Kritički članci Černiševskog. P. A. Nikolaev. Klasik ruske kritike. Najpoznatije djelo

Černiševski Nikolaj Gavrilovič - istaknuta javna ličnost XIX veka. Poznati ruski pisac, kritičar, naučnik, filozof, publicista. Njegovo najpoznatije delo je roman Šta da se radi?, koji je imao veliki uticaj na društvo svog vremena. U ovom članku ćemo govoriti o životu i radu autora.

Černiševski: biografija. Djetinjstvo i mladost

Rođen 12. (24.) jula 1828. u Saratovu. Njegov otac je bio protojerej lokalne katedrale Aleksandra Nevskog, potekao je od kmetova sela Černiševa, otuda potiče i prezime. U početku je učio kod kuće pod nadzorom oca i rođaka. Dječak je imao i učitelja francuskog koji ga je učio jeziku.

Godine 1846. Černiševski Nikolaj Gavrilovič ušao je na Univerzitet u Sankt Peterburgu na odsjek za istoriju i filologiju. Već u to vrijeme počinje se oblikovati krug interesovanja budućeg pisca, što će se kasnije odraziti na njegova djela. Mladić studira rusku književnost, čita Fojerbaha, Hegela, pozitivističke filozofe. Černiševski shvaća da je glavna stvar u ljudskim postupcima korist, a ne apstraktne ideje i beskorisna estetika. Najveći utisak na njega su ostavila djela Saint-Simona i Fouriera. Njihov san o društvu u kojem su svi jednaki činio mu se sasvim stvaran i ostvariv.

Nakon što je 1850. diplomirao na univerzitetu, Černiševski se vratio u rodni Saratov. Ovdje je zauzeo mjesto nastavnika književnosti u lokalnoj gimnaziji. Od učenika uopšte nije krio svoje buntovne ideje i jasno je više razmišljao o tome kako da transformiše svet nego o učenju dece.

Selim se u glavni grad

Godine 1853. Černiševski (biografija pisca predstavljena je u ovom članku) odlučuje da prestane sa podučavanjem i preseli se u Sankt Peterburg, gde počinje svoju novinarsku karijeru. Vrlo brzo je postao najistaknutiji predstavnik časopisa Sovremennik, gdje ga je pozvao N. A. Nekrasov. Na početku saradnje sa izdanjem, Černiševski je svu svoju pažnju usmerio na probleme književnosti, jer mu politička situacija u zemlji nije dozvoljavala da otvoreno govori o gorućim temama.

Paralelno sa radom u Sovremenniku, pisac je 1855. godine odbranio disertaciju na temu „Estetički odnosi umetnosti i stvarnosti“. U njemu on negira principe "čiste umjetnosti" i formulira novi pogled - "lijepo je sam život". Prema autoru, umjetnost treba da služi na dobrobit ljudi, a ne da se uznosi.

Černiševski razvija istu ideju u "Esejima o Gogoljevom periodu", objavljenom u Sovremenniku. U ovom radu analizirao je najpoznatije testamente klasika u smislu principa koje je iznio.

Nove narudžbe

Černiševski je postao poznat po tako neobičnim pogledima na umjetnost. Biografija pisca kaže da je imao i pristalice i gorljive protivnike.

Dolaskom na vlast Aleksandra II politička situacija u zemlji se dramatično promijenila. I o mnogim temama koje su se ranije smatrale tabu sada je dozvoljeno da se javno raspravlja. Osim toga, cijela je zemlja očekivala reforme i značajne promjene od monarha.

Sovremennik, na čelu sa Dobroljubovim, Nekrasovim i Černiševskim, nije stajao po strani i učestvovao je u svim političkim diskusijama. Černiševski je bio najaktivniji u izdavaštvu i trudio se da izrazi svoje mišljenje o bilo kom pitanju. Osim toga, on je pregledao književna djela, ocjenjujući ih u smislu korisnosti za društvo. S tim u vezi, Fet je mnogo patio od njegovih napada, te je na kraju bio prisiljen napustiti glavni grad.

Ipak, vijest o oslobođenju seljaka dobila je najveći odjek. Sam Černiševski je reformu doživljavao kao početak još ozbiljnijih promjena. O čemu je često pisao i govorio.

Hapšenje i progon

Kreativnost Černiševskog dovela je do hapšenja. Desilo se to 12. juna 1862. godine, pisac je priveden i zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu. Optužen je da je sastavio proglas pod naslovom "Poklon seljacima gospodskim od njihovih dobronamjernika". Ovaj pogled je napisan rukom i dat čovjeku koji se ispostavio kao provokator.

Drugi razlog za hapšenje bilo je Hercenovo pismo koje je presrela tajna policija, u kojem se predlaže objavljivanje zabranjenog Sovremenika u Londonu. U isto vrijeme, Černiševski je djelovao kao posrednik.

Istraga o ovom slučaju trajala je godinu i po dana. Pisac sve ovo vrijeme nije odustajao i aktivno se borio sa istražnim odborom. Protestujući protiv djelovanja tajne policije, stupio je u štrajk glađu, koji je trajao 9 dana. U isto vrijeme, Černiševski nije napustio svoj poziv i nastavio je pisati. Tu je napisao roman Šta da se radi?, kasnije objavljen u delovima u Sovremeniku.

Presuda piscu izrečena je 7. februara 1864. godine. Izvještava da je Černiševski osuđen na 14 godina teškog rada, nakon čega će morati da se trajno nastani u Sibiru. Međutim, Aleksandar II je lično smanjio vrijeme teškog rada na 7 godina. Ukupno je pisac proveo više od 20 godina u zatvoru.

Tokom 7 godina, Černiševski je više puta premješten iz jednog zatvora u drugi. Posetio je kazneni zatvor Nerčinsk, zatvore Kadai i Akatui i Aleksandrijski zavod, gde se i danas čuva kuća-muzej nazvana po piscu.

Nakon završetka teškog rada, 1871. godine, Černiševski je poslan u Viljujsk. Tri godine kasnije, zvanično mu je ponuđeno puštanje na slobodu, ali pisac je odbio da napiše molbu za pomilovanje.

pregledi

Filozofski pogledi Černiševskog tokom njegovog života bili su oštro buntovni. Pisac se može nazvati direktnim sljedbenikom ruske revolucionarno-demokratske škole i progresivne zapadne filozofije, posebno socijalnih utopista. Fascinacija Hegelom tokom njegovih univerzitetskih godina dovela je do kritike idealističkih pogleda na hrišćanstvo i liberalnog morala, koje je pisac smatrao "ropskim".

Filozofija Černiševskog naziva se monističkom i povezuje se s antropološkim materijalizmom, budući da se fokusirao na materijalni svijet, zanemarujući duhovnost. Bio je siguran da prirodne potrebe i okolnosti formiraju moralnu svijest čovjeka. Ako su sve potrebe ljudi zadovoljene, tada će ličnost procvjetati i neće biti moralnih patologija. Ali da bi se to postiglo potrebno je ozbiljno promijeniti uslove života, a to je moguće samo revolucijom.

Njegovi etički standardi zasnovani su na antropološkim principima i konceptu racionalnog egoizma. Čovjek pripada svijetu prirode i poštuje njene zakone. Černiševski nije priznavao slobodnu volju, zamenivši je principom uzročnosti.

Lični život

Černiševski se oženio prilično rano. Biografija pisca kaže da se to dogodilo 1853. godine u Saratovu, izabrana je postala Olga Sokratovna Vasiljeva. Djevojka je imala veliki uspjeh u lokalnom društvu, ali je iz nekog razloga više voljela tihog i neugodnog Černiševskog od svih svojih obožavatelja. U braku su imali dva dječaka.

Porodica Černiševski živjela je sretno sve dok pisac nije uhapšen. Nakon što je poslat na teški rad, Olga Sokratovna ga je posjetila 1866. Međutim, nakon muža je odbila otići u Sibir - lokalna klima joj nije odgovarala. Živjela je sama dvadeset godina. Za to vrijeme, lijepa žena nekoliko ljubavnika se promenilo. Pisac uopšte nije krivio veze svoje supruge i čak joj je napisao da je štetno za ženu da dugo ostane sama.

Černiševski: činjenice iz života

Evo nekih zapaženih događaja iz života autora:

• Mali Nikolaj je bio neverovatno načitan. Zbog ljubavi prema knjigama dobio je čak i nadimak „bibliofag“, odnosno „žder knjiga“.
• Cenzura je prošla roman Šta da se radi?, ne primetivši u njemu revolucionarnu temu.
• U službenoj prepisci i dokumentaciji tajne policije, pisac je nazvan "neprijateljem broj jedan Ruske imperije".
• F. M. Dostojevski je bio vatreni ideološki protivnik Černiševskog i iskreno se raspravljao s njim u svojim Beleškama iz podzemlja.

Najpoznatije djelo

Hajde da pričamo o knjizi "Šta da radim?". Roman Černiševskog, kao što je gore navedeno, napisan je tokom njegovog hapšenja u Petropavlovskoj tvrđavi (1862-1863). I, u stvari, bio je to odgovor na Turgenjevljevo delo "Očevi i sinovi".

Pisac je gotove dijelove rukopisa predao istražnoj komisiji koja je vodila njegov slučaj. Cenzor Beketov je previdio političku orijentaciju romana, zbog čega je ubrzo smijenjen. Međutim, to nije pomoglo, jer je djelo u to vrijeme već bilo objavljeno u Sovremenniku. Brojevi časopisa su bili zabranjeni, ali je tekst već više puta prepravljan i u ovom obliku distribuiran po cijeloj zemlji.

Knjiga „Šta da se radi?“ postala je pravo otkriće za savremenike. Roman Černiševskog odmah je postao bestseler, svi su ga čitali i raspravljali o njemu. Godine 1867. djelo je objavljeno u Ženevi od strane snaga ruske emigracije. Nakon toga je preveden na engleski, srpski, poljski, francuski i druge evropske jezike.

Poslednje godine života i smrti

Godine 1883. Černiševskom je dozvoljeno da se preseli u Astrahan. U to vrijeme već je bio bolestan čovjek poodmaklih godina. Tokom ovih godina, njegov sin Mihail počeo je da mu smeta. Zahvaljujući njegovom zalaganju, pisac se 1889. preselio u Saratov. Međutim, iste godine se razboli od malarije. Autor je preminuo 17. (29.) oktobra od moždanog krvarenja. Sahranjen je na groblju Vaskrsenja u Saratovu.

Sjećanje na Černiševskog je još živo. Njegova djela i dalje čitaju i proučavaju ne samo književni kritičari, već i istoričari.

Metoda koju je kreirao V.G. Belinskog, razvijao se u radu svojih sljedbenika uglavnom na putu produbljivanja njegovih središnjih odredbi o povezanosti književnosti i stvarnosti, o društvenim funkcijama književnosti. To je omogućilo pravoj kritici da ojača alate za analizu teksta i književnog procesa, da značajno spoji književna i društvena pitanja u svojoj kritičkoj praksi. Istovremeno, književnost je sve više zavisila od neknjiževnih ciljeva (socijalno prosvjetiteljstvo i društvena borba), dovedena je u pitanje suverenitet i specifičnost umjetnosti, a estetski kriteriji povučeni iz kritike.

Društvena situacija sredine 19. stoljeća - društveni pokret 1850-ih i 60-ih godina, ukidanje kmetstva, aktiviranje javnosti i visoka politizacija društvenog života tog vremena - najviše je doprinijela ovakvoj dinamici razvoja društva. metoda. Takođe je značajno da su u uslovima cenzure političko novinarstvo i partijska ideologija bili prisiljeni da se mešaju književna kritika i postojao je imanentno u njegovom sastavu. Gotovo svi predstavnici "prave" kritike podržavali su ideje revolucionarne demokratije i odgovarajućih društvenih pokreta.

Karakteristike stvarne kritike u zreloj fazi njenog razvoja mogu se pronaći upoređivanjem kritike N.G. Černiševskog i V.G. Belinski:

1) Ako V.G. Belinski je od pisca zahtevao živo uključenje u stvarnost, a onda prema Černiševskom, umetnost služi stvarnosti, odgovara na njene zahteve i potrebe.

2) Prezentacija V.G. Belinskog o briljantnoj subjektivnosti, koja utiče na specifičnost umetnosti, razvija se u kategoriju subjektivno izgrađenog ideala. Ideal je, međutim, zamišljen u terminima definisanim prirodom, odnosno objektivnim konturama – to je „prirodno“ stanje čoveka i ljudskog sveta dato prirodom – „razum, univerzalni rad, kolektivizam, dobrota, sloboda svakog i sve”. Dakle, prava kritika (po modelu N. G. Černiševskog i njegovih direktnih sljedbenika) smatra da je dobro umjetnosti prenijeti objektivnost, umjeriti ili isključiti subjektivnost, individualnost stvaralačkog čina.

3) Ako V.G. Belinski je govorio o nepristrasnoj prirodi književnosti i nalazio specifičnosti književnosti u patosu, a ne u ideji, zatim je Černiševski nalazi u ideji, vjerujući da je umjetnost prava, progresivna ideja.

4) Černiševski kao ispravan estetski stav vidi ne transformaciju materijala stvarnosti, već kopiranje stvarnosti. Čak ni tipizacija, prema Černiševskom, nije subjektivno djelo pisca: sami životni obrasci su već "prirodno" prilično tipični.

5) Ako V.G. Belinski nije pretpostavljao učešće umjetnosti u politici, tada prema N.G. Černiševskog, - mora izraziti određenu društvenu ideju, direktno učestvovati u društvenoj borbi.

Temeljna istorijska i književna djela Černiševskog izgrađena su na dominantnom interesu za "spoljašnje" književne pojave, procese koji povezuju umjetničku književnost sa društvenim i književnim životom.

« Eseji o Gogoljevom periodu ruske književnosti„(1855-1856) može se smatrati prvim velikim razvojem u istoriji ruske kritike 1830-1840. Pozitivno ocjenjujući rad Nadeždina i N. Polevoja, Černiševski se fokusira na aktivnosti Belinskog, koji je, po mišljenju autora ciklusa, zacrtao prave puteve progresivnog razvoja ruske književnosti. Slijedeći Belinskog, Černiševski prepoznaje kritičku sliku ruskog života kao ključ književnog i društvenog napretka u Rusiji, uzimajući Gogoljevo djelo kao mjerilo za takav odnos prema stvarnosti. Černiševski stavlja autora Generalnog inspektora i Mrtvih duša bezuslovno više od Puškina, a glavni kriterij za poređenje je ideja o društvenoj djelotvornosti rada pisaca. Optimistična vjera Černiševskog u društveni napredak natjerala ga je da vidi procese progresivnog razvoja i u književnosti.

