Narodna igračka, njene umjetničke i pedagoške vrijednosti. Kompozicija na temu Umjetničke zasluge romana „Heroj našeg vremena Umjetničke zasluge

Agnia Lvovna Barto rođen je u Moskvi u porodici lekara - veterinara. Studirao u obrazovnoj školi, u isto vrijeme pohađao pozorišnu školu htela da postane glumica. Rano je počela da piše poeziju: bili su to nestašni epigrami za učitelje i devojke. U dobi od 20 godina pojavile su se njene prve pjesme u štampi. A. Barto je naširoko koristila sredstva humora čak i kada je maloj djeci pričala o zečiću, medvjedu, biku, konju. („Igračke 1936.)
Tu je gobi, koji se ljulja,
Uzdasi u pokretu:
- Oh, tabla je gotova,
Sad ću pasti!
Svaka igračka na slici pjesnikinje stječe individualnost:
Vremena za spavanje!
Bik je zaspao
Legao je u kutiju na buretu.
Pospani medvjed je otišao u krevet
Samo slon ne želi da spava.
Slon klima glavom
Šalje naklon slonu.
A. Bartove igračke su punopravni učesnici u životu dece, prijatelji dece:
Volim svog konja
češljaću je glatko,
Pogladim konjski rep s jakom kapicom
I ja ću na konju u posjetu.
Takva osobina u pjesmama o igračkama privlači pažnju, po pravilu su napisane u prvom licu, ako govorimo o nekim dobrim djelima djece - „Vučem čamac uz brzu rijeku ...“; “Ne, uzalud smo odlučili da vozimo mačku u autu...”; “Sagradićemo avion...” i u trećem licu, kada nema aktivnih akcija djeteta ili loša djela“Zec, domaćica je bacila...”; "Naša Tanja glasno ...".
Ova tehnika pomaže u afirmaciji kod mladih čitalaca pozitivne karakteristike karakter.
Ni jedna generacija Sovjetski ljudi Od djetinjstva znaju i vole pjesme A. Barta. Tajna takve popularnosti je u svježini i neposrednosti osjećaja koje pjesnikinja prenosi, u njenoj sposobnosti da u živopisnoj umjetničkoj formi riješi najvažnije pedagoške probleme.
Pjesme A. Barta je hronika sovjetskog detinjstva. Junaci ovih pjesama su djeca od mališana koji još uvijek ne može izgovoriti riječ "majka" do 14-godišnjeg tinejdžera koji se sprema za ulazak u Komsomol. Sa takvim poznavanjem dječje psihologije, pjesnikinja stvara knjige za najmlađe. A kao slika takve knjige služi zbirka "Igračke" iz 1936. godine, sastavljena od laganih zvučnih pjesama o omiljenim dječjim igračkama - čupavom medvjedu, biku, lopti, konju itd.

Bez analoga u dječijoj poeziji svijeta, ciklus je međunarodnih pjesama A. Barta - "Prevodi iz djece". Mnogo dečijih pesama

