I Bursov je pročitao posljednji list. Priča o O. Henryju "Posljednji list" (skraćeno na ruskom)

POSLEDNJA STRANA

(iz zbirke "Svjetiljka koja gori" 1907.)

U malom bloku zapadno od Washington Squarea, ulice su se zaplele i razbile u kratke trake zvane prilazi. Ovi prolazi formiraju čudne uglove i zakrivljene linije. Tamo se jedna ulica čak dva puta ukršta. Izvjesni umjetnik uspio je otkriti vrlo vrijednu imovinu ove ulice. Pretpostavimo da se tamo sretne montažer iz prodavnice sa računom za boje, papir i platno, hodajući kući, a da ne dobije ni jedan cent na računu!

I tako su umjetnici naletjeli na neobičan kvart Greenwich Villagea u potrazi za prozorima okrenutim prema sjeveru, krovovima iz osamnaestog stoljeća, holandskim potkrovljem i jeftinom rentom. Zatim su sa Šeste avenije premjestili nekoliko kalajnih krigli i jedan ili dva mangala i osnovali "koloniju".

Studio Sue i Jonesy bio je na vrhu trospratnice od cigle. Jonesy je umanjenica od Joanna. Jedan je došao iz Mainea, drugi iz Kalifornije. Upoznali su se za stolom restorana u ulici Volma i otkrili da su njihovi pogledi na umjetnost, salatu od cikorije i moderni rukavi prilično se poklapa. Kao rezultat toga, nastao je zajednički studio.

Bilo je to u maju. U novembru je mrzovoljni stranac, kojeg doktori zovu Pneumonija, nevidljivo šetao kolonijom, dodirujući prvo jednog, a zatim i drugog svojim ledenim prstima. Uz East Side, ovaj ubica je hrabro marširao, udarajući na desetine žrtava, ali ovdje, u lavirintu uskih, mahovinom prekrivenih staza, išao je nogom iza naga.

Gospodin Pneumonia nikako nije bio galantan stari gospodin. Sitna djevojka, anemična iz kalifornijskog marshmallowa, teško da je bila dostojan protivnik za krupnu staru budalu s crvenim šakama i kratkim dahom. Međutim, oborio ju je s nogu, a Jonesy je nepomično ležala na okrečenom željeznom krevetu, gledajući kroz plitki holandski okvir prozora na prazan zid susjedne kuće od cigala.

Jednog jutra, preokupirani doktor je jednim pokretom svojih čupavih sedih obrva pozvao Sue u hodnik.

Ona ima jednu šansu... pa, recimo protiv deset, - rekao je otresajući živu u termometru. - I onda, ako ona sama želi da živi. Cijela naša farmakopeja gubi smisao kada ljudi počnu djelovati u interesu pogrebnika. Vaša mala gospođica je odlučila da joj neće biti bolje. Šta ona misli?

Ona... htjela je naslikati Napuljski zaljev.

Boje? Gluposti! Zar ona nema nešto u duši o čemu zaista vredi razmišljati, na primer, muškarci?

Pa, onda je samo oslabila, zaključio je doktor. - Uradiću sve što mogu kao predstavnik nauke. Ali kada moj pacijent počne da broji kočije u svojoj pogrebnoj povorci, ja popustim na pedeset posto ljekovite moći lijekova. Ako možete da je naterate da samo jednom pita koji će stil rukava nositi ove zime, garantujem vam da će imati šansu jedan prema pet umesto jedan prema deset.

Nakon što je doktor otišao, Sue je utrčala u radionicu i plakala u japansku papirnu salvetu dok se nije potpuno natopila. Zatim je hrabro ušla u Jonesyjevu sobu s pločom za crtanje, zviždući ragtime.

Jonesy je ležala okrenuta licem prema prozoru, jedva vidljiva ispod pokrivača. Sue je prestala da zviždi, misleći da je Jonesy zaspao.

Postavila je tablu i počela da crta tintom priču iz časopisa. Mladim umjetnicima put ka umjetnosti popločan je ilustracijama za časopisne priče, kojima mladi autori utiru put do književnosti.

Dok je skicirala lik kauboja iz Ajdaha u elegantnim pantalonama i monoklom u oku za priču, Sue je čula tihi šapat, ponovljen nekoliko puta. Požurila je do kreveta. Jonesyjeve oči bile su širom otvorene. Pogledala je kroz prozor i brojala - brojala unazad.

Dvanaest, rekla je, i nakon nekog vremena: - jedanaest, - pa: - "deset" i "devet", pa: - "osam" i "sedam" - gotovo istovremeno.

Sue je pogledala kroz prozor. Šta se tu imalo brojati? Vidjelo se samo prazno, turobno dvorište i prazan zid zidane kuće udaljene dvadeset koraka. Stari, stari bršljan sa čvorovitim, trulim deblom u korijenu napola je opletao zid od cigle. Hladan dah jeseni kidao je lišće sa vinove loze, a goli kosturi grana prijanjali su za trošne cigle.

Šta je unutra, dušo? upitala je Sue.

Šest”, rekao je Jonesy jedva čujnim glasom. - Sada lete mnogo brže. Prije tri dana bilo ih je skoro stotinu. U glavi mi se vrtjelo od brojanja. A sada je lako. Evo još jednog koji leti. Sada je ostalo samo pet.

Šta je pet, dušo? Reci svojoj Sudy.

Listovi na bršljanu. Kad padne i posljednji list, umrijet ću. Znam ovo već tri dana. Zar ti doktor nije rekao?

Prvi put čujem takve gluposti! uzvratila je Sue sa veličanstvenim prezirom. - Kakve veze lišće na starom bršljanu može imati sa činjenicom da će vam biti bolje? I toliko si voljela taj bršljan, ti gadna djevojčice! Ne budi glup. Zašto mi je i danas doktor rekao da ćeš se uskoro oporaviti... pusti me, kako je to rekao?.. da imaš deset šansi protiv jedne. Ali to nije ništa manje od onoga što bilo ko od nas ovdje u New Yorku ima kada se vozi tramvajem ili prođe pored naše nove kuće. Pokušajte pojesti malo čorbe i pustite vašu Sudy da završi crtež kako bi ga mogla prodati uredniku i kupiti vino za svoju bolesnu djevojku i svinjske kotlete za sebe.

Ne morate više da kupujete vino“, odgovorio je Džonsi, pozorno gledajući kroz prozor. - Evo još jednog. Ne, ne želim supu. Dakle, ostala su samo četiri. Želim vidjeti posljednji list koji pada. Onda ću i ja umrijeti.

Jonesy, draga moja”, rekla je Sue, nagnuvši se nad nju, “hoćeš li mi obećati da ti ne otvaram oči i ne gledam kroz prozor dok ne završim posao?” Sutra moram predati ilustraciju. Treba mi svjetlo, inače bih spustio zavjesu.

Zar ne možeš da slikaš u drugoj sobi? upita Jonesy hladno.

Željela bih sjediti s tobom”, rekla je Sue. "A osim toga, ne želim da gledaš u to glupo lišće."

O. HENRY POSLJEDNJI LIST
(iz zbirke "Svjetla koja gori" 1907.)


U malom bloku zapadno od Washington Squarea, ulice su se pomiješale i razbile u kratke trake zvane prilazi. Ovi prolazi formiraju čudne uglove i zakrivljene linije. Tamo se jedna ulica čak dva puta ukršta. Izvjesni umjetnik uspio je otkriti vrlo vrijednu imovinu ove ulice. Pretpostavimo da se berač iz prodavnice sa računom za boje, papir i platno tamo sretne i ide kući, a da ne dobije ni jedan cent na računu!

