Strana literatura skraćeno. Svi radovi školskog programa u sažetku. Glavni ciklusi mitova. Bogovi i heroji antičke Grčke Tebanski ciklus analize mitova
Tebanski mitološki ciklus
Mikro prepričavanje: Jedan od glavnih mitoloških ciklusa (ciklusa) Ancient Greece. Tebanski ciklus mitova govori o osnivanju grada Tebe u Beotiji, o sudbini tebanskog kralja Edipa i njegovih potomaka.
Osnivač Tebe bio je Feničanin Kadmo. Zevs je oteo svoju sestru Evropu i preneo je preko mora u obliku bika. Brat je, tražeći svoju sestru, završio u Heladi i osnovao Tebu. Tako su Kadmovi potomci počeli vladati gradom.
Sljedećem kralju, Laiju, sveštenica je rekla da će umrijeti od ruke vlastitog sina. Kada se njemu i njegovoj ženi Jokasti rodio sin, Laj je naredio da novorođenče bace u ponor, da ga pojedu divlje zvijeri. Ali rob nije poslušao kraljevu volju i predao dječaka sluzi korintskog kralja Poliba. Podigao ga je i nazvao Edip zbog nogu natečenih od rana - do tada okrutni otac je svom novorođenom sinu vezao noge remenima, probovši mu stopala oštrim gvožđem.
Pošto je postao mladić, Edip je, ne znajući ko su mu roditelji, krenuo u lutanje kako bi otkrio tajnu svog rođenja. Na putu, ne znajući, u naletu bijesa, ubija svog krvnog oca Laija. Smatrajući sebe nevinim za ubistvo (uostalom, branio se), Edip je otišao u Tebu. Upravo tada, gradu je prijetilo čudovište - Sfinga. Držao je Tebu podalje, postavljajući ljudima zagonetke, a ako ih nisu pogodili, onda su umrli.
Edip je tačno odgovorio na pitanje Sfinge: "Ko hoda u četiri ujutro, dva popodne i tri uveče?", nakon čega se čudovište bacilo sa litice, a Edip je spasio grad i, postao njegov kralj, oženio udovicu kraljicu Jokastu ne znajući da mu je to majka. Imali su djecu: dvije kćeri, Antigonu i Ismenu, i dva sina, Eteokla i Polineika.
Saznavši strašnu istinu od proročišta, Jokasta se objesila, ne preživjevši šok, a Edip je, izbezumljen od tuge, iskopao oči i napustio Tebu. Postao je siromašan lutalica i putovao sa svojom kćerkom Antigonom. Niko od dece nije hteo da ga prati, osim nje.
Nakon dugog putovanja, Edip i Antigona su stigli do Atike i završili u gradu Atini. Tu, u svetom gaju Eumenida, Edip je shvatio da je njegov poslednjih sati. Zamolio je da pošalje kralja Tezeja da mu pomogne i da mu pruži utočište kod svoje kćeri. Ovdje je Edip upoznao svoju drugu kćer, Ismenu. Došla je da se oprosti od oca i prenese mu tužnu vijest: najmlađi Edipov sin Etiokle je preuzeo vlast u Tebi, protjeravši svog starijeg brata Polinika. I najstariji sin je došao kod oca da ispriča svoju nesreću i zatraži pomoć, ali Edip nije htio da ga sasluša. Edip je umro u siromaštvu, a Antigona se vratila u Tebu.
Sinovi su nastavili da se međusobno osporavaju. Teba je napadnuta. Kada je tokom bitke Polinik poginuo od Eteokleove ruke, Tebanci su odlučili da ga liše sahrane. Uprkos zabrani, Antigona je, prema drevnom običaju, da ne bi naljutila bogove, izdala telo Polineike na zemlju. Kralj Tebe, Kreont, ljut zbog Antigonine neposlušnosti, zahtevao je od nje da prizna svoju krivicu.
Zbog kršenja zabrane, Antigona je osuđena na strašnu egzekuciju, a tijelo Polineike iskopano. Ali slijepi gatar Tiresias zaustavio je Kreonta, upozoravajući ga neljubaznim znakovima bogova. Vrativši se u grobnicu u kojoj je Antigona bila živa zakopana, kralj Tebe je saznao da se ona ubila. Kako bi iskupio svoju krivicu pred bogovima, Kreont je obavio pogrebnu ceremoniju Polinike i zatražio oprost od Hada i Hekate.
Prošlo je deset godina od pohoda sedmorice na Tebu. Za to vrijeme sazreli su sinovi heroja koji su pali pod Tebu. Odlučili su da se osvete Tebancima za poraz njihovih očeva i poduzeli su novi pohod. Vojska epigona krenula je iz Arga i porazila Tebu. Poraženi Tebanci započeli su pregovore sa opsadnicima, a noću su, po savetu Tiresije, tajno napustili Tebu od opsadnika. Preselili su se na sever u Tesaliju, gde su se kasnije naselili. Teba, koju su zauzeli epigoni, bila je uništena. Bogat plijen koji su dobili podijelili su među sobom epigoni.
Poznati ciklusi starogrčkih mitova je trojanski ciklus, tebanski ciklus, a takođe i ciklus mitova o Argonautima.
Trojanski ciklus mitova antičke Grčke govori o događajima vezanim za grad Troju i Trojanski rat. Rat je počeo zbog otmice Jelene Lijepe od strane Pariza, a završio se uništenjem Troje.
Ciklus mitova o Argonautima govori o Jasonu i njegovoj porodici, o putovanju na brodu Argo za Zlatnim runom, Jasonovom braku s Medejom i daljim događajima u životu Argonauta: Jasonovoj izdaji i pokušaju da se ponovo oženi, o strašnoj osveti Medeje, o kraju Jasonovog života.
Tebanski ciklus mitova govori o osnivanju grada Tebe u drevnoj grčkoj oblasti Beotije, o sudbini tebanskog kralja Edipa i njegovih potomaka.
Po mišljenju starih Grka, olimpijski bogovi bili su poput ljudi i odnos među njima je ličio na odnos među ljudima: svađali su se i mirili, zavidjeli i miješali se u živote ljudi, bili uvrijeđeni, učestvovali u ratovima, radovali se, zabavljali i zaljubio se. Svaki od bogova imao je određeno zanimanje, odgovoran za određeno područje života:
1. Zevs (Dias) - vladar neba, otac bogova i ljudi.
2. Hera (Ira) - Zevsova žena, zaštitnica porodice.
3. Posejdon - gospodar mora.
4. Hestia (Estia) - zaštitnica porodičnog ognjišta.
5. Demetra (Dimitra) - boginja poljoprivrede.
6. Apolon - bog svjetla i muzike.
7. Atena - boginja mudrosti.
8. Hermes (Ermis) - bog trgovine i glasnik bogova.
9. Hefest (Ifestos) - bog vatre.
10. Afrodita - boginja lepote.
11. Ares (Aris) - bog rata.
12. Artemida - boginja lova.
Ljudi na zemlji su se obraćali bogovima - svakom prema njegovoj "specijalnosti", podizali im hramove i, da bi ih umilostivili, donosili darove kao žrtve. Prema grčkoj mitologiji, pored djece Haosa, Titana i olimpijskih bogova, Zemlju su naseljavala mnoga druga božanstva, personificirajući sile prirode. Tako su nimfe Najade živjele u rijekama i potocima, Nereide su živjele u moru, Drijade i Satiri su živjeli u šumama, a nimfa Eho je živjela u planinama. Život osobe kontrolirale su tri boginje sudbine - Moira (Lachesis, Clotho, Atropos). Oni su bili ti koji su ispreli nit ljudskog života od rođenja do smrti i mogli su je prekinuti kad god su htjeli...