Odgovarajući 1857 za objavljivanje "Pokrajinskih eseja", kritičar daje dlan Ščedrinu po pitanju književnih optužbi: po njegovom mišljenju, pisac početnik je nadmašio Gogolja nemilosrdnošću rečenica

i generalizacija karakteristika. Želja da se pokaže promjena društvenih potreba također može objasniti oštar stav Černiševskog

umjereno-liberalnoj ideologiji koja je nastala 1840-ih: novinar je smatrao da trezveno i kritičko razumijevanje stvarnosti u sadašnjoj fazi nije dovoljno, potrebno je preduzeti konkretne akcije u cilju poboljšanja uslova javni život. Ovi stavovi su našli izraz u poznatim

članak "Ruski čovek na randevuu"(1858), što je takođe značajno sa stanovišta kritičke metodologije Černiševskog. Turgenjevljeva pripovijetka "Asja" postala je povod za široke novinarske generalizacije kritičara, koje nisu imale za cilj otkriti autorovu namjeru. U liku glavnog junaka priče Černiševskog

Video sam predstavnika rasprostranjenog tipa „najboljih ljudi“ koji, poput Rudina ili Agarina (junaka Nekrasovljeve pesme „Saša“), imaju visoke moralne vrline, ali nisu sposobni za odlučnu akciju. Kao rezultat toga, ovi junaci izgledaju "slađe od ozloglašenog negativca". Međutim, duboko optužujući

patos članka nije usmjeren protiv pojedinaca, već protiv stvarnosti,

koja proizvodi takve ljude.