I tako su ljudi umjetnosti naišli na neobičan kvart Greenwich Villagea u potrazi za prozorima okrenutim prema sjeveru, krovovima iz osamnaestog vijeka, holandskim mansardama i jeftinom rentom. Zatim su tamo sa Šeste avenije premjestili nekoliko kalajnih krigli i jedan ili dva mangala i osnovali "koloniju".

Studio Sue i Jonesy bio je na vrhu trospratnice od cigle. Jonesy je umanjenica od Joanna. Jedan je došao iz Mainea, drugi iz Kalifornije. Upoznali su se za stolom u restoranu u ulici Volma i ustanovili da su im pogledi na umjetnost, salatu od cikorije i modne rukave potpuno identični. Kao rezultat toga, nastao je zajednički studio.

Bilo je to u maju. U novembru je kolonijom nevidljivo hodao neprijateljski stranac, kojeg doktori nazivaju upalom pluća, dodirujući prvo jednog, a zatim i drugog svojim ledenim prstima. Uz East Side, ovaj ubica je hrabro marširao, udarajući na desetine žrtava, ali ovdje, u lavirintu uskih, mahovinom prekrivenih staza, vukao se za nagom.

Gospodin Pneumonia nikako nije bio galantan stari gospodin. Sitna djevojka, anemična iz kalifornijskog marshmallowsa, teško da bi se mogla smatrati dostojnim protivnikom debelom starom glupaču s crvenim šakama i otežanim disanjem. Međutim, oborio ju je s nogu, a Jonesy je nepomično ležao na okrečenom gvozdenom krevetu, gledajući kroz mali pokrivač holandskog prozora na prazan zid susjedne kuće od cigala.

Jednog jutra, zabrinuti doktor jednim pokretom čupavih sedih obrva pozvao je Sue u hodnik.

Ona ima jednu šansu... pa, recimo, protiv deset, - rekao je otresajući živu u termometru. - I onda, ako ona sama želi da živi. Cijela naša farmakopeja gubi smisao kada ljudi počnu djelovati u interesu pogrebnika. Vaša gospođica je odlučila da joj neće biti bolje. O čemu ona razmišlja?
- Ona... htjela je slikati Napuljski zaljev.
- Boje? Gluposti! Zar ona nema nešto u duši o čemu zaista vredi razmišljati, na primer, muškarci?
- Muškarci? upitala je Sue, a glas joj je zvučao oštro, poput harmonike. - Da li čovek zaista vredi... Da, ne, doktore, nema ništa slično.
- Pa, onda je samo oslabila - odlučio je doktor. - Uradiću sve što mogu kao predstavnik nauke. Ali kada moj pacijent počne da broji kočije u svojoj pogrebnoj povorci, ja popustim na pedeset posto ljekovite moći lijekova. Ako možete da je naterate da samo jednom pita koji će stil rukava nositi ove zime, garantujem vam da će imati jednu od pet, a ne jednu od deset.

Nakon što je doktor otišao, Sue je istrčala u radionicu i plakala u japansku papirnu salvetu dok nije bila potpuno natopljena. Zatim je hrabro ušla u Jonesyjevu sobu s pločom za crtanje, zviždući ragtime.

Jonesy je ležala okrenuta licem prema prozoru, jedva vidljiva ispod pokrivača. Sue je prestala da zviždi, misleći da je Jonesy zaspao.

Postavila je tablu i počela crtati tušem za priču u časopisu. Mladim umjetnicima put ka umjetnosti popločan je ilustracijama za časopisne priče, kojima mladi autori utiru put do književnosti.
Skicirajući za priču lik kauboja iz Ajdaha u elegantnim pantalonama i s monoklom u oku, Sue je čula tihi šapat, ponovljen nekoliko puta. Žurno je otišla do kreveta. Jonesyjeve oči bile su širom otvorene. Pogledala je kroz prozor i brojala - brojala unazad.
- Dvanaest, - rekla je, i nakon nekog vremena: - jedanaest, - pa: - "deset" i "devet", pa: - "osam" i "sedam" - gotovo istovremeno.

Sue je pogledala kroz prozor. Šta se tu imalo brojati? Vidjelo se samo prazno, turobno dvorište i prazan zid zidane kuće udaljene dvadeset koraka. Stari, stari bršljan sa čvoravim, trulim deblom u korijenu napola je opletao zid od cigle. Hladan dah jeseni kidao je lišće s vinove loze, a goli kosturi grana prijanjali su za trošne cigle.
- Šta je, draga? upitala je Sue.

Šest, - jedva čujno odgovori Jonesy. - Sada lete mnogo brže. Prije tri dana bilo ih je skoro stotinu. U glavi mi se vrtjelo da brojim. A sada je lako. Evo još jednog koji leti. Sada je ostalo samo pet.
- Koliko pet, dušo? Reci svojoj Sudy.

Lišće. Na bršljanu. Kad padne i posljednji list, umrijet ću. Znam ovo već tri dana. Zar ti doktor nije rekao?
- Prvi put čujem takvu glupost! uzvratila je Sue sa veličanstvenim prezirom. - Kakve veze lišće na starom bršljanu može imati sa činjenicom da će vam biti bolje? I još uvijek si toliko voljela ovaj bršljan, ružna djevojko! Ne budi glup. Zašto mi je i danas doktor rekao da ćeš se uskoro oporaviti... pusti me, kako je to rekao?.. da imaš deset šansi protiv jedne. Ali ovo nije ništa manje nego za svakog od nas ovdje u New Yorku, kada se vozite tramvajem ili prođete pored nove kuće. Pokušajte pojesti malo čorbe i pustite vašu Sudy da završi crtež kako bi ga mogla prodati uredniku i kupiti vino za svoju bolesnu djevojku i svinjske kotlete za sebe.

Ne morate da kupujete još vina”, odgovorio je Džonsi, pozorno gledajući kroz prozor. - Evo još jednog. Ne, ne želim supu. Dakle, ostala su samo četiri. Želim vidjeti posljednji list koji pada. Onda ću i ja umrijeti.

Jonesy, draga moja, - reče Sue, nagnuvši se nad nju, - obećavaš mi da ne otvaram oči i ne gledam kroz prozor dok ne završim posao? Sutra moram predati ilustraciju. Treba mi svjetlo, inače bih spustio zavjesu.
- Zar ne možeš da crtaš u drugoj sobi? upita Jonesy hladno.
„Volela bih da sednem sa tobom“, rekla je Su. - A osim toga, ne želim da gledaš to glupo lišće.

Reci mi kad završiš - rekla je Džonsi, zatvorivši oči, bleda i nepomična, kao pala statua, - jer želim da vidim kako poslednji list pada. Umoran sam od čekanja. Umoran sam od razmišljanja. Želim da se oslobodim svega što me drži - da letim, letim sve niže i niže, kao jedno od ovih jadnih, umornih listova.
"Pokušaj da zaspiš", rekla je Sue. - Moram da pozovem Bermana, hoću da napišem od njega kopača zlata-pustinjaka. Ja sam najviše na minut. Vidi, ne mrdaj dok ja ne dođem.

