Projekti i knjige. Stefan Zweig. Istraživač ljudske duše Stefan Zweig biografija zanimljivosti iz života

Stefan Zweig - austrijski pisac, poznat uglavnom kao autor kratkih priča i izmišljenih biografija; književni kritičar. Rođen je u Beču 28. novembra 1881. godine u porodici jevrejskog fabrikanta, vlasnika tekstilne manufakture. Zweig se nije širio na djetinjstvo i adolescenciju, govoreći o tipičnosti ovog perioda života za predstavnike svog okruženja.

Pošto se školovao u gimnaziji, Stefan je 1900. godine postao student na Univerzitetu u Beču, gde je studirao germanistiku i romanistiku na Filološkom fakultetu. Još kao student objavljena je njegova debitantska zbirka poezije Srebrne žice. Pisac početnik poslao je svoju knjigu Rilkeu, pod uticajem čijeg je kreativnog načina napisana, a rezultat ovog čina bilo je njihovo prijateljstvo, prekinuto tek smrću drugog. Iste godine počinje i književnokritička aktivnost: berlinski i bečki časopisi objavljuju članke mladog Zweiga. Nakon što je diplomirao na univerzitetu i doktorirao 1904. godine, Zweig je objavio zbirku kratkih priča Ljubav Erice Ewald, kao i poetske prijevode.

1905-1906 otvori u Zweigovom životu period aktivnog putovanja. Počevši iz Pariza i Londona, kasnije je putovao u Španiju, Italiju, zatim su njegova putovanja išla dalje od kontinenta, posetio je Severnu i Južnu Ameriku, Indiju, Indokinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Zweig je bio zaposlenik arhive Ministarstva odbrane, imao pristup dokumentima i, ne bez uticaja svog dobrog prijatelja R. Rollanda, postao je pacifist, pisao antiratne članke, drame, i kratke priče. On je sam Rolland nazvao "savješću Evrope". Iste godine stvara niz eseja čiji su glavni likovi bili M. Prust, T. Man, M. Gorki i dr. Tokom 1917-1918. Zweig je živio u Švicarskoj, a u poslijeratnim godinama Salzburg je postao njegovo mjesto boravka.

U 20-30-im godinama. Zweig nastavlja aktivno pisati. Tokom 1920-1928. biografije poznatih ličnosti objavljuju se pod naslovom „Graditelji sveta“ (Balzak, Fjodor Dostojevski, Niče, Stendal itd.). Paralelno, S. Zweig se bavio kratkim pričama, a djela ovog žanra pretvorila su ga u popularnog pisca ne samo u svojoj zemlji i na kontinentu, već i širom svijeta. Njegove kratke priče građene su po njegovom uzoru, što je Cweigov kreativni stil razlikovao od ostalih djela ovog žanra. Biografski spisi su takođe uživali značajan uspeh. To se posebno odnosilo na "Trijumf i tragediju Erazma Roterdamskog" napisanu 1934. i "Marija Stjuart" objavljenu 1935. godine. U žanru romana, pisac se okušao samo dva puta, jer je shvatio da su kratke priče njegov poziv, a pokušaji da napiše veliko platno su bili neuspješni. Iz njegovog pera izašla je samo "Nestrpljenje srca" i preostali nedovršeni "Freak of Transfiguration", koji je objavljen četiri decenije nakon smrti autora.

Posljednji period Zweigovog života povezan je sa stalnom promjenom prebivališta. Kao Jevrejin, nije mogao ostati u Austriji nakon dolaska nacista na vlast. Pisac se 1935. preselio u London, ali se u glavnom gradu Velike Britanije nije osjećao potpuno sigurno, pa je napustio kontinent i 1940. završio u Latinskoj Americi. Godine 1941. privremeno se preselio u Sjedinjene Države, ali se potom vratio u Brazil, gdje se nastanio u ne baš veliki grad Petropolis.

Književna aktivnost se nastavlja, štampa Zweig književna kritika, esej, zbirka govora, memoari, Umjetnička djela, kako god stanje uma veoma daleko od mira. U svojoj mašti naslikao je sliku pobjede nacističkih trupa i pogibije Evrope, a to je pisca tjeralo u očaj, pao je u tešku depresiju. Budući da je u drugom dijelu svijeta, nije imao priliku da komunicira sa prijateljima, doživio je akutni osjećaj usamljenosti, iako je sa suprugom živio u Petropolisu. 22. februara 1942. Zweig i njegova supruga su uzeli ogromnu dozu tableta za spavanje i dobrovoljno preminuli.

Latest Top Filmovi

njemački Stefan Zweig - Stefan Zweig

Austrijski pisac, dramaturg i novinar

kratka biografija

austrijski pisac, poznat uglavnom kao autor romana i izmišljenih biografija; književni kritičar. Rođen je u Beču 28. novembra 1881. godine u porodici jevrejskog fabrikanta, vlasnika tekstilne manufakture. Zweig se nije širio na djetinjstvo i adolescenciju, govoreći o tipičnosti ovog perioda života za predstavnike svog okruženja.

Pošto se školovao u gimnaziji, Stefan je 1900. godine postao student na Univerzitetu u Beču, gde je studirao germanistiku i romanistiku na Filološkom fakultetu. Još kao student objavljena je njegova debitantska zbirka poezije Srebrne žice. Pisac početnik poslao je svoju knjigu Rilkeu, pod uticajem čijeg je kreativnog načina napisana, a rezultat ovog čina bilo je njihovo prijateljstvo, prekinuto tek smrću drugog. Iste godine počinje i književnokritička aktivnost: berlinski i bečki časopisi objavljuju članke mladog Zweiga. Nakon što je diplomirao na univerzitetu i doktorirao 1904. godine, Zweig je objavio zbirku kratkih priča Ljubav Erice Ewald, kao i poetske prijevode.

1905-1906 otvori u Zweigovom životu period aktivnog putovanja. Počevši iz Pariza i Londona, kasnije je putovao u Španiju, Italiju, zatim su njegova putovanja išla dalje od kontinenta, posetio je Severnu i Južnu Ameriku, Indiju, Indokinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Zweig je bio zaposlenik arhive Ministarstva odbrane, imao pristup dokumentima i, ne bez uticaja svog dobrog prijatelja R. Rollanda, postao je pacifist, pisao antiratne članke, drame, i kratke priče. On je sam Rolland nazvao "savješću Evrope". Iste godine stvara niz eseja čiji su glavni likovi bili M. Prust, T. Man, M. Gorki i dr. Tokom 1917-1918. Zweig je živio u Švicarskoj, a u poslijeratnim godinama Salzburg je postao njegovo mjesto boravka.

U 20-30-im godinama. Zweig nastavlja aktivno pisati. Tokom 1920-1928. biografije poznatih ličnosti objavljuju se pod naslovom „Graditelji sveta“ (Balzak, Fjodor Dostojevski, Niče, Stendal itd.). Paralelno, S. Zweig se bavio kratkim pričama, a djela ovog žanra pretvorila su ga u popularnog pisca ne samo u svojoj zemlji i na kontinentu, već i širom svijeta. Njegove kratke priče građene su po njegovom uzoru, što je Cweigov kreativni stil razlikovao od ostalih djela ovog žanra. Biografski spisi su takođe uživali značajan uspeh. To je posebno vrijedilo za Trijumf i tragediju Erazma Roterdamskog napisanu 1934. i Mary Stuart objavljenu 1935. godine. U žanru romana, pisac se okušao samo dva puta, jer je shvatio da su kratke priče njegov poziv, a pokušaji da napiše veliko platno su bili neuspješni. Iz njegovog pera izašla je samo "Nestrpljenje srca" i preostali nedovršeni "Freak of Transfiguration", koji je objavljen četiri decenije nakon smrti autora.

Posljednji period Zweigovog života povezan je sa stalnom promjenom prebivališta. Kao Jevrejin, nije mogao ostati u Austriji nakon dolaska nacista na vlast. Pisac se 1935. preselio u London, ali se u glavnom gradu Velike Britanije nije osjećao potpuno sigurno, pa je napustio kontinent i 1940. završio u Latinskoj Americi. Godine 1941. privremeno se preselio u Sjedinjene Države, ali se potom vratio u Brazil, gdje se nastanio u malom gradu Petropolisu.