čitajte i saosjećajte s pjesnikinjom kako biste osjetili raspoloženje djeteta koje živi u jednom ili drugom dijelu svijeta. Tek nakon toga počela je stvarati pjesme koje čuvaju neposrednost vizije svijeta djece iz različitih zemalja. „Mnogi ljudi imaju zajedničke „male pesnike“, ali često su njihova iskustva dublja, bogatija nego što dete može da iskaže. Zato sam pokušao da očuvam značenje svake pjesme, da za nju pronađem onaj pjesnički oblik koji bi omogućio da se razjasni, preciznije prenese ono što je dijete izgovorilo ”, rekao je A. Barto o ideji \u200b\ u200bovaj ciklus. Problemi pesama ciklusa su raznovrsni: odnos prema prirodi, ljubav prema majci, prva ljubav iz detinjstva, briga za budućnost.
"Prevodi djece"- značajno djelo ne samo u stvaralaštvu A. Barta, već i u svjetskoj književnosti za djecu. Ovaj ciklus stvorio je inovativnu tradiciju u potrazi za poetskim samoizražavanjem dječjih pjesnika svijeta. Sposobnost pronalaženja novih mogućnosti za poetsko samoizražavanje, prenošenja štafete tradicije jedna je od najvažnijih odlika stvaralaštva A. Barta više od jedne decenije. Talenat A. Barto nije stao u svom razvoju, trudila se da svakoj novoj mladoj generaciji čitalaca kaže novu poetsku riječ.
Bartove pjesme za djecu napisane su u različito vrijeme dvotomne "Pesme za decu", u zbirkama pjesama “Za cveće u zimskoj šumi”, “Samo pesme”, “Tvoje pesme” ostalo. Junaci njenih knjiga su deca od detinjstva do 14 godina.
Bartove pjesme vole djeca svih uzrasta. Tajna takve popularnosti leži u svježini i neposrednosti osjećaja koje pjesnikinja prenosi, u njenoj sposobnosti da u živopisnoj umjetničkoj formi rješava najvažnije pedagoške zadatke.
Rima Bartovih pjesama je bogata i raznolika. Uvek je glasna i jaka. U pjesmama pjesnikinje organski je spojeno bogatstvo sadržaja sa visokoumjetničkom formom.
A. Fadeev je napisao: „Rad A. Bartoa, pun ljubavi na život, jasan, sunčan, hrabar, ljubazan, donosi radost ljudima, odgaja više od jedne generacije djece.

