Ocjena suvremenika Turgenjevljevog romana "Očevi i sinovi" u književnoj kritici. Ocjena romana I.S. Turgenjev "Očevi i sinovi" u ruskoj kritici (metoda studije slučaja) Očevi i sinovi u procjeni kritike

Nazad napred

Pažnja! Pregled slajda je samo u informativne svrhe i možda neće predstavljati puni obim prezentacije. Ako ste zainteresovani za ovaj rad, preuzmite punu verziju.

Ciljevi lekcije:

• obrazovni
- generalizacija znanja stečenog proučavanjem djela. Otkriti stav kritičara o romanu I.S. Turgenjev "Očevi i sinovi", o liku Evgenija Bazarova; stvaranje problemska situacija ohrabriti učenike da izraze svoje gledište. Formirati sposobnost analize teksta kritičkog članka.
• Obrazovni
- pomoći učenicima da razviju vlastitu tačku gledišta.
• Obrazovni
- formiranje vještina grupnog rada, javnog nastupa, sposobnosti odbrane svog gledišta, aktiviranje kreativnih sposobnosti učenika.

Turgenjev nije imao pretenzije i drskosti
stvoriti roman
sve vrste pravaca;
poštovalac večne lepote,
imao je ponosan cilj u temporalu
ukazuju na večnost
i napisao roman koji nije progresivan
i ne retrogradno, već,
da tako kažem, uvek.

N. Strakhov

Danas mi, završavajući rad na Turgenjevljevom romanu "Očevi i sinovi", moramo odgovoriti najviše glavno pitanje koja uvijek stoji pred nama, čitaocima, koliko su duboko prodrli u autorovu namjeru, da li su mogli razumjeti njegov stav prema centralni lik, i na uvjerenja mladih nihilista.

Razmotrite različite tačke gledišta o Turgenjevljevom romanu.

Pojava romana postala je događaj u kulturnom životu Rusije, i to ne samo zato što je to bila divna knjiga divnog pisca. Oko nje su uzavrele strasti, nikako književne. Nedugo prije objavljivanja, Turgenjev je prekinuo odnose s Nekrasovim i odlučno se razišao s urednicima Sovremennika. Svaki govor pisca u štampi njegovi nedavni drugovi, a sada protivnici, doživljavali su kao napad na krug Nekrasova. Stoga su očevi i djeca našli mnogo posebno izbirljivih čitalaca, na primjer, u demokratskim časopisima Sovremennik i Ruska reč”.

Govoreći o napadima kritike Turgenjeva na njegov roman, Dostojevski je napisao: „Pa, dobio ga je za Bazarova, nemirnog i čežnjivog Bazarova (znak velikog srca), uprkos svom njegovom nihilizmu.

Rad se izvodi u grupama, uz upotrebu futrole za nastavu. (vidi prilog)

1 grupa radi sa slučajem na članku Antonovich M.A. "Azmodej našeg vremena"

Među kritičarima bio je i mladi Maksim Aleksejevič Antonovič, koji je radio u redakciji Sovremennika. Ovaj publicista postao je poznat po tome što nije napisao nijednu pozitivnu kritiku. Bio je majstor razornih članaka. Jedan od prvih dokaza ovog izuzetnog talenta bila je kritička analiza "Očeva i sinova"

Naslov članka preuzet je iz istoimenog romana Askočenskog, objavljenog 1858. godine. Glavni junak knjige - izvjesni Pustovcev - hladni i cinični negativac, pravi Asmodeus - zli demon iz jevrejske mitologije, zaveo je Mari, glavnog lika, svojim govorima. Sudbina glavnog junaka je tragična: Marie umire, Pustovtsev se ubio i umro bez pokajanja. Prema Antonoviču, Turgenjev se prema mlađoj generaciji odnosi sa istom nemilosrdnošću kao i Askočenski.

2 grupa radi sa futrolom prema članku D. I. Pisarev "Očevi i sinovi", roman I. S. Turgenjeva.