Književna aktivnost se nastavlja, Zweig objavljuje književne kritike, eseje, zbornike, memoare, umjetnička djela, ali njegovo stanje duha je daleko od mirnog. U svojoj mašti naslikao je sliku pobjede nacističkih trupa i pogibije Evrope, a to je pisca tjeralo u očaj, pao je u tešku depresiju. Budući da je u drugom dijelu svijeta, nije imao priliku da komunicira sa prijateljima, doživio je akutni osjećaj usamljenosti, iako je sa suprugom živio u Petropolisu. 22. februara 1942. Zweig i njegova supruga su uzeli ogromnu dozu tableta za spavanje i dobrovoljno preminuli.

Biografija sa Wikipedije

(njemački Stefan Zweig - Stefan Zweig; 28. novembar 1881. - 22. februar 1942.) bio je austrijski pisac, dramaturg i novinar. Autor brojnih romana, drama i fikcionaliziranih biografija.

Bio je prijatelj sa poznatim ljudima kao što su Emile Verharn, Romain Rolland, Frans Maserel, Auguste Rodin, Thomas Mann, Sigmund Frojd, James Joyce, Hermann Hesse, Herbert Wells, Paul Valery, Maxim Gorky, Richard Strauss, Bertolt Brecht.

Stefan je rođen u Beču u bogatoj jevrejskoj porodici. Otac, Moritz Cvajg (1845-1926), bio je vlasnik tekstilne fabrike. Majka, Ida Bretauer (1854-1938), dolazila je iz porodice jevrejskih bankara. O djetinjstvu i adolescenciji budućeg pisca malo se zna: i sam je o tome govorio prilično šturo, ističući da je na početku njegovog života sve bilo potpuno isto kao i kod drugih evropskih intelektualaca na prijelazu stoljeća. Nakon što je 1900. završio srednju školu, Cweig je upisao Univerzitet u Beču, gdje je studirao filozofiju i 1904. godine doktorirao.

Već tokom studija, o svom trošku, objavio je prvu zbirku svojih pesama („Srebrne žice“ (Silberne Saiten), 1901). Pesme su nastale pod uticajem Hofmanstala, kao i Rilkea, kome se Cvajg usudio da pošalje svoju zbirku. Rilke je vratio svoju knjigu. Tako je počelo prijateljstvo koje je trajalo do Rilkeove smrti 1926.

Nakon diplomiranja na Univerzitetu u Beču, Cweig odlazi u London i Pariz (1905.), zatim putuje u Italiju i Španiju (1906.), posjeti Indiju, Indokinu, SAD, Kubu, Panamu (1912.). Prošle godine Tokom Prvog svetskog rata živeo je u Švajcarskoj (1917-1918), a posle rata se nastanio kod Salcburga.

Zweig se oženio Friderike Mariom von Winternitz 1920. godine. 1938. godine su se razveli. Godine 1939. Zweig se oženio svojom novom sekretaricom, Charlotte Altmann (Lotte Altmann).

1934. godine, nakon što je Hitler došao na vlast u Njemačkoj, Cweig je napustio Austriju i otišao u London. Godine 1940. Zweig i njegova supruga preselili su se u New York, a 22. avgusta 1940. - u Petropolis, predgrađe Rio de Janeira. Doživjevši teško razočaranje i depresiju, 22. februara 1942. Zweig i njegova žena uzeli su smrtonosnu dozu barbiturata i pronađeni su mrtvi u svojoj kući, držeći se za ruke.

Zweigova kuća u Brazilu kasnije je pretvorena u muzej i danas je poznata kao Casa Stefan Zweig. Godine 1981. izdata je austrijska poštanska marka povodom 100. godišnjice pisca.

Romani Stefana Zweiga. Romani i biografije

Zweigove pripovijetke - "Amok" (Der Amokläufer, 1922), "Zbrka osjećaja" (Verwirrung der Gefühle, 1927), "Mendel Polovnjak" (1929), "Šahovska novela" (Schachnovelle194, završeno u , kao i ciklus istorijskih kratkih priča "Zvezdani sat čovečanstva" (Sternstunden der Menschheit, 1927) - učinio je ime autora popularnim u celom svetu. Romani oduševljavaju dramatičnošću, plene neobičnim zapletima i tjeraju na razmišljanje o prevrtljivosti ljudskih sudbina. Cweig ne prestaje da uvjerava koliko je ljudsko srce bespomoćno, na kakve podvige, a ponekad i zločine, strast gura čovjeka.

Zweig je kreirao i detaljno razvio svoj model kratke priče, drugačiji od djela općepriznatih majstora kratkog žanra. Događaji većine njegovih priča odvijaju se tokom putovanja, ponekad uzbudljivi, ponekad zamorni, a ponekad zaista opasni. Sve što se dešava junacima čeka ih na putu, tokom kratkih zaustavljanja ili kratkih odmora od puta. Drame se odigravaju za nekoliko sati, ali to su uvijek glavni trenuci života, kada se testira ličnost, testira se sposobnost samopožrtvovanja. Srž svake Zweigove priče je monolog koji junak izgovara u stanju strasti.

Cweigove kratke priče su svojevrsni sažeci romana. Ali kada je pokušao da jedan događaj pretvori u prostorni narativ, njegovi romani su se pretvorili u duge, raznorodne kratke priče. Dakle, romani savremeni život Zweig uglavnom nije uspio. On je to razumio i rijetko se bavio žanrom romana. To su Nestrpljenje srca (Ungeduld des Herzens, 1938) i Rausch der Verwandlung, nedovršeni roman prvi put objavljen na njemačkom četrdeset godina nakon autorove smrti 1982. (na ruskom. prevela Christina Hoflener", 1985.) .

Zweig je često pisao na raskrsnici dokumenta i umjetnosti, stvarajući fascinantne biografije Magellana, Marije Stjuart, Erazma Roterdamskog, Josepha Fouchea, Balzaca (1940).

U istorijskim romanima uobičajeno je da se istorijska činjenica izmišlja snagom kreativne fantazije. Tamo gdje nije bilo dovoljno dokumenata, počela je djelovati umjetnikova mašta. Cweig je, naprotiv, oduvijek majstorski radio s dokumentima, otkrivajući psihološku pozadinu u bilo kojem pismu ili memoaru očevidca.

"Mary Stuart" (1935), "Trijumf i tragedija Erazma Roterdamskog" (1934)

Dramatična ličnost i sudbina Marije Stjuart, kraljice Škotske i Francuske, uvek će uzbuđivati ​​maštu potomaka. Autor je žanr knjige "Marija Stjuart" (Maria Stuart, 1935) označio kao romansiranu biografiju. Škotska i engleska kraljica nikada se nisu vidjele. To je ono što je Elizabeth htjela. Ali između njih četvrt vijeka trajala je intenzivna prepiska, spolja korektna, ali puna skrivenih uboda i jedkih uvreda. Slova čine osnovu knjige. Zweig je također koristio svjedočenja prijatelja i neprijatelja obje kraljice da donese nepristrasnu presudu o objema.

Nakon što je završio biografiju obezglavljene kraljice, Zweig se prepušta završnim razmišljanjima: „Moral i politika imaju svoje različite puteve. Događaji se različito vrednuju, u zavisnosti od toga da li ih sudimo sa stanovišta humanosti ili sa stanovišta političkih prednosti. Za pisca ranih 30-ih. sukob morala i politike više nije spekulativnog karaktera, već sasvim opipljive prirode, koji se tiče njega lično.

Cvajgu je posebno blizak junak knjige "Trijumf i tragedija Erazma Roterdamskog" (Triumph und Tragik des Erasmus von Rotterdam, 1934). Bio je impresioniran time što je Erazmo sebe smatrao građaninom svijeta. Erazmo je odbio najprestižnije pozicije u crkvenom i svjetovnom polju. Stranac sujetnim strastima i taštinom, uložio je sve svoje napore da postigne nezavisnost. Svojim knjigama je osvojio eru, jer je mogao da kaže razjašnjavajuću reč o svim bolnim problemima svog vremena.

Erazmo je osudio fanatike i skolastike, podmitljive i neznalice. Ali posebno je mrzeo one koji su raspirivali razdor među ljudima. Međutim, zbog monstruoznih vjerskih sukoba, Njemačka, a nakon nje i cijela Evropa, bili su umrljani krvlju.

Prema Zweigovom konceptu, tragedija Erazma je u tome što nije uspio spriječiti ove masakre. Zweig je dugo vjerovao da je Prvi svjetski rat tragični nesporazum, da će ostati posljednji rat na svijetu. Vjerovao je da će zajedno s Romainom Rollandom i Henrijem Barbusseom, zajedno sa njemačkim antifašističkim piscima, uspjeti spriječiti novi svjetski masakr. Ali tih dana kada je radio na knjizi o Erazmu, nacisti su mu opljačkali kuću. Ovo je bio prvi alarm.