Nakon što sam se upoznao sa kompozicijom romana „Junak našeg vremena“, koja je neobična i složena, želio bih napomenuti umjetničke zasluge romana. Lermontovljev pejzaž ima veoma važnu osobinu: usko je povezan sa iskustvima likova, izražava njihova osećanja i raspoloženja, čitav roman je prožet dubokim lirizmom. Odavde dolazi strasna emocionalnost, uzbuđenost opisa prirode, što stvara osećaj muzikalnosti njegove proze. Srebrna nit rijeka i plavičasta magla koja klizi kroz vodu, bježeći u klisure planina od toplih zraka, i svjetlucanje snijega na vrhovima planina - tačne i svježe boje Ljermontovljeve proze vrlo su pouzdane . U "Beli" nas fasciniraju istinito nacrtane slike manira gorštaka, njihovog surovog načina života, njihovog siromaštva. Lermontov piše: „Saklja je bila zaglavljena s jedne strane za stenu, tri mokra stepenica vodile su do njenih vrata. Ušao sam pipajući i naleteo na kravu, nisam znao kuda: ovde ovce bleju, tamo pas gunđa. Narod Kavkaza je živio teško i tužno, ugnjetavan od svojih prinčeva, kao i od carske vlade, koja ih je smatrala "domaćima iz Rusije". Prikazujući sjenčanu stranu života gorštaka, Lermontov saosjeća s ljudima. Veličanstvene slike planinske prirode nacrtane su vrlo talentovano. Veoma je važno u otkrivanju slike Pečorina umjetnički opis priroda u romanu. U Pečorinovom dnevniku često nailazimo na opis prirode povezan s određenim mislima, osjećajima, raspoloženjima, a to nam pomaže da proniknemo u njegovu dušu, da shvatimo mnoge njegove karakterne crte. Pečorin je poetska osoba, strastveno voljena priroda, sposobna figurativno prenijeti ono što vidi. Često se čini da su njegove misli o prirodi isprepletene s njegovim mislima o ljudima, o sebi. Pečorin maestralno opisuje prirodu noći /svoj dnevnik, 16. maj/ sa svjetlima na prozorima i "tmurnim, snježnim planinama". Ponekad slike - priroda služe kao povod za razmišljanje, rasuđivanje, poređenje. Primjer takvog pejzaža je opis zvjezdanog neba u priči “Fatalist”, čija pojava ga navodi na razmišljanje o sudbini jedne generacije. Prognan u tvrđavu, Pečorin se dosađuje, priroda mu se čini dosadnom. Pejzaž ovdje pomaže razumjeti stanje uma heroj. Tome služi i opis uzburkanog mora u priči “Taman”. Slika koja se Gregoriju otvara sa trga na kojem je trebalo da se odigra duel, pogled na sunce, čiji zraci ne griju Pečorina nakon dvoboja, - sva priroda je tužna. Dakle, vidimo da opis prirode zauzima veliko mjesto a. otkrivajući ličnost Pečorina. Samo sam sa prirodom Pečorin doživljava najdublju radost. “Ne pamtim dublje i svježije jutro!” - uzvikuje Pečorin, zadivljen ljepotom izlaska sunca u planinama. Posljednje Pečorinove nade usmjerene su i na beskrajna morska prostranstva, šum valova. Upoređujući se s mornarom rođenim i odgajanim na palubi razbojničke brigade, kaže da mu nedostaje obalni pijesak, osluškuje huk nadolazećih valova i zaviruje u daljinu pokrivenu maglom. Lermontov je jako volio more, njegova pjesma "Jedro" odjekuje romanom "Junak našeg vremena". Pečorin traži željeno "jedro" u moru. Ni Lermontovu ni junaku njegovog romana ovaj san se nije ostvario: „željeno jedro“ nije se pojavilo i odjurilo ih u drugi život, na druge obale na posljednjim stranicama romana. Pgčorin sebe i svoju generaciju naziva "jadnim potomcima koji lutaju zemljom bez uvjerenja i ponosa, bez zadovoljstva i straha". Čudesna slika jedra je čežnja za neuspjelim životom. Priča “Kneginja Marija” počinje predivnim pejzažom. Pečorin piše u svom dnevniku: „Imam divan pogled sa tri strane. Ljermontova je Čehov visoko cijenio. On je pisao; „Ne znam bolji jezik od Ljermontovljevog. Od njega sam naučio da pišem.” Jezik romana "Junak našeg vremena" oduševio je najveće majstore riječi. „Niko nikada nije pisao u našoj zemlji u tako ispravnoj, lepoj i mirisnoj prozi“, rekao je Gogolj o Ljermontovu. Kao i Puškin, Ljermontov ^ postigao je tačnost i jasnoću svake fraze, njenu prefinjenost. Jezik romana plod je autorovog opsežnog rada na rukopisima. Pečorinov jezik je veoma poetičan, fleksibilna struktura njegovog govora svedoči o čoveku velike kulture, suptilnog i prodornog uma. Bogatstvo jezika romana zasniva se na Ljermontovljevom ličnom odnosu prema prirodi. Napisao je roman na Kavkazu, priroda