N. G. Chernyshevsky

O iskrenosti u kritici

N. G. Chernyshevsky. Književna kritika. U dva toma. Tom 1. M., " Fikcija", 1981. Priprema teksta i beleške T. A. Akimove, G. N. Antonove, A. A. Demčenka, A. A. Žuka, V. V. Prozorova U članku napisanom povodom novog izdanja "Dela A. Pogorelskog" ("Sovremennik", br. VI , bibliografija), govorili smo o nemoći savremene kritike i ukazali na jedan od glavnih razloga za ovu tužnu pojavu – popustljivost, izbegavanje, ljubaznost. Evo naših reči: „Razlog nemoći moderne kritike je u tome što je postala previše popustljiv, nečitljiv, nezahtjevan, zadovoljan ovakvim radovima koji su izrazito patetični, divi se takvim djelima koja su teško podnošljiva. Ona stoji na nivou sa onim radovima kojima je zadovoljna; kako želite da ima živo značenje za javnost? Ona je ispod javnosti; pisci čija loša djela hvali mogu se zadovoljiti takvom kritikom; javnost ostaje jednako zadovoljna njime kao i onim pjesmama, dramama i romanima koji se preporučuju čitaocima u njenim tenderskim analizama "1. I zaključili smo članak riječima:" ne, kritika mora postati mnogo stroža, više ozbiljna, ako želi da bude dostojna naziva kritike“ Istakli smo, kao primer šta bi prava kritika trebalo da bude, kritiku Moskovskog telegrafa, 2 i, naravno, ne zbog nedostatka najbolji primjeri. Ali mi smo se uzdržali od bilo kakve – ne kažemo naznake, čak ni od bilo kakvih aluzija na ovaj ili onaj članak ovog ili onog časopisa, nježnosti, čija slabost sada čini potrebnim podsjetiti kritiku na njegova prava, na njegove dužnosti – i mi smo nije htio citirati primjere, vjerovatno ne zato što ih je bilo teško prikupiti na stotine. Svaki naš časopis poslednjih godina mogao bi pružiti mnogo materijala za takva uputstva; jedina razlika je bila u tome što je jedan časopis mogao da ih predstavi više, a drugi manje. Stoga nam se činilo da bi izvođenje izvoda iz članaka ovog ili onog časopisa značilo samo nepotrebno davanje polemičkog karaktera članku napisanom s namjerom da se ukaže na nedostatak koji je u određenoj mjeri zajednički svim časopisima, a nikako. sa ciljem da se zameri ovaj ili onaj časopis. Smatrali smo suvišnim navoditi primjere, jer, u želji da kritika općenito pamti svoje dostojanstvo, uopće nismo htjeli staviti ovaj ili onaj časopis u nužnost da brani svoje slabosti i time se drži nekadašnjih slabosti – poznato je da , primoran da raspravlja , osoba postaje sklona da se zanese tvrdnjama koje je u početku branio, možda samo iz potrebe da nešto odgovori, a za koje bi mogao biti spreman priznati neosnovanost ili nedostatnost da nije bio prisiljen da prizna otvoreno. Jednom riječju, nismo htjeli nikome otežati usvajanje opšteg principa, pa stoga nismo htjeli ni da diramo ničiji ponos. Ali ako se neko sam, bez ikakvog izazova, proglasi protivnikom zajednički početakšto nam se čini poštenim, već je jasno izrazio da ne priznaje pravednost opšteg principa, već naprotiv. Nakon svih ovih dugih rezervi i ublažavanja, koja vrlo jasno dokazuju koliko smo duboko prožeti duhom aktuelne kritike i mi, koji se bunimo protiv njene preblage, meke do neopipljivosti, možemo se uhvatiti posla i reći da je Otečestvennye Zapiski je nezadovoljan direktnošću nekih naših osvrta na slabu, po našem mišljenju, fikciju, iako ukrašenu manje-više poznata imena(u nastavku ćemo u cijelosti predstaviti ovu recenziju), te da mi sa svoje strane također nismo isključili popriličan broj kritičkih članaka Otechestvennye Zapiski iz opće mase plahih i slabih kritičara, protiv čije smo reprodukcije razmatrali i razmatrali to je imperativna potreba. Svrha našeg članka nije uopće izložiti tuđa mišljenja, već jasnije izložiti naše koncepte kritike. A ako primjere kritike koja se, po našem mišljenju, ne slaže s pravim konceptima ozbiljne kritike, pozajmimo iz Zapisa o otadžbini, to uopće nije zato što za slabost kritike želimo okriviti isključivo Zapise o otadžbini. . Ponavljamo da se dižemo protiv slabosti opšta kritika: da je slaba samo u jednom ili drugom časopisu, da li bi bilo vredno truda? Uglavnom se bavimo Beleškama otadžbine, uzimajući primere isključivo od njih, jer su oni sebi uzeli za pravo da brane i hvale „umerenu i smirenu kritiku“ 3 – gde, ako ne od branioca, tražiti prave primere odbranio? Evo, na primjer (Beleške otadžbine, 1853, br. 10), analiza romana g. Grigoroviča Ribari. Ovdje je glavni predmet kritike razmatranje pitanja da li je zaista moguće da usamljeni starac ulovi gavde. štap za pecanje a ne gluposti (za koje su potrebne dvije osobe), a da li je zaista moguće vidjeti lastavice, brzice, drozdove i čvorke na Oki za vrijeme poplave, ili lete ne za vrijeme poplave, već nekoliko dana kasnije ili ranije 4; jednom rečju, ne radi se toliko o romanu koliko o tome kakva ptica gde živi, ​​kakva jaja nese. Bez ikakve sumnje, moguće je i trebalo bi vrlo hladnokrvno govoriti o manama i zaslugama romana iz ove tačke gledišta. Evo još jedne analize romana gospođe T. Ch. "Pametna žena" ("Beleške otadžbine", 1853, br. 12); Suština recenzije je sljedeća: "Evo radnje "Pametne žene", jedne od najboljih priča gospođe T. Ch. Koliko je pametnog, novog i zabavnog u ovoj priči. zauzima najmanje tri četvrtine romana. Ali ovaj život nas se ne tiče" 6 . Dobar i zabavan bi trebao biti roman u kojem najmanje triTtwirl nije vredno čitanja. Evo osvrta na još jednu priču istog autora (gđa T. Ch.), "Sjene prošlosti" ("Bilješke otadžbine", 1854, br. 1). „Lice koje je snimio autor je vrlo zanimljivo, ali za potpuni nacrt, njegov autor kao da mi je žao boja, u kojima nema manjka (zašto je lice blijedo ako autor ima talenat za živopisno ocrtavanje lica?).Čini se da ne griješimo ako kažemo da je gospođa T. Ch. malo marila za to kako da koristi parcelu; dovoljno je pročitati scene koje smo zapisali da bismo bili sigurni da je ona mogao izvršiti takav zadatak na najbolji mogući način" 7. To jest, "autor se nije snašao u zapletu; ali ne zato što nije mogao da se snađe, "uostalom, ne može se direktno reći: autor je odnio zaplet preko svojih snaga. Zaista, takve kritike sastoje se od "zagonetki", kako recenzent naziva svoju analizu "Pametne žene", preuzimajući to ("od rasuđivanja o književnosti prelazimo na disertaciju o starim neženjama i čitaocu postavljamo zagonetku o njima. Neka pogodi ko može. "Ali, prvo, niko to ne može riješiti; drugo, ko hoće da rješava kritičke analize ?Šarada i ni jedan čitalac ne traži rebuse iz ruskih časopisa.) Takva su mišljenja o pesmama gospodina Feta, o romanu Male stvari u životu, 8 itd. Niko ne može da pogodi da li su ta dela dobra ili loša, odlična ili nepodnošljivo loše, po recenzentima. Za svaku pohvalu ili uvredu uvek imaju potpuno ekvivalentnu rezervu ili aluziju u suprotnom smislu. Ali ne smemo zamarati naše čitaoce svim ovim primerima, ograničićemo se na jednu recenziju romana Madame Tour Tri godišnja doba života i Tour je odjednom postao svjetliji i uočljiviji" (očekujete li značenje ove fraze: Madame Tour je počela pisati gore nego prije? ne), to je „okolnost u kojoj naša romanopisac ne treba kriviti sebe, već svoje poznavaoce“, jer je već previše hvaljena (mislite li da ova fraza znači: pohvaljena je, počela je nemarno pisati, prestala je brine o ispravljanju njenih nedostataka? Ne, nimalo), pohvale i kritike časopisa ne mogu narušiti autorovu vlastitu procjenu njegovog talenta, jer "najbolji kritičar za romanopisca je uvijek sam romanopisac" (mislite li da se ovo odnosi na Madame Tour ? Ne, jer) „žena uvek zavisi od tuđeg suda“ i „u najsjajnijoj ženi se ne može naći ona nepristrasna nezavisnost“ koja muškarcu daje mogućnost da se ne podvrgne uticaju kritike; „na svaku darovitu ženu štetno utiče oduševljenje prijatelja, kompliment učtivog poznavaoca“, kao rezultat toga „da svom talentu daje neoriginalni pravac, u skladu sa greškama njenih vatrenih pristalica“ (ovo vodi, prema na vašu pretpostavku, na najavu da novi roman Gospođa Tour nije samostalna, da je "komponovala riječi po tuđoj melodiji"? ne), „u poslednjem romanu Madame Tour vidimo dosta nezavisnosti“, „pogled spisateljice na većinu njenih junaka i heroina pripada njenom sopstvenom“; ali je ta nezavisnost "zamračena naizmjenično, očigledno rođena pod tuđim uticajem." (Mislite li da je ovo mana? Ne, nije to). „Romanu gospođe Tur nedostaje spoljašnji interes zapleta, intriga događaja“ (dakle, u njemu nema intrige događaja? Ne, ima, jer po rečima recenzenta) „ne proizilazi“ da "Spada u kategoriju romana u kojima je najvažniji događaj - iznajmljivanje stana ili nešto slično." Roman gospođe Tur je nezanimljiv, ne zbog nedostatka intrige, već zato što „njegov junak, Oginsky, ne može zabavljati čitaoce“ (zašto? zato što je bezbojan? ne, jer) „Gospođa Tour nam nije rekla kako je služio, putovao , vodio svoje poslove“ (ali upravo bi to pokvarilo intrigu, zaplet koji tražite); Oginski je zaljubljen tri puta (postoje tri čitave intrige, a rekli ste da nema nijedne), a "muški život se sastoji od više od jedne ljubavi" (zato je bilo potrebno ispričati sve detalje o Služba Oginskog i putovanja koja su za roman nepotrebna!). Oginskyjevo lice je pokvarilo roman; „doneo je mnogo nesreće delu“ (dakle, ovo lice u romanu je loše? ne, dobro, jer on) „mogao bi doneti još veću nesreću delu da nesumnjivi um pisca nije ispravio stvari gde god moguće" (svaka pohvala! Zašto je izabran takav heroj? U istoriji sva tri nežna osećanja Oginskog „pred nama deluje slabost, povezana čas sa afektacijom, čas sa uzvišenošću“ (dakle, roman je pokvaren afektacijom i egzaltacijom? Ne, naprotiv), „pisac ima duboko gađenje prema njima” (ali ako su prikazani s gađenjem, u pravom svjetlu, onda je to vrlina, a ne nedostatak). "Razgovor je živ" iako "ponekad pokvaren naučnim izrazima"; I Iako"mnogi aforizmi i tirade, stavljeni čak i u usta mladih djevojaka, čine nam se dostojnim učene rasprave, a ipak je razgovor kvintesencija živog govora." - "Stil Madame Tour Možda na mnogo načina fiksno na bolje, ako hoće samom piscu" (!!) 9. To su kontradikcije i kolebanja na koje kritika navodi želja za "umjerenošću", odnosno ublažavanje svih blage sumnje u apsolutno dostojanstvo romana, što skromni recenzent samo dopušta Prvo kao da želi da kaže da je roman gori od prethodnih, a zatim dodaje: ne, nisam to hteo da kažem, ali sam hteo da kažem da nema intrige. u romanu: ali to nisam rekao bezuslovno, naprotiv, roman ima dobru intrigu; a glavna mana romana je to što je junak nezanimljiv; međutim, lice ovog junaka je odlično ocrtano; međutim - međutim - međutim, nisam hteo da kažem "međutim", hteo sam da kažem "pored toga" ... ne, nisam hteo da kažem "pored toga", već sam hteo samo da primetim da je stil romana loš , iako je jezik odličan, pa čak i ovo "može da se ispravi ako sam autor želi. "Kakvo mišljenje se može reći o ovakvim recenzijama? velike zasluge, iako sa još više groša uz određene rezerve, međutim, ne bez novih hvale vrijednih rezervi, pa stoga, iako sve govore, ništa se ne kaže; iz ovoga, međutim, ne proizilazi da su bili lišeni dostojanstva, čije je postojanje, iako neprimjetno, ipak neosporno.“O njima se može izraziti i riječima samih Zabilješki otadžbine, i to:“šta da li mislimo pod rečju "kritika"? - članak u kojem je autor mnogo rekao ne rekavši ništa "10. Može se reći i da je početak jedne romanse prilično vezan za takvu kritiku: Ne govori ni da ni ne, budi ravnodušan, kao nekad, i na odlučan odgovor Stavite veo sumnje.11 Ali kakvu štetu će nanijeti kritika ako direktno, jasno i bez ikakvih propusta iznese svoje mišljenje o zaslugama, pa čak i (užas!) nedostacima književnih djela ukrašenih manje-više poznatim imena? a čitaoci traže od toga i samu korisnost književnosti? Jer šta joj se u ovom slučaju može zamjeriti? To će nam reći Zabilješke otadžbine; kao epigraf odlomku uzet ćemo i riječi Zabilješki otadžbine, izgovorene prilično davno: "Još uvijek moramo razgovarati o tako jednostavnim i običnim konceptima, o kojima se više ne govori ni u jednoj literaturi" 12 . „IN U poslednje vreme u recenzijama naših časopisa o raznim piscima, navikli smo susresti umjeren, hladnokrvan ton; ako su, međutim, ponekad čitali rečenice koje su bile nepravedne, po našem mišljenju, sam ton članaka, lišen svake žestine, nas je razoružao. Možda se ne slažemo sa mišljenjem autora, ali svako ima pravo na svoje mišljenje. Poštovanje mišljenja drugih je garancija poštovanja sopstvenog. Svi časopisi su učinili mnogo da obuzdaju recenzente koji ne uzimaju u obzir ništa osim svojih ličnih mišljenja, želja i često koristi. Ali moramo priznati da su nas nedavno neke recenzije Sovremennika izuzetno iznenadile svojim nepromišljenim prosudbama, koje nisu ni na koji način dokazane. Pogled koji je u suprotnosti sa onim što je sam Sovremennik nedavno rekao, i nepravednost recenzije upućene takvim piscima kao što su gospođa Evgenija Tur, gospodin Ostrovski, gospodin Avdejev, dali su čudan pogled na bibliografiju Sovremennika. poslednjih meseci stavljen u odlučnu kontradikciju sa samim sobom. Ono što je rekla prije godinu dana, sada odbacuje na najpozitivniji način. Druge misli mi padaju na pamet. Dok su, na primjer, romani gospodina Avdejeva objavljeni u Sovremenniku, ovaj časopis je hvalio gospodina Avdejeva; potpuno isto treba reći i za njegove kritike Jevgenija Tura. Ili se recenzent nije snašao u mišljenjima koja su prethodno iznesena u ovom časopisu? Ili ih je poznavao, ali se želio istaknuti svojom oštrom originalnošću? Evo šta je, na primer, u Sovremeniku rekao Novi pesnik u aprilskoj knjizi 1853. godine o komediji g. Ostrovskog "Ne ulazi u svoje sanke" (Slijedi odlomak: pustićemo ih ovdje, jer ćemo uporediti i objasniti njihovu imaginarnu suprotnostOneistina u nastavku). Jednom riječju, komedija je reklamirana. Pogledaj sad šta se o istoj komediji i o drugoj, novoj, "Siromaštvo nije porok" kaže u bibliografiji majske knjige Sovremennika iz 1854. godine, dakle nakon samo godinu dana. (izvod). G. Ostrovsky je dobio takve kritike. Evo šta se u istoj knjizi kaže o najnovijem romanu gospođe Evgenije Tur "Tri pore života" (izvod). Može li se na ovaj način govoriti o autoru "Nećakinje", "Greške", "Dug", čak i ako je novi roman gospođe Evgenije Tur bio neuspešan? Presuda je nepravedna, jer rad talentovanog pisca, ma koliko bio uspešan, nikada ne može biti bezuslovno loš; ali čudno je naići na ovu recenziju u Sovremenniku, gde su do sada govorili nešto sasvim drugo o talentu gospođe Evgenije Tur. Ponovo pročitajte, na primjer, ono što je rečeno gospodinu I. T. 1852. o djelima gospođe Eugenije Tur (izvod). Kako je prigodno nakon ovoga gornji osvrt na talenat Madame Tour, gdje o talentu ove spisateljice nema ni riječi! S kojim gorkim smiješkom pisci moraju gledati na ovo na pohvale i uvrede časopisa? Da li je kritika igračka? Ali najnepravedniji osvrt je dat u Sovremenniku iste godine o gospodinu Avdejevu, jednom od naših najboljih pripovjedača, koji je ranije (kada je g. Avdejev objavio svoje radove u Sovremenniku) ovaj časopis ga je u svojim oglasima za pretplatu i u pregledima literature uvijek svrstavao uz bok našim prvim piscima. Za to postoji toliko dokaza da ih je teško sve nabrojati. Uzmimo, na primjer, pregled literature za 1850. godinu, koji navodi naše najbolje pripovjedače: tu je gospodin Avdejev stavljen uz Gončarova, Grigoroviča, Pisemskog, Turgenjeva. Šta piše u februarskoj knjizi Sovremenika za 1854 (ekstrakt)? Zar ne bismo želeli da vam kažemo šta je Sovremenik rekao 1851. godine? Ali možda recenzentu nije stalo do mišljenja Sovremennika? U ovom slučaju, recenzentu bi bilo dobro da potpiše svoje ime ispod članka koji pobija mišljenje časopisa u kojem piše. U nastavku ćemo citirati ono što je Sovremennik rekao 1851. godine, a sada ćemo napisati još jedan odlomak, zadivljujući svojom besceremonalnošću, daleko od modernog (ekstrakt: u njemu su, kao najnemodniji izrazi, podvučene riječi: "Tamarin... prikazano u njemu sposobnost razvojaItiyu... Nijedna njegova priča se ne može nazvati djelom mi smo ljudiWithlaže"). Dozvolite mi, gospodine misleći recenzente, da vam napomenem da izgleda da razumete misao samo kada je izražena u formi maksima; inače, kako ne vidjeti misli ni u "Tamarinu" (tamo je recenzentu pomogao „Uvodeniem", gdje je navedena ideja rada) iu drugim pričama g. Avdejeva? Ali pretpostavimo da u njima nema nove misli, neka bude. A kakvu će posebnu misao recenzent pronaći u Običnoj istoriji ili u Oblomovljevom snu gospodina Gončarova, u Istoriji mog detinjstva gospodina L. - fascinantne priče? I obrnuto: kakav će šarm pronaći gospodin recenzent u drami g. Potehina "Guvernanta", u kojoj se u osnovi nalazi inteligentna, plemenita misao? Čemu toliki prezir prema majstorskoj priči, koja je vidljiva u svim radovima gospodina Avdejeva? Kažete da je gospodin Avdejev isključivo imitator u svom Tamarinu. Ali primetićemo... Međutim, zašto bismo razgovarali? Sovremennik je već izneo svoje mišljenje o tome u pregledu literature za 1850. Evo ga (izvinjavamo se što čitamoeLem za duge izvode, ali verujemo da čitalac uviđa koliko su u ovom slučaju važni citati iz Sovremenika, koji je nekada hvalio, a sada grdi iste pisce) (izvod).Šta se posle ovoga može reći o recenzijama recenzenta Sovremenika, recenzenta koji je ovaj časopis postavio u tako čudan položaj u pogledu sopstvenih mišljenja? Hvalite i negirajte svako dostojanstvo, govorite u isto vrijeme i Da I ne, zar to ne znači da ne znamo šta da kažemo o naša tri najbolja pisca? Da želim da precrtam sa spiska pisaca tri takva pisca kao što su gospoda. Ostrovski, Evgenija Tur i Avdejev, zar to ne znači da na svoja ramena preuzmete teret iznad svojih snaga? I zašto je ovo napad? Ovo pitanje prepuštamo samom čitaocu." 