Prošle godine. "Jučerašnji svijet"

Zweig je bio veoma uznemiren predstojećom evropskom katastrofom. Zato su njegovi poslednji memoari, Jučerašnji svet, tako elegični: nekadašnji svet je nestao, a u sadašnjem se svuda osećao kao stranac. Njegove posljednje godine su godine lutanja. Bježi iz Salcburga, birajući London za privremeni boravak (1935.). Ali čak ni u Engleskoj nije se osjećao zaštićeno. Otišao je u Latinsku Ameriku (1940), zatim se preselio u SAD (1941), ali je ubrzo odlučio da se nastani u malom brazilskom gradu Petropolisu.

22. februara 1942. Zweig je počinio samoubistvo zajedno sa svojom ženom uzimajući veliku dozu tableta za spavanje.

Erich Maria Remarque je o ovoj tragičnoj epizodi napisao u romanu “Sjene u raju”: “Da su te večeri u Brazilu, kada su Stefan Zweig i njegova žena izvršili samoubistvo, mogli nekome izliti dušu barem telefonom, nesreće možda i ne bi imale. dogodilo. Ali Cweig se našao u stranoj zemlji među strancima.

Stefan Zweig i SSSR

Cvajg se zaljubio u rusku književnost još u gimnazijskim godinama, a zatim je pažljivo čitao ruske klasike dok je studirao na bečkom i berlinskom univerzitetu. Kada je u kasnim 20-im. Zweigova sabrana djela počela su izlaziti u Sovjetskom Savezu, on je, po vlastitom priznanju, bio sretan. Predgovor ovom dvanaestotomnom izdanju Zweigovih djela napisao je Maksim Gorki: "Stefan Zweig je rijetka i sretna kombinacija talenta dubokog mislioca sa talentom prvoklasnog umjetnika." Posebno je cijenio Zweigovu romanesknu vještinu, njegovu zadivljujuću sposobnost da iskreno i istovremeno taktično priča o najintimnijim iskustvima neke osobe.

Zweig je došao u Sovjetski Savez 1928. da proslavi stogodišnjicu rođenja Lava Tolstoja. Susreo se sa Konstantinom Fedinom, Vladimirom Lidinom i dr. Dugi niz godina Cweig je bio najpopularniji i objavljivani austrijski pisac u SSSR-u. Kasnije je njegov stav prema Sovjetskom Savezu postao kritičan. Cvajg je 28. septembra 1936. pisao Romainu Rolanu: „...u vašoj Rusiji Zinovjev, Kamenjev, veterani Revolucije, prvi Lenjinovi saborci su streljani kao bijesni psi... Uvek ista tehnika kao Hitlerova , kao Robespierreov: ideološke razlike nazvana "zavera". To je dovelo do hladnoće između Zweiga i Rollanda.

Heritage

Godine 2006. osnovana je privatna dobrotvorna organizacija "Casa Stefan Zweig" sa krajnjim ciljem da se u Petropolisu stvori Muzej Stefana Zweiga - u kući u kojoj su on i njegova supruga živeli. poslednjih meseci i preminuo.

U radu na članku, materijali iz knjige „Strani pisci. Biobibliografski rečnik" (Moskva, "Prosvetljenje" (" Obrazovna literatura"), 1997.)

Odabrana bibliografija

Zbirke poezije

• "Srebrne žice" (1901.)
• "Rani vijenci" (1906.)

Drama, tragedija

• "Kuća pored mora" (tragedija, 1912)
• "Jeremija" ( Jeremias, 1918, dramska hronika)

Ciklusi

• „Prva iskustva: 4 kratke priče iz zemlje detinjstva (U sumrak, Guvernanta, Goruća tajna, Letnji roman) ( Erstes Erlebnis.Vier Geschichten aus Kinderland, 1911)
• "Tri majstora: Dikens, Balzak, Dostojevski" ( Drei Meister: Dikens, Balzak, Dostojevski, 1919)
• "Borba protiv ludila: Hölderlin, Kleist, Nietzsche" ( Der Kampf mit dem Dämon: Hölderlin, Kleist, Nietzsche, 1925)
• "Tri pjevača njihovih života: Kazanova, Stendhal, Tolstoj" ( Drei Dichter ihres Lebens, 1928)
• "Psiha i lečenje: Mesmer, Beker-Edi, Frojd" (1931.)

Romani

• "Savjest protiv nasilja: Castellio protiv Calvina" ( Castellio gegen Calvin oder. Ein Gewissen gegen die Gewalt, 1936)
• "Amok" (Der Amokläufer, 1922.)
• "Pismo stranca" Brief einer Unbekannten, 1922)
• "Nevidljiva kolekcija" (1926.)
• "Zbrka osećanja" ( Verwirrung der Gefühle, 1927)
• "Dvadeset četiri sata u životu žene" (1927.)
• "Zvezdani sat čovječanstva" (u prvom ruskom prijevodu - Fatalni trenuci) (ciklus kratkih priča, 1927.)
• "Mendel trgovac polovnih knjiga" (1929.)
• "Šahovski roman" (1942.)
• "Burning Mystery" (Brennendes Geheimnis, 1911.)
• "u sumrak"
• "Zena i priroda"
• "Zalazak sunca jednog srca"
• "Fantastična noć"
• "Ulica na mjesečini"
• "Ljetna novela"
• "Posljednji praznik"
• "strah"
• "leporella"
• "Neopozivi trenutak"
• "Ukradeni rukopisi"
• Guvernanta (Die Gouvernante, 1911.)
• "prinuda"
• "Incident na Ženevskom jezeru"
• Bajronova misterija
• "Neočekivani uvod u novu profesiju"
• "Arturo Toscanini"
• "Christina" (Rausch der Verwandlung, 1982)
• "Clarissa" (nije završeno)

legende

• "Legenda o sestrama blizankama"
• "Legenda o Lionu"
• "Legenda o trećoj golubici"
• "Oči vječnog brata" (1922.)

Romani

• "Nestrpljenje srca" ( Ungeduld des Herzens, 1938)
• "Lunilo transformacije" ( Rausch der Verwandlung, 1982, na ruskom. per. (1985) - "Christina Hoflener")

Izmišljene biografije, biografije

• "France Matherel" ( Frans Masereel, 1923; sa Arthurom Holicherom)
• "Marie Antoinette: portret običnog lika" ( Marie Antoinette, 1932)
• "Trijumf i tragedija Erazma Roterdamskog" (1934.)
• "Mary Stuart" ( Maria Stuart, 1935)
• "Savjest protiv nasilja: Castellio protiv Calvina" (1936.)
• "Magelanov podvig" ("Magelan. Čovek i njegova akcija") (1938.)
• "Balzac" ( Balzac, 1946, objavljeno posthumno)
• „Amerigo. Priča o jednom istorijska greška»
• Joseph Fouche. Portret političara"

Autobiografija

• "Jučerašnji svijet: Memoari jednog Evropljanina" ( Die Welt von Gestern, 1943, objavljeno posthumno)

godine života: od 28.11.1881 do 22.02.1942

Austrijski pisac, kritičar, biograf. Poznat prvenstveno kao majstor kratkih priča i fikcionaliziranih biografija.

Stefan Zweig je rođen u Beču u porodici Moritz Zweiga - bogatog vlasnika tekstilne manufakture, majka pisca poticala je iz porodice bankara. O Zweigovom djetinjstvu i adolescenciji se malo zna, on sam nije volio pričati o ovoj temi, ističući da je njegovo djetinjstvo bilo obično za jevrejskog dječaka. Godine 1900. Zweig je završio srednju školu i upisao se na Univerzitet u Beču na Filozofskom fakultetu. Već za vrijeme studija, o svom trošku, objavio je prvu zbirku pjesama Srebrne žice (Silberne Saiten, 1901). Cvajg se usudio da pošalje knjigu Rilkeu, koji mu je zauzvrat poslao knjigu svojih pesama, i tako je između njih počelo prijateljstvo koje se nastavilo sve do Rilkeove smrti 1926. Zweig je diplomirao na Univerzitetu u Beču 1905. i doktorirao sa Filozofijom Hipolita Tena.