ga je inspirisala. Posebno dubinski psihološka analiza koju karakteriše centralni deo romana - "Pečorinov dnevnik". Po prvi put u ruskoj književnosti pojavljuje se tako nemilosrdno razotkrivanje svoje ličnosti junaka. Iskustva junaka on analizira sa "strogom sudije i građanina". Pečorin kaže: "Još uvek pokušavam da objasnim sebi kakva osećanja kipu u mojim grudima." Naviku introspekcije dopunjuju vještine stalnog promatranja drugih. U suštini, svi Pečorinovi odnosi s ljudima su svojevrsni psihološki eksperimenti koji junaka zanimaju svojom složenošću, „neko se vrijeme zabavljaju sa srećom. Takva je priča sa Belom, priča o pobedi nad Marijom. Slična je bila i psihološka "igra" sa Grušnickim, kojeg Pečorin zavarava, izjavljujući da Marija nije ravnodušna prema njemu, kako bi kasnije dokazao svoju žalosnu grešku. Pečorin tvrdi da "ambicija nije ništa drugo do žeđ za moći, a sreća je samo pompezni ponos". Ako A.S. Puškin se smatra tvorcem prvog realističkog poetskog romana o modernosti, zatim je, po mom mišljenju, Ljermontov autor prvog socio-psihološki roman u prozi, njegov roman se odlikuje dubinom analize psihološke percepcije svijeta, prikazujući njegovu epohu, Lermontov ga podvrgava dubokoj kritičkoj analizi, ne podliježući nikakvim iluzijama i zavođenju. Lermontov pokazuje sve najslabije strane svoje generacije: hladnoću srca, sebičnost, uzaludnost aktivnosti. Realizam Heroja našeg vremena po mnogo čemu se razlikuje od realizma Puškinovog romana. Odbacujući svakodnevne elemente, životnu priču junaka, Ljermontov se fokusira na njihov unutrašnji svijet, otkrivajući do detalja motive koji su ovog ili onog junaka naveli da nešto učini. Autor prikazuje svakakve prelive osjećaja s takvom dubinom, prodornošću i detaljima koje književnost njegovog vremena još nije poznavala. Mnogi su Lermontova smatrali prethodnikom Lava Tolstoja, a ja se apsolutno slažem s tim, upravo od Lermontova Tolstoj je naučio tehnike otkrivanja unutrašnji svet likovi, portret i stil govora. Dostojevski je takođe polazio od Ljermontovljevog stvaralačkog iskustva, ali Lermontovljeva razmišljanja o ulozi patnje u duhovnom životu čoveka, o rascepu svesti, o kolapsu individualizma jaka ličnost Dostojevski se pretvorio u sliku bolne napetosti i bolne patnje junaka njegovih djela. Buntovna priroda Pečorina odbija radosti i mir uma. Ovaj heroj uvijek “traži oluje”. Njegova priroda je prebogata strastima i mislima, suviše slobodna da bi se zadovoljila malim i ne zahtijevala velika osjećanja, događaje, senzacije od svijeta. Samoanaliza je neophodna modernoj osobi kako bi svoju sudbinu i sudbinu ispravno povezao sa pravi zivot da razumem svoje mesto u ovom svetu. Nedostatak uvjerenja prava je tragedija za heroja i njegovu generaciju. Pechorin's Journal otkriva živahnu, složenu, bogatu, analitički rad um. Ovo nam dokazuje ne samo to glavni lik- tipična figura, ali i činjenica da u Rusiji ima mladih ljudi koji su tragično usamljeni, Pečorin sebe smatra među bijednim potomcima koji bez uvjerenja lutaju zemljom. On kaže: "Nismo više sposobni za velike žrtve, ni za dobro čovječanstva, pa čak ni za našu vlastitu sreću." Istu misao ponavlja Ljermontov u pjesmi Duma: Bogati smo, jedva od kolijevke, Greškama očeva i njihovim pokojnim umom, A život nas već muči, kao glatka staza bez cilja, Kao gozba na tuđem prazniku. Svakom istinski ruskom čovjeku postaje nelagodno pri pomisli da je M.Yu. Lermontov je rano umro. Odlučivanje moralni problem svrha života, glavni lik njegovog djela, Grigorij Pečorin, nije mogao pronaći primjenu svojim sposobnostima. „Zašto sam živeo? U koju svrhu sam rođen? Ali, istina je, imao sam visoko imenovanje, jer osjećam ogromne snage u svojoj duši - piše on. U toj neizvjesnosti leže porijeklo Pečorinovog odnosa prema ljudima oko njega. On je ravnodušan prema njihovim iskustvima, pa bez oklijevanja iskrivljuje tuđe sudbine. Puškin je pisao o takvim mladim ljudima: dvonožna stvorenja milioni je jedno ime za njih.” Koristeći Puškinove riječi, o Pečorinu se može reći da se u njegovim pogledima na život „odrazio vijek, i savremeni čovek prikazan prilično verno, sa svojom nemoralnom dušom, sebičan i suvoparan. Ovako je Ljermontov vidio svoju generaciju.