Uvodno izlaganje nastavnika prije nastupa učenika.

Istovremeno sa Antonovičem, Dmitrij Ivanovič Pisarev je odgovorio na Turgenjevljevu novu knjigu u časopisu Russian Word. Vodeći kritičar Ruske riječi rijetko se čemu divio. Bio je pravi nihilista - rušilac svetinja i temelja. On je bio samo jedan od onih mladih (samo 22 godine) ljudi koji su se ranih 60-ih odrekli kulturne tradicije očevi i propovijedali korisne, praktične aktivnosti. Smatrao je nepristojnim govoriti o poeziji, muzici u svijetu u kojem mnogi ljudi doživljavaju bolove gladi! 1868. apsurdno je umro: utopio se dok je plivao, a nikada nije stigao da postane odrastao, kao Dobroljubov ili Bazarov.

Grupa 3 radi sa slučajem sastavljenim od odlomaka iz Turgenjevljevih pisama Slučevskom, Hercenu.

Omladina sredinom 19. veka bila je u položaju sličnom vašem današnjem. Starija generacija se neumorno bavila samootkrivanjem. Novine i časopisi bili su puni članaka da je Rusija u krizi i da su joj potrebne reforme. Krimski rat je izgubljen, vojska je osramoćena, zemljoposednička privreda je propala, obrazovanje i pravni postupci su morali da se ažuriraju. Da li je čudno što je mlađa generacija izgubila povjerenje u iskustvo svojih očeva?

Razgovor na:

Ima li pobjednika u romanu? Očevi ili djeca?

Šta je pijaca?

Postoji li danas?

Iz onoga što Turgenjev upozorava pojedinca i društvo?

Da li Rusiji trebaju Bazarovi?

Na tabli su riječi, što mislite kada su napisane?

(Samo smo mi lice našeg vremena!
U verbalnoj umetnosti nam duva rog vremena!
Prošlost je tesna. Akademija i Puškin su neshvatljiviji od hijeroglifa!
Baci Puškina, Dostevskog, Tolstoja i tako dalje. i tako dalje. sa parobroda modernog vremena!
Ko ne zaboravi svoju prvu ljubav neće znati ni poslednju!

Ovo je deo manifesta „Šamar javnom ukusu” iz 1912. godine, pa su ideje koje je Bazarov izneo našle svoj nastavak?

Sumiranje lekcije:

“Očevi i sinovi” je knjiga o velikim zakonima bića koji ne zavise od čovjeka. Vidimo male u njoj. Beskorisno gnjaviti ljude na pozadini vječne, kraljevsko-smirene prirode. Čini se da Turgenjev ništa ne dokazuje, on nas uvjerava da je ići protiv prirode ludilo i svaka takva pobuna vodi u nevolje. Čovjek ne treba da se buni protiv onih zakona koje on ne određuje, već diktira... od Boga, po prirodi? Oni su nepromenljivi. Ovo je zakon ljubavi prema životu i ljubavi prema ljudima, prije svega prema svojim najmilijima, zakon težnje za srećom i zakon uživanja u ljepoti... U Turgenjevljevom romanu pobjeđuje ono što je prirodno: „Blutni“ Arkadije se vraća njegovom roditeljskom domu stvaraju se porodice, zasnovane na ljubavi, a buntovnog, okrutnog, bodljikavog Bazarova, i nakon njegove smrti, i dalje pamte i nesebično ga vole ostareli roditelji.

Ekspresivno čitanje završnog odlomka iz romana.

Domaći zadatak: Priprema za pisanje romana.