Nakon diplomiranja na univerzitetu, Cweig odlazi u London i Pariz (1905.), zatim putuje u Italiju i Španiju (1906.), posjeti Indiju, Indokinu, SAD, Kubu, Panamu (1912.). Poslednje godine Prvog svetskog rata živeo je u Švajcarskoj (1917-1918). Tokom ratnih godina, Zweig je služio u arhivi Ministarstva odbrane i vrlo brzo je postao prožet antiratnim osjećajima svog prijatelja Romaina Rollanda, kojeg je u svom eseju nazvao "savjest Evrope". Priče "Amok" (1922), "Zbrka osećanja" (1927), "Zvezdani sat čovečanstva" (1927) donele su Cvajgu evropsku, a potom i svetsku slavu. Osim kratkih priča, popularnost postaju i Zweigova biografska djela, posebno Trijumf i tragedija Erazma Roterdamskog (1934) i Marija Stjuart (1935).

Dolaskom nacista na vlast, Zweigu, kao Jevrejinu po nacionalnosti, postalo je nemoguće ostati u Austriji i 1935. emigrirao je u London. Zatim pisac luta između Latinska amerika i Sjedinjenih Država, koje su se na kraju nastanile u malom brazilskom gradu Petropolisu. Stefan Zweig je bio veoma zabrinut zbog same činjenice izbijanja Drugog svetskog rata i uspeha nacista. Iskustva su pogoršana činjenicom da je Zweig bio odsječen od prijatelja i praktički lišen komunikacije. U dubokoj depresiji i očaju zbog očekivanog kolapsa Evrope i pobede Hitlera, Stefan Zweig je izvršio samoubistvo 1942. uzimajući smrtonosnu dozu tableta za spavanje. Sa njim je preminula i njegova druga supruga.

Erich Maria Remarque je u romanu Senke u raju pisao o Cweigovom samoubistvu: „Da su te večeri u Brazilu, kada su Stefan Zweig i njegova žena izvršili samoubistvo, mogli nekome izliti dušu makar telefonom, nesreće, možda i ne bi desile. Ali Cweig se našao u stranoj zemlji među strancima.

Bibliografija

Umetnička proza
Die Liebe der Erika Ewald (1904.)
(1913)
(1922)
(1922)
Angst (1925)
(1925)
Nevidljiva kolekcija (1926.)
Der Fluchtling (1927)
(1927)
(1927)
(1939) roman
Šahovska novela (1942.)
(1982) nedovršen, objavljen posthumno

Biografski spisi
Emile Verhaeren (1910.)
(1920)
Romain Rolland. Der Mann und das Werk (1921.)
(1925)
Sternstunden der Menschheit (1927.)
(1928)
(1929)
(Iscjeljivanje duhom) (1932.)
(1932)

Dana 23. februara 1942. godine novine širom svijeta izašle su sa senzacionalnim naslovom na naslovnoj strani: „Čuveni austrijski pisac Stefan Zweig i njegova supruga Charlotte izvršili su samoubistvo u predgrađu Rio de Janeira.“ Ispod naslova je bila fotografija koja je više ličila na scenu iz holivudske melodrame: mrtvi supružnici u krevetu. Zweigovo lice je mirno i smireno. Lotta je dirljivo stavila glavu na muževljevo rame i nježno stisnula njegovu ruku u svoju.

U vrijeme kada je Evropom i na Dalekom istoku bjesnila ljudska klanica, koja svakodnevno oduzimaju stotine i hiljade života, ova poruka nije mogla dugo ostati senzacija. Za savremenike je pisčev čin izazvao prilično zbunjenost, a za neke (na primjer, Thomas Mann) bio je samo ogorčenje: "sebični prezir prema savremenicima". Samoubistvo Cweiga i nakon više od pola vijeka izgleda misteriozno. Smatran je kao jedan od izdanaka te samoubilačke žetve koju je fašistički režim sakupio sa polja književnosti na njemačkom jeziku. U poređenju sa sličnim i gotovo istovremenim akcijama Waltera Benjamina, Ernsta Tollera, Ernsta Weissa, Waltera Hasenklevera. Ali tu nema nikakve sličnosti (osim, naravno, činjenice da su svi navedeni bili pisci njemačkog govornog područja – imigranti, a većinom Židovi) nema. Vajs je otvorio vene kada su nacističke trupe ušle u Pariz. Hazenklever, koji je bio u logoru, otrovao se, bojeći se da će biti izručen njemačkim vlastima. Benjamin je uzeo otrov, bojeći se da ne padne u ruke Gestapoa: španska granica, na kojoj je završio, bila je blokirana. Napušten od svoje žene i ostavljen bez novca, Toller se objesio u njujorškom hotelu.

Zweig nije imao nikakve očigledne, obične razloge da sebi oduzme život. Nema kreativne krize. Bez finansijskih poteškoća. Nema smrtonosne bolesti. Nema problema u privatnom životu. Prije rata, Zweig je bio najuspješniji njemački pisac. Djela su mu objavljivana širom svijeta, prevedena na 30 ili 40 jezika. Po standardima tadašnje spisateljske sredine važio je za multimilionera. Naravno, od sredine 1930-ih njemačko tržište knjiga za njega je bilo zatvoreno, ali još je bilo američkih izdavača. Dan prije smrti, Zweig je jednom od njih poslao svoja posljednja dva djela, koja je Lotta uredno preštampala: Šahovsku novelu i knjigu memoara Jučerašnji svijet. Nedovršeni rukopisi su kasnije pronađeni u pisčevom stolu: biografija Balzaca, esej o Montaigneu, roman bez naslova.

Tri godine ranije, Zweig se oženio svojom sekretaricom, Charlotte Altman, koja je bila 27 godina mlađa od njega i odana mu do smrti, bukvalno, a ne figurativno, kako se ispostavilo. Konačno, 1940. je prihvatio britansko državljanstvo – mjeru koja je emigrantima olakšala muke s dokumentima i vizama, što je slikovito opisano u Remarqueovim romanima. Milioni ljudi, stisnuti u mlinsko kamenje divovske evropske mašine za mlevenje mesa, mogli su samo da zavide piscu koji se udobno smestio u rajskom gradu Petropolisu i zajedno sa svojom mladom suprugom putovao na čuveni karneval u Riju. U takvim okolnostima obično se ne uzima smrtonosna doza veronala.

Naravno, bilo je mnogo verzija o razlozima samoubistva. Pričali su o usamljenosti pisca u stranom Brazilu, čežnji za rodnom Austrijom, za udobnom kućom u Salcburgu koju su opljačkali nacisti, čuvenoj kolekciji ukradenih autograma, o umoru i depresiji. Citirana pisma bivšoj ženi („Nastavljam svoj posao; ali samo 1/4 snage. To je samo stara navika bez ikakve kreativnosti...“, „Umoran sam od svega…“, „ najbolja vremena nepovratno potonuo...") Prisjetili su se gotovo maničnog straha pisca od fatalne figure od 60 godina ("Bojim se bolesti, starosti i ovisnosti"). Vjeruje se da su posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja bili novinski izvještaji o zauzeću Singapura od strane Japanaca i ofanzivi trupa Wehrmachta u Libiji. Postojale su glasine da se sprema nemačka invazija na Englesku. Možda se Cweig bojao da će se rat od kojeg je pobjegao, prelazeći okeane i kontinente (Engleska - SAD - Brazil - njegova ruta bijega), preliti na zapadnu hemisferu. Najpoznatije objašnjenje dao je Remarque: „Ljudi koji nisu imali korijene bili su krajnje nestabilni - slučaj je igrao odlučujuću ulogu u njihovim životima. Da su te večeri u Brazilu, kada su Stefan Zweig i njegova supruga izvršili samoubistvo, mogli nekome izliti svoje srce, makar i telefonom, nesreća se možda i ne bi dogodila. Ali Cweig se našao u stranoj zemlji među strancima” („Sjene u raju”).

Junaci mnogih Zweigovih djela završili su na isti način kao i njihov autor. Možda se pisac prije smrti sjetio vlastitog eseja o Kleistu, koji je počinio dvostruko samoubistvo sa Henriettom Vogel. Ali sam Zweig nikada nije bio samoubilačka osoba.