Jednostavnost japanskog haikua, nedostatak rime i njihova sažetost pomalo su neobični za evropskog čitaoca. Ponekad se čini da svako može stvoriti takvo remek-djelo, ali ovo je pogrešan utisak. Japanski pesnici koji pišu haiku godinama rade na svakoj lirskoj minijaturi, dovodeći je do savršenstva, poput dragog kamena, koji sija svim svojim aspektima. Umetnički detalj u haikuu odražava čitav svet osećanja, misli, zapažanja.

Prave slike u haikuu su nacrtane sa dve ili tri reči, ali izazivaju široke asocijacije i različita raspoloženja.

Čak i heroj vitez

Oko cvijeta trešnje

Postaje običan ratnik.

U ovom haikuu postoje stvarne slike - vitez heroj, sakura, jednostavan ratnik i asocijacije - pobeda, lepota, obožavanje pred nečim savršeno jednostavnim, nevinim. Raspoloženje - zamišljeno, mirno, spokojno, iznenađeno.

Tokom cvetanja trešnje

Planine neće dodati lepotu

Čak i jutarnja zora

umjetničke slike proljeća, rascvjetale bašte, jutarnje zore.

Umjetničke slike haikua su bogate, prostrane i svijetle, umetničkim sredstvima malo ili gotovo nepostojeće. Poetski haiku - u odabiru i postavljanju običnih riječi.

Prije ljepote cvijeća

Je li se mjesec stidio? -

Skrivanje iza oblaka

sliku noći stvara jedna riječ - "mjesec". Priroda je humanizovana - mesec se "stidi". Ukras noći nije pun mjesec, već, vjerovatno, miris mora cvijeća. čitanje haikua

Mountain Rose!

Njene igle mole

dekoracija šešira,

lako je zamisliti: među oštrim stijenama - čarobna dolina i cvjetajuće čudo - ruža. Ruža koja je osvojila i kamenu zemlju, i vjetrove, i loše vrijeme. Voleo bih da ovakvu lepotu zadržim duže oko sebe, ali iščupana ruža na šeširu brzo će izbledeti. Stoga, nećemo uništiti živu ljepotu, neka se drugi dive prekrasnom cvijetu. Pejzaž u ovom haikuu je skriven, asocijativan, izražen u samo dvije riječi – „planinska ruža“. Čak i uzvičnik na kraju reda utiče na otkrivanje ove slike – najviši stepen divljenja.

Cveće je uvelo.

Tuga pokriva zemlju -

sjemenke trave

priroda je humanizovana. Metafora "tuga prekriva zemlju" stvara sliku jeseni. Cvijeće je uvelo - ovo je tuga. Ali ostalo je sjeme - nada za buduće mlado zelenilo. "Svijetla tuga" je ovdje vječna nada u obnovu, preporod, kontinuitet generacija.

Za Bašoa, čovek i priroda su nerazdvojni. Priroda je humanizovana i čovek kao da se u njoj rastvara, ljudski život sa mladošću i zrelošću nalazi svoje asocijacije u cvetanju, sazrevanju plodova i semena. Bašoove haiku teme su raznovrsne, ali često isprepletene, veoma asocijativne, što odgovara konceptu "yugen" - suptilni nagoveštaj ili podtekst koji stvara magiju potcenjivanja.

Umetničke zasluge romana "Junak našeg vremena"

Nakon što sam se upoznao sa kompozicijom romana "Junak našeg vremena", koja je neobična i složena, želio bih napomenuti umjetničke zasluge romana. Lermontovljev pejzaž ima veoma važnu osobinu: usko je povezan sa iskustvima likova, izražava njihova osećanja i raspoloženja, čitav roman je prožet dubokim lirizmom. Odavde dolazi strasna emocionalnost, uzbuđenost opisa prirode, što stvara osećaj muzikalnosti njegove proze. Srebrna nit rijeka i plavičasta magla koja klizi kroz vodu, bježeći u klisure planina od toplih zraka, i svjetlucanje snijega na vrhovima planina - tačne i svježe boje Ljermontovljeve proze vrlo su pouzdane . U "Beli" nas fasciniraju istinito naslikane slike manira gorštaka, njihovog surovog načina života, njihovog siromaštva. Lermontov piše: „Sakla je bila zaglavljena s jedne strane za stenu, tri mokra stepenica vodile su do njenih vrata.