Literatura za nastavu:

1. I.S. Turgenjev. Odabrani spisi. Moskva. Fikcija. 1987
2. Basovskaya E.N. „Ruska književnost druge polovine 19. Moskva. "Olimp". 1998.
3. Antonovich M.A. "Azmodej našeg vremena" http://az.lib.ru/a/antonowich_m_a/text_0030.shtml
4. D. I. Pisarev Bazarov. "Očevi i sinovi", roman I. S. Turgenjeva http://az.lib.ru/p/pisarew_d/text_0220.shtml

Tek što se Turgenjevljev roman pojavio u svjetlu, odmah je počela izuzetno aktivna rasprava o njemu na stranicama štampe i jednostavno u razgovorima čitatelja. A. Ya. Panaeva je u svojim „Memoarima“ napisala: „Ne sećam se toga književno djelo napravila toliku buku i uzburkala toliko razgovora kao priča "Očevi i sinovi". Čitali su ih čak i ljudi koji nisu uzimali knjige iz škole.

Kontroverza oko romana (Panaeva nije sasvim precizno identifikovala žanr dela) odmah je dobila zaista žestok karakter. Turgenjev se prisjetio: „O očevima i sinovima sastavio sam prilično zanimljivu zbirku pisama i drugih dokumenata. Njihovo poređenje nije bez nekog interesa. Dok me jedni optužuju da vrijeđam mlađu generaciju, za zaostalost, za mračnjaštvo, obavještavaju me da mi “paljuju moje fotografske karte od smijeha prezira”, drugi mi, naprotiv, ogorčeno zamjeraju što sam se klanjao pred ovim vrlo mladim - kolenom.

Čitaoci i kritičari nisu uspjeli doći do konsenzusa: kakav je bio stav samog autora, na čijoj je strani - "očevi" ili "djeca"? Od njega su tražili precizan, precizan, nedvosmislen odgovor. A kako takav odgovor nije ležao "na površini", najviše je stradao sam pisac, koji svoj stav prema prikazanom nije formulisao sa željenom sigurnošću.

Na kraju su se svi sporovi sveli na Bazarova. "Sovremennik" je odgovorio na roman člankom M. A. Antonoviča "Asmodeus našeg vremena". Turgenjevljev nedavni raskid s ovim časopisom bio je jedan od izvora Antonovičevog uvjerenja da je pisac svoje novo djelo namjerno zamislio kao antidemokratski, da namjerava da udari na najnaprednije snage Rusije, da on, braneći interese „očeva“. ”, jednostavno oklevetao mlađu generaciju.

Obraćajući se direktno piscu, Antonovič je uzviknuo: „... Gospodine Turgenjev, niste znali kako da definišete svoj zadatak; umjesto da oslikavate odnos "očeva" i "djece", napisali ste panegirik za "očeve" i denuncijaciju "djece", a niste razumjeli ni "djecu" i umjesto denuncijacije izašli ste s klevetom .

U polemičkom žaru, Antonovič je tvrdio da je Turgenjevljev roman slab čak iu čisto umjetničkom smislu. Očigledno, Antonovič nije mogao (i nije želio) dati objektivnu ocjenu Turgenjevljevog romana. Postavlja se pitanje: da li je oštro negativno mišljenje kritičara izražavalo samo njegovo vlastito gledište ili je to bio odraz stava cijelog časopisa? Očigledno je Antonovičev govor bio programske prirode.

Gotovo istovremeno sa Antonovičevim člankom, na stranicama drugog demokratskog časopisa, Russkoe Slovo, pojavio se članak D. I. Pisareva "Baza-rov". Za razliku od kritičara Sovremenika, Pisarev je u Bazarovu video odraz najbitnijih osobina demokratske omladine. „Turgenjevljev roman“, tvrdio je Pisarev, „osim umjetničke ljepote, izuzetan je i po tome što pokreće um, navodi na razmišljanje... Upravo zato što je potpuno prožet najpotpunijom, najdirljivijom iskrenošću. Sve što je upisano najnoviji roman Turgenjev, osetio do poslednjeg reda; taj osjećaj probija volju i svijest samog autora i zagrijava objektivnu priču.