Mitovi antičke Grčke o herojima razvili su se mnogo prije pojave pisane istorije. Ovo su legende o drevnom životu Grka, a pouzdane informacije isprepletene su u legendama o junacima s fikcijom. Sjećanja na ljude koji su činili građanske podvige, bili su generali ili vladari naroda, priče o njihovim podvizima čine da stari Grci gledaju na ove svoje pretke kao na ljude izabrane od bogova, pa čak i povezane s bogovima. U mašti ljudi, takvi ljudi se ispostavljaju kao djeca bogova koji su se vjenčali sa smrtnicima.
U skladu sa svojim božanskim porijeklom, junaci mitova antičke Grčke posjedovali su snagu, hrabrost, ljepotu i mudrost. Ali za razliku od bogova, heroji su bili smrtni, s izuzetkom nekolicine koji su se uzdigli do nivoa božanstava (Herkules, Kastor, Polideuk, itd.).
AT davna vremena U Grčkoj se vjerovalo da se zagrobni život heroja ne razlikuje od zagrobnog života običnih smrtnika. Samo nekoliko miljenika bogova migrira na Ostrva blaženih. Kasnije Grčki mitovi počeli su da govore da svi junaci uživaju u blagodatima "zlatnog doba" pod Kronosovim okriljem i da je njihov duh nevidljivo prisutan na zemlji, štiti ljude, odvraćajući od njih katastrofe. Ove predstave su izazvale kult heroja
4. Koncept epa. Homeric Poems. Vrijeme i mjesto njihovog nastanka, likovne karakteristike. Uloga bogova u sudbini junaka pjesama. Homersko pitanje.
Epos - grčki. "riječ", "narativ", "priča". Jedna od tri vrste književnosti koje je identifikovao Aristotel. Nastao ranije od drugih rodova. Ovo je priča o događajima koji se odvijaju u prostoru i vremenu, bez obzira na objektivnog naratora. Ep govori o prošlosti u celini. Sadrži kompletna slika narodni život.
Tri dijela: priča, opis, obrazloženje.
Homer ima strogo objektivan narativ.
U formiranju zajednice-klana nastao je herojski ep - herojsko kazivanje o važnom događaju za rod, koji je odražavao skladno jedinstvo naroda i heroja-bogatira. Ilijada je vojno-herojski ep, Odiseja je bajkovita svakodnevna.
Homer je legendarni starogrčki pjesnik-pripovjedač, koji je zaslužan za stvaranje Ilijade i Odiseje.
Ništa se pouzdano ne zna o Homerovom životu i ličnosti. Ilijada i Odiseja su nastale mnogo kasnije od događaja opisanih u njima, ali ranije od 6. veka. prije Krista, kada je njihovo postojanje pouzdano zabilježeno.
Jedan od najvažnijih kompozicione karakteristike Ilijada je "zakon hronološke nekompatibilnosti" koji je formulisao Faddem Frantsevich Zelinsky. Sastoji se u tome da se „Kod Homera priča nikada ne vraća na tačku odakle je krenula. Iz ovoga slijedi da se Homerove paralelne radnje ne mogu opisati; Homerova poetska tehnika poznaje samo jednostavnu, linearnu, a ne dvostruku kvadratnu dimenziju. Tako se ponekad paralelni događaji prikazuju kao uzastopni, ponekad se jedan od njih samo spominje ili čak prešućuje. Ovo objašnjava neke imaginarne kontradikcije u tekstu pjesme.
Karakteristike homerskog stila.
1. Objektivnost.
2. Antipsihologizam.
3. Monumentalnost.
4. Heroizam.
5. Tehnika usporavanja.
6. Hronološka nekompatibilnost (radnje koje se odvijaju paralelno prikazane su uzastopno).
7. Humanizam.
8. Lirski, tragični i komični početak u pjesmama sa jedinstvom umjetničkog stila.
9. Konstantne formule (poput epiteta, na primjer).
10. Heksametar.
Homera karakteriziraju složeni epiteti („brzonogi“, „ružičasti prsti“, „gromovnik“); značenje ovih i drugih epiteta ne treba posmatrati situaciono, već u okviru tradicionalnog formularskog sistema. Dakle, Ahejci su "buff-noge" čak i ako nisu opisani u oklopima, a Ahilej je "brzonogi" čak i tokom odmora.
Radnja pjesme odvija se u dvije paralelne ravni, ljudskoj - pod Trojom i božanskoj - na Olimpu.
Umjetničke karakteristike"Ilijada" i "Odiseja"
Slike homerskih junaka su donekle statične, odnosno njihovi likovi su donekle jednostrano osvijetljeni i ostaju nepromijenjeni od početka do kraja pjesama "Ilijada" i "Odiseja", iako svaki lik ima svoje lice, drugačiji od ostalih: snalažljivost je naglašena u umu Odiseje, u Agamemnonu - oholost i žudnja za moći, u Parizu - ženstvenost, u Eleni - lepota, u Penelopi - mudrost i postojanost njegove žene, u Hektoru - hrabrost branilac svog grada i raspoloženje propasti, jer i on i njegov otac moraju umrijeti, i njegov sin, i sama Troja.
Jednostranost u prikazu junaka je zbog činjenice da se većina njih pojavljuje pred nama samo u jednom ambijentu - u borbi, gdje se ne mogu ispoljiti sve crte njihovih karaktera. Ahilej je izuzetak, jer je prikazan i u vezi sa prijateljem, i u borbi sa neprijateljem, i u svađi sa Agamemnonom, i u razgovoru sa starijim Prijama, iu drugim situacijama.
Nedostatak psiholoških karakteristika junaka Ilijade i Odiseje dijelom se objašnjava zadacima žanra: ep, koji se temelji na narodnoj umjetnosti, obično govori o događajima, o poslovima grupe i malo je interes za pojedinca.
Homer obično pribjegava intervenciji bogova kako bi objasnio važnu promjenu u liniji ponašanja, motivaciju za svjesnu odluku koja je zamijenila trenutni impuls.