13 Zašto smo napisali ovaj dugačak odlomak? Želimo da posluži kao model u kojoj meri današnja kritika ponekad zaboravlja najelementarnije principe svake kritike. Naše primedbe će govore samo o takvim pojmovima, a u međuvremenu, prošavši kroz naše napomene, neka se čitalac potrudi da ponovo pročita odlomak: uz svu moguću pažnju, neće naći ni traga da je kritičar, nezadovoljan nama, imao imajući u vidu ove koncepte; oni se nisu odrazili ni u jednoj frazi, ni u jednoj reči. Otečestvennye Zapiski je nezadovoljan Sovremennikom jer je nedosledan, protivrečan sam sebi. Nedoslednost Sovremenika leži u činjenici da je ranije hvalio dela gospodina Ostrovskog, Avdejeva i gospodina zhi Toura, a sada je dozvolio sebi da napravi vrlo nepovoljan osvrt na djela istih pisaca. sekvenca? Pitanje je zaista vrlo zeznuto, gotovo teže od pomirenja "da" i "ne" u jednom članku o istoj knjizi; Stoga, pokušajmo to izreći u najvažnijem tonu. Dosljednost u prosudbama sastoji se u činjenici da su sudovi o identičnim objektima isti. Na primjer, to sve dobra djela pohvale, sve loše, ali pune tvrdnji, jednako osuđuju. Na primjer, hvaleći "Heroja našeg vremena", hvale "Pjesmu o Kalašnjikovu"; ali spominjati "Maskarada" na isti način kao i "Heroja našeg vremena" bilo bi nedosljedno, jer iako naziv "Maskarada" ima isti naziv kao i "Heroja našeg vremena", dostojanstvo ovih djela je potpuno drugačije. Iz ovoga se usuđujemo izvesti pravilo: ako želite da budete dosljedni, gledajte isključivo na dostojanstvo djela i nemojte se sramiti da li ste prije djela istog autora pronašli dobro ili loše; jer su stvari iste po svojoj suštinskoj kvaliteti, a ne prema stigmi koja im se pripisuje. Od sudova o pojedinačnim pisčevim delima, moramo preći na opšti sud o značaju celokupne književne delatnosti pisca. Dosljednost će, naravno, zahtijevati: jednako hvaliti pisce koji imaju pravo na pohvalu, a jednako ne hvaliti one koji nemaju. Sve se mijenja tokom vremena; mijenja se i pozicija pisaca u odnosu na pojmove javnosti i kritike. Šta učiniti ako pravda zahtijeva od časopisa da promijeni svoj sud o piscu? Kako su, na primjer, djelovale Otechestvennye Zapiski? Bilo je vremena kada su Marlinskog i druge stavili veoma visoko, i mi ne želimo da im to zamerimo: opšte mišljenje o tim piscima tada je bilo sledeće; onda se javno mnijenje o istim piscima promijenilo, možda zato što je prvi žar prošao, što su bliže i mirnije zagledali svoja djela; možda zato što su i sami počeli pisati ne sve bolje i bolje, nego sve gore i gore; jer, govoreći tehničkim jezikom, da "nisu opravdali očekivanja" (izraz koji u našem jeziku ima skoro jednako široku upotrebu kao oboljeli, umrli itd.); možda zato što su ih drugi pisci zasjenili - nije važno, iz bilo kojeg razloga, ali mišljenje je moralo biti promijenjeno, i ono je promijenjeno 15 . Da li je doslednost zahtevala da se nastavi obožavati Marlinskog i druge? Kakva bi postojanost postojala u časopisu koji bi sebe smatrao obaveznim, prvo da bude ratnik za najbolje u književnosti, a zatim da postane ratnik za najgore samo zbog vezanosti za imena? Takav časopis bi sam sebe promijenio. Da ne govorimo o činjenici da bi izgubio počasno mjesto u književnosti, izgubio bi svako pravo na simpatije najboljeg dijela javnosti, bio bi izvrgnut općem sprdnju zajedno sa svojim klijentima. Zaista, zamislite da će Otečestvennye zapisi 1844. ili 1854. nastaviti da nazivaju, kako su nazivali 1839. godine, naše najbolje pisce, autore prepoznate kao osrednje, koje bi mjesto u književnosti i publicistici zauzeo ovaj časopis? Usuđujemo se očekivati ​​da će čak iu Sovremenniku nepristrasne sudije biti počašćene ne krivicom, već - ne želimo da kažemo dostojanstveno - barem ispunjavanjem dužnosti da budu u korak sa mišljenjem prosvećenog dela sveta. javnosti i zahtjevima pravde, koji se vremenom mijenjaju, ako Sovremennik“, govoreći o gospodinu X ili Z u aprilu 1854., više će razmišljati o tome šta je sada pošteno reći o ovom piscu, nego se pobrinuti da prepiše kao bukvalno moguće isti pregled koji je mogao i trebao biti napravljen o djelima ovog pisca u aprilu 1853, 1852 ili 1851. godine. „Savremenik” se nada da neće biti okrivljen na isti način ako doslednost shvati kao vernost svojim estetskim zahtevima, a ne kao slepu vezanost za stereotipna ponavljanja istih fraza o piscu, od samog književnog adolescencije do samu njegovu književnu oronulost. Šta učiniti ako pisac koji je „obećao“, koji je zaslužio simpatije najboljeg dela javnosti i ohrabrujuće pohvale kritika, nije „opravdao“ nade, izgubio pravo na saosećanje i pohvalu? "Recite ono što sada treba da se kaže, a ne ono što je trebalo da se kaže ranije", i ako su vaše rečenice zasnovane na istim principima, bićete dosledni, čak i ako ste u početku morali da kažete "da", a "ne" "godinu dana kasnije. Sasvim je druga stvar ako se kazna jednom izrekne na osnovu nekih principa, a drugi put na osnovu drugih - tada ćemo biti nedosljedni, čak i ako oba puta kažemo isto (npr.: "jedan roman gospođe NN je dobar, jer u njemu se kroz egzaltaciju vidi iskrena toplina osećanja; dakle, dobar je drugi roman gospođe NN, Iako u njemu je vidljiva samo zamorna egzaltacija.") Ali, kao što vidimo, ne radi se o ovoj izdaji principa, već jednostavno o nejednakim sudovima o različitim djelima jednog pisca. Takva vanjska heterogenost nije uvijek teška greška, ponekad čak i sama konzistentnost i dostojanstvo zavise od toga, ali zasluga ili mana je izmjena prijašnjih presuda u skladu sa promjenom merituma predmeta o kojima je presuda izrečena, u svakom slučaju, ni mana ni zasluga ne mogu se prepoznati u sebi ne uzimajući u obzir u kojoj meri nam se oni pravedno pripisuju. Koliko je velika stvarna razlika između nekadašnjih i sadašnjih Sovremenikovih mišljenja o gospodi Ostrovskom, Avdejevu i gospođi Tur, da li ona zaista stavlja Sovremenik u „odlučnu kontradikciju sa samim sobom“. Ostrovski „Do ne ulazi u svoje sanke" leži u činjenici da je Novi pesnik u aprilskoj knjizi iz 1853. rekao: "Komedija g. Ostrovskog imala je bl. temeljit i zasluženi uspjeh na dvije pozornice: Sankt Peterburgu i Moskvi. U njemu su ljudi grubi, jednostavni, neobrazovani, ali dušom i direktnim zdravim razumom stavljeni uz ljude koji su poluobrazovani. Autor je vrlo pametno iskoristio ovaj kontrast. Kako su ovi seljaci lijepi u svojoj jednostavnosti i kako je jadan ovaj rasipnički Vihorev. Sve ovo je odlično i izuzetno istinito u stvarnosti. Rusakov i Borodkin su živa lica uzeta iz života bez ikakvog ulepšavanja. najnoviji radovi Gospodin Ostrovsky je upao u zašećereno uljepšavanje onoga što se ne može i ne smije uljepšavati. Radovi su izašli slabi i lažni. „Protivrečnost između ovih odvojenih odlomaka je odlučujuća; ali je potpuno izglađena ako ih pročitamo u vezi sa onim što im prethodi u oba članka. Novi pesnik smatra „Ne ulazi u svoje sanke“ u odnosu na druga dela na našem repertoaru, govori o superiornosti ove komedije nad ostalim komedijama i dramama koje se igraju na aleksandrijskoj sceni.18 U pogledu suštinske zasluge „Ne ulazi u svoje sanke“, Novi pesnik kao da sasvim jasno izrazi svoje mišljenje, dodajući: „Ali, uprkos tome, ipak, umetnički, ova komedija ne može da se postavi uz njegovu prvu komediju. („Naši ljudi-- slažem se"). Uopšteno govoreći, „Ne ulazi u svoje sanke“ je delo koje ne izlazi iz okvira običnih talentovanih dela.“ 19 A pošto članak iz br. II Sovremennika ove godine 20 poredi ovu komediju, „koja ne izaći iz okvira običnih djela”, zaista je izvanredan prvi rad Ostrovskog, a zatim, nazivajući ga “slabim”, ovaj članak, čini nam se, nije u suprotnosti s Novim pjesnikom, koji kaže da “Ne ulazite u svoje sanke ” se ne može staviti zajedno sa “Vašim ljudima”. Jedna strana kontradikcije je o umjetničke zasluge komedija ne postoji. Ostaje još jedna kontradiktornost: Novi pesnik je nazvao Borodkina i Rusakova „živim ličnostima uzetim iz stvarnosti, bez ikakvog ulepšavanja“; Godinu dana kasnije, Sovremennik kaže da je gospodin Ostrovski pao (u komedijama Ne ulazi u sanke i Siromaštvo nije porok) „u zašećereno ulepšavanje onoga što ne treba ulepšavati, a komedije su ispale lažne“. I ovdje smo primorani da se pozabavimo izlaganjem elementarnih principa i objasnimo, prvo, da u umjetničko djeločija je opštost prožeta najpogrešnijim stavovima i koja zbog toga ulepšava stvarnost do granice netolerancije, pojedinačne osobe mogu se vrlo verno i bez ikakvog ulepšavanja otpisati iz stvarnosti. Ili da ne širim o tome? Na kraju krajeva, svi se slažu da je, na primjer, ono što se dogodilo u "Siromaštvo nije porok": Volimo Torcova, raskalašnog pijanca ljubaznog srca - osobu s kojom u stvari ima mnogo sličnosti; međutim, "Siromaštvo nije porok" u celini je krajnje lažno i ulepšano delo, a - uglavnom - laž i ulepšavanje u ovu komediju unosi upravo ličnost Ljubima Torcova, koji je, odvojeno, veran stvarnosti. To je zbog činjenice da, pored pojedinaca, u umjetničkom djelu postoji i opća ideja od koje (a ne samo od pojedinaca) ovisi priroda djela. Takva ideja postoji u Ne ulazi u saonice, ali je još uvijek prilično vješto prikrivena vještim namještajem i stoga je javnost nije primijetila: nadali su se (iz ljubavi) oni koji su uočili pogrešnost ideja u ovoj komediji. za divan talenat autora "Tvojih ljudi") da je ta ideja prolazna autorova zabluda, možda čak i samom umjetniku nepoznata, uvukla se u njegovo djelo; stoga nisu hteli da govore o ovoj nesretnoj strani bez krajnje nužde; 21 a nije bilo potrebe, jer ideju, vešto skrivenu pod povoljnim okolnostima (suprotstavljajući Rusakovu i Borodkinu Vihorevu, najpraznijem nitkovu), gotovo niko nije primetio, nije ostavila nikakav utisak i, stoga, još nije mogla imati uticaja; nije bilo potrebe da je razotkrijemo, da je pogubimo, dakle. Ali onda je došlo "Siromaštvo nije porok"; lažna ideja je hrabro skinula sav pokriće jednom koliko-toliko dvosmislenom situacijom, postala čvrst, postojan princip autora, bučno proglašavana životvornom istinom, svi su je primijetili i, ako se ne varamo, proizvela vrlo snažno nezadovoljstvo čitavog zdravog dijela društva. „Savremenik“ se osećao obaveznim da obrati pažnju na ovu ideju i da, koliko je to moguće, da izraz opštem osećanju. Govoreći o ideji "Siromaštvo nije porok", "Sovremennik" je smatrao korisnim reći dvije-tri riječi o prethodnim autorovim radovima i, naravno, morao je reći da je "Ne ulazi u svoje sanke" prethodnica. „Siromaštvo nije porok“, što, naravno, sada niko neće poreći; Ideja „Nemoj ulaziti u svoje sanke“ sada je objašnjena za sve čitaoce najnovija komedija g. Ostrovskog, više se nije moglo preći ćutke, kao što je to bilo moguće ranije, kada to nije imalo nikakvog značaja za javnost, i - na prethodni osvrt na vjernost nekih ljudi u komediji (što analiza „Siromaštvo nije porok" nisam ni pomislio da poreknem) Morao sam da dodam da je ideja o komediji lažna. Što se tiče Sovremenikovih kritika gospodina Avdejeva i gospođe Tur, kontradikcija nestaje čak i bez ikakvog objašnjenja - treba samo uporediti navodno kontradiktorne kritike. „Suvremenik“ je roman Madame Tour „Nećaka“ smatrao prilično dobrim, a roman „Tri godišnja doba života“ koji je napisala tri godine kasnije smatra lošim, bez reči o ostalim delima ove spisateljice; gdje je kontradikcija? Ne predstavljamo izvode iz posljednjeg pregleda zbog njegove odlučne beskorisnosti za objašnjenje slučaja; nakon što smo pregledali br. V Sovremenika za tekuću godinu, čitaoci se mogu uveriti da u našoj recenziji poslednjeg romana nema ni jedne reči o „Nećakinji“, „Dugu“, „Greši“ i da stoga ni na koji način ne može da protivreči nijednoj recenziji o ovi radovi. Ostaje samo da zamolimo čitaoce da pogledaju članak o "Nećakinji" (br. I Sovremenika za 1852): gledajući kroz njega, čitaoci će videti koliko je Sovremenik, čak i tada, bio primoran da govori o nedostaci talenta Madame Tour; istina je da ovaj članak kaže da postoji sličnost između dobrih strana talenta Madame Tour i talenta Madame Gan i da su "blistave nade koje je potaknula Madame Tour bile toliko opravdane da su prestale biti nade i postale vlasništvo naše književnosti“, ali ove pohvale (više snishodljive i delikatne nego pozitivne, kako uvjerava cijeli ton članka) daleko su nadjačane ovakvim odlomcima: upravo ih je sama otvorila, ali i ovo se može dogoditi. Ali i ovo se može opravdati. Talent tog nezavisnog talenta, o kojem smo govorili na početku članka, u Mrs. Tour ili ne, ili vrlo malo; njen lirski talenat... nije moguće kreirati nezavisni karaktera i vrste. Stil Madame Tour je nemaran, njen govor brbljiv, skoro vodenast... Bilo nam je neprijatno da na drugim stranicama "Nećakinje" sretnemo tragove retorike, nečega što je mirisalo na "Sabrana uzorna dela", neke tvrdnje o pisanju, na književne dekoracije" ("Savremenik", 1852,br 1, Kritika, članak g. I. T.) 23. Pitamo šta je novo dodato ovim zamjerkama u recenziji "Tri pore života"? Apsolutno nista; umjesto optužbe za kontradikciju, prije bi se moglo optužiti recenzenta ovog posljednjeg romana da je previše zasićen člankom gospodina I. T. šta da se radi? Vrline "Nećakinje" izbledele su do nevidljivosti, a mane su se razvile do krajnjih granica u "Tri pore života". Ali najviše od svega, Otečestvennye Zapiski su nezadovoljni Sovremennikovim pregledom spisa gospodina Avdejeva (Sovremennik, 1854, br. 2). Sa ovom recenzijom, Sovremennik je postao "najčudnija kontradikcija sa samim sobom, jer (priznajemo da je to 'zato što je to veoma teško razumeti) sada Sovremennik kaže da gospodin Avdejev ima izuzetan talenat za pripovedanje", a pre toga je "uvrstio g. Avdejeva među naše najbolje pripovjedače", naime: 1850. godine rekao je: "U prvim radovima g. Avdejeva naći ćemo jasne znakove talenta (dosadnay oprez! zašto se ne kaže "briljantan talenat"? ne, samo "prIznakovi toga). Najbolji dokaz da je gospodin Avdeev jak u više od jedne imitativne sposobnosti (Ah! čak i prije 1850. godine otkriveno je da je gospodin Avdejev još uvijek bio jak samo u svojoj sposobnosti imitiranja!), služila idila gospodina Avdejeva "Jasni dani". Ova priča je veoma slatka, ima puno toplog, iskrenog osećanja u njoj. (a postoji dosta jasnoće pojmova o svijetu i ljudima? Vjerovatno ne, ako se ovo dostojanstvo ne iznese na vidjelo,--Recenzija, kojom su Otechestvennye Zapiski nezadovoljni, napada ovaj nedostatak). Predivan jezik kojim g. Avdejev neprestano piše verovatno su primetili i sami čitaoci." U njemu ima neslaganja sa ovim odlomkom iz prethodne recenzije. Ranije je Sovremennik svrstao g. Avdejeva među naše najbolje pripovedače — ali čak i poslednjeg recenzija počinje upravo riječima: „G. Avdejev je fin, prijatan pripovedač", itd. u tom smislu; na sledećoj stranici (41.) ponovo čitamo: "G. Avdejev - svaka mu zasluga za ovo - je dobar, vrlo dobar pripovjedač"; nakon višestrukih ponavljanja iste fraze, recenzija završava riječima (str. 53): "otkrio je nesumnjivi talenat za pripovijedanje"... i pretpostavka da će nam, pod poznatim uslovima, "dati mnogo zaista lepog" (zadnje reči recenzije). Prethodna recenzija kaže da u "Vedrim danima" nema imitacije - a poslednja recenzija ne misli da to dovodi u pitanje; prethodna recenzija ne misli da negira imitaciju "Tamarina"; a zadnja recenzija to dokazuje; prethodna recenzija vidi u "Vedrim danima" toplinu osjećaja - a zadnja recenzija ne baca ni najmanje sumnjaju u to, nazivajuci lica ove idile "miljenicima" g. Avdejeva, ljudi mu "mili". da u svemu ovome nema ni kapi kontradiktornosti. Cak nam se cini da se najnoviju recenziju pre moze optuziti previše skrupuloznog proučavanja prethodnih kritika, kao što se može optužiti da je analiza romana Madame Tour "Tri pore života" preblizu srodnost sa člankom g. I. T. o "Nećakinji". Jednom riječju, svako ko pažljivo uporedi recenzije sa prethodnim recenzijama Sovremennika, kojima su drugi toliko nezadovoljni, naći će između ovih recenzija i prethodnih recenzija ne kontradikciju, već najčešću sličnost u pogledu između članaka istog časopisa. . I iako bi Sovremenniku bilo veoma prijatno da svojim čitaocima što češće daje članke koji se odlikuju novinom svog gledišta, mora se priznati da se recenzije koje su izazvale nezadovoljstvo najmanje odlikuju ovom zaslugom. I moramo završiti naše elementarno izlaganje koncepata konzistentnosti odgovorom koji su svojevremeno i same „Bilješke otadžbine“ činile na takva nezadovoljstva protiv njih zbog navodne novine mišljenja o značaju raznih slavnih ličnosti naše književnosti, naime: „predmetna mišljenja, "nije novo i nije originalnobnas" 26, - posebno za čitaoce Sovremennika. Kako su mogli da privuku nesklonost? Da li je zaista tako da su izraženi direktno, bez dvosmislenosti, propusta i rezervi? Nije li to, govoreći: "Tamarin" je imitacija ", nismo dodaj, kao i obično, što se već neko vrijeme ukorjenjuje u našoj kritici: „Međutim, ovim ne želimo reći da je gospodin Avdejev bio imitator u Tamarina; u ovom romanu nalazimo mnogo nezavisnih i na u isto vrijeme lijepa” itd.; rekavši: "Tri pore života" je uzvišeni roman bez ikakvog sadržaja", nisu dodali: "ipak, sadrži mnogo vedrog i smirenog shvatanja života i još značajnijih ideja, što ukazuje da autor nije razmišljao o mnogim stvarima uzalud"? možda zato što ovome nisu dodali uobičajena mjesta o "nesumnjivim talentima", da knjige koje se analiziraju "predstavljaju zadovoljavajući fenomen u ruskoj književnosti" itd. Ako jeste, onda je odgovor na ovo već spreman u „Patriotskim beleškama“: „U našoj kritici primetna je dominacija opštih mesta, književna servilnost živih i mrtvih, licemerje u presudama. Oni misle i znaju jedno, a govore drugo."27 Podsjetivši se na ovaj odlomak, nastavit ćemo s predstavljanjem "najjednostavnijih i najčešćih koncepata" o tome šta je kritika i do koje mjere ona mora biti izbjegavana i može bez iskrenosti - doktrina o tome koliko je dobra kritika kada, prema rečima Otečestvenih zapiski, govori „razoružavajućim glasom“, čak i u slučaju nepravde, svojom poniznošću.koji ne vole suhe subjekte, ma koliko oni bili važni, i smatraju ispod svog dostojanstva da svoju pažnju, barem s vremena na vrijeme, usmjere na razmišljanje o jednostavnim stvarima, stalno zaokupljenim "živim i važnim" pitanjima umjetnosti (na primjer, o tome koliko je veliko dostojanstvo desetak romana). ovu formu možemo ostaviti, jer čitalac koji je prešao preko polovine članka vjerovatno neće ostaviti ni kraj bez pažnje. da direktno navedemo osnovne pojmove, koje smo smatrali potrebnim podsjetiti. Kritika je sud o zaslugama i nedostacima književnog djela. Njegova svrha je da posluži kao izraz mišljenja najboljeg dijela javnosti i da promovira njegovo dalje širenje među masama. Podrazumijeva se da se ovaj cilj može postići na bilo koji zadovoljavajući način samo uz svaku moguću brigu o jasnoći, određenosti i direktnosti. Kakvo je izražavanje javnog mnjenja obostrano, nejasno izražavanje? Kako će kritika dati priliku da se upozna sa ovim mišljenjem, da ga objasni masama, ako je i sama potrebna objašnjenja i ostavlja prostor za nesporazume i pitanja: „Ali šta vi zaista mislite, gospodine kritičaru? Da, u kom smislu da li je potrebno razumeti šta govorite, gospodine kritičaru?" Stoga bi kritika općenito trebala, koliko god je to moguće, izbjegavati bilo kakve propuste, rezerve, suptilne i nejasne aluzije i sve slične zaobilaznice koje samo remete direktnost i jasnoću stvari. Ruska kritika ne bi trebalo da bude kao skrupulozna, suptilna, izbegavajuća i prazna kritika francuskih feljtona; Ova izmicanje i sitničavost nije po ukusu ruske javnosti, ne vodi do živih i jasnih ubjeđenja, što naša javnost s pravom traži od kritike. Posljedice zaobilaznih i pozlaćenih fraza uvijek su bile i biće iste kod nas: te fraze u početku obmanjuju čitaoce, ponekad o dostojanstvu djela, uvijek o mišljenjima časopisa o književnim djelima; tada javnost gubi povjerenje u mišljenja časopisa; i stoga su se svi naši časopisi, u želji da njihova kritika ima uticaja i da im se veruje, odlikovali direktnošću, postojanošću, nepopustljivošću (u dobrom smislu) kritike, nazivajući sve stvari - koliko je to moguće - svojim direktnim imenima, ma koliko grubih imena bilo. Smatramo da je suvišno navoditi primjere: neki su svima u sjećanju, na druge smo se prisjetili kada smo govorili o starim analizama djela Pogorelskog. Ali kako treba suditi o oštrini tona? Da li je dobra? da li je to uopšte dozvoljeno? Šta odgovoriti na ovo? c "est selon (u zavisnosti od okolnosti (fr.).