Čak i ako pisac ne osjeća posebne simpatije prema svom junaku, Pisarev se uopće nije postidio. Mnogo je važnije da su se raspoloženja i ideje Bazarova ispostavile iznenađujuće bliske i saglasne mladom kritičaru. Hvaleći snagu, nezavisnost, energiju u Turgenjevljevom junaku, Pisarev je prihvatio sve u Bazarovu, koji se zaljubio u njega - i preziran odnos prema umetnosti (tako je mislio i sam Pisarev), i pojednostavljene poglede na duhovni život osobe, i pokušaj shvatiti ljubav kroz prizmu prirodnih nauka.pogleda.

Ispostavilo se da je Pisarev prodorniji kritičar od Antonoviča. Po svaku cenu uspeo je da pravičnije proceni objektivno značenje Turgenjevljevog romana, da shvati da je u romanu „Očevi i sinovi“ pisac odao junaku „punu počast svog poštovanja“.

Pa ipak, i Antonovič i Pisarev su jednostrano, iako na različite načine, pristupili oceni „Očeva i sinova“: jedan je nastojao da precrta svako značenje romana, a drugom se Bazarov divio do te mere da je čak i učinio on je svojevrsni standard u ocjenjivanju drugih književnih pojava.

Nedostatak ovih članaka bio je posebno u tome što nisu pokušavali da shvate unutrašnju tragediju Turgenjevljevog junaka, rastuće nezadovoljstvo samim sobom, nesklad sa samim sobom. U pismu Dostojevskom, Turgenjev je zbunjeno napisao: „... Čini se da niko ne sumnja da sam pokušao da prikažem tragično lice u njemu - a svi tumače: zašto je tako loš? Ili zašto je tako dobar? materijal sa sajta

Možda je najmirniji i najobjektivniji stav prema Turgenjevljevom romanu bio N. N. Strakhov. Napisao je: „Bazarov se okreće od prirode; Turgenjev ga za to ne krivi, već samo crta prirodu u svoj njenoj ljepoti. Bazarov ne cijeni prijateljstvo i odriče se roditeljske ljubavi; autor ga ne kleveta zbog toga, već samo oslikava Arkadijevo prijateljstvo prema samom Bazarovu i njegovu sretnu ljubav prema Katji... Bazarov... je poražen ne od osoba i ne od životnih nesreća, već od same ideje ​ovaj život.

Dugo se primarna pažnja poklanjala društveno-političkim problemima djela, oštrom sukobu raznočineca sa svijetom plemstva, itd. Vremena su se mijenjala, čitaoci su se mijenjali. Pred čovječanstvom su se pojavili novi problemi. I Turgenjevljev roman počinjemo da percipiramo već s visine istorijsko iskustvo, koji smo dobili po veoma visokoj ceni. Više nas zanima ne toliko odraz u djelu konkretne istorijske situacije, koliko postavljanje u njoj najvažnijih univerzalnih pitanja, čija se vječnost i aktuelnost posebno oštro osjećaju tokom vremena.

Roman "Očevi i sinovi" vrlo brzo je postao poznat u inostranstvu. Već 1863. pojavio se u francuskom prijevodu s predgovorom Prospera Meriméea. Ubrzo je roman objavljen u Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Sjevernoj Americi. Već sredinom XX veka. izvanredan njemački pisac Thomas Mann je rekao: „Kada bih bio prognan na pusto ostrvo i mogao sa sobom ponijeti samo šest knjiga, onda bi Turgenjevljevi očevi i sinovi sigurno bili među njima.“

Niste pronašli ono što ste tražili? Koristite pretragu

Na ovoj stranici materijal o temama:

• zadaci na više nivoa zasnovani na romanu očevi i sinovi
• pisareva kritika romana očevi i sinovi ukratko
• pisarev o romanu citati očeva i sinova
• komentari kritičara o romanu očevi i sinovi
• struktura književnog romana očevi i sinovi

UVOD

1. Pisarev na Bazarovu

2. BAZAROV U OČIMA ANTONOVIČA

3. SLIKA BAZAROVA U KRITICI STRAKOVA, ANNENKOVA, HERCENA

ZAKLJUČAK

SPISAK KORIŠĆENE LITERATURE

Izvod iz teksta

Postao je prekretnica u istoriji nacionalne samosvesti: otkrio je i razotkrio fenomene ruske stvarnosti. Objavljivanje romana izazvalo je buru kritika. Najviše nas zanimaju ocjene koje su dali savremenici I.