Stilska sredstva upotrijebljena u pjesmama "Ilijada" i "Odiseja" svjedoče o organskoj povezanosti homerskog epa s njegovim folklornim porijeklom; po obilju epiteta, Homerove pesme se mogu porediti samo sa delima narodna umjetnost, gdje je većina imenica popraćena definicijama. Samo Ahilej u Ilijadi ima 46 epiteta. Među epitetima pjesama "Ilijada" i "Odiseja" postoji veliki broj "trajnih", odnosno namijenjenih bilo kojem junaku ili objektu. Ovo je također folklorna karakteristika. U ruskim epovima, na primjer, more je uvijek plavo, ruke su bijele, dobar momak je ljubazan, djevojka je crvena. Homer ima bučno more, Zevs je razbijač oblaka, Posejdon je drmač zemlje, Apolon je srebrnoruki, devojke su tankonoge, Ahilej je najčešće brzonogi, Odisej je lukav, Hektor je sjajan šlemom .
Odyssey. Na kraju krajeva, generacije heroja potječu od Zevsa (nije bez veze što ga Homer naziva “ocem ljudi i bogova”) ili njegovih rođaka, pa su bogovi zabrinuti za sudbinu heroja, a smrtni ljudi uz uzdahe i molitve okrenuti svojim besmrtnim pokroviteljima.
U Odiseji su mudra boginja Atena i mudri junak Odisej nerazdvojni. Boginja ga neprimjetno prati i uvijek mu na vrijeme stane na put - kako na ostrvu feaka, u obličju prelijepe djevojke, tako i na Itaki u liku mladog pastira. Ona pomaže Odiseju i Telemahu da sakriju svoje oružje; posmatra klanje udvarača, pretvarajući se u lastu i sjedeći na stropnoj gredi; ona donosi mir Itaki. I to je ona, mudra Zevsova kći, koja se odlučno zauzima za Odiseja na vijeću bogova.
Bogovi „ubacuju“ tugu u čovekovo srce, „ubacuju“ u njega misao, „vade“ mu um, „oduzimaju“ strah, tako da mnoge mentalne radnje Homer predstavlja na materijalno-fizički način. Ponekad zavisnost čovekovog čina od volje božanstva pesnik iznenađujuće vidljivo iscrtava. Dakle, u prvoj pesmi Ilijade, u sceni svađe između Ahila i Agamemnona, ljutiti Ahilej je već spreman da izvuče mač iz korica i napadne neprijatelja, ali u ovom trenutku boginja Atena stoji iza junaka, snažno ga povuče za plave lokne i on istog trena promijeni svoju namjeru.
Ali ova direktna veza s božanstvom nikako ne sprječava homerskog čovjeka da djeluje samostalno i stvara život vlastitim rukama. Štaviše, u nekim slučajevima čak i bogovi oklijevaju prilikom donošenja važne odluke, jer ne znaju riječ sudbine, o kojoj ovise i smrtnici i besmrtnici.
Očigledno su se ovi epiteti (gotovo uvijek uljepšavajući) razvili u poetskom jeziku mnogo prije nastanka Ilijade i Odiseje, a Homer ih često koristi kao gotove klišeje, ponekad u skladu ne sa situacijom radnje, već s poetskim metrom. . Zato se Ahil, na primjer, naziva brzonogim čak i kada sjedi, a more je bučno kada je mirno.
Obilje u "Ilijadi" i "Odiseji" svakodnevnih detalja stvara dojam realizma opisanih slika, ali to je takozvani spontani, primitivni realizam.
Gomra pitanje. Istorijski karakteristična slika lutajućeg pjevača Homera isprepletena je u tradiciji koju su nam sačuvali antički autori sa svim vrstama fantastičnih izmišljotina. Homersko pitanje je nastalo zbog nedostatka bilo kakvih pouzdanih podataka o Homeru već u antičko doba.Tumačenjem imena Homer već su se bavili stari. Smatran je uobičajenom riječi, što znači "slijep". Istraživači homerskog pitanja tumačili su ovo ime na različite načine: vidjeli su u njemu i naznaku blisko povezane klase pjevača, i oznaku pjevača, i jednostavno pjesnikovo ime.
Grčki narodni ep imao je ogroman utjecaj na kasniju grčku književnost i umjetnost, a kasnije, posebno kroz Vergilijevu Eneidu, poslužio je kao uzor za zapadnoevropski ep.
Odsustvo bilo kakvih podataka o Homerovoj ličnosti, kao i prisustvo kontradikcija, stilskih nedosljednosti i nedosljednosti radnje u pjesmama, doveli su do "Homerovog pitanja" - skupa problema vezanih za proučavanje Ilijade i Odiseje, a prvenstveno autorstvom ovih pjesama.
U "Ilijadi" i "Odiseji" počeli su viđati djela koja su ljudi stvorili u antičko doba, a u ime Homera - određeno kolektivno ime autora grčkog epa u cjelini. Ovakvo tumačenje homerskog pitanja steklo je popularnost jer je omogućilo da se umjetničko savršenstvo Ilijade i Odiseje objasni narodnom prirodom ovih pjesama, čime se potvrđuje stav romantičara o folkloru kao jedinom izvoru istinski čiste poezije. Pored analitičkih i unitarnih teorija, postojale su različite kompromisne teorije homerskog pitanja. Na primjer, pristalice teorije o "glavnom jezgru" pretpostavljale su da je originalni tekst postepeno obrastao dodacima, umetcima različitih pjesnika; u sastavljanju epa nije učestvovao jedan Homer, već tri ili četiri pjesnika, dakle prvo, drugo, treće izdanje itd. Predstavnici druge teorije vidjeli su u homerskim pjesmama kombinaciju nekoliko "malih epova".
Postoje i druga tumačenja homerskog pitanja i mišljenja o nastanku Ilijade i Odiseje, ali se sva nekako svode na pitanje odnosa ličnog i kolektivnog stvaralaštva autora homerskog epa.
Koncept "antičke književnosti"
Starogrčka književnost se obično naziva antičkom književnošću. antički Rim. Antičkom (od latinske riječi antiquus - drevni) talijanski renesansni humanisti nazivali su grčko-rimsku kulturu, kao najraniju poznatu njima. Ovo ime je za nju sačuvano do danas, iako je od tada otkriveno više drevnih kultura. Sačuvan je kao sinonim za klasičnu antiku, odnosno svijet koji je činio osnovu za formiranje cjelokupne evropske civilizacije.