-- Ed. ), šta je slučaj i kakva je oštrina. Ponekad kritika ne može bez toga ako želi da bude dostojna naziva žive kritike, koju, kao što znamo, može napisati samo živ čovek, odnosno sposoban da bude prožet i entuzijazmom i snažnim ogorčenjem - osećanjima koja, kao što je svi znaju, izlivaju se ne hladnim i mlitavim govorom, ne na način da nikome od njihovog izliva nije bilo ni toplo ni hladno. Opet smatramo da je suvišno isticati primjere, i zato što imamo poslovicu: „Ko se sjeća starog, makni se iz oka“. A za opipljiv dokaz, kako je oštrina tona ponekad neophodna u živoj kritici, pretpostavimo takav slučaj (još nije jedan od najvažnijih). Taj stil pisanja, koji je izbačen iz upotrebe zajedljivim sarkazmima praktične kritike, počinje se vraćati u modu zbog raznih razloga, između ostalog, i slabljenja kritike, možda uvjerenja da se cvjetna dokolica ne može oporaviti od udarci koji su mu naneseni. I ovdje se, kao u doba Marlinskog i Polevoja, rađaju djela, čitana od strane većine, odobravana i ohrabrujuća od strane mnogih književnih sudija, djela koja se sastoje od niza retoričkih fraza, generiranih „razdraženošću zarobljenih misli“ 30, neprirodnom egzaltacijom, odlikuje se prijašnjom zamornošću, samo novom kvalitetom - Šalikovljeva gracioznost, dobar izgled, nježnost, madrigalnost; postoje čak i neki novi "Maryina Groves" sa Delights; 31 i ta retorika, oživljena u svom najgorem obliku, ponovo prijeti da preplavi književnost, da štetno utiče na ukus većine javnosti, da većina pisaca ponovo zaboravi na sadržaj, na zdrav pogled na život, kao bitne vrline književnog dela. Pretpostavljajući takav slučaj (a ima ih i gorčijih), pitamo se: da li je kritika dužna pisati madrigale umjesto denuncijacija ovih krhkih, ali opasnih pojava? ili može da se ponaša u odnosu na nove bolne pojave na isti način kao što je to u svoje vreme radilo u odnosu na slične pojave, i bez zaoštravanja reći da u njima nema ničeg dobrog? Vjerovatno ne. Zašto ne? Jer "talentovani autor ne bi mogao napisati loš esej." Ali da li je Marlinski manje talentovan od današnjih epigona? Nije li Žukovski napisao Maryina Grove? I reci mi šta je dobro u Maryina Groveu? A za šta se može pohvaliti djelo bez sadržaja ili sa lošim sadržajem? "Ali to je napisano na dobrom jeziku." Za dobar jezik mogao bi se oprostiti jadan sadržaj kada je glavna potreba naše književnosti bila da naučimo pisati jezikom koji nije blesav. Prije osamdeset godina za osobu je bila posebna čast znati pravopis; i zaista, onda onaj ko je znao da stavi slovo ѣ na mesto, taj bi se s pravom mogao nazvati obrazovanom osobom. Ali zar ne bi sada bilo sramotno da se znanje o pravopisu stavi u posebne zasluge nekom drugom, a ne Miti, koga je odgajao gospodin Ostrovski? 32 Pisanje lošim jezikom je sada nedostatak; sposobnost dobrog pisanja više nije posebna vrlina. Prisjetimo se fraze koju smo napisali u članku o Pogorelskom "Telegraphu": "Da li zaista veličaju Monastyrku zato što je napisana glatko?" 33 -- i prepustite to kompajleru. "Spomen list grešaka na ruskom jeziku" prijatna i mukotrpna obaveza izdavanja hvale vrednih listova za umetnost pisanja na zadovoljavajućem jeziku 34 . Ova distribucija bi oduzela previše vremena od kritičara i uključivala bi previše papirologije: koliko bi zaustavljanja bilo potrebno za pohvalne listove ako bi svi zaslužni bili nagrađeni? Vratimo se, međutim, pitanju oštrine kritika. Da li je dozvoljena nezaslađena direktnost osude kada je u pitanju rad „poznatog” pisca? "Da li zaista želite da vam bude dozvoljeno da 'napadate samo najokrutnije i najbezobranije siroče'?" Može li se ići u bitku potpuno naoružan psovkama, užarenim strijelama sarkazma protiv nekog jadnog Makara, na kojeg padaju sve kvrge? Ako je tako, onda dajte svoju kritičku stolicu onoj Gogoljevoj gospodi koja „hvali Puškina i sa duhovitim podsmjehom govore o A. A. Orlovu“.35 Da, krivi su; počeli smo pisati nejasno i neuvjerljivo; zaboravili smo na svoju namjeru da uvijek krenemo od početka. Popunjavamo prazninu. Kritika dostojna svog imena nije napisana da bi se gospodin Kritičar razmetao duhovitošću, a ne da bi kritici pridao slavu vodviljskog partista koji svojim igrama riječi uveseljava publiku. Duhovitost, zajedljivost, žučnost, ako ih kritičar posjeduje, treba da mu služe kao instrument za postizanje ozbiljnog cilja kritike - razvijanje i pročišćavanje ukusa kod većine njegovih čitalaca, samo treba da mu daju sredstva da na odgovarajući način izrazi svoje mišljenje. najboljeg dela društva. Ali zanimaju li javno mnjenje pitanja o dostojanstvu pisaca koji nikome nisu poznati, koje niko ne poštuje kao "izvrsne pisce"? Da li je najbolji dio društva ogorčen što je neki učenik Fedota Kuzmičeva ili A. A. Orlova napisao novi roman u četiri dijela od po petnaest stranica? Da li "Ljubav i vjernost" ili "Užasno mjesto" (pogledajte bibliografiju ove knjige "Sovremennik"), ili "Avanture Georgea, mog lorda Engleske" kvare ukus javnosti? 36 Ako želite, i dalje domišljajte nad njima, ali zapamtite da se u ovom slučaju bavite „presipanjem časopisa iz praznog u prazno“, a ne kritikom. "Ali autor može biti uznemiren oštrom osudom" 37 je druga stvar; ako ste osoba koja ne voli da uznemirava svog komšiju, onda ne napadajte nikoga, jer će se i malo poznati autor uznemiriti isto kao i najpoznatiji autor ukazivanjem na nedostatke svog književnog potomstva. Ako mislite da je u svakom slučaju nemoguće nekome reći nešto neprijatno, za bilo koje dobro, onda stavite prst šutnje na usne ili ih otvorite da dokažete da je svaka kritika štetna, jer bilo koja nekoga uznemiruje. Ali nemojte žuriti da bezuslovno osuđujete svaku kritiku. Svi će se složiti da su pravda i korisnost književnosti veća od ličnih osećanja pisca. A žar napada treba da bude proporcionalan stepenu štete po ukus javnosti, stepenu opasnosti, jačini uticaja koji napadate. Dakle, ako imate dva romana pred sobom, odlikuju se lažnom egzaltacijom i sentimentalnošću, i jedan od njih ima nepoznato ime, a drugi ime koje ima težinu u književnosti, koji biste onda snažnije napali? Onaj važniji, odnosno štetan za književnost. Premotaj prije šezdeset godina. Vi ste nemački kritičar. Pred vama je umjetnički odličan, ali sladak "Hermann und Dorothea" ("Herman i Doroteja" (Njemački).-- Ed.) Getea i još neka idilična pesma nekog osrednjeg škrabača, prilično dobro napisana i zamorna kao „umjetnički lijepa kreacija” velikog pjesnika. Koju od ove dve pesme treba da napadnete svom snagom ako smatrate (kao i svaka inteligentna osoba) zamorni idealizam veoma štetnom bolešću za Nemce? A koju pesmu možete da napišete susretljivim, blagim, a možda čak i ohrabrujućim tonom? Jedan od njih će proći nezapaženo, bezopasno, uprkos vašem odgovornom odgovoru; drugi oduševljava njemačku javnost već pedeset sedam godina. Dobro bi postupio kada bi, kao njemački kritičar prije šezdeset godina, izlio svu žuč ogorčenja na ovu štetnu pjesmu, kada bi neko vrijeme odbijao da se povinuješ blagim sugestijama svog dubokog poštovanja prema imenu onoga ko je bio slava nemačkog naroda, ako se ne biste plašili prekora u žestini, u nesmotrenosti, u nepoštovanju velikog imena i, hladno i kratko rekavši da je pesma napisana veoma dobro (za ovo postoje stotine pera , a pored vaše), napali bi što jasnije i oštrije štetnu sentimentalnost i prazninu njenog sadržaja, trudili su se svim silama da dokažu da je pjesma velikog Getea jadna i štetna po sadržaju, u smjer. Naravno, ne bi vam bilo lako da ovako govorite o Geteovom delu: gorko je i vama samima da se bunite protiv onoga koga biste želeli da slavite zauvek, i mnogi će vam loše misliti. Ali šta učiniti? To je ono što dužnost zahtijeva od vas. Kakav patetičan ton! zaboravili smo da se Gete odavno ne nalazi među našim piscima, stoga moderna ruska kritika mora da govori samo o takvim piscima koji su manje-više bliski običnim smrtnicima, a, verovatno, herojska odlučnost uopšte nije potrebna. da bi se usudio kada će neko od njih napisati loše djelo, djelo nazvati lošim bez ikakvih zaobilaznica i rezervi, a kada neko iznese ovo mišljenje, onda se ne uzrujavajte njegovom strašnom smjelošću. Stoga nam se čini da ako bi se pronašli nedostaci, na primjer, u Sovremennikovom pregledu Tri pore života, onda bi bilo potrebno razotkriti ne samo ono što poznati autor ovaj roman je iznad kritike, ali, naprotiv, zar nije vredelo mnogo pričati o takvoj knjizi, kojoj, po svoj prilici, uopšte nije suđeno da napravi pometnju u javnosti. I čini nam se da čitatelji možda neće biti u potpunosti zadovoljni našim dugim pregledom zbog njegove dužine; mogu misliti da bi to bilo mnogo bolje i da bi bilo sasvim dovoljno ograničiti se na dvije-tri riječi, na primjer, barem samo one koje ispisuju "Beleške otadžbine" (u "Tri pore" nema ni jedne ni druge misli , ni verodostojnosti u likovima, ni verovatnoće u toku događaja, postoji samo strašna afektacija, koja predstavlja sve samo naopačke kako to biva u širokom svetu. Nad svim tim dominira neizmerna praznina sadržaja); ali Sovremenik se uopšte nije bavio ovim romanom, jer je sam roman vredan velike pažnje — činilo nam se da zaslužuje pažnju kao jedan od mnogih pogođenih romana sličnih njemu, čiji se broj u poslednje vreme veoma primetno umnožio. Ono što dolazi u modu trebalo bi da bude podvrgnuto bližem ispitivanju već zbog ove okolnosti, čak i ako to zbog svog suštinskog značaja ne zaslužuje. A to nam daje priliku da žalimo što se posljednjih godina naša književnost razvijala presporo; a koliko je značajan bio njegov razvoj u toku pre pet-šest godina! Ali, recite mi, koliko je napredovala od pojavljivanja "Nećakinja", "Tamarin" i posebno divnog dela gospodina Ostrovskog "Svoji ljudi - rešićemo"? I za ovu stagnaciju književnosti, Sovremennikovi sudovi o gospodinu Avdejevu i gospođi Tur iz 1854. godine nisu se mogli bitno razlikovati od njegovih mišljenja o ovim piscima iz 1850. godine. Književnost se malo promijenila, a položaj pisaca u književnosti malo se promijenio. Ipak, stagnacija u književnosti nije bila savršena - neki pisci (na primjer, g. Grigorovič, s kojim drugi i dalje dovode g. Avdejeva u istu liniju, kao što su i prije stavljali) krenuli su naprijed, zauzeli mnogo istaknutije mjesto u književnosti nego 1850. godine; 38 drugih, poput Madame Tour, preselilo se dalje; drugi, neki, poput g. Avdejeva, ostali su potpuno na istom mjestu; shodno tome, stari redovi su se već uznemirili, formirali su se novi. A sada bi svakom čitaocu izgledalo smiješno da uz gospodina Grigoroviča stave gospodina Avdejeva, na primjer, a još više gospođu Tur. Do neke mjere, koncepti ovih potonjih su se promijenili. I neće li sada svaki čitalac (govorićemo samo o g. Avdejevu) reći da kada se pojave prva dela g. Avdejev je od njega trebao očekivati ​​mnogo više nego što je mogao proizvesti do sada? Ne kažu li svi da do sada "nije opravdao svoje nade"? a prošlo je već pet-šest godina, već je napisao pet-šest priča, bilo bi vrijeme da opravda te nade. I ako od njega zaista treba očekivati ​​nešto bolje (nadu koju dijelimo i koju smo izrazili u našem članku), nije li vrijeme, nije li vrijeme da skrenemo pažnju „stvarno darovitog“ pripovjedača na činjenica da je do sada on više Ništa nije učinjeno da ojača svoju slavu? Kada za pet-šest godina objavi sva svoja djela, ne bi li mu trebalo skrenuti pažnju na bitne nedostatke svih njegovih djela (nepromišljenost i nedostatak odgovornosti kojom prosipa svoj topli osjećaj)? Srećom, da bi ispravio ove nedostatke "može, ako hoće" (srećan izraz!) 39 , zato je potrebno da mu ih jasnije izložimo - to možda neće biti od koristi. Druga stvar je fundamentalna korupcija (istinska ili pretpostavljena?) talenat - tome se teško može pomoći, ma kako ukazivali na nedostatke; zato u jednoj od tri kritike (ne o „Tamarini” ili „Siromaštvo nije porok”), o kojima je reč, „Sovremenik” nije izrazio nikakvu nadu. Ali nedostaci od kojih pati talenat gospodina Avdejeva mogu nestati ako on to ozbiljno želi, jer ne leže u suštini njegovog talenta, već u odsustvu onih osobina neophodnih za plodonosni razvoj talenta, koje nisu date od prirode. , kako je talenat dat; koje daje drugome teško iskustvo života, druga nauka, drugo društvo u kojem živi; Sovremennik je pokušao da skrene pažnju gospodina Avdejeva na ove uslove u celom svom pregledu, a na kraju ih je što jasnije izrazio. Žao nam je što o njima ne možemo započeti ovdje, dijelom već zato što bi to značilo ponavljanje onoga što je nedavno rečeno. Ali sva priča o tim "jednostavnim i običnim pojmovima, o kojima se više ne govori ni u jednoj literaturi", navodi nas da kažemo dvije-tri riječi o tome šta je "misao" - koncept koji zbunjuje neke, naravno, vrlo rijetke, i o čemu stoga smatramo da je dovoljno reći samo dvije ili tri riječi, bez širenja na tako dobro poznatu temu. "Šta je "misao" u poetskom djelu?" Kako da ovo jednostavno i ukratko objasnim? Vjerovatno je svako slučajno primijetio razliku između ljudi čiji je razgovor slučajno čuo. Sjedite dva sata s drugom osobom i osjećate da vaše vrijeme nije potrošeno uzalud; na kraju razgovora otkrijete da ste ili naučili nešto novo, ili ste počeli jasnije da gledate na stvari, ili ste postali više saosjećajni za dobro ili uvrijeđeni zbog lošeg, ili osjećate impuls da razmisli o nečemu. Nakon drugog razgovora ništa slično se ne dešava. Pričate, čini se, isto toliko vremena i, čini se, o istim temama, samo sa osobom druge vrste - i osjećate da iz njegovih priča niste izvukli apsolutno ništa, svejedno, kao da niste se bavili razgovorom s njim, već puhanjem mehurića od sapunice, svejedno, kao da nije progovorio. Da li je zaista potrebno objašnjavati zašto je to tako? jer je jedan sagovornik ili obrazovana osoba, ili osoba koja je u životu mnogo toga vidjela i nije bez koristi za sebe, „iskusna“ osoba ili osoba koja je o nečemu razmišljala; a drugi sagovornik je ono što se zove "prazna" osoba. Je li zaista potrebno krenuti u dokaze i objašnjenja da su knjige podijeljene u iste dvije kategorije kao i razgovori? Neki su "prazni" - ponekad naduvani u isto vreme - drugi su "neprazni"; a za neprazne se kaže da su "mislili". Mislimo da ako je dozvoljeno smejati se praznim ljudima, onda je verovatno dozvoljeno smejati se praznim knjigama; da ako je dozvoljeno reći: "ne vrijedi praviti i slušati prazne priče", onda je vjerovatno i dozvoljeno reći: "ne vrijedi pisati i čitati prazne knjige." Ranije se od poetskih djela stalno tražio "sadržaj"; naši trenutni zahtjevi, nažalost, moraju biti mnogo umjereniji, pa smo stoga spremni da se zadovoljimo i "misao", odnosno samom težnjom za sadržajem, inspiracijom u knjizi onog subjektivnog principa iz kojeg "sadržaj" proizlazi. . Međutim, možda je potrebno objasniti šta je "sadržaj"? Ali mi pišemo o teškim pitanjima, a naučne rasprave ne mogu bez citata. Stoga, prisjetimo se riječi Otechestvennye Zapiski: „Neko će, možda, reći da su ove riječi korištene u Vestniku Evrope, u Mnemosyne, u Ateneju itd., da su svi razumjeli prije dvadeset godina i da nisu uzbuđivali nikog.ni iznenadjenja ni ogorcenja.Jao!sta se moze!Do sada smo gorljivo vjerovali da idemo naprijed,a sada moramo vjerovati u nazadovanje. Najgora stvar u vezi ovog odlomka je što je potpuno pošten. Stoga žalimo što se "Obična priča" i "Tamarin" ili "Vedri dani" nisu pojavili prije dvadeset godina: tada bi shvatili kolika je ogromna razlika između ovih djela. Oni bi, naravno, takođe shvatili da u osnovi drame gospodina Potehina Guvernanta (tj. Brat i sestra?) leži lažna i pogođena misao, kao što je, inače, već dokazao Sovremennik. Vratimo se, međutim, opet "oštrini" tona. Rekli smo da je u mnogim slučajevima ovo jedini ton prikladan za kritiku koji razumije važnost teme i ne gleda hladno na književna pitanja. Ali rekli smo i da je grubost raznih vrsta, a do sada smo govorili samo o jednom slučaju - kada je grubost tona rezultat činjenice da je pravedna misao izražena direktno i što je moguće snažnije, bez rezervi. Druga stvar je nečitljivost u riječima; nije, naravno, dobro dozvoliti sebi, jer biti grub znači zaboraviti dostojanstvo. Ne mislimo da nam se to može zamjeriti, jer evo najoštrijeg izraza naglašenog za "bezceremonalnost, daleko od moderne": "Tamarin" nas je natjerao da očekujemo nešto novo i bolje od gospodina Avdejeva, pokazujući u njemu sposobnost razviti; ali ni jedna od njegovih do sada objavljenih priča još se ne može nazvati djelom misleće osobe. „Ove riječi teško da će osuditi Gogoljeve dame, koje kažu: „prođi sa šalom“; 43 ali ni u kom slučaju ne bi trebao biti "zadivljen" njima "koji i sam sebi odmah dozvoljava izraze mnogo manje moderne. Da, nije dobro biti nečitljiv u riječima; ali to je ipak mnogo oprostivo nego dopustiti sebi mračne nagoveštaje koji sumnjaju u iskrenost nekoga s kim ste Ne bismo nikome savetovali da ih koristi, jer su, upravo zbog svoje nejasnoće, vezani za sve, i ako, na primer, Otečestvennye Zapiski nagovesti da je Sovremennik nepravedan prema gospodinu Avdejevu i gospođi Tur jer su dela ovih pisci se više ne objavljuju u Sovremenniku", koliko je onda lako (uzdržavamo se od drugih nagoveštaja) ovu aluziju objasniti takvom frazom: "Za Otečestvenny Zapiski" izgledaju mišljenja "Sovremenika" o gospodinu Avdejevu i gospođi Tur nepravedno jer ovi autori sada objavljuju svoje Oizvedeniya u "Domaćim bilješkama". Ali bolje je ostaviti sve takve sitnice, definitivno smešne: da li su Otečestvennye Zapiski prestale da hvale gospodina Benediktova zato što su dela ovog pesnika, koja su krasila prve brojeve časopisa, zatim prestala da se pojavljuju u Otečestvenim Zapisima? 44 Zar zaista nije svima jasno da između ovih činjenica ne može biti nikakve veze, da bi, konačno, moglo biti obrnuto? Ostavimo to. Kritika ne bi trebala biti „svađa u časopisu“; mora se zauzeti za ozbiljniji i dostojniji zadatak - progon praznih djela i, koliko je to moguće, osuditi unutrašnju beznačajnost i neslogu djela lažnog sadržaja. I u kom god časopisu Sovremennik naiđe na kritiku sa takvom težnjom, uvek joj je drago da joj izađe u susret, jer je potreba za njom zaista jaka.