Stari Berman je bio umjetnik koji je živio u prizemlju ispod njihovog ateljea. Imao je već preko šezdeset godina, a brada, sva u loknama, poput one Mojsija Mikelanđela, sišla je sa njegove glave satira na telo patuljka. U umjetnosti, Berman je bio gubitnik. Hteo je da napiše remek delo, ali ga nije ni započeo. Nekoliko godina nije pisao ništa osim natpisa, reklama i sličnih mrlja za parče kruha. Nešto je zaradio pozirajući mladim umjetnicima koji si nisu mogli priuštiti profesionalne dadilje. Puno je pio, ali je ipak pričao o svom budućem remek-djelu. A u ostalom je to bio razdragani starac koji se rugao svakoj sentimentalnosti i gledao na sebe kao na psa čuvara posebno dodijeljenog da štiti dva mlada umjetnika.

Sue je pronašla Bermana, koji je jako mirisao na bobice kleke, u njegovom polumračnom ormaru u prizemlju. U jednom uglu je dvadeset pet godina stajalo netaknuto platno na štafelaju, spremno da primi prve poteze remek-dela. Sue je starcu ispričala o Jonesyjevoj fantaziji i njenim strahovima da ona, lagana i krhka kao list, neće odletjeti od njih kada oslabi njena krhka veza sa svijetom. Stari Berman, čije su crvene oči bile vrlo vidljivo uplakane, vikao je, rugajući se takvim idiotskim fantazijama.

Šta! viknuo je. - Zar je moguća takva glupost - umrijeti jer lišće opada sa prokletog bršljana! Prvi put čujem. Ne, ne želim da poziram za tvog idiota pustinjaka. Kako si joj dozvolio da puni glavu takvim glupostima? Ah, jadna mala gospođice Jonesy!

Jako je bolesna i slaba, - rekla je Sue, - i od groznice dolazi do raznih morbidnih fantazija. Dobro, gospodine Berman - ako ne želite da mi pozirate, nemojte. Ali i dalje mislim da si gadan starac... gadni stari govornik.

Evo prave žene! viknuo je Berman. - Ko je rekao da ne želim da poziram? Idemo. idem s tobom. Pola sata govorim da želim da poziram. Moj bože! Ovo nije mjesto da se tako dobra djevojka kao što je gospođica Jonesy razboli. Jednog dana ću napisati remek-djelo i svi ćemo otići odavde. Da da!

Jonesy je drijemao kada su otišli gore. Sue je spustila zavjesu sve do prozorske daske i signalizirala Bermanu da ode u drugu sobu. Tamo su otišli do prozora i sa strahom pogledali stari bršljan. Zatim su se pogledali bez riječi. Bila je hladna, uporna kiša pomiješana sa snijegom. Berman, u staroj plavoj košulji, sjeo je u pozu isposnika-kopača zlata na prevrnuti čajnik umjesto kamena.

Sljedećeg jutra Sue je, probudivši se iz kratkog sna, vidjela da Johnsy ne skida svoje tupe, razrogačene oči sa spuštene zelene zavjese.
"Podigni ga, želim ga vidjeti", šapnuo je Jonesy.

Sue je umorno poslušala.
I šta? Nakon jake kiše i oštrih naleta vjetra koji nisu jenjavali cijelu noć, na zidu od cigle još se vidio posljednji list bršljana! Još uvijek tamnozelen na stabljici, ali uz nazubljene rubove obojen žutilom tinjanja i propadanja, hrabro se držao za granu dvadeset stopa iznad zemlje.

Ovo je posljednja”, rekao je Jonesy. - Mislio sam da će noću sigurno pasti. Čuo sam vetar. On će danas pasti, onda ću i ja umrijeti.
- Bog s tobom! - rekla je Sue, nagnuvši umornu glavu na jastuk. - Misli barem na mene, ako nećeš da misliš na sebe! Šta će biti sa mnom?

Ali Jonesy nije odgovorio. Duša, koja se sprema da krene na tajanstveno, daleko putovanje, postaje tuđa svemu na svijetu. Bolna fantazija je sve više obuzimala Jonesy, kako su se jedna za drugom kidale sve niti koje su je povezivale sa životom i ljudima.

Dan je prošao, a čak su i u sumrak vidjeli da se usamljeni list bršljana drži na svojoj stabljici na pozadini zida od cigle. A onda, s početkom mraka, sjeverni vjetar je ponovo pojačao, a kiša je neprestano udarala po prozorima, spuštajući se s niskog holandskog krova.

Čim je svanulo, nemilosrdni Džonsi je naredio da se zavesa ponovo podigne.

List bršljana je još uvijek bio na mjestu.

Jonesy je dugo ležao i gledao ga. Zatim je pozvala Sue, koja joj je grijala pileću supu na plinskom plameniku.
"Bila sam loša djevojka, Sudy", rekla je Jonesy. - Ovaj zadnji list mora da je ostavljen na grani da bi mi pokazao koliko sam ružna. Greh je poželeti smrt. Sad možeš da mi daš malo čorbe, pa mleka sa porto vinom... Mada ne: prvo mi donesi ogledalo, pa me pokrij jastucima, a ja ću sedeti i gledati te kako kuvaš.

Sat kasnije rekla je:
- Sudy, nadam se da ću jednog dana slikati Napuljski zaliv.

Popodne je došao doktor, a Sue je, pod nekim izgovorom, krenula za njim u hodnik.
- Šanse su jednake, - rekao je doktor, tresući Sue tanku, drhtavu ruku. - Uz dobru pažnju, pobedićete. A sada moram posjetiti još jednog pacijenta dolje. Njegovo prezime je Berman. Čini se da je umjetnik. Takođe upala pluća. On je već star i veoma slab, a oblik bolesti je težak. Nema nade, ali danas će biti upućen u bolnicu, gdje će biti mirniji.

Sutradan je doktor rekao Sue:
- Van opasnosti je. Ti si pobijedio. Sada ishrana i njega - i ništa drugo nije potrebno.

Iste večeri, Sue je otišla do kreveta u kojem je ležala Jonesy, zadovoljno vezajući jarko plavi, potpuno beskorisni šal, i zagrlila je jednom rukom - zajedno sa jastukom.
„Moram nešto da ti kažem, beli mišu“, počela je ona. - Gospodin Berman je preminuo danas u bolnici od upale pluća. Bio je bolestan samo dva dana. Ujutro prvog dana, portir je pronašao jadnog starca na podu u njegovoj sobi. Bio je bez svijesti. Cipele i sva odjeća su mu bili natopljeni i hladni kao led. Niko nije mogao da shvati gde je izašao u tako strašnoj noći. Zatim su pronašli fenjer koji je još uvek gorio, merdevine pomerene sa svog mesta, nekoliko napuštenih četkica i paletu sa žutom i zelenom bojom. Pogledaj kroz prozor, draga, na posljednji list bršljana. Zar vas nije iznenadilo što on ne drhti i ne pomera se na vjetru? Da, dušo, ovo je Bermanovo remek-djelo - napisao ga je one noći kada je otpao posljednji list.

"Posljednja stranica"

U malom bloku zapadno od Washington Squarea, ulice su se zaplele i razbile u kratke trake zvane prilazi. Ovi prolazi formiraju čudne uglove i zakrivljene linije. Tamo se jedna ulica čak dva puta ukršta. Izvjesni umjetnik uspio je otkriti vrlo vrijednu imovinu ove ulice.

Pretpostavimo da se tamo sretne montažer iz prodavnice sa računom za boje, papir i platno, hodajući kući, a da ne dobije ni jedan cent na računu!

I tako su umjetnici naletjeli na neobičan kvart Greenwich Villagea u potrazi za prozorima okrenutim prema sjeveru, krovovima iz osamnaestog stoljeća, holandskim potkrovljem i jeftinom rentom. Zatim su sa Šeste avenije premjestili nekoliko kalajnih krigli i jedan ili dva mangala i osnovali "koloniju".