Književnost je odraz života ljudi. Pojavivši se, zauzvrat utiče na život ljudi u jednom ili drugom pravcu. Stoga, da bi se razumjela antička književnost, potrebno je poznavati i razumjeti život onih naroda koji su je stvorili. Ovi narodi su stari Grci i stari Rimljani. Geografija i hronologija. Stari Grci su zauzimali jug Balkanskog poluostrva, ostrva Egejskog mora i obale Male Azije. Stari Rimljani su prvo naselili malo područje oko Rima, u Srednjoj Italiji (Latijum), zatim zauzeli čitavu Italiju, zemlje Mediterana, uključujući Grčku, i, konačno, sve tada poznate zemlje u Evropi i države Zapadna Azija. Prvi pisani spomenici grčke književnosti datiraju iz 8. veka pre nove ere. e. , prvi pisani spomenici ruske književnosti - do III veka pre nove ere. e. pad Zapadnog rimskog carstva i, u isto vreme, kraj rimske književnosti datiraju iz 5. veka nove ere. e. , u isto vrijeme datira i kraj starogrčke književnosti, idući dalje na putu vizantijske književnosti. Dakle, od svog nastanka do srednjovjekovne književnosti, antičkoj književnosti potrebno je ogromno vremensko razdoblje - oko 1200 godina.
Periodizacija starogrčke književnosti
1) Arhaični period (2. vek pne-5. vek nove ere):
a) period formiranja klasičnog robovlasničkog društva i države 5.-7. vijeka. BC. (Arhilohova lirika)
b) Homerov period 8. st. BC. (epska poezija) 1. Homerski ep (Homer) 2. Didaktički ep (Hesiod)
c) predknjiževno, predhomersko razdoblje. (od 2. st. pne - 8. st. pne.)
2) Atički ili klasični period (5. vek pne) Centar Atine. Ovo je period prosperiteta i formiranja politike. Drama nastaje u potkrovlju u dva oblika.
1) Tragedije (Eshil, Sofokle)
2) Komedije (Aristofan). U isto vrijeme dolazi do razvoja pozorišta i drame.
3) Helenistički period (3. vek pne) Period grčko-makedonskih ratova. Epska pesma ("Apolonije sa Rodosa") Aleksandrijska poezija (Kalimah, Teokrit) Menandar - tvorac epske pesme
4) Grčka književnost iz doba rimske vladavine (od 1. veka pre nove ere do 5. veka nove ere) Ovo je period kada je Grčka postala provincija Rimskog carstva. Ali, ipak su i dalje dolazili da studiraju tamo. Žanr književne biografije (Plutarh) Klasična satira (Lucijan) Romansa (2. sofistika, istoriografija, putopis. Grci su roman smatrali niskim oblikom književnosti. Lot i Heliodor. Pokušavali su da roman podignu na viši nivo)
grčka mitologija. Glavni mitološki ciklusi su Trojanski, Tebanski i Argonautički
Grčka mitologija ili mitologija antičke Grčke nastala je mnogo kasnije od većine drevnih ideja grčkog naroda o svijetu. Heleni su, kao i drugi narodi antike, nastojali nekako razotkriti strašne i često neshvatljive prirodne pojave, upoznati one tajanstvene nepoznate sile koje upravljaju ljudskim životom. Fantazija starih Grka iznjedrila je starogrčku mitologiju, naselila svijet oko dobrih i zlih bajkovitih stvorenja: drijade nastanjene u šumarcima i drveću, nimfe u rijekama, orade u planinama, oceanide u oceanima i morima. Sliku prirode, divlje i buntovne, personificirali su kentauri i satiri. Kada se proučava grčka mitologija, postaje jasno da su svijetom u to vrijeme vladali besmrtni bogovi, ljubazni i mudri. Živjeli su na vrhu ogromne planine Olimp i bili su predstavljeni kao lijepa i savršena stvorenja, po izgledu slična ljudima. Bili su jedna porodica, čiji je glava bio Zevs Gromovnik. Humanizacija božanskih bića je karakteristična karakteristika grčke religije, koja je omogućila da se grčka mitologija približi običnim ljudima. Vanjska ljepota se smatrala najvišom mjerom savršenstva. Dakle, moćne sile prirode, koje su prethodno bile izvan kontrole bilo kojeg čovjeka, a kamoli njegovog utjecaja, postale su razumljive, postale razumljivije i razumljivije mašti običnog čovjeka. Grčki narod je postao tvorac mitova i legendi, jedinstvenih po svojoj ljepoti, o životu ljudi, bogova i heroja. U drevnoj grčkoj mitologiji, sjećanja na daleku, davno zaboravljenu prošlost i poetska fikcija spojeni su u jedno. Odvojene legende o grčkim bogovima spojene su u složene kosmogonijske legende (o nastanku čovjeka i svijeta). Grčka mitologija je primitivni pokušaj da se shvati stvarnost, da se cjelokupna prirodna slika daje svrsishodnosti i skladnosti, da se proširi životno iskustvo. Nezaboravnost mitova i legendi antičke Grčke objašnjava se krajnje jednostavno: nijedno drugo ljudsko stvorenje ne odlikuje se takvim bogatstvom i punoćom slika. U budućnosti su se filozofi i istoričari, pjesnici i umjetnici, vajari i pisci okrenuli starogrčkoj mitologiji, crpeći ideje iz vlastitih djela u nepresušnom moru legendarnih zapleta, unoseći u mitove novi mitološki pogled na svijet, koji je odgovarao do tog istorijskog perioda.
Poznati ciklusi starogrčkih mitova su Trojanski ciklus, Tebanski ciklus, kao i ciklus mitova o Argonautima.
Trojanski ciklus mitova antičke Grčke govori o događajima vezanim za grad Troju i Trojanski rat. Rat je počeo zbog otmice Jelene Lijepe od strane Pariza, a završio se uništenjem Troje.
Ciklus mitova o Argonautima govori o Jasonu i njegovoj porodici, o putovanju na brodu Argo za Zlatnim runom, Jasonovom braku s Medejom i o daljim događajima u životu Argonauta: Jasonovoj izdaji i pokušaju novog braka, o Medejinoj strašnoj osveti, o kraju Jasonovog života.
Tebanski ciklus mitova govori o osnivanju grada Tebe u drevnoj grčkoj oblasti Beotije, o sudbini tebanskog kralja Edipa i njegovih potomaka.
Sažetak tebanskog ciklusa mitova: Osnivač Tebe bio je Feničanin, princ Kadmo. Zevs je oteo svoju sestru Evropu i preneo je preko mora u obliku bika. Brat je, tražeći svoju sestru, završio u Heladi i osnovao Tebu. Kadmovi potomci su počeli da vladaju gradom.
Predviđeno je da će sljedećeg kralja, Laja, ubiti njegov vlastiti sin. Ovo je bila kazna za zločin: jednom je Lai oteo sina od čovjeka. Kada se njemu i njegovoj ženi Jokasti rodio sin, otac je naredio da se novorođenče bace u ponor, da ga pojedu divlje zvijeri.
Ali pastiri su pronašli bebu, podigli ga i nazvali mu Edip. Ne znajući ko su mu roditelji, Edip je došao u Tebu i ubio Laja u uličnoj tuči.