Godine 1860. Tolstoj je počeo pisati roman Dekabristi, zamišljen kao priča o decembristu koji se vraća iz izgnanstva. Upravo je ovaj roman poslužio kao početak stvaranja "Rata i mira". Dekabristička tema je u ranoj fazi rada odredila kompoziciju zamišljenog monumentalnog djela o gotovo poluvjekovnoj istoriji ruskog društva.

Teorijska osnova studije bili su članci kritičara M.A. Antonovich, D.I. Pisareva, N.N. Strakhova, M.N. Katkova; radovi o delu Turgenjeva predrevolucionarnih (S.A. Vengerov) i modernih (Yu.V. Lebedev, V.M. Marković, E.G. Stepanov, S.E. Šatalov, itd.) književnih kritičara.

Apstraktni rad se sastoji od uvoda, dva poglavlja, zaključka i liste literature. Prvo poglavlje ukazuje na karakteristike religiozno-filozofske kritike na prelazu iz 19.

2. stoljeća, drugo poglavlje posvećeno je razmatranju pitanja u čemu je posebnost i originalnost djela V.V. Rozanov "Legenda o velikom inkvizitoru", kao i ideje V.V. Rozanov, koju je on izrazio u ovom radu.

Spisak izvora informacija

Antonovich M.A. Asmodeus našeg vremena // Antonovich M.A. Odabrani članci. M., 1998. T.1.

2. Arkhipov V.A. To kreativna istorija roman I.S. Turgenjeva "Očevi i sinovi". M., 1995.

3. Herzen A.I. Još jednom Bazarov // Herzen A.I. Kompletan sastav spisa. M., 1997. Tom 2

4. Mann Yu Bazarov i drugi. M., 1998.

5. Pisarev D.I. Bazarov // Pisarev D.I. Odabrani spisi. M., 1994. T.1.

6. Roman I.S. Turgenjev "Očevi i sinovi" u ruskoj kritici. M., 1996.

7. Strakhov N.N. I. S. Turgenjev. "Očevi i sinovi". M., 1994.

bibliografija

Mnogi ljudi, čitajući članak kritičara o određenom djelu, očekuju da će čuti negativne izjave o radnji djela, njegovim likovima i autoru. No, uostalom, sama kritika podrazumijeva ne samo negativne sudove i naznake nedostataka, već i analizu samog djela, njegovu raspravu kako bi se ono ocijenilo. Dakle književna kritika podvrgnut radu I. S. Turgenjeva. Roman "Očevi i sinovi" pojavio se u "Ruskom biltenu" marta 1862. godine, nakon čega su u štampi počele burne rasprave o ovom djelu. Mišljenja su bila različita

Jedno od najkritičnijih gledišta izneo je M. A. Antonovič, koji je objavio svoj članak „Asmodej našeg vremena“ u martovskom broju Sovremennika. U njemu je kritičar negirao "Očeve i sinove". umjetničke zasluge. Bio je veoma nezadovoljan Turgenjevljevim romanom. Kritičar je optužio autora da kleveta mlađu generaciju, rekao je da je roman napisan da zamjeri i pouči mlađu generaciju, te se radovao što je pisac konačno otkrio svoje pravo lice – lice protivnika napretka. Kako je napisao N. N. Strakhov, "cijeli članak otkriva samo jedno - da je kritičar veoma nezadovoljan Turgenjevim i da smatra svojom svetom dužnošću i svakog građanina da ne pronađe ništa dobro ni u njegovom novom, niti u svim prethodnim radovima."