Studio Sue i Jonesy bio je na vrhu trospratnice od cigle.

Jonesy je umanjenica od Joanna. Jedan je došao iz Mainea, drugi iz Kalifornije. Upoznali su se za stolom u restoranu u ulici Volma i otkrili da su im pogledi na umjetnost, salatu od cikorije i modne rukave potpuno isti. Kao rezultat toga, nastao je zajednički studio.

Bilo je to u maju. U novembru je mrzovoljni stranac, kojeg doktori zovu Pneumonija, nevidljivo šetao kolonijom, dodirujući prvo jednog, a zatim i drugog svojim ledenim prstima. Uz East Side, ovaj ubica je hrabro marširao, udarajući na desetine žrtava, ali ovdje, u lavirintu uskih, mahovinom prekrivenih staza, išao je nogom iza naga.

Gospodin Pneumonia nikako nije bio galantan stari gospodin. Sitna djevojka, anemična iz kalifornijskog marshmallowa, teško da je bila dostojan protivnik za krupnu staru budalu s crvenim šakama i kratkim dahom. Međutim, oborio ju je s nogu, a Jonesy je nepomično ležala na okrečenom željeznom krevetu, gledajući kroz plitki holandski okvir prozora na prazan zid susjedne kuće od cigala.

Jednog jutra, preokupirani doktor je jednim pokretom svojih čupavih sedih obrva pozvao Sue u hodnik.

Ona ima jednu šansu... pa, recimo protiv deset, - rekao je otresajući živu u termometru. - I onda, ako ona sama želi da živi. Cijela naša farmakopeja gubi smisao kada ljudi počnu djelovati u interesu pogrebnika. Vaša mala gospođica je odlučila da joj neće biti bolje. Šta ona misli?

Ona... htjela je naslikati Napuljski zaljev.

Boje? Gluposti! Zar ona nema nešto u duši o čemu zaista vredi razmišljati, na primer, muškarci?

Pa, onda je samo oslabila, zaključio je doktor. - Uradiću sve što mogu kao predstavnik nauke. Ali kada moj pacijent počne da broji kočije u svojoj pogrebnoj povorci, ja popustim na pedeset posto ljekovite moći lijekova. Ako možete da je naterate da samo jednom pita koji će stil rukava nositi ove zime, garantujem vam da će imati šansu jedan prema pet umesto jedan prema deset.

Nakon što je doktor otišao, Sue je utrčala u radionicu i plakala u japansku papirnu salvetu dok se nije potpuno natopila.

Zatim je hrabro ušla u Jonesyjevu sobu s pločom za crtanje, zviždući ragtime.

Jonesy je ležala s licem okrenutim prema prozoru, jedva vidljiva ispod pokrivača.

Sue je prestala da zviždi, misleći da je Jonesy zaspao.

Postavila je tablu i počela da crta tintom priču iz časopisa. Mladim umjetnicima put ka umjetnosti popločan je ilustracijama za časopisne priče, kojima mladi autori utiru put do književnosti.

Dok je skicirala lik kauboja iz Ajdaha u elegantnim pantalonama i monoklom u oku za priču, Sue je čula tihi šapat, ponovljen nekoliko puta.

Požurila je do kreveta. Jonesyjeve oči bile su širom otvorene. Pogledala je kroz prozor i brojala - brojala unazad.

Dvanaest”, rekla je, a nakon nekog vremena: “jedanaest”, pa: “deset” i “devet”, a onda:

"osam" i "sedam" - gotovo istovremeno.

Sue je pogledala kroz prozor. Šta se tu imalo brojati? Vidjelo se samo prazno, turobno dvorište i prazan zid zidane kuće udaljene dvadeset koraka. Stari, stari bršljan sa čvorovitim, trulim deblom u korijenu napola je opletao zid od cigle. Hladan dah jeseni kidao je lišće sa vinove loze, a goli kosturi grana prijanjali su za trošne cigle.

Šta je unutra, dušo? upitala je Sue.

Šest”, rekao je Jonesy jedva čujnim glasom. - Sada lete mnogo brže. Prije tri dana bilo ih je skoro stotinu. U glavi mi se vrtjelo od brojanja. A sada je lako. Evo još jednog koji leti. Sada je ostalo samo pet.

Šta je pet, dušo? Reci svojoj Sudy.

Listovi na bršljanu. Kad padne i posljednji list, umrijet ću. Znam ovo već tri dana. Zar ti doktor nije rekao?

Prvi put čujem takve gluposti! uzvratila je Sue sa veličanstvenim prezirom. - Kakve veze lišće na starom bršljanu može imati sa činjenicom da će vam biti bolje? I toliko si voljela taj bršljan, ti gadna djevojčice! Ne budi glup. Zašto mi je i danas doktor rekao da ćeš se uskoro oporaviti... pusti me, kako je to rekao?.. da imaš deset šansi protiv jedne. Ali to nije ništa manje od onoga što bilo ko od nas ovdje u New Yorku ima kada se vozi tramvajem ili prođe pored naše nove kuće. Pokušajte pojesti malo čorbe i pustite vašu Sudy da završi crtež kako bi ga mogla prodati uredniku i kupiti vino za svoju bolesnu djevojku i svinjske kotlete za sebe.

Ne morate više da kupujete vino“, odgovorio je Džonsi, pozorno gledajući kroz prozor. - Evo još jednog. Ne, ne želim supu. Dakle, ostala su samo četiri. Želim vidjeti posljednji list koji pada. Onda ću i ja umrijeti.

Jonesy, draga moja”, rekla je Sue, nagnuvši se nad nju, “hoćeš li mi obećati da ti ne otvaram oči i ne gledam kroz prozor dok ne završim posao?” Sutra moram predati ilustraciju. Treba mi svjetlo, inače bih spustio zavjesu.

Zar ne možeš da slikaš u drugoj sobi? upita Jonesy hladno.

Željela bih sjediti s tobom”, rekla je Sue. "A osim toga, ne želim da gledaš u to glupo lišće."

Reci mi kada završiš,” rekla je Jonesy, zatvorivši oči, blijeda i nepomična, poput oborene statue, “jer želim vidjeti kako posljednji list pada. Umoran sam od čekanja. Umoran sam od razmišljanja. Želim da se oslobodim svega što me drži - da letim, letim sve niže i niže, kao jedno od ovih jadnih, umornih listova.

Pokušajte da zaspite”, rekla je Sue. - Moram da pozovem Bermana, hoću da napišem od njega kopača zlata-pustinjaka. Ja sam najviše na minut. Vidi, ne mrdaj dok ja ne dođem.

Stari Berman je bio umjetnik koji je živio u prizemlju ispod njihovog ateljea.

Imao je preko šezdeset godina, a brada, sva u loknama, poput Mikelanđelovog Mojsija, sišla je sa glave satira na telo patuljka. U umjetnosti, Berman je bio neuspješan. Hteo je da napiše remek delo, ali ga nije ni započeo. Nekoliko godina nije pisao ništa, osim natpisa, reklama i sličnih mrlja za parče hljeba. Zarađivao je za život pozirajući mladim umjetnicima koji nisu mogli priuštiti profesionalne dadilje. Puno je pio, ali je ipak pričao o svom budućem remek-djelu. Inače, bio je bahat starac koji se rugao svakoj sentimentalnosti i gledao na sebe kao da je pas čuvar posebno određen da štiti dvoje mladih umjetnika.