Tada je samo gradu prijetila Sfinga, čudovište. Sfinga je pravila zagonetke, a kada ih ljudi nisu pogodili, on ih je proždirao. Edip je pogodio zagonetku Sfinge: "Ko hoda ujutro u četiri, popodne u dva, a uveče u tri?" Odgovor bio: „Čovek.“ Sfinga se bacila sa litice, a Edip je spasao grad, postao njegov kralj, oženio se udovicom kraljicom Jokastom, ne znajući da mu je to majka, imali su decu, nekoliko sinova i ćerku Antigonu.
Kada se kasnije saznala istina, Jokasta se objesila, ne mogavši da podnese sramotu. Edip mu je od tuge iskopao oči i napustio Tebu. Postao je prosjak i putovao sa svojom kćerkom Antigonom, koja mu je bila vodič. Niko od druge djece nije htio da ga slijedi. Edip je umro u siromaštvu, a Antigona se vratila u Tebu.
Edipovi sinovi su se međusobno sporili, a kada je jedan od njih ubijen, njegova sestra Antigona ga je po običaju sahranila, uprkos strogoj zabrani drugog brata. U staroj Grčkoj, ostavljanje osobe bez sahrane smatralo se najgorim ismijavanjem. Kako bi spriječila da na nju padne sramna kazna koju je obećao drugi brat, Antigona je dobrovoljno izvršila samoubistvo.
| " |
8. RAZRED
CIKLUSI STAROGRČKIH MITOVA
THEBANE CYCLE
(skraćeno)
Edipus. Njegovo djetinjstvo, mladost i povratak u Tebu
Kralj Tebe, Kadmov sin, Polidor, i njegova žena Njuktidi imali su sina Labdaka, koji je nasledio vlast nad Tebom. Sin i nasljednik Labdaka bio je Lai. Laj je oteo malog Pelopovog sina, Krisipa, i odveo ga u Tebu. Ljuti i tužni otac je prokleo Laja, au svojim kletvama poželio je da bogovi kazne otmičara njegovog sina uništavanjem njegovog vlastitog Sina. Laj je oženio Menokejinu kćer Jokastu. Lai je dugo živeo mirno u Tebi i samo ga je jedna stvar uznemirila: nije imao dece. Konačno, Lai je odlučio da pita boga Apolona o razlogu bezdjetnosti. Odličan odgovor dala je Apolonova sveštenica, Pitija Laju. Ona je rekla:
Sine Labdakov, hoćeš li imati sina, ali znaj da ćeš poginuti od ruke svoga sina.
Užas je obuzeo Laja. Dugo je razmišljao kako da izbegne zapovest neumoljive sudbine; konačno je odlučio da će ubiti svog sipa čim se rodi.
Ubrzo je, zaista, Lai dobila sina. Okrutni otac je pozvao roba i naredio mu da ostavi bebu u šumi na padini Kifero - pa da ga tamo divlje životinje raskomadaju. Ali rob se sažali na dijete i potajno dade dječaka robu korintskog kralja Poliba. Rob je odveo dječaka kralju Polibu, koji je odlučio da ga odgoji za svog nasljednika. Kralj Polib je dječaku dao ime Edip po otečenim nogama od rana.
Tako je Edip odrastao sa Polibom i njegovom ženom Meropom. Sam Edip ih je smatrao svojim roditeljima. Ali jednog dana Edip ih je dugo nagovarao da mu otkriju tajnu njegovog rođenja. Ali ni Polib ni Meropa mu ništa nisu rekli. Tada je Edip odlučio da ode u Delfe i tamo da otkrije tajnu svog rođenja. Ozareni Apolon mu je odgovorio kroz usta proricateljice Pitije:
Edipuse, strašna je tvoja sudbina! Ubićeš oca, oženiš rođenu majku i iz ovog braka će se rađati deca, prokleta od bogova i omražena od svih ljudi.
Užas je obuzeo Edipa. Kako može izbjeći zlu sudbinu? Uostalom, proročište nije imenovalo njegove roditelje. Edip je odlučio da ostane vječno plavi - Kachem bez porodice, bez plemena, bez domovine.
Edip je napustio Delfe kao beskućnik lutalica. Na ovom putu Edip je sreo kola u kojima se vozio sijed, veličanstven starac. Herald je zamahnuo bičem prema njemu. Ljuti Edip je udario heralda i htio je da prođe pored kočije kada je starac mahnuo štapom i udario Edipa po glavi. Edip se naljutio, u ljutnji je udario starca štapom tako da je ovaj pao mrtav leđima na zemlju. Edip je pojurio do pratnje i sve ih pobio. Edip je ubio, ne znajući, svog oca Laja. Na kraju krajeva, ovaj starac je bio Lai.
Edip je mirno hodao dalje. Smatrao je sebe nevinim za ubistvo: uostalom, nije napao prvi, jer se samo branio. U Tebi je vladalo veliko malodušje. Dve nevolje pogodile su grad Kadmo. Užasna Sfinga, potomak Tifona i Ehidne, nastanila se u blizini Tebe na planini Efingion i tražila sve više žrtava, a onda je jedan rob donio vijest da je kralja Laja ubila neka nepoznata osoba. Edip je odlučio da ih izvuče iz nevolje; odlučio je da sam ode do Sfinge.
Sfinga je bila strašno čudovište sa glavom žene, sa telom ogromnog lava, sa šapama naoružanim oštrim lavljim kandžama i sa ogromnim krilima. Bogovi su odlučili da će Sfinga ostati u Tebi dok neko ne riješi njenu zagonetku. Mnogi hrabri Tebanci pokušali su spasiti Tebu od Sfinge, ali su svi Noni poginuli.
Edip je došao do Sfinge, ponudio mu je svoju zagonetku:
Recite mi ko hoda na četiri noge ujutro, dvije poslijepodne i tri uveče? Nijedno od svih stvorenja koja žive na zemlji se ne mijenja kao on. Kada hoda na četiri noge, tada ima manje snage i kreće se sporije nego u drugim vremenima.
I nijednog trenutka Edip nije razmišljao i odmah je odgovorio:
To je muškarac! Kad je bila, dok je još bilo jutro njenih godina, bila je slaba i polako je puzala na sve četiri. Danju, odnosno u odraslom dobu, on hoda na dvije noge, a uveče, odnosno u starosti, ona oronu i, kad joj je potrebna podrška, uzima štaku; onda hoda na tri noge.
Tako je Edip riješio zagonetku Sfinge. A Sfinga je, mašući krilima, jurnula sa litice u more. Bogovi su odlučili da Sfinga umre ako neko pogodi njenu zagonetku. Tako je Kdip oslobodio Tebu nevolje.
Kada se Edip vratio u Tebu, Tebanci su ga proglasili kraljem, ali još ranije je to postavio Kreont, koji je vladao umjesto ubijenog Laja, kralj Tebe bi trebao biti taj koji će ih spasiti od Sfinge. Pošto je vladao u Tebi, Edip se oženio udovicom Laja Jokaste i dobio od nje dve kćeri i dva sina. Tako je ispunjen drugi dekret sudbine: Edip je postao muž svoje majke, a od nje su se rodila njegova djeca.