NAPOMENE

PRIPREMLJENI I KOMENTARANI TEKSTOVI

T. M. Akimova („Pjesma različitih naroda..."); G. N. Antonova ("O iskrenosti u kritici"); A. A. Demčenko ("Roman i priče M. Avdejeva"; "Bilješke o časopisima. jun, jul 1856"); A. A. Buba ("Tri pore života" ". Roman Evgenije Tur"); V. V. Prozorov ("Siromaštvo nije porok. Komedija A. Ostrovskog"; "Bilješke o časopisima. Mart 1857")

LISTA SKRAĆENICA

Belinski - V. G. Belinski. Pun cobr. op. u 13 tomova. M., Izdavačka kuća Akademije nauka SSSR-a, 1953-1959. Hercen -- A. I. Herzen. Sobr. op. u 30 tomova. M., Izdavačka kuća Akademije nauka SSSR-a, 1954-1984. Gogolj - N. V. Gogolj. Pun coll. op. u 14 tomova. M., Izdavačka kuća Akademije nauka SSSR-a, 1948-1952. Dobroljubov -- N. A. Dobroljubov. Sobr. op. u 9 tomova. M., "Beletristika", 1961-1964. "Materijali" - P. V. Annenkov. Materijali za biografiju A. S. Puškina. - U knjizi: "Djela A. S. Puškina", tom 1. Sankt Peterburg, 1855. Nekrasov - N. A. Nekrasov. Pun coll. op. i pisma u 12 tomova. M., Goslitizdat, 1948-1953. "Pisma" - Puškin. Pisma. 1815--1833. Tt. I--II. Ed. i sa napomenom. B. L. Modzalevsky. Gosizdat, M.--L., 1926--1928; tom III. Ed. i sa napomenom. L. B. Modzalevsky. "Academia", M.--L., 1935. Puškin - A. S. Puškin. Pun coll. op. u 16 tomova. M.--L., Izdavačka kuća Akademije nauka SSSR-a, 1937--1949. "Djela -" Djela A. S. Puškina. "Objavio A. S. Puškin" P. V. Annenkov. SPb., 1855--1856. Turgenjev. -- I. S. Turgenjev. Pun coll. Djela op. i pisma u 28 tomova. M.--L., "Nauka", 1960--1968, sv. I-XV. Turgenjev. Pisma - I. S. Turgenjev. Pun coll. op. i pisma u 28 tomova. M.--L., "Nauka", 1960--1968, sv. I--XIII. C. r. -- cenzurna dozvola. TsGALI - Centralni državni arhiv književnosti i umjetnosti SSSR-a. Černiševski -- N. G. Černiševski. Pun coll. op. u 16 tomova. M., Goslitizdat, 1939-1953. Dvotomna zbirka odabranih književnokritičkih djela N. G. Černiševskog uključivala je radove objavljene 1854-1862. Svi su prvi put objavljeni u Sovremeniku, izuzev članka „Ruski čovek na randevuu“, koji je izašao u moskovskom časopisu Ateney. Od Bilješki o časopisima, koji sadrže važan književnokritički materijal, sastavljači dvotomnog izdanja, ograničeni obimom publikacije, reprodukuju samo dva fragmenta. Jedan je povezan s imenom A. N. Ostrovskog (kritičar je pomno pratio razvoj njegovog talenta), drugi sadrži teorijske sudove vrijedne za razumijevanje stava Černiševskog. Članci su poredani hronološkim redom i objavljuju se prije prvih štampanih tekstova časopisa, provjereni izvornim izvorima (rukopisi, lekture), ako su sačuvani. Svi slučajevi uvođenja u glavni tekst mesta koja su isključena (iskrivljena) cenzurom ili su rezultat autocenzure navedeni su u napomenama. Takođe ukazuje na nepodudarnosti pronađene u primarnim izvorima, a koje su od suštinskog značaja za razjašnjenje autorove namere. Pozivajući se na izvore, Černiševski priznaje brojne netačnosti koje nisu ispravljene. U bilješkama su navedeni samo najznačajniji od njih. Tekstovi se štampaju u celosti. Pravopis i interpunkcija su bliski modernim standardima. Sačuvani su samo pojedinačni autorski pravopisi: često mala (a ne velika) slova iza uzvika i upitnika, uvođenje u nekim slučajevima crtica i tačaka-zareza (umjesto zareza), koji, međutim, ne narušavaju percepciju teksta. Napisi karakterističnih za doba Černiševskog ostali su nepromijenjeni: pratnja, čast, dodir, nemodno, na ramenima, sentimentalnost, muški, itd. Naslovi književnih djela i časopisa nisu davani kurzivom, kako je tada bilo uobičajeno. vremena, ali pod navodnicima: „Vedri dani“, „Poseta selu“, „Zabeleške o otadžbini“ itd. Publikaciju su pripremili zaposleni na Katedri za rusku književnost Saratovskog univerziteta pod rukovodstvom Evgrafa Ivanoviča Pokusajeva, koji je prerano umro (11. avgusta 1977.). Organizacioni rad je izvršio A. A. Demchenko.