Sue je pronašla Bermana kako snažno miriše na bobice kleke u svom polumračnom ormaru u prizemlju. U jednom uglu je dvadeset pet godina stajalo netaknuto platno na štafelaju, spremno da primi prve poteze remek-dela. Sue je starcu ispričala o Jonesyjevoj fantaziji i njenim strahovima da ona, lagana i krhka kao list, neće odletjeti od njih kada oslabi njena krhka veza sa svijetom. Stari Berman, čiji su crveni obrazi bili vrlo vidljivo uplakani, vikao je, rugajući se takvim idiotskim fantazijama.

Šta! viknuo je. - Zar je moguća takva glupost - umrijeti jer lišće opada sa prokletog bršljana! Prvi put čujem. Ne, ne želim da poziram za tvog idiota pustinjaka. Kako si joj dozvolio da puni glavu takvim glupostima? Ah, jadna mala gospođice Jonesy!

Veoma je bolesna i slaba,” rekla je Sue, “i iz njene groznice joj u glavu dolaze svakakve morbidne fantazije. Dobro, gospodine Berman - ako ne želite da mi pozirate, nemojte. I dalje mislim da si gadan starac... gadni stari govornik.

Evo prave žene! viknuo je Berman. - Ko je rekao da ne želim da poziram? Idemo. Idem s tobom. Pola sata govorim da želim da poziram. Moj bože! Ovo nije mjesto da se razboli dobra djevojka poput gospođice Jonesy.

Jednog dana ću napisati remek-djelo i svi ćemo otići odavde. Da da!

Jonesy je drijemao kada su otišli gore. Sue je spustila zavjesu na prozorsku dasku i signalizirala Bermanu u drugu sobu. Tamo su otišli do prozora i sa strahom pogledali stari bršljan. Zatim su se pogledali bez riječi. Bila je hladna, uporna kiša pomiješana sa snijegom. Berman je, u staroj plavoj košulji, sjeo u pozu pustinjaka koji je tražio zlato na prevrnuti čajnik umjesto na kamen.

Sljedećeg jutra, Sue se probudila iz kratkog drijemanja i zatekla Jonesyja kako bulji u zelenu zavjesu, njenih tupih, raširenih očiju uprtih u nju.

Podigni ga, želim ga vidjeti,” Jonesy je naredio šapatom.

Sue je umorno poslušala.

I šta? Nakon jake kiše i oštrih naleta vjetra koji nije jenjavao cijelu noć, na zidu od cigle još se vidio jedan list bršljana - posljednji! Još uvijek tamnozelen na stabljici, ali uz nazubljene rubove obojen žutom od tinjanja i propadanja, hrabro se držao na grani dvadeset stopa iznad zemlje.

Ovo je posljednja”, rekao je Jonesy. - Mislio sam da će noću sigurno pasti. Čuo sam vetar. Danas će pasti, onda ću i ja umrijeti.

Neka je Bog s vama! rekla je Sue, nagnuvši svoju umornu glavu na jastuk. -

Misli na mene ako ne želiš misliti na sebe! Šta će biti sa mnom?

Ali Jonesy nije odgovorio. Duša, koja se sprema da krene na tajanstveno, daleko putovanje, postaje tuđa svemu na svijetu. Morbidna fantazija je sve više obuzimala Jonesy, jer su se sve niti koje su je povezivale sa životom i ljudima kidale jedna za drugom.

Dan je prošao, a čak su i u sumrak mogli vidjeti usamljeni list bršljana kako drži stabljiku o zid od cigle. A onda, s početkom mraka, sjeverni vjetar se ponovo pojačao, a kiša je neprestano udarala o prozore, spuštajući se s niskog holandskog krova.

Čim je svanula zora, nemilosrdni Džonsi je naredio da se zavesa ponovo podigne.

List bršljana je još uvijek bio tamo.

Jonesy je dugo ležao i gledao ga. Zatim je pozvala Sue, koja joj je grijala pileću supu na plinskom plameniku.

Bila sam loša djevojka, Sudy,” rekla je Jonesy. - Ovaj zadnji list mora da je ostavljen na grani da bi mi pokazao koliko sam ružna. Željeti smrt je grijeh. Sad možeš da mi daš malo čorbe, pa mleka sa porto... Ali ne: prvo mi donesi ogledalo, pa me pokrij jastucima, pa ću sedeti i gledati kako kuvaš.

Sat kasnije rekla je:

Sudy, nadam se da ću jednog dana slikati Napuljski zaliv.

Doktor je došao popodne, a Sue je, pod nekim pretvaranjem, krenula za njim u hodnik.

Šanse su jednake, - rekao je doktor, stisnuvši Suinu tanku, drhtavu ruku.

Sa dobrom pažnjom, pobedićete. A sada moram posjetiti još jednog pacijenta dolje. Njegovo prezime je Berman. Čini se da je umjetnik. Takođe upala pluća. On je već star i veoma slab, a oblik bolesti je težak.

Nema nade, ali danas će biti upućen u bolnicu, gdje će biti mirniji.

Sutradan je doktor rekao Sue:

Van životne je opasnosti. Ti si pobijedio. Sada hrana i njega - i ništa više nije potrebno.

Iste večeri, Sue je otišla do kreveta u kojem je ležala Jonesy, zadovoljno pleteći jarko plavi, potpuno beskorisni šal, i zagrlila je jednom rukom - zajedno sa jastukom.

Imam nešto da ti kažem, beli mišu“, počela je. - Gospodin Berman je preminuo danas u bolnici od upale pluća. Bio je bolestan samo dva dana. Ujutro prvog dana, portir je pronašao jadnog starca na podu u njegovoj sobi. Bio je bez svijesti. Cipele i sva odjeća su mu bili natopljeni i hladni kao led. Niko nije mogao da shvati gde je izašao u tako strašnoj noći. Zatim su pronašli fenjer koji je još uvek gorio, merdevine koje su se pomerile sa svog mesta, nekoliko odbačenih četkica i paletu žutih i zelenih boja.

Pogledaj kroz prozor, draga, na posljednji list bršljana. Zar vas nije iznenadilo što nije zadrhtao niti se pomešao na vjetru? Da, dušo, ovo je Bermanovo remek-djelo - napisao ga je one noći kada je otpao posljednji list.

Vidi i O. Henry (O. Henry) - Proza (priče, pjesme, romani...):

Poslednji trubadur
Sam Galloway je nemilosrdno osedlao svog konja. Posle tri meseca...

Transformacija Martina Barneya
Što se tiče umirujuće biljke koju Sir Walter tako cijeni, razmislite...

Zadnja stranica

U malom bloku zapadno od Washington Squarea, ulice su se zaplele i razbile u kratke trake zvane prilazi. Ovi prolazi formiraju čudne uglove i zakrivljene linije. Tamo se jedna ulica čak dva puta ukršta. Izvjesni umjetnik uspio je otkriti vrlo vrijednu imovinu ove ulice. Pretpostavimo da se tamo sretne montažer iz prodavnice sa računom za boje, papir i platno, hodajući kući, a da ne dobije ni jedan cent na računu!

I tako su umjetnici naletjeli na neobičan kvart Greenwich Villagea u potrazi za prozorima okrenutim prema sjeveru, krovovima iz osamnaestog stoljeća, holandskim potkrovljem i jeftinom rentom. Zatim su sa Šeste avenije premjestili nekoliko kalajnih krigli i jedan ili dva mangala i osnovali "koloniju".

Studio Sue i Jonesy bio je na vrhu trospratnice od cigle. Jonesy je umanjenica od Joanna. Jedan je došao iz Mainea, drugi iz Kalifornije. Upoznali su se za stolom u restoranu u ulici Volma i otkrili da su im pogledi na umjetnost, salatu od cikorije i modne rukave potpuno isti. Kao rezultat toga, nastao je zajednički studio.