"Narod Kavkaza je živio teško i tužno, tlačen od svojih prinčeva, kao i od carske vlade, koja ih je smatrala "domaćima iz Rusije." Prikazujući mračne strane života gorštaka, Ljermontov saosjeća s narodom. Veličanstvene slike planinske prirode crtane su vrlo talentovano.

a to nam pomaže da proniknemo u njegovu dušu, da shvatimo mnoge crte njegovog karaktera. Pečorin je poetska osoba, strastveno voljena priroda, sposobna figurativno prenijeti ono što vidi. Često se čini da su njegove misli o prirodi isprepletene s njegovim mislima o ljudima, o sebi. Pečorin maestralno opisuje prirodu noći /svoj dnevnik, 16. maj/ sa svjetlima na prozorima i "tmurnim, snježnim planinama". Ponekad slike prirode služe kao povod za razmišljanje, razmišljanje, poređenje. Primjer takvog pejzaža je opis zvjezdanog neba u priči "Fatalist", čija pojava ga navodi na razmišljanje o sudbini generacije. Prognan u tvrđavu, Pečorin se dosađuje, priroda mu se čini dosadnom.

"Taman". Slika koja se Gregoriju otvara sa trga na kojem je trebalo da se odigra duel, pogled na sunce, čiji zraci ne griju Pečorina nakon dvoboja, - sva priroda je tužna. Dakle, vidimo da opis prirode zauzima veliko mjesto a. otkrivajući ličnost Pečorina.

Samo sam sa prirodom Pečorin doživljava najdublju radost. "Ne sjećam se dubljeg i svježijeg jutra!" - uzvikuje Pečorin, zadivljen ljepotom izlaska sunca u planinama. Posljednje Pečorinove nade usmjerene su i na beskrajna morska prostranstva, šum valova. Upoređujući se s mornarom rođenim i odgajanim na palubi razbojničke brigade, kaže da mu nedostaje obalni pijesak, osluškuje huk nadolazećih valova i zaviruje u daljinu pokrivenu maglom. Lermontov je jako volio more, njegova pjesma "Jedro" odjekuje romanom "Junak našeg vremena".

"jedro" traži Pečorina u moru. Ni Ljermontovu ni junaku njegovog romana ovaj san se nije ostvario: "željeno jedro" nije se pojavilo i odjurilo ih u drugi život, na druge obale na posljednjim stranicama romana. Pgčorin sebe i svoju generaciju naziva "jadnim potomcima koji lutaju zemljom bez uvjerenja i ponosa, bez zadovoljstva i straha". Čudesna slika jedra je čežnja za neuspjelim životom. Priča "Kneginja Marija" počinje predivnim pejzažom. Pečorin piše u svom dnevniku: "Imam divan pogled sa tri strane." Ljermontova je Čehov visoko cijenio. On je pisao; "Ne znam bolji jezik od Ljermontovljevog. Naučio sam pisati od njega."

"Heroj našeg vremena" oduševio je najveće majstore riječi. „Niko nikada nije s nama napisao tako ispravnu, lepu i mirisnu prozu“, rekao je Gogolj o Ljermontovu. Kao i Puškin, Ljermontov ^ postigao je tačnost i jasnoću svake fraze, njenu prefinjenost. Jezik romana plod je autorovog opsežnog rada na rukopisima. Pečorinov jezik je veoma poetičan, fleksibilna struktura njegovog govora svedoči o čoveku velike kulture, suptilnog i prodornog uma. Bogatstvo jezika romana zasniva se na Ljermontovljevom ličnom odnosu prema prirodi. Napisao je roman na Kavkazu, priroda ga je inspirisala.

"Pečorinov dnevnik". Po prvi put u ruskoj književnosti pojavljuje se tako nemilosrdno razotkrivanje svoje ličnosti junaka. Iskustva junaka on analizira sa "strogom sudije i građanina". Pečorin kaže: "Još uvek pokušavam da objasnim sebi kakva osećanja kipu u mojim grudima." Naviku introspekcije dopunjuju vještine stalnog promatranja drugih. U suštini, svi Pečorinovi odnosi sa ljudima su svojevrsni psihološki eksperimenti koji junaka zanimaju svojom složenošću „neko se zabavljaju srećom. Takva je priča sa Belom, priča o pobedi nad Marijom.