O ISKRENOM U KRITICI

Prvi put - "Savremenik", 1854, tom XLVI, br. 7, ur. III, str. 1--24 (c. R. 30. juna). Bez potpisa. Rukopis i lektura nisu sačuvani. Članak Černiševskog je detaljno teorijsko obrazloženje zadataka, principa, metoda revolucionarne demokratske kritike, polemički uperene protiv "umjerene", slomljene kritike 1850-ih, koja je, u liku S. Dudyshkin, A. Druzhinin, V. Botkin , počeo da se bori protiv književne tradicije Belinskog. Najbliži povod za pisanje članka bila je bilješka S. Dudyshkina "Kritički osvrti Sovremenika na djela gospodina Ostrovskog, gospođe Evgenije Tur i gospodina Avdejeva" ("Domaće bilješke", 1854, br. 6, odjeljak IV, str. 157 --162). Imajući u vidu članke Černiševskog (videti ovaj tom), Dudiškin ga je optužio za grubost i direktnost njegovih ocena, što je u suprotnosti sa ranijim recenzijama časopisa o ovim piscima. Černiševski, preusmjeravajući recenzenta Otechestvennye Zapiski na prijekor nedosljednosti i objašnjavajući značenje "prave kritike", vraća stvarni značaj književnoteorijskih ideja i metoda kritike Belinskog. Sam naslov članka Černiševskog kao da je sadržavao podsjetnik na jednu od najvažnijih "zapovijedi" Belinskog, koji se zalagao za "iskrenost", "originalnost", "nezavisnost" kritičkih mišljenja. Članak Černiševskog izazvao je žestoke napade liberalnih estetskih kritičara. S. Dudyshkin, ponavljajući svoju prethodnu argumentaciju o nedoslednosti Sovremenika, nazvao je odgovor Černiševskog „dugačkim“, „zbunjenim“ i „nejasnim“ (Otečestvennye Zapiski, 1854, br. 8, odeljak IV, str. 91); N. Strakhov, u neobjavljenom pismu urednicima Sovremennika, odobravajući negativan stav Černiševskog prema književnoj kritici 1950-ih, istovremeno nije prihvatio njegov pozitivan program: „Ne slažem se ni sa jednim mišljenjem kritičara. " (citirano iz djela M. G. Zel'doviča "Nepoznat odgovor na članak Černiševskog "O iskrenosti u kritici." - U knjizi: "N. G. Chernyshevsky. Članci, istraživanja i materijali, "broj 6, 1971, str. . 226). Govor Černiševskog podržali su Nekrasov i I. Panaev, urednici Sovremennika, U uredničkim najavama o objavljivanju časopisa 1855. stajalo je: „Namjeravamo da idemo istim putem u budućnosti, vodeći računa barem da teško je postići više, o iskrenosti sudova... (Sovremennik, 1854, tom XLVII, br. 9, str. 5) 1 Citat iz članka Černiševskog „Cjelokupna djela ruskih autora. Djela Antona Pogorelskog. Izdanje A. Smirdin. Dva toma. SPb. , 1853" (Chernyshevsky, vol. II, str. 381--388). 2 Reč je o uredniku "Moskovskog telegrafa" (1825--1834) N. A. Polevu. Detaljan istorijski specifičan opis N. Poleva i njegovu ulogu u istoriji književne kritike daje Černiševski u "Esejima o Gogoljevom periodu ruske književnosti" (1855-1856). Umjerena i mirna kritika- izraz S. S. Dudyshkina (vidi: "Domaće bilješke", 1854, br. 6, odjeljak IV, str. 157). 4 U recenzijama S. Dudyshkina (u recenziji "Novinarstvo") o romanu D. Grigoroviča "Ribari" (1853), Černiševski, očito, nije bio zadovoljan tumačenjem ovog djela sadržanog u njemu kao poetizacije seljaka. "podnošenje i potpuno izmirenje sa skromnim udjelom određenim proviđenjem" ("Domaće bilješke", 1853, br. 10, odjeljak V, str. 121). Prema mišljenju jednog kritičara-demokrate, humanistički patos pisčevih dela posvećenih prikazu seljačkog života, uključujući i „Rybakova“, sastojao se u afirmaciji moralnog dostojanstva i duhovnog bogatstva „običnika“ (vidi: „Beleške o časopisima. avgust 1856" .- - Černiševski, tom III, str. 689--691). 5 Netačan citat iz basne I. A. Krilova "Obrazovanje lava" (1811). 6 Citat iz recenzije S. Dudyshkina "Pametna žena", priča gospođe T. Ch. "-" Biblioteka za lektiru", br. X i XI ("Domaće beleške", 1853, br. 12, odd. V, a 134 7 Citat iz recenzije „Putne bilješke. Tales of T. Ch., vol. I, ur. 2, SPb., 1853" ("Beleške o otadžbini", 1854, br. 1, odeljak V, str. 5-6). 8 Misli se na sledeće recenzije S. Dudyshkina: "Leshy", priča g. Pisemskog i četiri pesme gospodina Fete" ("Zabeleške otadžbine", 1854, br. 2, odd. IV, str. 98--101); "Pesme gospode Feta i Nekrasova" (ibid, br. 3, odeljak IV, str. 36--40); "Male stvari u životu" g. Stanitskyja (ibid, br. 5, odjeljak IV, str. 57--58). 9 Citat iz recenzije "Tri pore života", roman Evgenije Tur. 1854. Tri dijela" (ibid, str. 1--8). 10 Reči Belinskog iz članka "Ruska književnost 1840. godine" (Belinski, tom IV, str. 435). 11 Citat iz "Romansa" N. F. Pavlov (1830), koju je uglazbio Yu. A. Kopiev 1838. Kasnije su V. N. Vsevolozhsky i A. N. Verstovsky napisali muziku za ovu romansu.12 Reči Belinskog iz članka "Ruska književnost 1840". Kurziv Černiševskog (Belinski, knj. . IV, str. 437) 13 Izvod iz beleške S. Dudyshkin "Kritički osvrti Sovremennika na radove gospodina Ostrovskog, gospođe Evgenije Tur i gospodina Avdejeva". U njemu se autor poziva na članak I. S. Turgenjeva (I. T.) "Nećakinja". Roman, sastavljena od Evgenije Tur. 4 dijela. Moskva, 1851. "(" Sovremennik", 1852., tom XXXI, br. 1, odjeljak III, str. 1-14), članak V.P. Gaevsky "Pregled ruske književnosti za 1850. Romani, priče, dramska djela, pesme" ("Sovremennik", 1851, tom XXV, br. 2, odeljak III, str. 65), u kojima je Avdejev stavljen u ravan sa Gončarovim, Grigorovičem, Pisemskim, Turgenjevim. Pod naslovom "Priča o mojoj Djetinjstvo" ("Sovremennik", 1852, tom XXXV, br. 9) Objavljena je priča L. Tolstoja "Djetinjstvo".14 Očigledno, "Maskarada", koju ni Černiševski nije spomenuo prije pojave članka "O iskrenosti u Kritika", ili kasnije, činila mu se svojevrsnim izuzetkom od realističkog Ljermontova.15 pozitivne kritike o djelima Marlinskog (1839, br. 1, odjeljak VII, str. 17-18; br. 2, odjeljak VII, str. 119; br. 3, odjeljak VII, str. 7). Belinski je rad ovog pisca podvrgao razornoj kritici u članku "Cjelokupna djela A. Marlinskog" (1840), napominjući da u njegovim pričama i romanima dominiraju "nasilne strasti", "sjajne retoričke šljokice", "lijepe, kišne fraze". (Belinski, tom IV, str. 45, 51). 16 Černiševski kombinuje u jedan citat različite rečenice iz "Beleški i razmišljanja novog pesnika (I. I. Panajeva) o ruskom novinarstvu. Mart 1853" ("Sovremennik", 1853, tom XXXVIII, br. 4, deo VI, str. 262, 263). , 266). 17 Černiševski je pogrešio: njegov članak „Siromaštvo nije porok“. Komedija A. Ostrovskog, Moskva. 1854", iz koje je dat citat, objavljena je u petom broju "Sovremennika" za 1854. U februarskoj knjizi "Sovremennika" objavljen je članak "Roman i priče M. Avdejeva. ne sedite. " u poređenju sa predstavama drugih autora sa repertoara Aleksandrijskog pozorišta nije napisao I. Panaev, već M. V. Avdejev u "Pismima "praznog čoveka" provinciji o životu Sankt Peterburga". "Pismo četiri („Savremenik“, 1853, vol. XXXVIII, br. 3, odeljak VI, str. 193-203) 19 Citat iz beležaka i razmišljanja novog pesnika o ruskom novinarstvu. mart 1853" (ibid, br. 4, odeljak VII, str. 266). 20 To jest, članak Černiševskog "Siromaštvo nije porok" u njegovom članku "Siromaštvo nije porok" (vidi ovaj tom, str. . 55).Vidi i P.N. .. obrazovan". Međutim, kritičar je govorio o pogrešnosti ove ideje s velikim oprezom, navodeći da ne bi želio da zamjeri Ostrovskom glasinama koje bi njegova drama mogla izazvati ("Bilješke otadžbine ", 1853, br. 4, dep. V, str. 100, 102, 118. 22 P. N. Kudryavtsev, prigovarajući A. Grigorievu i njegovim saradnicima, nazvao je komediju Ostrovskog "grubom greškom", "greškom protiv umjetnosti" i zamjerio autor za "komponovanje" i "slatkoću" Mitju, naturalizam Ljubima Torcova, da je "savršena pasivnost" Ljubov Gordejevne "namerno opskrbljena najvišim idealom ženski lik" ("Beleške otadžbine", 1854, br. 6, odd. IV, str. 79--101). Slavenofilske tendencije drame su bile neprijateljski tretirane kada je prvi put postavljena na sceni Malog pozorišta (januar 1854). ) kao što su glumci M. S. Shchepkin, S. V. Shuisky (vidi: "A. N. Ostrovsky u memoarima njegovih savremenika". M., 1966, str. 53, 54, 117, 118). Kasnije je M. S. Shchepkin djelimično revidirao svoje viđenje drame "Siromaštvo nije porok" (vidi njegovo pismo sinu od 22. avgusta 1855. - U knjizi: T. S. Grits. M. S. Shchepkin. Hronika života i stvaralaštva, Moskva, 1966. , str. 553). 23 Mislim na sljedeće riječi I. S. Turgenjeva: „... Gospođa Tur je žena, Ruskinja... mišljenje, srce, glas Ruskinje – sve nam je to drago, sve je to nama bliski... Pisaca smo imali dosta u Rusiji; neki od njih su posedovali izuzetne sposobnosti, ali od svih njih, jedan od njih... više nije živ, madam Gan, mogao je da ospori sa madam Tur prednost prve izgovorena reč, za koju smo mi ova žena zaista imali toplo rusko srce, i iskustvo ženskog života, i strast njenih uverenja - a priroda joj nije uskratila one "jednostavne i slatke" zvukove u kojima se radosno izražava unutrašnji život (Turgenjev. Radovi, tom V, str. 370). U "Zbirci uzornih ruskih djela i prijevoda u prozi", u izdanju Društva ljubitelja ruske književnosti (1-6. deo, Sankt Peterburg, 1815-1817), štampana su dela staroruske književnosti, kao i književnost perioda klasicizma i romantizma. 24 To jest, članak Černiševskog. 25 Citat iz članka V. P. Gaevskog „Pregled ruske književnosti za 1850. Romani, priče, dramska dela, pesme“ („Sovremennik“, 1851, tom XXV, br. 2, odeljak III, str. 65). 25 Reči Belinskog iz članka „Ruska književnost 1841. godine“ (Belinski, tom V, str. 543). 27 Citirano iz istog članka Belinskog (ibid.). 28 Černiševski igra na polemičke izraze S. Dudyshkina. 29 Jasna aluzija na A. Družinjina, koji je u "Pismima nerezidentnog pretplatnika" (1848-1854), usmjerenom na Belinskog, suprotstavio "isključivost" mišljenja "ranijih teških izvještaja o godišnjem kretanju ruskog književnost" sa laganom "feljtonskom kritikom", "živahna i nepristrasna", "sposobna da se navikne na život", poput kritike francuskih feljtonista ("Biblioteka za lektiru", 1852, br. 12, odeljak VII, str. 192; 1853. 1, odeljak VII, str. 162). 30 stih iz Ljermontovljeve pjesme "Ne vjeruj sebi" (1839). 31 Delight- junak priče V. A. Žukovskog "Maryina Grove - stara legenda" (1809). Spominjući ovu priču i manirna, osetljiva dela P. I. Šalikova, Černiševski ima na umu pseudorealističnu, antifantastičnu književnost 50-ih godina (videti i recenzije Černiševskog na „Nove priče. Priče za decu. Moskva, 1854”; „Grofica Polina". Priča o A. Glinki. Sankt Peterburg, 1856" - "Sovremennik", 1855, tom L, br. 3, div. IV, str. 17-24; 1856, tom LVI, br. 4, div IV, str. 62--67).32 Mitya- lik iz drame Ostrovskog "Siromaštvo nije porok". 33 Citat iz recenzije "Monastyrka". Kompozicija Anthony Pogorelsky. Prvi dio. SPb., 1830" ("Moskovski telegraf", 1830, br. 5, mart, odeljak "Moderna bibliografija", str. 94). ", objavljen u "Moskvitijaninu" 1852-1854, I. Pokrovski objavljen u istom časopis „Spomen letak uspešnih inovacija na ruskom jeziku, kao što su: vešto sastavljene nove reči, veseli izrazi i obrti govora sa dodatkom uzvišenih metafora, divne misli, zapanjujuće lepe slike i prizori pronađeni u najnovijim delima naših domaćih pisci u smislu lepe književnosti" ("Moskvitjanin", 1854, tom 1, deo VIII, str. 37--46). Odlomci iz raznih dela, objavljeni u ruskim časopisima (ime autora često nije spominjano), bile su propraćene pohvalnim ocenama.35 Takve reči je u Gogoljevoj priči „Nevski prospekt” (1835) okarakterisao njen junak - poručnik Pirogov.36 U značenju „Ljubav i vernost, ili Strašna minut" (1854) V. Vasiljeva, "Užasno mesto. Ukrajinska bajka u stihovima ruskog starog metra" (1854) M. S. Vladimirove. Praznina sadržaja, melodrama ovih pseudo-fantastičnih dela "nepoznatih" autora podvrgnuti su razornoj kritici na stranicama Sovremenika (1854, vol. XLVI, br. 7, izdanje IV, str. 20--21. "Priča o avanturi engleskog lorda Džordža i brandenburške markgravine Frederike Luiz" (Sankt Peterburg, 1782) - delo Matveja Komarova 37 Černiševski se poigrava polemičkim izrazima Belinskog iz njegovog članka „Ruska književnost 1841. godine“, gde se prvi put u analizi književnih pojava potkrepljuje princip istorizma kao glavni kriterijum za nepristrasnu „istinsku kritiku“. "Naravno," napisao je Belinski, "tada će mnogi" besmrtni "u potpunosti umreti, super samo će postati poznati ili divno poznat - beznačajan; mnoga blaga će se pretvoriti u smeće; ali s druge strane, istinski lijepo doći će na svoje, a prelijevanje retoričkih fraza i uobičajenih mjesta iz praznog u prazno - zanimanje, naravno, bezazleno i nevino, ali prazno i ​​vulgarno - bit će zamijenjeno osuđivanjem i razmišljanjem ... Ali za ovo je neophodna tolerancija prema mišljenju, potreban vam je prostor za uvjerenja. Svako sudi kako može i kako zna; greška nije zločin, a nepravedno mišljenje nije uvreda za autora" (Belinski, vol. V, str. 544). 38 "prirodna škola", koja je "odgajana pod uticajem Belinskog" (" Eseji o gogoljevom periodu ruske književnosti" - Černiševski, tom III, str. 19, 96, 103, 223).", "Anton Goremika"), Černiševski je takođe primetio u romanima "Ribari" (1853), "Doseljenici (1855--1856), priči "Orači" (1853), kao i u drugim njegovim delima ovih godina "živa misao", "stvarno poznavanje narodnog života i ljubav prema narodu" ("Beleške o časopisima. avgust 1856"). Vidi i bilješku 4 uz ovaj članak. 39 Černiševski parafrazira riječi recenzenta "Bilješki otadžbine" o romanu E. Tura "Tri pore život". Vidi gore, bilješku 9. 40 Vidi aktuelni tom, 25--39 41 Netačan citat iz članka Belinskog "Ruska književnost 1840". Belinski: "...d Do sada smo strastveno vjerovali u napredak kao kretanje naprijed, ali sada moramo vjerovati u napredak kao kretanje unazad...“ (Belinsky, tom IV, str. 438). 42 Černiševski polemizira sa S. Dudyshkinom, koji je napisao: „Ideja koja leži u osnovi drame gospodina Potehina „Brat i sestra“ je prelepa, iako će se nazvati idealnom“ („Beleške o otadžbini“, 1854, br. 4, div IV, str. 88). Potvrđujući ovu dramu gotovo istim riječima, glavni lik koja je guvernanta, u drugom članku, "Kritički osvrti Sovremenika o djelima gospodina Ostrovskog, gospođe Evgenije Tur i gospodina Avdejeva", Dudyshkin greškom naziva samu dramu - "Guvernanta". Sovremennik je odgovorio na Potehinovu dramu člankom Černiševskog "Siromaštvo nije porok" Ostrovskog. mrtve duše"(1842) Gogolj. 44 U Zapisima otadžbine pesme V. Benediktova objavljene su samo u br. 1 i 2 za 1839 ("Italija", "Obnova", "Suze i zvuci"). Na stranicama ovih i kasnijim brojevima časopisa, kritičari su u njegovoj poeziji saosećajno primetili "duboko osećanje i misao" ("Beleške otadžbine", 1839, br. 1, VII deo, str. 14-15; br. 2, deo VII, str. 5; br. 3, dio VII, str.6. Položaj Otečestvennye Zapiski u odnosu na Benediktova promijenio se dolaskom Belinskog u časopis (u avgustu 1839.), koji je u svom članku "Pesme Vladimira Benediktova" (1835.) opisao svoje rad kao oličenje pretencioznosti, nategnutosti, retorike.