Bilo je to u maju. U novembru je mrzovoljni stranac, kojeg doktori zovu Pneumonija, nevidljivo šetao kolonijom, dodirujući prvo jednog, a zatim i drugog svojim ledenim prstima. Uz East Side, ovaj ubica je hrabro marširao, udarajući na desetine žrtava, ali ovdje, u lavirintu uskih, mahovinom prekrivenih staza, išao je nogom iza naga.

Gospodin Pneumonia nikako nije bio galantan stari gospodin. Sitna djevojka, anemična iz kalifornijskog marshmallowa, teško da je bila dostojan protivnik za krupnu staru budalu s crvenim šakama i kratkim dahom. Međutim, oborio ju je s nogu, a Jonesy je nepomično ležala na okrečenom željeznom krevetu, gledajući kroz plitki holandski okvir prozora na prazan zid susjedne kuće od cigala.

Jednog jutra, preokupirani doktor je jednim pokretom svojih čupavih sedih obrva pozvao Sue u hodnik.

„Ona ima jednu šansu — pa, recimo, do deset“, rekao je otresajući živu u termometru. I onda, ako ona sama želi da živi. Cijela naša farmakopeja gubi smisao kada ljudi počnu djelovati u interesu pogrebnika. Vaša mala gospođica je odlučila da joj neće biti bolje. Šta ona misli?

“Ona... htjela je naslikati Napuljski zaljev.

– Boje? Gluposti! Zar ona nema nešto u duši o čemu zaista vredi razmišljati, na primer, muškarci?

"Pa, onda je samo oslabljena", zaključio je doktor. “Daću sve od sebe kao predstavnik nauke. Ali kada moj pacijent počne da broji kočije u svojoj pogrebnoj povorci, ja popustim na pedeset posto ljekovite moći lijekova. Ako možete da je naterate da samo jednom pita koji će stil rukava nositi ove zime, garantujem vam da će imati šansu jedan prema pet umesto jedan prema deset.

Nakon što je doktor otišao, Sue je utrčala u radionicu i plakala u japansku papirnu salvetu dok se nije potpuno natopila. Zatim je hrabro ušla u Jonesyjevu sobu s pločom za crtanje, zviždući ragtime.

Jonesy je ležala okrenuta licem prema prozoru, jedva vidljiva ispod pokrivača. Sue je prestala da zviždi, misleći da je Jonesy zaspao.

Postavila je tablu i počela da crta tintom priču iz časopisa. Mladim umjetnicima put ka umjetnosti popločan je ilustracijama za časopisne priče, kojima mladi autori utiru put do književnosti.

Dok je skicirala lik kauboja iz Ajdaha u elegantnim pantalonama i monoklom u oku za priču, Sue je čula tihi šapat, ponovljen nekoliko puta. Požurila je do kreveta. Jonesyjeve oči bile su širom otvorene. Pogledala je kroz prozor i brojala - brojala unazad.

“Dvanaest”, rekla je, a nakon nekog vremena, “jedanaest”, pa: “deset” i “devet”, pa: “osam” i “sedam”, gotovo istovremeno.

Sue je pogledala kroz prozor. Šta se tu imalo brojati? Vidjelo se samo prazno, turobno dvorište i prazan zid zidane kuće udaljene dvadeset koraka. Stari, stari bršljan sa čvorovitim, trulim deblom u korijenu napola je opletao zid od cigle. Hladan dah jeseni kidao je lišće sa vinove loze, a goli kosturi grana prijanjali su za trošne cigle.

"Šta je unutra, dušo?" upitala je Sue.

"Šest", rekao je Jonesy jedva čujnim glasom. „Sada lete mnogo brže. Prije tri dana bilo ih je skoro stotinu. U glavi mi se vrtjelo od brojanja. A sada je lako. Evo još jednog koji leti. Sada je ostalo samo pet.

"Koliko je pet, dušo?" Reci svojoj Sudy.

- Lišće. Na pliš. Kad padne i posljednji list, umrijet ću. Znam ovo već tri dana. Zar ti doktor nije rekao?

Prvi put čujem takvu glupost! uzvratila je Sue sa veličanstvenim prezirom. „Kakve veze lišće na starom bršljanu može imati sa činjenicom da će ti biti bolje?“ I toliko si voljela taj bršljan, ti gadna djevojčice! Ne budi glup. Zašto mi je i danas doktor rekao da ćeš se uskoro oporaviti... pusti me, kako je to rekao?.. da imaš deset šansi protiv jedne. Ali to nije ništa manje od onoga što bilo ko od nas ovdje u New Yorku ima kada se vozi tramvajem ili prođe pored naše nove kuće. Pokušajte pojesti malo čorbe i pustite vašu Sudy da završi crtež kako bi ga mogla prodati uredniku i kupiti vino za svoju bolesnu djevojku i svinjske kotlete za sebe.

„Ne morate više da kupujete vino“, odgovorio je Džonsi, zureći kroz prozor. - Evo još jednog. Ne, ne želim supu. Dakle, ostala su samo četiri. Želim vidjeti posljednji list koji pada. Onda ću i ja umrijeti.

"Johnsy, dušo", reče Sue, nagnuvši se nad nju, "hoćeš li mi obećati da ti neću otvarati oči ili gledati kroz prozor dok ne završim posao?" Sutra moram predati ilustraciju. Treba mi svjetlo, inače bih spustio zavjesu.

– Zar ne možeš da slikaš u drugoj sobi? upita Jonesy hladno.

„Volela bih da sednem sa tobom“, rekla je Su. „Osim toga, ne želim da gledaš u to glupo lišće.

“Reci mi kad završiš”, rekla je Jonesy, zatvorivši oči, blijeda i nepomična, poput srušene statue, “jer želim vidjeti kako posljednji list pada. Umoran sam od čekanja. Umoran sam od razmišljanja. Želim da se oslobodim svega što me drži - da letim, letim sve niže i niže, kao jedno od ovih jadnih, umornih listova.

"Pokušaj da zaspiš", rekla je Sue. - Moram da pozovem Bermana, hoću da napišem od njega pustinjak koji traži zlato. Ja sam najviše na minut. Vidi, ne mrdaj dok ja ne dođem.

Stari Berman je bio umjetnik koji je živio u prizemlju ispod njihovog ateljea. Imao je preko šezdeset godina, a brada, sva u loknama, poput Mikelanđelovog Mojsija, sišla je sa glave satira na telo patuljka. U umjetnosti, Berman je bio neuspješan. Hteo je da napiše remek delo, ali ga nije ni započeo. Nekoliko godina nije pisao ništa, osim natpisa, reklama i sličnih mrlja za parče hljeba. Zarađivao je za život pozirajući mladim umjetnicima koji nisu mogli priuštiti profesionalne dadilje. Puno je pio, ali je ipak pričao o svom budućem remek-djelu. Inače, bio je bahat starac koji se rugao svakoj sentimentalnosti i gledao na sebe kao da je pas čuvar posebno određen da štiti dvoje mladih umjetnika.

Sue je pronašla Bermana kako snažno miriše na bobice kleke u svom polumračnom ormaru u prizemlju. U jednom uglu je dvadeset pet godina stajalo netaknuto platno na štafelaju, spremno da primi prve poteze remek-dela. Sue je starcu ispričala o Jonesyjevoj fantaziji i njenim strahovima da ona, lagana i krhka kao list, neće odletjeti od njih kada oslabi njena krhka veza sa svijetom. Stari Berman, čiji su crveni obrazi bili vrlo vidljivo uplakani, vikao je, rugajući se takvim idiotskim fantazijama.

