova misao ide dalje nego što je očekivao. Ovo je trenutak kada se budućnost jezika miješa u njegovu sadašnjost. Postoje, kao što znamo, tri metode saznanja: analitička, intuitivna i metoda koju su koristili biblijski proroci – putem otkrivenja. Razlika između poezije i drugih oblika književnosti je u tome što ona koristi sva tri odjednom (uglavnom gravitira drugom i trećem), jer su sva tri data u jeziku; a ponekad, uz pomoć jedne reči, jedne rime, pisac pesme uspe da se nađe tamo gde niko do sada nije bio - i dalje, možda, nego što bi on sam želeo. Osoba koja piše pjesmu piše je prije svega zato što je pjesma kolosalan akcelerator svijesti, razmišljanja i stava. Nakon što jednom doživi ovo ubrzanje, osoba više nije u stanju da odbije da ponovi ovo iskustvo, postaje ovisna o tom procesu, kao što postaje ovisna o drogama ili alkoholu. Čovek koji je u takvoj zavisnosti od jezika, verujem, zove se pesnik.

Pečat

Također zanimljivo:

Scenario praznika sa koncertom učenika za Dan učitelja u muzičkoj školi

Kako se zabaviti proslavljajući Novu godinu sa svojom porodicom?

Sve knjige Marie Kondo Čarobno čišćenje Mary Kondo

Preporučujemo da pročitate:

2023-10-10 00:42:26

Janet Jackson, suprug Janet Jackson i njen suprug sada

2023-10-10 00:42:26

Maria Grazia Chiuri: Dior bi trebao osnažiti žene

2023-10-09 00:36:44

Ideje i pjesme za novac poklone Poklon vrećica u obliku košulje

Nastavak teme:

Krojenje i dekoracija odjeće

U trendu devedesetih... Žene u tajicama 90-ih

Moda 90-ih u Rusiji bila je apsolutno jedinstvena pojava. Naziv za stil tog vremena još nije izmišljen. Nije ni čudo. Bilo je to vrijeme kada je "sama moda izašla iz mode"...