Čudna je logika u tome da je ovim gestom očaja okončan život čoveka koji se svojim savremenicima činio mezimcem sudbine, miljenikom bogova, srećnikom, rođenom „sa srebrnom kašikom u ustima“. "Možda sam ranije bio previše razmažen", rekao je Zweig na kraju svog života. Reč "možda" ovde nije baš prikladna. Imao je sreće uvek i svuda. Imao je sreće sa roditeljima: njegov otac Moritz Cvajg bio je bečki proizvođač tekstila, majka Ida Bretauer pripadala je najbogatijoj porodici jevrejskih bankara, čiji su se članovi naselili po celom svetu. Bogati, obrazovani, asimilirani Jevreji. Imao je sreću da mu se rodi drugi sin: najstariji Alfred naslijedio je očevu firmu, a najmlađi je dobio priliku da studira na fakultetu kako bi stekao fakultetsku diplomu i zadržao porodični ugled sa zvanjem doktora nauka. neke nauke.

Sreća sa vremenom i mestom: Beč krajem 19. veka, austrijski " srebrnog doba»: Hofmannsthal, Schnitzler i Rilke u književnosti; Maler, Schoenberg, Webern i Alban Berg u muzici; Klimt i "Secesija" u slikarstvu; predstave Burgteatra i Kraljevske opere, Frojdove psihoanalitičke škole... Vazduh je zasićen visokom kulturom. "Doba pouzdanosti", kako ga je nostalgični Zweig nazvao u svojim memoarima na samrti.

Sretno sa skolom. Istina, Cvajg je mrzeo samu „obrazovnu kasarnu“ – državnu gimnaziju, ali je završio u razredu „zaraženom“ interesovanjem za umetnost: neko je pisao poeziju, neko slikao, neko će postati glumac, neko studirao muziku i nije propustio nijedan koncert, a neko je čak objavljivao članke u časopisima. Kasnije je Cweig imao i sreće sa univerzitetom: pohađanje predavanja na Filozofskom fakultetu bilo je besplatno, tako da ga časovi i ispiti nisu iscrpljivali. Moglo se putovati, dugo živjeti u Berlinu i Parizu, upoznati poznate ličnosti.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata imao je sreće: iako je Zweig pozvan u vojsku, poslat je samo na lak posao u vojni arhiv. U isto vrijeme, pisac - kosmopolita i uvjereni pacifist - mogao je objavljivati ​​antiratne članke i drame, sudjelovati, zajedno s Romainom Rollandom, u stvaranju međunarodne organizacije kulturnih ličnosti koje su se protivile ratu. Godine 1917. ciriško pozorište je pokrenulo predstavu Jeremija. To je dalo Zweigu priliku da dobije odmor i provede kraj rata u prosperitetnoj Švicarskoj.

Sretno sa izgledom. U mladosti, Zweig je bio zgodan i veoma popularan među damama. Duga i strastvena romansa započela je "pismom stranca" potpisanim misterioznim inicijalima FMFV. Friederika Maria von Winternitz je također bila spisateljica, supruga velikog zvaničnika. Po završetku Prvog svetskog rata venčali su se. Dvadeset godina porodične sreće bez oblaka.

Ali najviše od svega, naravno, Zweig je imao sreće u književnosti. Rano je počeo da piše, sa 16 godina objavio je prve estetsko-dekadentne pesme, sa 19 je o svom trošku objavio zbirku pesama "Srebrne žice". Uspjeh je došao odmah: i samom Rilkeu su se svidjele pjesme, a zastrašujući urednik najuglednijih austrijskih novina, Neue Freie Presse, Theodor Herzl (budući osnivač cionizma), uzeo je njegove članke za objavljivanje. Ali pravu slavu Cweigu donijela su djela napisana poslije rata: kratke priče, "romanizirane biografije", zbirka povijesnih minijatura "Zvjezdani sat čovječanstva", biografske skice sakupljeni u seriji "Graditelji svijeta".

Sebe je smatrao građaninom svijeta. Proputovao sve kontinente, posjetio Afriku, Indiju i obje Amerike, govorio nekoliko jezika. Franz Werfel je rekao da je Zweig bio bolje pripremljen od bilo koga drugog za život u egzilu. Zweigovi poznanici i prijatelji bili su gotovo sve evropske poznate ličnosti: pisci, umjetnici, političari. Međutim, politika ga prkosno nije zanimala, smatrajući da „u stvarnom, stvarnom životu, na polju djelovanja političkih snaga, nisu od presudnog značaja istaknuti umovi, ne nosioci čistih ideja, već mnogo nižeg, ali i spretnijeg roda - ličnosti iza scene, ljudi sumnjivog morala i malo inteligencije", poput Josepha Fouchea, čiju je biografiju napisao. Apolitični Zweig nikada nije ni izašao na izbore.

Još kao školarac, u dobi od 15 godina, Zweig je počeo skupljati autograme pisaca i kompozitora. Kasnije je ovaj hobi postao njegova strast, posjedovao je jednu od najboljih kolekcija rukopisa na svijetu, uključujući stranice pisane rukom Leonarda, Napoleona, Balzaca, Mozarta, Bacha, Nietzschea, lične stvari Getea i Betovena. Postojalo je najmanje 4.000 samo imenika.

Sav taj uspjeh i briljantnost imali su, međutim, poleđina. U okruženju pisca izazivali su ljubomoru i zavist. Prema riječima Johna Fowlesa, "srebrna kašika je na kraju počela da se pretvara u raspelo." Brecht, Musil, Canetti, Hesse, Kraus ostavljali su iskreno neprijateljske opaske o Zweigu. Hofmannsthal, jedan od organizatora Salzburškog festivala, zahtijevao je da se Zweig ne pojavi na festivalu. Pisac je kupio kuću u malom, provincijskom Salcburgu tokom Prvog svetskog rata, mnogo pre bilo kakvih festivala, ali se pridržavao ovog sporazuma i svakog leta, tokom festivala, napuštao grad. Drugi nisu bili tako otvoreni. Thomas Mann, koji je važio za njemačkog pisca broj 1, nije bio previše zadovoljan činjenicom da ga je neko pretekao po popularnosti i prodajnom rejtingu. I premda je o Zweigu pisao: „Njegova književna slava prodrla je u najudaljenije krajeve svijeta. Možda još od Erazmovog vremena nijedan pisac nije bio tako poznat kao Stefan Zweig, “u krugu svojih rođaka, Man ga je nazivao jednim od najgorih modernih Nemački pisci. Istina, Mannova letvica nije bila niska: Feuchtwanger i Remarque su zajedno sa Zweigom upali u isto društvo.

"Neaustrijski Austrijanac, nejevrejin Jevrej". Zweig se zaista nije osjećao kao Austrijanac ili Židov. Prepoznao se kao Evropljanin i cijeli život se zalagao za stvaranje ujedinjene Evrope - suludo utopijska ideja u međuratnom periodu, implementirana nekoliko decenija nakon njegove smrti.

Cweig je za sebe i svoje roditelje rekao da su "bili Jevreji samo slučajno rođenjem". Poput mnogih prosperitetnih, asimiliranih zapadnih Jevreja, imao je blagi prezir prema Ostjudenima, koji su dolazili iz siromašnog, tradicionalnog načina života iz Pale naselja i govorili jidiš. Kada je Herzl pokušao da regrutuje Zweiga da radi u cionističkom pokretu, on je to glatko odbio. Godine 1935., kada je bio u Njujorku, nije govorio o progonu Jevreja u nacističkoj Nemačkoj, bojeći se da će to samo pogoršati njihovu situaciju. Zweig je osuđen zbog ovog odbijanja da iskoristi svoj uticaj u borbi protiv rastućeg antisemitizma. Hannah Arendt ga je nazvala "buržoaskim piscem koji nikada nije mario za sudbinu svog naroda". U stvari, sve je bilo komplikovanije. Pitajući se koju bi nacionalnost izabrao u ujedinjenoj Evropi budućnosti, Zweig je priznao da bi više volio da bude Jevrej, osoba sa duhovnom nego fizičkom domovinom.

Čitaocu Zweiga teško je povjerovati da je živio do 1942. godine, preživio dva svjetska rata, nekoliko revolucija i početak fašizma, da je proputovao cijeli svijet. Čini se da mu je život stao negdje 20-ih, ako ne i ranije, i da nikada nije putovao van srednje Evrope. Radnja gotovo svih njegovih kratkih priča i romana odvija se prije rata, najčešće u Beču, rjeđe u nekim evropskim ljetovalištima. Čini se da je Cweig u svom radu pokušao pobjeći u prošlost – u blagosloveno „zlatno doba pouzdanosti“.