Edip u Tebi
Proglašen kraljem od naroda, Edip je mudro vladao u Tebi.
A onda je velika nesreća zadesila Tebu. Bog strijelac Apolon poslao je strašnu pošast u Tebu. Izgubio je građane i stare i male. Gomila građana došla je kralju Edipu da ga zamoli da im pomogne, da ih nauči kako da ostvare te nevolje koje prijete smrću. Sam Edip je već poslao Jokastinog brata Kreonta u Delfe da pita Apolona kako da se riješi nevolja.
Apolon je naredio da se protjera onaj koji je svojim zločinom donio ove nevolje u Tebu. Ali kako pronaći onoga koji je ubio Laja? Edip je odlučio da pronađe ubicu po svaku cenu. Dovode slepog gatara Tiresiju. Šta može reći prediktor? Da, on poznaje ubicu, ali ne može ga imenovati. Ali Edip je tražio odgovor. Tiresija se dugo opirao, dugo ne želi da imenuje ubicu, ali na kraju kaže:
Ti si sam, Edipuse, ubica kojeg tražiš! Ne znajući, oženio si onog koji je svakome od nas draži, oženio si svoju majku.
Edip je bio strašno ljut na Tireziju kada je čuo ove riječi. Mirno sluša ljutnje kralja Tiresiju. On zna da Edip, iako je vidio, ipak ne vidi sve zlo koje, nesvjesno, stvara. Tiresija se ne boji nikakvih prijetnji; hrabro kaže Edipu da je ubica ovdje ispred njega. Građani Tiresije su slušali užasnuto.
A Edip, pun gnjeva, optužuje Kreonta da je Tireziju naučio da tako govori. Dolazi i Jokasta; Edip pita Jokastu kako je Laj ubijen, i kako je njegov jedini sin Laj bačen u šumu na obroncima Kitarona. Jokasta mu sve govori.
Oh Zeuse! uzviknu Edip. - Zašto si odlučio da me osudiš!
O, zar zaista nisam ja mogao vidjeti, nego slijepi Tiresija!
Edip takođe pita za roba koji je pobegao, gde se nalazi, da li je još živ, i saznaje da taj rob čuva stada na padini Cithaerona. Ali on kaže Edipu da Polib nije njegov otac, da je on sam doveo Korinu kralju - njegovo malo dijete, a njegov pastir mu je dao kralj Laj. Sa užasom Edip sluša glasnika, strašna istina postaje sve jasnija i jasnija. U strahu, pastir priznaje da je dječak kojeg je jednom dao glasniku bio sin Laija, kojeg je njegov otac osudio na smrt; i bilo mu je žao nesrećnog deteta.<...>
U očaju, Edip odlazi u palatu. On je ubica svog oca, muž svoje majke, njegova djeca su i djeca i braća po majci. Jokasta nije mogla da izdrži sav užas, izazvala je smrt. Lud od tuge, Edip je otrgnuo kopče s Jokastine odjeće i svojim vrhovima iskopao sebi oči.
Edipova smrt
Kreont nije odmah otjerao Edipa iz Tebe.<...>Slijepi, oronuli Edip je otišao u izgnanstvo u stranu zemlju. Nakon dugog lutanja, Edip je konačno došao u Atiku, u grad Atinu.<...>
A Edip, saznavši da se nalazi u svetom gaju Eumenida, shvati da njegov posljednji čas, kraj svih njegovih patnji, nije daleko.<...>U međuvremenu, građani Colonasa žure u Eumenides Grove da saznaju ko se usudio da uđe u njega. Pred njima je Edip! Ne, kolonisti ne mogu dozvoliti da Edip ostane ovdje, oni se boje gnjeva bogova. Konačno, Edip traži od građana da sačekaju barem do dolaska Tezeja. Neka kralj Atene odluči, Edip može ostati ovdje, i on mora biti protjeran odavde.
Stigla je Ismene. Edip se raduje što vidi Ismenu, sada su uz njega njegove kćeri, njegova vjerna pratilja i pomoćnica Antigona i Ismena, koja nikada nije zaboravila svog oca i stalno mu je slala vijesti iz Tebe. A Ismena je tražila Edipa da prevede veoma tužnu vijest: Edipovi sinovi su prvi put zajedno vladali u Tebi. Ali najmlađi sin, Eteokle, sam je preuzeo vlast i proterao svog starijeg brata Polinika iz Tebe.<...>Edip ne želi da bude na strani ni jednog ni drugog sina; ljut je na svoje sinove.
Ne zato što su želju za moći stavili iznad dužnosti djece u odnosu na oca.
Tezej pozdravlja Edipa i obećava mu zaštitu. Edip se zahvaljuje Tezeju i obećava mu svoju zaštitu. A Edip sada nije suđen da ovdje nađe mir. Kreont pokušava nagovoriti Edipa da pođe s njim; nagovara ga da ode u Tebu i obećava mu da će tamo mirno živjeti u krugu svojih rođaka, okružen njihovim brigama. Ali Edipova volja je neuništiva. Da, on ne veruje Kreontu.
Vidjevši Edipovu nefleksibilnost, Kreont mu počinje prijetiti da će natjerati Edipa da pođe s njim u Tebu.<...>Tezej je ogorčen Kreontovim nasiljem. Tezej zna da se bezakonje neće tolerisati u Tebi. Sam Kreont sramoti svoj grad i svoju zemlju; iako ima godina, ponaša se kao ludi mladić.<...>Kreont je poslušao Tezejev zahtjev i ubrzo je stariji Edip već grlio svoje kćeri i zahvaljivao velikodušnom kralju Atene, zazivajući od njega blagoslov bogova.
Čuvši da je Polinik ovdje, Antigona zamoli svog oca da ga sasluša, iako ga je ozbiljno uvrijedio. Edip pristaje da sasluša svog sina, a Tezej ga slijedi. Antigona traži od brata da kaže ocu zašto je došao; sigurna je da neće ostaviti Edipa bez odgovora od svog sina. Polinik je ispričao kako ga je njegov mladi brat istjerao iz Tebe, kako je otišao u Argos, oženio se tamo kćerkom Adrastom i našao pomoć da bratu oduzme vlast koja mu po pravu pripada kao najstarijem!<...>
Edip ne sluša svog sina. Molim te ne diraj.<...>Polinik je otišao ne tražeći oprost i zaštitu od oca, otišao ne poslušavši Antigonine zahtjeve da se vrati u Argos i ne započne rat koji je prijetio smrću njemu, njegovom bratu i Tebi.
Već je bilo blizu novije vrijeme Edipus. Užurbano je došao u gaj Eumenides Tezej. Čuvši njegov glas, Edip je rekao:
Čuvajte ovu tajnu i otkrijte je svom najstarijem sinu u trenutku smrti, i neka je prenese svom nasljedniku. Idemo, Tezeje, idemo, djeco! Sada ću ja, slijepac, biti tvoj vodič, a Hermes i Persefona će me voditi.