- Šta! viknuo je. „Zar je moguća takva glupost da umreš zato što lišće opada sa prokletog bršljana!“ Prvi put čujem. Ne, ne želim da poziram za tvog idiota pustinjaka. Kako si joj dozvolio da puni glavu takvim glupostima? Ah, jadna mala gospođice Jonesy!

„Ona je veoma bolesna i slaba“, rekla je Sju, „a groznica joj daje razne morbidne fantazije. Dobro, gospodine Berman - ako ne želite da mi pozirate, nemojte. I dalje mislim da si gadan starac... gadni stari govornik.

- To je prava žena! viknuo je Berman. Ko je rekao da ne želim da poziram? Idemo. Idem s tobom. Pola sata govorim da želim da poziram. Moj bože! Ovo nije mjesto da se razboli dobra djevojka poput gospođice Jonesy. Jednog dana ću napisati remek-djelo i svi ćemo otići odavde. Da da!

Jonesy je drijemao kada su otišli gore. Sue je spustila zavjesu na prozorsku dasku i signalizirala Bermanu u drugu sobu. Tamo su otišli do prozora i sa strahom pogledali stari bršljan. Zatim su se pogledali bez riječi. Bila je hladna, uporna kiša pomiješana sa snijegom. Berman je, u staroj plavoj košulji, sjeo u pozu pustinjaka koji je tražio zlato na prevrnuti čajnik umjesto na kamen.

U malom bloku zapadno od Washington Squarea, ulice su se zaplele i razbile u kratke trake zvane prilazi. Ovi prolazi formiraju čudne uglove i zakrivljene linije. Tamo se jedna ulica čak dva puta ukršta. Izvjesni umjetnik uspio je otkriti vrlo vrijednu imovinu ove ulice. Pretpostavimo da se tamo sretne montažer iz prodavnice sa računom za boje, papir i platno, hodajući kući, a da ne dobije ni jedan cent na računu!

I tako su umjetnici naletjeli na neobičan kvart Greenwich Villagea u potrazi za prozorima okrenutim prema sjeveru, krovovima iz osamnaestog stoljeća, holandskim potkrovljem i jeftinom rentom. Zatim su sa Šeste avenije premjestili nekoliko kalajnih krigli i jedan ili dva mangala i osnovali "koloniju".

Studio Sue i Jonesy bio je na vrhu trospratnice od cigle. Jonesy je umanjenica od Joanna. Jedan je došao iz Mainea, drugi iz Kalifornije. Upoznali su se za stolom u restoranu u ulici Volma i otkrili da su im pogledi na umjetnost, salatu od cikorije i modne rukave potpuno isti. Kao rezultat toga, nastao je zajednički studio.

Bilo je to u maju. U novembru je mrzovoljni stranac, kojeg doktori zovu Pneumonija, nevidljivo šetao kolonijom, dodirujući prvo jednog, a zatim i drugog svojim ledenim prstima. Na istočnoj strani, ovaj ubica je hrabro koračao, pogađajući desetine žrtava, ali ovdje, u lavirintu uskih, mahovinom prekrivenih uličicama, vukao je noga po noga.

Gospodin Pneumonia nikako nije bio galantan stari gospodin. Sitna djevojka, anemična iz kalifornijskog marshmallowa, teško da je bila dostojan protivnik za krupnu staru budalu s crvenim šakama i kratkim dahom. Međutim, oborio ju je s nogu, a Jonesy je nepomično ležala na okrečenom željeznom krevetu, gledajući kroz plitki holandski okvir prozora na prazan zid susjedne kuće od cigala.

Jednog jutra, preokupirani doktor je jednim pokretom svojih čupavih sedih obrva pozvao Sue u hodnik.

Ona ima jednu šansu... pa, recimo protiv deset”, rekao je otresajući živu u termometru. - I onda, ako ona sama želi da živi. Cijela naša farmakopeja gubi smisao kada ljudi počnu djelovati u interesu pogrebnika. Vaša mala gospođica je odlučila da joj neće biti bolje. Šta ona misli?

Ona... htjela je naslikati Napuljski zaljev.

Boje? Gluposti! Zar ona nema nešto u duši o čemu zaista vredi razmišljati, na primer, muškarci?

Pa, onda je samo oslabila, zaključio je doktor. - Uradiću sve što mogu kao predstavnik nauke. Ali kada moj pacijent počne da broji kočije u svojoj pogrebnoj povorci, ja popustim na pedeset posto ljekovite moći lijekova. Ako možete da je naterate da samo jednom pita koji će stil rukava nositi ove zime, garantujem vam da će imati šansu jedan prema pet umesto jedan prema deset.

Nakon što je doktor otišao, Sue je utrčala u radionicu i plakala u japansku papirnu salvetu dok se nije potpuno natopila. Zatim je hrabro ušla u Jonesyjevu sobu s pločom za crtanje, zviždući ragtime.

Jonesy je ležala okrenuta licem prema prozoru, jedva vidljiva ispod pokrivača. Sue je prestala da zviždi, misleći da je Jonesy zaspao.

Postavila je tablu i počela da crta tintom priču iz časopisa. Mladim umjetnicima put ka umjetnosti popločan je ilustracijama za časopisne priče, kojima mladi autori utiru put do književnosti.

Dok je skicirala lik kauboja iz Ajdaha u elegantnim pantalonama i monoklom u oku za priču, Sue je čula tihi šapat, ponovljen nekoliko puta. Požurila je do kreveta. Jonesyjeve oči bile su širom otvorene. Pogledala je kroz prozor i brojala - brojala unazad.

Dvanaest, - rekla je, i nakon nekog vremena: - jedanaest, - pa: - "deset" i "devet", pa: - "osam" i "sedam" - gotovo istovremeno.

Sue je pogledala kroz prozor. Šta se tu imalo brojati? Vidjelo se samo prazno, turobno dvorište i prazan zid zidane kuće udaljene dvadeset koraka. Stari, stari bršljan sa čvorovitim, trulim deblom u korijenu napola je opletao zid od cigle. Hladan dah jeseni kidao je lišće sa vinove loze, a goli kosturi grana prijanjali su za trošne cigle.

Šta je unutra, dušo? upitala je Sue.

Šest”, rekao je Jonesy jedva čujnim glasom. - Sada lete mnogo brže. Prije tri dana bilo ih je skoro stotinu. U glavi mi se vrtjelo od brojanja. A sada je lako. Evo još jednog koji leti. Sada je ostalo samo pet.

Šta je pet, dušo? Reci svojoj Sudy.

Lišće. Na pliš. Kad padne i posljednji list, umrijet ću. Znam ovo već tri dana. Zar ti doktor nije rekao?

Prvi put čujem takve gluposti! uzvratila je Sue sa veličanstvenim prezirom. - Kakve veze lišće na starom bršljanu može imati sa činjenicom da će vam biti bolje? I toliko si voljela taj bršljan, ti gadna djevojčice! Ne budi glup. Zašto mi je i danas doktor rekao da ćeš se uskoro oporaviti... pusti me, kako je to rekao?.. da imaš deset šansi protiv jedne. Ali to nije ništa manje od onoga što bilo ko od nas ovdje u New Yorku ima kada se vozi tramvajem ili prođe pored naše nove kuće. Pokušajte pojesti malo čorbe i pustite vašu Sudy da završi crtež kako bi ga mogla prodati uredniku i kupiti vino za svoju bolesnu djevojku i svinjske kotlete za sebe.