Sam N. N. Strakhov se poziva na roman "Očevi i sinovi" sa pozitivnu stranu. On kaže da se „roman čita s pohlepom i izaziva takvo interesovanje, koje, može se slobodno reći, nije izazvalo nijedno drugo Turgenjevljevo delo“. Kritičar napominje i da je "roman toliko dobar da čista poezija, a ne strane misli, pobjedonosno dolazi do izražaja, a upravo zato što ostaje poezija, može aktivno služiti društvu". Ocjenjujući samog autora, Strahov primjećuje: „I. S. Turgenjev je primjer pisca obdarenog savršenom pokretljivošću i, istovremeno, dubokom osjećajnošću, dubokom ljubavlju prema savremenom životu.Turgenjev je ostao vjeran svom umjetničkom daru: ne izmišlja, već stvara, ne izobličava, ali samo osvjetljava njegove figure, on je dao meso i krv onome što je očito već postojalo u obliku misli i vjerovanja. On je dao spoljašnji izgled onome što je već postojalo kao unutrašnja osnova. Smjenu generacija kritičar vidi kao vanjsku promjenu romana. On kaže, "ako Turgenjev nije prikazao sve očeve i djecu, ili ne one očeve i djecu koje bi drugi htjeli, onda je odlično prikazao očeve i djecu općenito i odnos između ove dvije generacije."

Još jedan od kritičara koji su dali svoju ocenu Turgenjevljevom romanu bio je N. M. Katkov. Svoje mišljenje objavio je u majskom broju časopisa Russky Vestnik u članku pod naslovom "Roman Turgenjev i njegovi kritičari". Konstatujući „zrelu snagu prvoklasnog talenta“ Ivana Sergejeviča, on posebnu zaslugu romana vidi u tome što je autor uspeo da „uhvati trenutni trenutak“, modernu fazu ruskog obrazovanog društva.

Najpozitivniju ocjenu romanu dao je D. I. Pisarev. Njegov članak je bio jedan od prvih kritičkih osvrta na roman "Očevi i sinovi" i pojavio se nakon njegovog objavljivanja u časopisu "Ruski glasnik". Kritičar je napisao: „Čitajući Turgenjevljev roman, u njemu vidimo tipove sadašnje minute i istovremeno smo svjesni promjena koje su fenomeni stvarnosti doživjeli, prolazeći kroz um umjetnika. Pisarev napominje: „Osim svoje umjetničke ljepote, roman je izvanredan i po tome što pokreće um, navodi na razmišljanje, iako sam po sebi ne rješava nijedno pitanje, pa čak i jarkim svjetlom obasjava ne toliko izlazne pojave koliko autorski odnos prema samim tim pojavama” kaže da je celo delo prožeto najpotpunijom, najdirljivijom iskrenošću.

Zauzvrat, autor romana „Očevi i sinovi“, Ivan Sergejevič Turgenjev, u članku „O očevima i deci“ napominje: „Milom ove priče, prestala je naklonost ruske mlade generacije prema meni - i, čini se, zauvek.” Nakon čitanja kritičke članke o tome da u svojim delima „polazi od ideje“ ili „izvodi ideju“, sa svoje strane, Turgenjev priznaje „da nikada nije pokušao da „stvori sliku“, ako nije imao za polazište ne ideja, ali živo lice, na koje su se postepeno miješali i primjenjivali odgovarajući elementi. Kroz cijeli članak, Ivan Sergejevič komunicira samo sa svojim čitaocem - slušaocem. I na kraju priče daje im vrlo praktičan savjet: „Prijatelji moji, nikad se ne opravdavajte, ma koliko klevete na vas; ne pokušavajte da razjasnite nesporazume, ne želite ni da kažete ni da čujete „poslednju reč“. Radite svoj posao - inače će sve biti smrvljeno.

Ali rasprava se nije završila samo raspravom o romanu u cjelini. Svaki od kritičara u svom je članku razmatrao jedan vrlo značajan dio djela, bez kojeg ne bi bilo smisla pisati socio-psihološki roman "Očevi i sinovi". I ovaj dio je bio i ostao glavni lik djela Evgenija Vasiljeviča Bazarova.