Istorija je bila još jedan način bijega u prošlost. Biografije, povijesni eseji i minijature, kritike i memoari zauzimaju mnogo više prostora u Zweigovom stvaralačkom naslijeđu od originalnih djela – nekoliko desetina kratkih priča i dva romana. Zweigova istorijska interesovanja nisu bila neuobičajena, svu njemačku književnost njegovog vremena prigrlila je "sklonost ka istoriji" (kritičar W. Schmidt-Dengler): Feuchtwanger, braća Mann, Emil Ludwig... Doba ratova i revolucija zahtijevala je historijsku razumijevanje. „Kada se dogode tako veliki događaji u istoriji, čovek ne želi da izmišlja u umetnosti“, rekao je Cvajg.

Posebnost Zweiga je u tome što se za njega historija svela na zasebne, odlučujuće, krizne trenutke - "vrhunske tačke", "zaista historijske, velike i nezaboravne trenutke". U takvim satima nepoznati kapetan inžinjerijske trupe Rouge de Lisle stvara Marseljezu, avanturist Vasco Balboa otkriva Tihi ocean, a zbog neodlučnosti maršala Pear-a, sudbina Evrope se mijenja. Zweig je također slavio takve istorijske trenutke u svom životu. Tako je raspad Austro-Ugarske za njega simbolizirao susret na švicarskoj granici s vozom posljednjeg cara Karla, koji ga je poslao u progonstvo. S razlogom je skupljao i autograme slavnih, ali je tražio one rukopise koji bi izrazili trenutak inspiracije, kreativni uvid genija koji bi omogućio „da se u reliktu rukopisa shvati šta je besmrtnike učinilo besmrtnima za svijet“.

Cweigovi romani su i priče o jednoj "fantastičnoj noći", "24 sata od života": koncentrisanom trenutku kada izbiju skrivene mogućnosti ličnost, sposobnosti i strasti uspavane u njemu. Biografije Mary Stuart i Marie Antoinette su priče o tome kako se "običan, svakodnevni život pretvara u tragediju drevnih razmjera", prosječna osoba se ispostavi da je dostojna veličine. Zweig je vjerovao da svaka osoba ima neku vrstu urođenog, "demonskog" početka koji ga tjera izvan njegove vlastite ličnosti, "u opasnost, u nepoznato, u rizik". Upravo je taj prodor opasnog - ili uzvišenog - dijela naše duše volio prikazati. Jednu od svojih biografskih trilogija nazvao je “Borba protiv demona”: Hölderlin, Kleist i Nietzsche, “dionizijske” prirode, potpuno podređene “moći demona” i suprotstavljene harmonijskom olimpijcu Geteu.

Zweigov paradoks je dvosmislenost kojoj "književnoj klasi" ga treba pripisati. Sebe je smatrao "ozbiljnim piscem", ali je očito da su njegova djela prilično kvalitetna popularna literatura: melodramske radnje, zabavne biografije poznatih. Prema Stevenu Spenderu, Zweigova glavna čitalačka publika bili su tinejdžeri iz evropskih porodica srednje klase - oni željno čitaju priče koje iza ugledne fasade buržoaskog društva kriju "goruće tajne" i strasti: seksualnu želju, strahove, manije i ludilo. Čini se da su mnogi Zweigovi romani ilustracije Frojdovih studija, što nije iznenađujuće: vrtjeli su se u istim krugovima, opisivali iste ugledne i ugledne krune, skrivajući gomilu podsvjesnih kompleksa pod krinkom pristojnosti.

Uz svu svoju svjetlinu i vanjski sjaj, u Zweigu se osjeća nešto neuhvatljivo, nejasno. Bio je više privatna osoba. Njegovi spisi nikako nisu autobiografski. "Tvoje stvari su samo trećina tvoje ličnosti", napisala mu je prva žena. U Zweigovim memoarima, čitalac je zapanjen njihovim čudnim impersonalizmom: to je više biografija jedne ere nego pojedinca. Od njih se ne može mnogo naučiti o ličnom životu pisca. U Zweigovim pripovijetkama često se pojavljuje lik pripovjedača, ali on uvijek ostaje u pozadini, u pozadini, obavljajući čisto pomoćne funkcije. Začudo, pisac je dao svoje osobine daleko od najprijatnijeg od svojih likova: dosadnog slavnog kolekcionara u Nestrpljenju srca ili pisca u Pismu od stranca. Sve ovo više liči na autokarikaturu - možda nesvjesno, a ni sam Zweig nije primijetio.

Zweig je općenito pisac s dvostrukim dnom: ako želite, možete pronaći asocijacije na Kafku u njegovim najklasičnijim djelima - s tim se činilo da nema ništa zajedničko! U međuvremenu, "Zalazak sunca jednog srca" - priča o trenutnom i strašnom raspadu porodice - ista je "Transformacija", samo bez ikakve fantazmagorije, a obrazloženje o sudu u "Strahu" kao da je pozajmljeno od " Suđenje". Za sličnost priče"Šahovski roman" sa Nabokovljevim "Lužinom" kritičari su dugo obraćali pažnju. Pa, čuveno romantično „Pismo stranca” u eri postmodernizma primamljivo je za čitanje u duhu Priestlijeve „Inspektorske posete”: šala koja je od nekoliko nasumičnih žena stvorila priču o velikoj ljubavi.

Književna sudbina Zweiga je zrcalna verzija romantične legende o nepriznatom umjetniku, čiji talenat suvremenici nisu cijenili i prepoznat je tek nakon njegove smrti. U slučaju Zweiga, bilo je upravo suprotno: prema riječima Fowlesa, "Stefan Zweig je doživio, nakon svoje smrti 1942. godine, najpotpuniji zaborav od bilo kojeg drugog pisca našeg vijeka." Fauls, naravno, preteruje: čak ni za života, Cvajg još uvek nije bio „najčitaniji i najprevođeniji ozbiljan pisac na svetu“, a njegov zaborav je daleko od apsolutnog. U najmanje dvije zemlje, Zweigova popularnost nikada nije nestala. Te zemlje su Francuska i, začudo, Rusija. Zašto je Zweig bio toliko voljen u SSSR-u (njegova sabrana djela u 12 tomova objavljena su 1928-1932) je misterija. Liberalni i humanista Zweig nije imao ništa zajedničko sa komunistima i suputnicima koje je voljela sovjetska vlada.

Zweig je bio jedan od prvih koji je osjetio početak fašizma. Čudnom koincidencijom, sa terase salcburške kuće pisca, koja se nalazi nedaleko od nemačke granice, otvorio se pogled na Berhtesgaden, Firerovu omiljenu rezidenciju. Godine 1934. Cweig je napustio Austriju - četiri godine prije Anšlusa. Formalni izgovor bila je želja da u britanskim arhivima radi na istoriji Marije Stjuart, ali je u dubini duše slutio da se neće vratiti.

Tokom ovih godina piše o usamljenicima, idealistima, Erazmu i Kasteliju, koji su se suprotstavljali fanatizmu i totalitarizmu. U Zweigovoj savremenoj stvarnosti, takvi humanisti i liberali nisu mogli učiniti malo.

Tokom godina emigracije došlo je do kraja besprekorno srećnog braka. Sve se promijenilo dolaskom sekretarice Charlotte Elizabeth Altman. Nekoliko godina Zweig se bacao unutra ljubavni trougao, ne znajući koga da izaberem: ostarjelu, ali još uvijek lijepu i elegantnu ženu ili ljubavnicu - mladu, ali neku neopisivu, bolešljivu i nesrećnu djevojku. Osjećaj koji je Cweig osjećao prema Lotte bio je više sažaljenje nego privlačnost: to je sažaljenje dao Antonu Hofmilleru, junaku njegovog jedinog dovršenog romana Nestrpljenje srca, napisanog u to vrijeme. Godine 1938. pisac se ipak razveo. Jednom je Friederike napustila muža zbog Zweiga, sada ju je on sam napustio zbog drugog - ova melodramatska radnja mogla bi biti osnova jedne od njegovih kratkih priča. "Interno" Zweig se nije u potpunosti rastajao sa bivšom suprugom, pisao joj je da je njihov raskid bio čisto vanjski.

Usamljenost se piscu približila ne samo u porodičnom životu. Do početka Drugog svjetskog rata ostao je bez duhovnog vodstva. U samom Zweigovom talentu i ličnosti, provlači se nešto ženstveno. Nije poenta samo da su junakinje većine njegovih djela žene, da je on vjerovatno bio jedan od najsuptilnijih stručnjaka za žensku psihologiju u svjetskoj književnosti. Ova ženstvenost se očitovala u činjenici da je Zweig u suštini bio više sljedbenik nego vođa: stalno mu je bio potreban „učitelj“ kojeg bi mogao slijediti. Pre Prvog svetskog rata takav mu je „učitelj“ bio Verharn, čije je pesme Cvajg prevodio na nemački i o kome je pisao memoare; tokom rata - Romain Rolland, nakon njega - donekle Freud. Frojd je umro 1939. Praznina je okruživala pisca sa svih strana.