"igra" sa Grušnickim, kojeg Pečorin zavarava, izjavljujući da Marija nije ravnodušna prema njemu, kako bi kasnije dokazao svoju žalosnu grešku. Pečorin tvrdi da "ambicija nije ništa drugo do žeđ za moći, a sreća je samo pompezni ponos". Ako se A. S. Puškin smatra tvorcem prvog realističkog poetskog romana o modernosti, onda je, po mom mišljenju, Ljermontov autor prvog socio-psihološkog romana u prozi, njegov roman se odlikuje dubinom analize psihološkog percepciju svijeta, oslikavajući svoju epohu, Ljermontov ga izlaže dubokoj kritičkoj analizi, ne podliježući bilo kakvim iluzijama i zavođenju.

"Junak našeg vremena" se po mnogo čemu razlikuje od realizma Puškinovog romana. Odbacujući svakodnevne elemente, životnu priču junaka, Ljermontov se fokusira na njihov unutrašnji svijet, otkrivajući do detalja motive koji su ovog ili onog junaka naveli da nešto učini. Autor prikazuje svakakve prelive osjećaja s takvom dubinom, prodornošću i detaljima koje književnost njegovog vremena još nije poznavala. Mnogi su Lermontova smatrali prethodnikom Lava Tolstoja, a ja se apsolutno slažem s tim, upravo od Lermontova je Tolstoj naučio tehnike otkrivanja unutrašnjeg svijeta likova, portreta i stila govora.

Dostojevski je polazio i od Ljermontovljevog stvaralačkog iskustva, ali su se Ljermontovljeva razmišljanja o ulozi patnje u duhovnom životu osobe, o rascjepljenosti svijesti, o propasti individualizma snažne ličnosti, kod Dostojevskog pretvorila u sliku bolne napetosti i bolne patnje junaka njegovih djela. Buntovna priroda Pečorina odbija radosti i duševni mir. Ovaj heroj uvijek "traži oluje". Njegova priroda je prebogata strastima i mislima, suviše slobodna da bi se zadovoljila malim i ne zahtijevala velika osjećanja, događaje, senzacije od svijeta.

i njegove generacije. "Pečorinov časopis" otkriva živo, složeno, bogato, analitičko delo uma. To nam dokazuje ne samo da je glavni junak tipična figura, već i da u Rusiji postoji mladić koji je tragično usamljen, Pečorin sebe smatra među jadnim potomcima koji bez uvjerenja lutaju zemljom. On kaže: "Nismo više sposobni za velike žrtve, ni za dobro čovječanstva, pa čak ni za našu vlastitu sreću." Istu ideju ponavlja Ljermontov u pesmi Duma: Bogati smo jedva od kolevke, Greškama otaca i pokojnim umom, A život nas već muči, kao glatka staza bez cilja, Kao gozba na tuđem prazniku. Svakom istinskom Rusu postaje nelagodno pri pomisli da je M. Yu. Lermontov rano preminuo.

"Zašto sam živio? U koju svrhu sam rođen? Ali, istina je, imao sam visoku dužnost, jer osjećam ogromne snage u svojoj duši", piše on. U toj neizvjesnosti leže porijeklo Pečorinovog odnosa prema ljudima oko njega. On je ravnodušan prema njihovim iskustvima, pa bez oklijevanja iskrivljuje tuđe sudbine.

Puškin je o takvim mladim ljudima napisao: "Milioni dvonožnih stvorenja su isto ime za njih." Koristeći Puškinove riječi, o Pečorinu se može reći da se u njegovim pogledima na život "oslikava doba, a moderni čovjek je prikazan sasvim ispravno, sa svojom nemoralnom dušom, sebičnom i suhoparnom." Ovako je Ljermontov vidio svoju generaciju.