Ovde je Černiševski bio jedini izgnanik i mogao je da komunicira samo sa žandarmima i lokalnim jakutskim stanovništvom; Prepiska je bila teška, a često i namjerno odgađana. Tek 1883. godine, pod Aleksandrom III, Černiševskom je dozvoljeno da se preseli u Astrahan. Drastična promjena klime uvelike je narušila njegovo zdravlje.

Godine tvrđave, kaznenog služenja i izgnanstva (1862-1883) nisu dovele do zaborava imena i djela Černiševskog - njegova slava kao mislioca i revolucionara je rasla. Po dolasku u Astrakhan, Černiševski se nadao da će se vratiti aktivnoj književnoj delatnosti, ali objavljivanje njegovih dela, iako pod pseudonimom, bilo je teško. U junu 1889. Černiševski je dobio dozvolu da se vrati u svoju domovinu, u Saratov. Pravio je velike planove, uprkos brzom pogoršanju zdravlja. Umro je od krvarenja u mozgu i sahranjen je u Saratovu.

Černiševski je uhapšen 7. jula 1862. godine. Povod za hapšenje bilo je pismo koje su na granici presreli Hercen i Ogarev, u kojem se predlaže da se Sovremennik objavi u Londonu ili Ženevi. Istog dana Černiševski je postao zarobljenik Aleksejevskog ravelina Petropavlovske tvrđave, gdje je ostao do izricanja presude - građanske egzekucije, koja se dogodila 19. maja 1864. godine na trgu Mitninska. Lišen je svih prava na imanje i osuđen na 14 godina teškog rada u rudnicima, nakon čega je uslijedilo naselje u Sibiru. Aleksandar II je smanjio rok teškog rada na 7 godina. Suđenje u slučaju Černiševski se oteglo veoma dugo zbog nedostatka direktnih dokaza.

U atmosferi rastuće poreformske reakcije, pažnju III divizije sve više su privlačile aktivnosti Černiševskog. Od jeseni 1861. bio je pod policijskim nadzorom. Ali Černiševski je bio vješt zavjerenik; ništa sumnjivo nije pronađeno u njegovim papirima. U junu 1862. godine, objavljivanje Sovremennika je zabranjeno na 8 mjeseci.

D.A. Shcherbakov

Roman N.G. Chernyshevsky "Šta da radim?" u ocjeni novinarstva i kritike 1860-ih.

Članak je posvećen analizi kritičkih i publicističkih članaka 1860-ih, koji odražavaju ocjenu romana Šta da se radi?. Linije shvatanja romana koje su postojale u to vreme i, uopšte, reputacija N.G. Černiševskog kao pisca. Postavlja se pitanje zašto je jedan od najčitanijih i najutjecajnijih romana ovog perioda izazvao toliko negativnih kritika.

Ključne riječi: N.G. Černiševski, roman "Šta da se radi?", književna reputacija, ruska publicistika sredine 19. veka.

Objavljivanje romana Šta da se radi? N.G. Černiševski je postao značajan događaj. Dakle, E.N. Vodovozova, savremenica događaja, napisala je u svojim memoarima: „Koga god niste morali da posetite u to vreme, svuda su se šuškale o romanu „Šta da se radi?“1.

Knjiga Černiševskog bila je događaj visokog profila, prvenstveno među mlađom generacijom. Prema memoarima P.A. Kropotkin, „za tadašnju rusku omladinu to je bilo svojevrsno otkrovenje i pretvoreno u program...“2. P.P. Citovič je tvrdio da bi u drugoj polovini 1860-ih „školka 5. ili 6. razreda bila smatrana budalom da se nije upoznala sa avanturama Vere Pavlovne“3. I cenzor P.I. Ubrzo nakon objavljivanja knjige Černiševskog, Kapnist je pisao ministru unutrašnjih poslova P.A. Valuev da je roman Šta da se radi? „imao veliki uticaj čak i na spoljašnji život nekih uskogrudnih i nestalnih u moralnim shvatanjima ljudi, kako u glavnim gradovima tako i u provincijama.<...>Bilo je primjera da su kćeri ostavljale očeve i majke, žene - muževe. 4.

© Ščerbakov D.A., 2016

Savremenici, uključujući publiciste i kritičare, jednoglasno su prepoznali uticaj romana Šta da se radi? o društvu 1860-ih. Međutim, nije bilo takve jednoglasnosti u ocjenama knjige Černiševskog. Mišljenja njegovih kolega pisaca bila su polarna. A polarizacija ovih mišljenja počela je odmah nakon izlaska romana.

Najoštrija od negativnih kritika koje su se pojavile odmah po objavljivanju knjige bila je, možda, recenzija F.M. Tolstoj, kompozitor, muzički i književni kritičar. U novinama "Sjeverna pčela", skrivajući se pod pseudonimom Rostislav, raspravljao je: "Šta da radim?" je „najružnije delo ruske književnosti“ puno „odvratne prljavštine“5.

Tolstoj, naravno, nije bio sam. Većini kritičara roman se nije dopao ni po sadržaju ni po pitanju umetnička tačka viziju. Dakle, pjesnik i publicista A.A. se u potpunosti složio s njim. Fet. „Nedostatak izuma, pozitivan nedostatak kreativnosti, neprestano ponavljanje, namjerne ludorije najlošije forme, a sve to, bespomoćna nespretnost jezika, pretvara čitanje romana u težak, gotovo nepodnošljiv posao. tvrdio je 6.

Među kritičarima romana bilo je i onih koji su, prepoznajući ideološku vrijednost djela Černiševskog, ipak uskratili autoru romana pravo da se naziva piscem. Jedan od prvih koji je formulisao takav stav bio je N.S. Leskov u istoj "Severnoj pčeli". Leskovljev članak „Nikolaj Gavrilovič Černiševski u njegovom romanu Šta da se radi?“ pojavio se u novinama kao izgovor za F.M. Tolstoj. Leskov je u romanu video „veoma hrabar fenomen, veoma širok i, u izvesnom pogledu, veoma koristan“. Ali istovremeno je izjavio: „Roman je čudno napisan<...>sa strane umetnosti ispod svake kritike; on je jednostavno smiješan."

Leskovljev istomišljenik bio je, na primjer, A.I. Herzen. Videvši u romanu "veoma izuzetnu stvar", "neverovatan komentar svega što se dešavalo 60-67", prepoznajući veštinu autora "Šta da se radi?" "da bi pokrenuo svakodnevna pitanja", on je istovremeno tvrdio da je roman "podlo napisan", da je u tekstu bilo mnogo "ludrija". “Lepe” “misli” i “položaji” su “zaliveni” u romanu, prema Hercenu, “iz bogoslovije-peterburškog-malograđanskog urilnika”8.

Černiševski je takođe imao bezuslovne pristalice u književnosti i novinarstvu. Dakle, publicista V.S. Kuročkin je oštro ismejan

DA. Shcherbakov

Tolstojev članak u njegovom eseju "Pronicljivi čitaoci". Kuročkin je Tolstoja nazvao "kritičarom" koji je izlio žuč na Černiševskog, a da nije ni pročitao roman do kraja. Kritičar je šalio:

Svojoj mladoj supruzi ne bih savjetovao da čita ovaj roman. Ali pošto sam - avaj! - samac, onda ću savjetovati gospodina Rostislava; kao njegova mlada žena, ne čita treći dio "Šta da radim?" (jer je već dokazano da roman nije završio), ne čitaj ni pod kojim uslovima, da ne bi bio u iskušenju... željom da napišeš drugu recenziju goru od prve9.

U grupu onih koji su bezuslovno prihvatili roman bili su, na primjer, D.I. Pisarev - sa člankom iz udžbenika "Misli proletarijat" ("Novi tip"), objavljenim 1865. u časopisu "Ruska reč". Pisarev je verovao da je roman Černiševskog „veoma originalno delo i, sa koje god tačke gledišta da ga pogledate, u svakom slučaju izuzetno izvanredno. Zasluge i mane ovog romana pripadaju samo njemu.

Zapravo, tri grupe kritika o romanu: potpuno odbacivanje, priznavanje ideoloških zasluga, ali negiranje umjetničke vrijednosti djela, puna podrška romanu i njegovom autoru - postojale su u ruskoj kritici i publicistici sve do revolucije 1917. godine. niz mišljenja uvelike ometao proces sovjetske kanonizacije Černiševskog. Proces, koji je – kao sastavni dio sovjetske propagande – podrazumijevao potpuno i bezuslovno prihvatanje romana Šta da se radi? kao referentni tekst ruskog realizma.

Bilješke

1 Citirano. autor: Bogoslovsky N.V. Život divnih ljudi. Chernyshevsky. M.: Mlada garda, 1955. S. 459.

2 Kropotkin P.A. Ideali i stvarnost u ruskoj književnosti. SPb., 1907. S. 306-307.

3 Tsitovich P. Šta su radili u romanu „Šta da se radi?“. Odesa, 1879. S. 4-5.

4 Bilješka cenzora P.I. Kapnist ministru unutrašnjih poslova P.A. Valuev // Zbirka materijala o smjeru različitih grana ruske književnosti za prošle decenije. SPb., 1865. S. 182.

5 Vidi: Rostislav [Tolstoj F.M.] Lažna mudrost junaka Černiševskog // Sjeverna pčela. 1863. br. 138.

6 Fet A.A. Neobjavljeni članak o romanu N.G. Chernyshevsky "Šta da radim?" // Književna baština. T. 25-26. M., 1936. S. 489.

7 Vidi: Leskov N.S. Nikolaj Gavrilovič Černiševski u svom romanu Šta da se radi? // Sjeverna pčela. 1863. br. 142 [od 31. maja].

8 Herzen A.I. Pisma 1867-1868 // Herzen A.I. Sobr. cit.: U 30 t. M.: AN SSSR, 1963. T. 29. Knj. 1. S. 157, 160, 167, 159, 185.

9 Kurochkin V.S. Pronicljivi čitatelji // Iskra. 1863. br. 32. S. 421-429.

10 Pisarev D.I. Nova vrsta // Ruska riječ. 1865. br. 10. S. 4.