Nakon što je izgubio domovinu, Cweig se po prvi put osjećao kao Austrijanac. Poslednjih godina života piše memoare - još jedan beg u prošlost, u Austriju početkom veka. Druga verzija "habsburškog mita" je nostalgija za nestalim carstvom. Mit rođen iz očaja - kako je Joseph Roth rekao, "ali ipak morate priznati da su Habsburgovci bolji od Hitlera..." Za razliku od Rotha, njegovog bliskog prijatelja, Zweig nije postao ni katolik ni pristalica carske dinastije. . A ipak je stvorio panegirik pun bolne čežnje za „zlatnim dobom pouzdanosti”: „Sve u našoj skoro hiljadugodišnjoj austrijskoj monarhiji kao da je zamišljeno za večnost, a država je najviši garant te postojanosti. Sve je u ovom ogromnom carstvu čvrsto i nepokolebljivo stalo na svoje mjesto, a iznad svega - stari Kajzer. Devetnaesti vek je u svom liberalnom idealizmu bio iskreno uveren da je na pravom i istinitom putu ka „najboljem od svih mogućih svetova“.

Clive James u "Kulturnoj amneziji" nazvao je Zweiga oličenjem humanizma. Franz Werfel je rekao da je Zweigova religija bio humanistički optimizam, vjerovanje u liberalne vrijednosti njegove mladosti. „Zamračenje ovog duhovnog neba bilo je za Zweiga šok koji nije mogao podnijeti.“ Sve je to tačno - piscu je bilo lakše umrijeti nego se pomiriti sa slomom ideala svoje mladosti. Svoje nostalgične pasuse o liberalnom dobu nade i napretka završava karakterističnom frazom: „Ali čak i da je to bila iluzija, ipak je divna i plemenita, ljudskija i životvornija od današnjih ideala. A nešto u dubini duše vas, uprkos svim iskustvima i razočaranjima, sprečava da se toga potpuno odreknete. Ne mogu se potpuno odreći ideala svoje mladosti, vjere da će jednog dana opet, uprkos svemu, doći svijetli dan.

U Zweigovom oproštajnom pismu piše: „Nakon šezdeset, specijalne snage su potrebne da započnu život iznova. Moja snaga je iscrpljena godinama lutanja iz domovine. Osim toga, mislim da je bolje sada, uzdignute glave, stati na kraj egzistenciji kojoj je glavna radost bio intelektualni rad, a najveća vrijednost- ličnu slobodu. Pozdravljam sve svoje prijatelje. Neka vide zoru nakon duge noći! A ja sam previše nestrpljiv i odlazim prije njih.

Zatonski D.

Stefan Zweig, ili Atipično tipični Austrijanac

Zatonsky D. Umjetničke znamenitosti XX stoljeća
http://www.gumer.info/bibliotekBuks/Literat/zaton/07.php

Kada je nastala neobična galama oko njegovog romana Vergilijeva smrt (1945.), Hermann Broch je rekao, ne bez udjela ponosne samoironije: „Zapitaću se da li ovu knjigu ipak nije napisao Stefan Zweig.

Broch je bio tipičan austrijski pisac, odnosno jedan od onih koji za života ne znaju za uspjeh. Toliko tipično da nekako nije ni težio uspjehu, u svakom slučaju nije razmišljao o visokoj zaradi. Međutim, bilo je Austrijanaca i još tipičnijih - Kafka, Musil. Prvi u takvoj mjeri nije cijenio sopstvene kompozicije koji ih je ostavio da spale; drugi nije toliko žurio da objavi svoj roman "Čovek bez kvaliteta" da je svojevremeno ostvario poluprosjački život, a u zoru svoje posthumne renesanse prozvan je "najmanje poznatim od velikih pisaca". našeg veka."

Što se Stefana Zvajga tiče, on u tom smislu nije bio tipičan Austrijanac. „Njegova književna slava“, pisao je Tomas Man, „doprla je do najudaljenijih krajeva sveta. Neverovatan slučaj sa malom popularnošću koju uživaju nemački autori u poređenju sa francuskim i engleskim. Možda još od vremena Erazma (o kome je govorio sa takvim sjajem) nijedan pisac nije bio tako poznat kao Stefan Cvajg. Ako je ovo preterivanje, onda je to razumljivo, oprostivo: na kraju krajeva, krajem 20-ih godina našeg veka nijedna knjiga nije prevođena na sve vrste, pa i na najegzotičnije, jezike ​​​​​​nego Zweigove knjige.

Za Tomasa Mana, on je „nemački pisac“, i dalje najpoznatiji, iako su i sam Tomas Man, i njegov brat Hajnrih, i Leonhard Frank, i Falada, i Feuchtwanger, i Remark živeli i pisali u isto vreme. Ako uzmete Zweiga kao Austrijanca, onda mu jednostavno nećete naći konkurenciju. Niko drugi se nije sećao ostalih austrijskih pisaca — ni Šniclera, ni Hofmanstala, ni Hermana Bara. Istina, ostao je Rilke, ali samo kao pjesnik, kompleksan, za uski krug. Istina, Josef Roth je sletio početkom do sredine tridesetih sa svojim Jobom, sa svojom kriptom Kapucina, sa svojim Radetzkim maršom, ali samo na trenutak, kao kometa, i odmah nestao u književnom zaboravu na duže vrijeme. . A Zweig je još 1966. godine smatran jednim od dvojice najčitanijih Austrijanaca na svijetu; „na čudan, groteskni način, zajedno sa Kafkom“, kako zlonamerno pojašnjava kritičar R. Heger.

Zaista Zweig je ovo atipična Austrijanka- pokazao se kao ovlašteni predstavnik umjetnosti svoje zemlje. I tako je bilo između dva svjetska rata, ne samo u zapadnoj Evropi ili Americi, nego i kod nas. Kada je jedan rekao "austrijska književnost", drugi je odmah pomislio na ime pisca "Amok" ili "Mary Stuart". I nije ni čudo: od 1928. do 1932. godine izdavačka kuća Vremya objavila je dvanaest tomova njegovih knjiga, a sam Gorki je napisao predgovor ovoj skoro kompletnoj zbirci u to vreme.

A danas se mnogo toga promijenilo. Sada su svetila austrijske književnosti našeg veka, njeni univerzalno priznati klasici, Kafka, Musil, Broh, Rot, Haimito fon Doderer. Svi oni (čak i Kafka) daleko su od toga da su toliko čitani kao što je Cweig nekada čitan, ali su utoliko više poštovani, jer, zapravo, .

Ali činilo se da je Zweig pao na testu. Barem se s najviše stepenice hijerarhijske ljestvice spustio na mnogo skromnije mjesto. A sumnja se da nije po pravu stajao na postolju, ako uopće nije uzurpirao književnu krunu. Ponosna samoironija Brocha i, još više, likovanje R. Hegera jasno ukazuju na to. Postoji nešto poput anti-legende, u skladu s kojom je Zweig bio samo hir mode, miljenik slučajnosti, tragač za uspjehom...

Sa ovom njegovom slikom, međutim, ne slažu se ocena koju mu je dao Thomas Mann i poštovanje koje je Gorki imao prema njemu, koji je pisao N. P. Roždestvenskoj 1926: „Zweig je divan umetnik i veoma talentovan mislilac“, dobro. E. Verharne, R. Rolland, R. Martin du Gard, J. Romain i J. Duhamel, koji su i sami odigrali izuzetnu ulogu u istoriji moderne književnosti, o njemu su otprilike isto sudili. Naravno, odnos prema doprinosu jednog ili drugog pisca je promenljiv. I ne samo zato što se ukusi menjaju, jer svako doba ima svoje idole. Ova varijabilnost ima svoju pravilnost, svoju objektivnost: ono što je lakše u proleće se ispere, istroši, ono što je masivnije ostaje. Ali nije li sve tako promjenjivo? Ne može biti da je neko izgledao „divan“, „talentovan“, a ispao je balon od sapunice? A onda, samo za popularne pisce, većina od samog početka zna da su oni sat vremena halife, a za značajne pisce - da su uvek osuđeni na nerazumevanje od strane svojih savremenika. Ali zar se značaj ne može poklopiti sa popularnošću? Uostalom, bilo je sramota koristiti književni uspjeh samo u očima "tipičnih Austrijanaca"! I još nešto: da li se Cvajg spustio na skromnije mesto, ili su se drugi popeli na više? Ako je ovo drugo tačno, onda je on jednostavno ostao gdje je bio, a „pregrupisavanje“ koje se dogodilo ne ponižava ga kao umjetnika.