Ne morate više da kupujete vino“, odgovorio je Džonsi, pozorno gledajući kroz prozor. - Evo još jednog. Ne, ne želim supu. Dakle, ostala su samo četiri. Želim vidjeti posljednji list koji pada. Onda ću i ja umrijeti.

Jonesy, draga moja”, rekla je Sue, nagnuvši se nad nju, “hoćeš li mi obećati da ti ne otvaram oči i ne gledam kroz prozor dok ne završim posao?” Sutra moram predati ilustraciju. Treba mi svjetlo, inače bih spustio zavjesu.

Zar ne možeš da slikaš u drugoj sobi? upita Jonesy hladno.

Željela bih sjediti s tobom”, rekla je Sue. "A osim toga, ne želim da gledaš u to glupo lišće."

Reci mi kada završiš,” rekla je Jonesy, zatvorivši oči, blijeda i nepomična, poput oborene statue, “jer želim vidjeti kako posljednji list pada. Umoran sam od čekanja. Umoran sam od razmišljanja. Želim da se oslobodim svega što me drži - da letim, letim sve niže i niže, kao jedno od ovih jadnih, umornih listova.

Pokušajte da zaspite”, rekla je Sue. - Moram da pozovem Bermana, hoću da napišem od njega kopača zlata-pustinjaka. Ja sam najviše na minut. Vidi, ne mrdaj dok ja ne dođem.

Sue je pronašla Bermana kako snažno miriše na bobice kleke u svom polumračnom ormaru u prizemlju. U jednom uglu je dvadeset pet godina stajalo netaknuto platno na štafelaju, spremno da primi prve poteze remek-dela. Sue je starcu ispričala o Jonesyjevoj fantaziji i njenim strahovima da ona, lagana i krhka kao list, neće odletjeti od njih kada oslabi njena krhka veza sa svijetom. Stari Berman, čije su crvene oči bile vrlo vidljivo suzne, vikao je, rugajući se takvim idiotskim fantazijama.

Šta! viknuo je. - Zar je moguća takva glupost - umrijeti jer lišće opada sa prokletog bršljana! Prvi put čujem. Ne, ne želim da poziram za tvog idiota pustinjaka. Kako si joj dozvolio da puni glavu takvim glupostima? Ah, jadna mala gospođice Jonesy!

Veoma je bolesna i slaba,” rekla je Sue, “i iz njene groznice joj u glavu dolaze svakakve morbidne fantazije. Dobro, gospodine Berman - ako ne želite da mi pozirate, nemojte. I dalje mislim da si gadan starac... gadni stari govornik.

Evo prave žene! viknuo je Berman. - Ko je rekao da ne želim da poziram? Idemo. Idem s tobom. Pola sata govorim da želim da poziram. Moj bože! Ovo nije mjesto da se razboli dobra djevojka poput gospođice Jonesy. Jednog dana ću napisati remek-djelo i svi ćemo otići odavde. Da da!

Jonesy je drijemao kada su otišli gore. Sue je spustila zavjesu na prozorsku dasku i signalizirala Bermanu u drugu sobu. Tamo su otišli do prozora i sa strahom pogledali stari bršljan. Zatim su se pogledali bez riječi. Bila je hladna, uporna kiša pomiješana sa snijegom. Berman je, u staroj plavoj košulji, sjeo u pozu pustinjaka koji je tražio zlato na prevrnuti čajnik umjesto na kamen.

Sljedećeg jutra, Sue se probudila iz kratkog drijemanja i zatekla Jonesyja kako bulji u zelenu zavjesu, njenih tupih, raširenih očiju uprtih u nju.

Podigni ga, želim ga vidjeti,” Jonesy je naredio šapatom.

Sue je umorno poslušala.

I šta? Nakon jake kiše i oštrih naleta vjetra koji nije jenjavao cijelu noć, na zidu od cigle još se vidio jedan list bršljana - posljednji! Još uvijek tamnozelen na stabljici, ali uz nazubljene rubove obojen žutom od tinjanja i propadanja, hrabro se držao na grani dvadeset stopa iznad zemlje.

Ovo je posljednja”, rekao je Jonesy. - Mislio sam da će noću sigurno pasti. Čuo sam vetar. Danas će pasti, onda ću i ja umrijeti.

Neka je Bog s vama! rekla je Sue, nagnuvši svoju umornu glavu na jastuk. "Misli na mene ako ne želiš misliti na sebe!" Šta će biti sa mnom?

Ali Jonesy nije odgovorio. Duša, koja se sprema da krene na tajanstveno, daleko putovanje, postaje tuđa svemu na svijetu. Morbidna fantazija je sve više obuzimala Jonesy, jer su se sve niti koje su je povezivale sa životom i ljudima kidale jedna za drugom.

Dan je prošao, a čak su i u sumrak mogli vidjeti usamljeni list bršljana kako drži stabljiku o zid od cigle. A onda, s početkom mraka, sjeverni vjetar se ponovo pojačao, a kiša je neprestano udarala o prozore, spuštajući se s niskog holandskog krova.

Čim je svanula zora, nemilosrdni Džonsi je naredio da se zavesa ponovo podigne.

List bršljana je još uvijek bio tamo.

Jonesy je dugo ležao i gledao ga. Zatim je pozvala Sue, koja joj je grijala pileću supu na plinskom plameniku.

Bila sam loša djevojka, Sudy,” rekla je Jonesy. - Ovaj zadnji list mora da je ostavljen na grani da bi mi pokazao koliko sam ružna. Željeti smrt je grijeh. Sad možeš da mi daš malo čorbe, pa mleka sa porto... Ali ne: prvo mi donesi ogledalo, pa stavi jastuke preko mene, a ja ću sedeti i gledati kako kuvaš.

Sat kasnije rekla je:

Sudy, nadam se da ću jednog dana slikati Napuljski zaliv.

Doktor je došao popodne, a Sue je, pod nekim pretvaranjem, krenula za njim u hodnik.

Šanse su jednake, - rekao je doktor, stisnuvši Suinu tanku, drhtavu ruku. - Uz dobru pažnju, pobedićete. A sada moram posjetiti još jednog pacijenta dolje. Njegovo prezime je Berman. Čini se da je umjetnik. Takođe upala pluća. On je već star i veoma slab, a oblik bolesti je težak. Nema nade, ali danas će biti upućen u bolnicu, gdje će biti mirniji.

Sutradan je doktor rekao Sue:

Van životne je opasnosti. Ti si pobijedio. Sada hrana i njega - i ništa više nije potrebno.

Iste večeri, Sue je otišla do kreveta u kojem je ležala Jonesy, zadovoljno pleteći jarko plavi, potpuno beskorisni šal, i zagrlila je jednom rukom - zajedno sa jastukom.

Imam nešto da ti kažem, beli mišu“, počela je. - Gospodin Berman je preminuo danas u bolnici od upale pluća. Bio je bolestan samo dva dana. Ujutro prvog dana, portir je pronašao jadnog starca na podu u njegovoj sobi. Bio je bez svijesti. Cipele i sva odjeća su mu bili natopljeni i hladni kao led. Niko nije mogao da shvati gde je izašao u tako strašnoj noći. Zatim su pronašli fenjer koji je još uvek gorio, merdevine koje su se pomerile sa svog mesta, nekoliko odbačenih četkica i paletu žutih i zelenih boja. Pogledaj kroz prozor, draga, na posljednji list bršljana. Zar vas nije iznenadilo što nije zadrhtao niti se pomešao na vjetru? Da, dušo, ovo je Bermanovo remek-djelo - napisao ga je one noći kada je otpao posljednji list.