D. I. Pisarev ga je okarakterisao kao čoveka snažnog uma i karaktera, što je centar čitavog romana. “Bazarov je predstavnik naše mlade generacije; u njegovoj ličnosti grupišu se ona svojstva koja su rasuta u malim udjelima u masama; a slika te osobe se živo i jasno nazire pred maštom čitaoca”, napisao je kritičar. Pisarev smatra da Bazarov, kao empirista, prepoznaje samo ono što se može osetiti rukama, videti očima, staviti na jezik, jednom rečju, samo ono što se može svedočiti jednim od pet čula. Kritičar tvrdi da "Bazarovu niko ne treba, nikoga se ne boji, nikoga ne voli i kao rezultat toga nikoga ne štedi". Dmitrij Ivanovič Pisarev govori o Jevgeniju Bazarovu kao o osobi koja nemilosrdno i sa potpunim uvjerenjem poriče sve što drugi prepoznaju kao visoko i lijepo.

Nikolaj Nikolajevič Strahov glavnog junaka naziva "jabukom razdora". "On nije hodajući tip, svima poznat i samo ga je umjetnik uhvatio i izložio "očima naroda", napominje kritičar. "Bazarov je tip, ideal, fenomen", uzdignut u biser stvaranja, „on stoji iznad stvarnih fenomena bazarovizma.“ A bazarovizam je, zauzvrat, kako je rekao Pisarev, bolest, bolest našeg vremena, i kroz nju se mora patiti, uprkos svim palijativima i amputacije. kolera". Nastavljajući Strahovljevu misao, možemo reći da je "Bazarov realista, ne kontemplator, već figura koja priznaje samo stvarne pojave i negira ideale." On uopšte ne želi da trpi život. Kao Nikolaj Nikolajevič Strahov je pisao: „Bazarov predstavlja živo oličenje ruskog duha, on je „više Rus od svih drugih lica romana.” „Njegov govor odlikuje jednostavnost, tačnost, podsmeh i potpuno rusko skladište. ”, rekao je kritičar. Strahov je takođe primetio da je „Bazarov tu je prva snažna ličnost, prvi integralni lik, koji se u ruskoj književnosti pojavio iz okruženja takozvanog obrazovanog društva.“ Na kraju romana „Bazarov umire savršen heroj, a njegova smrt ostavlja ogroman utisak. . Do samog kraja, do poslednjeg bljeska svesti, ne menja sebe ni jednom rečju, ni jednim znakom kukavičluka. Slomljen je, ali nije poražen”, kaže kritičar.

Ali, naravno, nije bilo bez optužbi na račun Bazarova. Mnogi kritičari osudili su Turgenjeva jer je glavni lik prikazao kao prijekor mlađoj generaciji. Tako nas Maksim Aleksejevič Antonovič uvjerava da je pjesnik razotkrio svog junaka kao proždrljivca, pijanicu i kockara.

Sam autor tvrdi da je, crtajući lik Bazarova, isključio sve umjetničko iz kruga svojih simpatija, dao mu oštrinu i neceremoničan ton - ne iz apsurdne želje da uvrijedi mlađu generaciju, već samo zato što je morao da crta. njegova figura jednostavno takva. Sam Turgenjev je bio svjestan da je "nevolja" u tome što tip Bazarov koji je reprodukovao nije imao vremena da prođe kroz postepene faze kroz koje obično prolaze književni tipovi.

Još jedno od glavnih pitanja u raspravi kritičara romana I. S. Turgenjeva bio je odnos samog autora prema svom junaku.

Nikolaj Nikolajevič Strahov je isprva tvrdio da „Turgenjev razume Bazarove barem onoliko koliko oni sebe razumeju“, ali je potom dokazao da ih Ivan Sergejevič „razume mnogo bolje nego oni sami sebe“.

Urednik jednog od časopisa je napisao: „On je u potpuno istom odnosu prema onome što mu je izašlo iz ruku kao i svi ostali; možda ima simpatičan ili antipatičan osjećaj prema živoj osobi koji se pojavio u njegovoj fantaziji, ali će moraju uložiti potpuno isti rad analize kao i bilo koji drugi, da bi u prosuđivanju preneli suštinu svog osećanja.