Djeco, od danas više nećete imati oca. Bog smrti Tanat me je već zauzeo. Neće biti vaša dužnost da se brinete o meni.<...>
Sedam protiv Tebe
Kada je slijepi Edip protjeran iz Tebe, njegovi sinovi i Kreont podijelili su vlast među sobom. Svaki od njih je trebao redom vladati godinu dana. Eteokle nije htio dijeliti vlast sa svojim starijim bratom Polinikom, protjerao je brata sa sedam kapija Tebe i sam preuzeo vlast u Tebi. I Polinik je otišao u Argos, gde je vladao kralj Adrast.
Kralj Adrast je došao iz porodice Amifaonida. Kada su se dva junaka, veliki gatar Melampod i Byant, sinovi heroja Amífaona, oženili kćerima kralja Projta.<...>U Melampodu je bio sin Antifat, u Anti-fati - Oikl, a u Oikli - Amphiarai. Byanta je imao sina Tala, a djeca su mu bila Adrast i Erifila. Kada su potomci Melampoda i Bianta, Adrastus i Amfiarai, sazreli, među njima je izbila svađa.<...>
Polinik je došao kasno u noć u palatu kralja Adrasta, nadajući se da će od njega naći zaštitu i pomoć. U palači je Polinik sreo sina Oineusa, Tidejevog heroja, koji je, ubivši svog strica i rođake u svojoj domovini, također pobjegao u Argos. Izbila je žestoka svađa između dva heroja. Nemirni Tydeus, ne tolerišući ničije prigovore, zgrabio je svoje oružje. Polinejs je takođe, sakrivši se iza štita, izvukao svoj mač. Heroji su jurili jedni na druge. Adrast se sjetio predviđanja koje mu je dalo proročište da će svoje kćeri dati za lava i vepra. Žurno je razdvojio junake i kako je goste vodio u svoju palatu. Ubrzo je kralj Adrast dao svoje kćeri: jednu, Dezilu, za Polinika, drugu, Argeju, za Tideja.
Pošto su postali Adrastovi zetovi, Polinik i Tidej počeli su da traže od njega da im vrati vlast u njihovoj domovini. Adrast je pristao da im pomogne, ali je postavio uslov da u pohodu učestvuje i Amfijaraj, moćni ratnik i veliki gatar.
Odlučeno je da se prvo preseli na sedam kapija Tebe. Amfijaraj je pozvao da učestvuje u ovom pohodu, jer je znao da heroji započinju ovaj pohod protiv volje bogova. On, miljenik Zevsa i Apolona, nije želeo da naljuti bogove kršeći njihovu volju. Bez obzira na to kako je Tidej uvjerio Amfijaraja, on je čvrsto ostao pri svojoj odluci. Tydeus je planuo nesavladivim gnjevom, heroji bi zauvijek postali neprijatelji da ih Adrast nije izmirio. Kako bi ipak natjerao Amfijaraja da učestvuje u pohodu, Polinik je odlučio pribjeći trikovima. Odlučio je da privoli Erifilu na svoju stranu kako bi ona natjerala Amfijaraja da krene protiv Tebe. Znajući za pohlepu Erifile, Polinik je obećao da će joj dati dragocenu ogrlicu Harmonije, žene prvog kralja Tebe, Kadma. Bila je zavedena dragocjenim darom Erifila i odlučila je da njen suprug učestvuje u kampanji. Amphiaraus nije mogao odbiti, jer se i sam jednom zakleo da će se povinovati svim Erifilinim odlukama. Tako je poslala Erifil u sigurnu smrt svog muža, iskušana dragocjenim zrncima; nije znala da ogrlica donosi velike nevolje onome ko je posjeduje.
Mnogi heroji su pristali da učestvuju u ovoj kampanji.<...>
Vojska je krenula u pohod.<...>Nemejska vojska je sretno stigla.<...>
Prolazeći kroz klisure šumovitog Cithaerona, vojska je stigla do obala Asopa, do zidina sedam kapija Tebe. Vođe opsade nisu odmah započele. Odlučili su poslati Tideja u Tebu na pregovore i opkoljene. Stigavši u Tebu, Tidej je zatekao plemenite Tebance na gozbi u Eteoklu. Tebanci nisu poslušali Tideja, niko ga je, smijući se, pozvao da učestvuje u gozbi. Tidej je bio ljut i, uprkos činjenici da je bio sam u krugu neprijatelja, izazvao ih je na dvoboj i svakog porazio, jer je Atena Palada pomogla svom favoritu. Bes je obuzeo Tebance, odlučili su da unište velikog heroja. Poslali su pedeset mladića, predvođenih Meontom i Likofonom, u zasedu Tideja dok se vraćao u logor opsadnika. I Tydeus nije umro ovdje, on je pobio sve mladiće, samo je Meont pušten na slobodu po nalogu bogova kako bi Meont mogao obavijestiti Tebance o Tydeusovim podvizima.
Nakon toga se još više razbuktalo neprijateljstvo između junaka koji su došli iz Arga i Tebanaca.<...>
Moćni Tydeus stajao je sa svojim odredom na Proitisovim vratima, žedan krvi poput divljeg zmaja.<...>Amfiarai je znao da će potomci prokleti učesnike ove kampanje. Amfijaraj je takođe znao da će i on sam pasti u borbi i da će neprijateljska zemlja Teba progutati njegov leš. Na Amfijarovom štitu nije bilo amblema. Posljednju, sedmu kapiju opsjedao je Polinik. Na njegovom štitu je bila boginja koja je vodila naoružanog heroja, a natpis na štitu je glasio: "Vodim ovog muža nazad u njegov grad i u kuću njegovih roditelja." Sve je bilo spremno za juriš na neosvojive zidine Tebe.
Tebanci su se takođe pripremali za bitku.<...>Među tebanskim junacima bio je i moćni Posejdonov sin, nepobedivi Periklimen.
Prije početka bitke, Eteokle je pitao gatara Tiresiju o ishodu bitke. Tiresija je obećao pobjedu samo ako bude žrtvovan Aresu (koji je još uvijek ljut jer je ubio zmiju koju mu je posvetio Kadmo), sinu Kreonta Menokeja. Mladić Menokey mu je probio grudi mačem. Tako je Kreontov sin umro: dobrovoljno se žrtvovao da bi spasio svoju rodnu Tebu.