Odlikuje se duboko umjetničkom prirodom, autor Lae ne samo da opisuje određene aspekte života i događaja, već ih slika, prikazuje u slikama i simbolima, te tako omogućava da se u svojoj mašti jasno zamisli tadašnji život. .

Tako je u "Riječi" našao potpun i sveobuhvatan odraz života drevna Rusija. Ne samo u cijelim slikama, već iu pojedinim detaljima, odražavala se atmosfera starog ruskog života: domaći život, zanimanja, slike rata, slike prirode itd.

Omiljena zabava prinčeva i čete bio je lov, a posebno sokolarstvo. Mnoga mjesta u "Riječi" posvećena su slici letova sokola za pticu. Lay zorno prikazuje obilje svih vrsta divljači - ptica i životinja, koje su obilovale u stepama južne Rusije i šumskim prostorima: pred početak bitke orlovi se jataju; vukovi zavijaju u gudurama; Polovska kola vrište u polju kao uplašeni labudovi; ture ranjeni u lovu, urlaju i vriskuju; Knez Vsevolod je jahao u bijesnoj turi; lisice laju na grimizne štitove; zlatooke, galebovi, černjade (vrsta pataka) i mnoge druge divljači ispunjavaju južne ruske slobodne stepe i rijeke.

S posebnom ljubavlju autor se zadržava na detaljima i karakteristikama oružja. Prema njegovom opisu oklopa, može se u potpunosti obnoviti oružje drevnog ruskog ratnika. Iz čestog spominjanja kopalja ((Kurijanci se hrane s kraja koplja), bitka je prikazana kao
gomile polomljenih kopalja) može se zaključiti da su koplja bila od primarnog značaja u svakodnevnom životu ruskog ratnika. 3a slijede ih, po važnosti, sablje i mačevi od haralužnog (damast, čelik). Sablje su naoštrene, usijane sablje zveckaju o avarske šlemove. Mačevi su ozbiljno oružje, i svaki put kada Riječ govori o njima s cijelom slikom
izraz: "mačem su kovali pobunu", "mačevima procvjetali zemlju". Uz koplja, velika opasnost predstavljali su oblaci strijela; sa njima, takoreći, siju zemlju, šalju kišu na zemlju. Kada su vojnici bili: grimizni (grimizni, jarkocrveni) štitovi, sjajni bakreni šlemovi (šlemovi) na glavama, barjaci-zastave kod pukova, koji „stoje“ na početku pohoda, a „govore“ kada se olabave tokom kampanja; kada padaju, označavaju poraz. Konačno, teško je nabrojati mnoge detalje o oružju: zlatne kacige (na primjer, Vsevolod), zlatna sedla i uzengije na osedlanim hrtovima za ratnike brze poput stepskih vukova; otvoreni tobolci-tula, napravljeni, prema Volinskoj hronici, od kože dabra ili risa; nanizani lukovi, obućari (borbeni noževi koji se nose u vrhovima), ljatski suliti (bacanje koplja sa željeznim ili čeličnim vrhom) itd.

Krvave slike rata, koje je autor nacrtao pored mirnih poljoprivrednih zanimanja, zaustavljaju njihovu pažnju. Čim je Igor krenuo u pohod, kao „orlovi klektom zvijeri zovu na kosti“, a vukovi i lisice, namirišući plijen, urlaju i zveckaju. Tokom pohoda Olega Gorislavoviča, koji je kovao pobunu mačem, situacija na ruskoj zemlji bila je tužna, opustošena čestim neprijateljskim napadima i ruskim bitkama.

Autor je širokim i slobodnim kistom slikao slike njemu tako dobro poznate južnjačke prirode. Autor je mogao da zamisli promene dana i noći, svetlosti i tame, nebeskih i zemaljskih pojava. Priroda živi na njegovu sliku pun život. Široke rijeke, koje na svojim srebrnim potocima neguju kneževske nasipe, obiluju ribom i daju utočište mnogim divljim pticama; beskrajne stepe prekrivene travom-perjem, u kojima se kriju konji ratnika; drveće, cvijeće - sve je puno života i pokreta, jarkih boja. / pet.