Katkov je, s druge strane, optužio Turgenjeva da pokušava da prikaže Bazarova u najpovoljnijem svjetlu. Mihail Nikiforovič ne propušta priliku da piscu zameri njegove pronihilističke simpatije: „U Očevima i sinovima primetna je autorova želja da glavnom tipu pruži najpovoljnije uslove. Autor se, očigledno, plašio da ne ispadne pristrasan. Činilo se da se jača da bude nepristrasan.<.>. Čini nam se da bi njegov rad, da nije učinjeno, još više dobio na objektivnosti.

D. I. Pisarev, zauzvrat, kaže da Turgenjev, očigledno, ne favorizuje svog heroja. Kritičar primećuje: „Stvarajući Bazarova, Turgenjev je želeo da ga razbije u prašinu i umesto toga mu je odao punu danak poštenog poštovanja. Hteo je da kaže: naša mlada generacija je na pogrešnom putu, a rekao je: u našoj mladoj generaciji sva naša nada.

Turgenjev, s druge strane, svoj odnos prema glavnom junaku izražava riječima: „Ja dijelim skoro sva njegova uvjerenja. I uveravaju me da sam na strani "Očeva". Ja, koji sam se u liku Pavela Kirsanova čak ogriješio o umjetničku istinu i pretjerao, doveo sam njegove nedostatke do karikature, učinio ga smiješnim! „U samom trenutku pojave nove osobe - Bazarova - autor je na njega kritički reagovao. objektivno“. „Autor sam ne zna da li voli ili ne voli eksponirani lik (kao što se meni desilo u vezi sa Bazarovom)“, kaže Turgenjev o sebi u trećem licu.

Dakle, sada jasno razumijemo da se mišljenja svih kritičara međusobno jako razlikuju. Svako ima svoje gledište. No, unatoč mnogim negativnim izjavama o I. S. Turgenjevu i njegovim djelima, roman „Očevi i sinovi“ ostaje relevantan za nas do danas, jer je problem različitih generacija bio i bit će. Kao što je već rekao Dmitrij Ivanovič Pisarev, „ovo je bolest“, i neizlečiva

Problem očeva i djece može se nazvati vječnim. Ali to se posebno pogoršava u kritičnim trenucima razvoja društva, kada starija i mlađa generacija postaju glasnogovornici ideja dva različite ere. To je takvo vreme u istoriji Rusije - 60-te godine XIX veka ...

Bazarovova ličnost se zatvara u sebe, jer van nje i oko nje gotovo da nema nikakvih elemenata vezanih za nju. DI. Pisarev Hteo sam da od njega napravim tragičnu facu... Sanjao sam sumornu, divlju, krupnu figuru, napola izraslu iz zemlje,...

Filozofski pogledi na Bazarova i njihovi životni testovi U romanu I.S. Turgenjevljevi „Očevi i sinovi“ oslikavaju Rusiju kasnih pedesetih godina devetnaestog veka, vreme kada je demokratski pokret tek jačao. A rezultat je...

Ograničenje intrige kolizijama se, pak, ogledalo u postavljanju njenih pojedinačnih delova, doprinelo konvergenciji radnje sa vrhuncem i vrhunca sa raspletom. Strogo govoreći, u romanu "Očevi i sinovi" vrhunac intrige gotovo se poklapa sa raspletom...

I. S. Turgenjev je, prema riječima njegovih savremenika, imao poseban njuh za nagađanje pokreta koji je nastajao u društvu. U romanu "Očevi i sinovi" Turgenjev je pokazao glavni društveni sukob 60-ih godina XIX vijeka - sukob između liberalnih plemića i demokrata raznočinca. ...

U drugoj polovini 19. veka Rusija se ponovo suočava sa problemom modernizacije zemlje, što znači potrebu za hitnim reformama. Događaju se brze promjene u strukturi društva, pojavljuju se novi slojevi (proletarijat, raznočinci), ruska javnost ...