Sve je obećavalo pobjedu Tebancima. Ljuti Ares je bio milostiv, bogovi su na strani Tebanaca, koji ispunjavaju volju i vode računa o znaku bogova. I Tebanci nisu odmah pobijedili.<...>
Pao, opsjedajući Tebu i mladog Partenopaja; moćni Periklimen bacio mu je sa zida na glavu ogroman kamen veličine stene. Ovaj kamen je Partenopajevu razbio glavu, on je pao mrtav na zemlju. Argivci su se povukli ispod zidina: bili su uvjereni da neće zauzeti Tebu na juriš. Sada su Tebanci mogli da se raduju: zidovi Tebe stajali su nepomično.<...>
Kao dva divlja lava koja se bore za plijen, tako su se braća sukobila u žestokom dvoboju. Pokriveni štitovima, oni se bore, gledajući jedni druge mrskim očima. Ovdje se Eteokle spotaknuo, sada je bacio Polinikino koplje na svog brata i ranio ga u bedro.<...>Zatvorivši svoje štitove, braća se bore; obojica su ranjeni, oružje krvavo. Eteokle je brzo odstupio; Polinik, koji to nije očekivao, podigao je štit, a brat mu je u tom trenutku zario mač u stomak. Polinik je pao na zemlju, krv je šiknula kao rijeka iz strašne rane, oči su mu se zamaglile mrakom smrti. Proslavio pobjedu Eteokla; dotrčao je do ubijenog brata i htio da mu izvadi oružje. Sakupivši poslednju snagu Polinika, ustao je i udario svog brata mačem u grudi; sa ovim udarcem, njegova duša je odletela u sumorno kraljevstvo Hada. Poput oborenog hrasta, Eteokle je pao mrtav na leš svog brata, a njihova krv se pomešala, preplavivši zemlju okolo. Tebanci i Argivci su sa užasom gledali na užasan kraj dvoboja braće.
Primirje između opkoljenih i opkoljenih nije dugo trajalo. Između njih je ponovo izbila krvava bitka. U ovoj bici, bogovi su doprinijeli Tebancima.<...>
Tebanci su porazili Argos, cijela njihova vojska je stradala kod Tebe. Amphiarai je takođe umro. Požurio je da pobegne u svojim kočijama, koje je vozio Baton. Progonili su ga moćni Periklimen. Periklimen je već sustizao velikog gatara, već je zamahnuo kopljem da ga pogodi, kada je iznenada bljesnula Zevsova munja i udario grom, zemlja se otvorila i progutala Amfijara sa njegovim ratnim kočijama. Od svih heroja samo je Adrast pobjegao. Odjahao je na svom konju Areionu, brz kao vjetar, i sklonio se u Atinu, odakle se vratio u Argos.
Tebanci su pobedili, Teba je spasena. Saznali su da su heroji Argosa, njihove žene i majke ostali nepokopani. Puni tuge, došli su s Adrastom u Atiku da mole kralja Tezeja da im pomogne u tuzi i natjeraju Tebance da im daju tijela mrtvih. U Eleuzini, u hramu Demetre, sreli su Majku Tereju i molili je da preklinje svog sina da zahtijeva da se predaju tijela aragoških ratnika.
Tezej je bio ljut. U Eleutherusu je naloženo sedam vatri, a na njima su spaljivani leševi vojnika. A leševi vođa su prebačeni u Eleuzinu i tamo spaljeni, a pepeo njihove majke i žene odnesen je u njihovu domovinu, u Argos.
U Eleusini je ostao samo pepeo Kapaneja, ubijenog munjom Zevsa. Svetinja je bila Kapanejev leš, jer ga je ubio sam Gromovnik. Atinjani su zapalili ogromnu vatru i položili na nju leš Kapaneja. Kada je vatra počela da se rasplamsava i vatreni jezici dotaknu leš heroja, žena Kapaneja, prelepa ćerka Ifite Evadne, dođe u Eleusinu. Nije mogla da podnese smrt svog voljenog muža. Obukavši luksuznu pogrebnu odeću, popela se na stenu koja je visila iznad same vatre i odatle se bacila u vatru. Tako je Evadne umrla, a njena senka se spustila zajedno sa senkom njenog muža u mračno kraljevstvo Hada.
Kampanja Epigona
Prošlo je deset godina od pohoda sedmorice na Tebu. Za to vrijeme sazreli su sinovi heroja koji su umrli u blizini Tebe. Odlučili su da se osvete Tebancima za poraz njihovih očeva i krenuli su u novi pohod. Ovom pohodu su prisustvovali: Aigialei, Adrastov sin; Alkmeon, sin Amfijarajev: Diomed, Tidejev sin; Fesander, sin Polinike; Gospođica, sin Partenopaeusa; Stenelus, sin Kapanejev; Polidor, sin Hipomedona i Eurijala, Menestejev sin.
Delfsko proročište je predskazalo pobedu epigonima ako u ovom pohodu učestvuje Alkmeon, sin Amfijarajev.
Fesander, sin Polinike, preuzeo je obavezu da ubijedi Alkmeona da ne odbije da učestvuje u kampanji. Alkmeon je dugo oklevao. Kao i njegov otac Polinik, Fesander je odlučio potražiti pomoć od Erifile, majke Alkmeona. Vdr ju je podmitio dajući joj dragocjenu odjeću Kadmove i Harmonijeve žene, koju je sama Palada Atena tkala za nju. Erifila je bila zavedena odjećom, kao što ju je jednom zavela ogrlica Harmonije, i insistirala je da Alkmeon i njegov brat Amfiloh učestvuju u pohodu.
Vojska epigona je krenula iz Argosa. Diomed, Tidejev sin, izabran je za vođu vojske, ravan svom ocu po svojoj snazi i hrabrosti. Radosni junaci krenuli su u pohod, željni osvete svojih roditelja.
U Potniji, blizu Tebe, pitali su proročište Amfijaraja o posljedicama pohoda. Proročište im je odgovorilo da vidi Alkmeona, naslednika Amfijarajeve slave, koji ulazi na vrata Tebe kao pobednik. Epigoni će pobediti. Samo Aigialeus, Adrastov sin, koji je pobjegao tokom prvog pohoda, će poginuti.
Konačno je stigla vojska epigona sedam kapija Tebe. Opustošivši svu okolinu, epigoni su započeli opsadu grada. Tebanci su izašli na polje pod vođstvom svog kralja Laodamanta, bijesnog Eteokleovog sina, da odbiju opsade sa zidina. Uslijedila je krvava bitka. U ovoj bici, Aigialei je poginuo, ubijen od Laodamantovog koplja, ali je Laodamanta ubio i Alkmeon. Poraženi su bili Tebanci i sklonili su se iza neosvojivih zidina Tebe.
Poraženi Tebanci započeli su pregovore sa opsadnicima, a noću su, po Tirezijinom savjetu, tajno od opsadnika, istjerali iz Tebe sa svim ženama i djecom. Otišli su na sjever u Tesaliju. Nakon dugog putovanja, Tebanci su stigli do Hestiotida u Tesaliji i tamo se nastanili.
Teba, koju su zauzeli epigoni, bila je uništena. Epigoni su se srećno vratili u svoju domovinu. I Fersander, sin Polinik, počeo je vladati u Tebi, obnavljajući ih.
Tekstovi su dati prema M.A. Kuhn.
Legende i mitovi antičke Grčke