Odgovoriti na takva pitanja znači opisati Cweigovu trenutnu situaciju. Štoviše, to znači pristup razumijevanju fenomena Zweigian u cjelini, jer je sve u tome imalo svoje ruke - i austrijska domovina, i neozbiljno odbacivanje nje, i evropeizam, i uspjeh koji obično ide pozorišnim primadonama, i univerzalna tragedija koja se pretvorila u tragediju, ličnu, i mitizaciju izgubljene domovine, i nasilnu završnicu...

„Možda sam ranije bio previše razmažen“, priznao je Stefan Cvajg na kraju svog života. I to je istina. Dugi niz godina imao je nevjerovatnu sreću, gotovo uvijek lično. Rođen je u imućnoj porodici i nije poznavao nikakve teškoće. životni put zahvaljujući rano otkrivenom književnom talentu, odlučio je, takoreći, sam. Ali i sreća je igrala važnu ulogu. Uvek su bili pri ruci urednici, izdavači, spremni za štampu i njegove prve, nezrele stvari. Zbirku poezije Srebrne žice (1901) pohvalio je i sam Rilke, a sam Richard Strauss je zatražio dozvolu da uglazbi šest pjesama iz ove zbirke. Vjerovatno Zweigova prava zasluga nije bila u tome; tako se dogodilo.

Zweigovi rani radovi bili su komorni, pomalo estetski, raspršeni dekadentnom tugom. A istovremeno ih obilježava još ne sasvim jasan osjećaj nadolazeće promjene, karakterističan za svu evropsku umjetnost na prijelazu stoljeća. Jednom riječju, to su bile upravo takve stvari koje su se mogle svidjeti tadašnjem Beču, njegovim liberalnim krugovima, redakcijama vodećih književnih časopisa ili grupi Mladi Beč, koju je predvodio prvak ruskog impresionizma Hermann Bahr. Nisu hteli da znaju ništa o snažnim društvenim pomacima koje su Musil, Rilke, Kafka, Broh već naslućivali, o skorom krahu Habsburške monarhije, koja je, takoreći, simbolizovala sve buduće katastrofe buržoaskog sveta; međutim, oni su svojevoljno okrenuli lica naletima novog, prolećnog vetra, koji je, činilo se, samo razmahnuo jedra poezije.

Nosili su se prema relativno kratkoj, prilično lokalnoj, ali zapanjujuće glasnoj slavi Huga von Hofmannsthala, „čudo od djeteta“, koji se proslavio još u gimnazijskoj klupi. Mladi Zweig (do sada u mnogo skromnijim razmerama) ponovio je svoj put...

Sreća, uspjeh, sreća utiču na ljude na različite načine. One mnoge čine narcisoidnim, lakomislenim, površnim, sebičnim, a neke, prekrivene unutrašnjim pozitivnim svojstvima karaktera, inspirišu, prije svega, nepokolebljivi svjetski optimizam, koji nipošto nije stran samokritici. Zweig je pripadao ovim potonjima. Dugi niz godina činilo mu se da okolna stvarnost, ako nije dobra, ne pravedna danas, može sutra postati dobra i poštena, čak i da već pronalazi put do ovoga. Vjerovao je u konačni sklad svog svijeta. „Bio je to“, pisao je drugi austrijski pisac, F. Werfel, mnogo godina kasnije, nakon njegovog samoubistva, „svet liberalnog optimizma, koji je sa sujevernom naivnošću verovao u samodovoljnu vrednost ličnosti, ali u suštini, u samodovoljnu vrijednost sićušnog obrazovanog sloja buržoazije, u njegova sveta prava, u vječnost njegovog postojanja, u njegov pravi napredak. Ustanovljeni poredak stvari činio mu se zaštićenim i zaštićenim sistemom od hiljadu mjera opreza. Taj humanistički optimizam bio je religija Stefana Cvajga... Bio je svestan i životnih ponora, prilazio im je kao umetnik i psiholog. Ali iznad njega je sijalo bezoblačno nebo njegove mladosti, koje je obožavao, nebo književnosti, umetnosti, jedino nebo koje je liberalni optimizam cenio i poznavao. Očigledno je da je zamračenje ovog duhovnog neba za Zweiga bio udarac koji nije mogao podnijeti..."1

Ali prije toga je još bilo daleko. Prvi udarac (mislim svjetski rat 1914. - 1918.) Zweig nije samo izdržao: nalet mržnje, okrutnosti, slijepog nacionalizma, koji je, prema njegovim zamislima, taj rat prije svega, u njemu izazvao aktivno protivljenje. Poznato je da se na prste mogu nabrojati pisci koji su odbacivali rat od samog početka, koji su se protiv njega borili od samog početka. I E. Verharn, i T. Mann, i B. Kellerman, i mnogi drugi vjerovali su u službeni mit o "tevtonskoj" ili, shodno tome, "galskoj" krivici za nju. Zajedno sa R. Rollandom i L. Frankom, Zweig je bio među rijetkima koji nisu vjerovali.

Nije ušao u rovove: obučen je u uniformu, ali ostavljen u Beču i upućen u jednu od kancelarija vojnog odjela. I to mu je dalo neke prilike. Dopisivao se sa svojim saradnikom Rollandom, pokušavao urazumiti kolege pisce u oba zaraćena tabora, uspio je objaviti recenziju Barbusseovog romana Vatra u kojoj je visoko cijenio njegov antiratni patos i umjetničke zasluge. Ne previše, ali ni tako malo tih dana. A 1917. godine, Zweig je objavio dramu Jeremiah. Igrala se u Švicarskoj prije kraja rata, a Rolland ju je opisao kao najbolju "od savremena dela, gde veličanstvena tuga pomaže umetniku da kroz krvavu dramu današnjice sagleda večnu tragediju čovečanstva. Prorok Jeremija opominje kralja i narod da ne ulaze na stranu Egipta u ratu protiv Kaldejaca i predviđa smrt Jerusalima. Starozavetni zaplet ovde nije samo način da se, u uslovima stroge cenzure, čitaocu prenese stvarni antimilitaristički sadržaj. Jeremiah (osim još uvijek prilično neizražajnog Thersitesa u istoimenoj drami iz 1907.) je prvi u dugom nizu heroja koji svoj moralni podvig ostvaruju sami u Zweigu. I to ne iz prezira prema gomili. Njemu je stalo do blagostanja naroda, ali je bio ispred svog vremena i zato ostaje neshvatljiv. Međutim, u vavilonskom ropstvu, on je spreman da ide zajedno sa svojim suplemenicima.

Rolland za Zweiga iz iste serije heroja. Zweig je 1921. napisao knjigu o Rollandu, gdje je veličao autora Jean-Christophea, ali je uz svo svoje divljenje ovoj knjizi još više veličao čovjeka koji je neustrašivo digao glas protiv rata. I ne uzalud, jer „moćne sile koje razaraju gradove i razaraju države, ipak ostaju bespomoćne protiv jedne osobe, ako ima dovoljno volje i duhovne neustrašivosti da ostane slobodan, jer oni koji su zamišljali sebe pobjednicima nad milionima nisu mogli potčiniti slobodnu savjest samo za sebe.” 2 Sa političke tačke gledišta, ova maksima sadrži mnogo utopije, ali kao moralna maksima zaslužuje poštovanje.

„Za njega“, piše L. Mitrokhin o Zweigu, „razvoj društva bio je određen određenim „duhom istorije“, inherentnom željom za slobodom i humanizmom svojstvenim čovečanstvu“ 3. L. Mitrohin je pravičan, sa samo pojašnjenje da, po Zweigu, nije unapred određeno, tim više se ne ostvaruje sam po sebi, na osnovu nekih spontanih zakona. To je ideal, kako je dostignut, ukupnost ljudi tek treba da se pretvori u jedinstveno čovječanstvo. Zato je doprinos danas toliko važan, inspirativan primjer pojedinca, njegov nesebičan otpor svemu što usporava i narušava napredak je neprocjenjiv. Jednom riječju, Cweiga najviše zanima ono što danas nazivamo "ljudskim faktorom" u istorijskom procesu. To je izvjesna slabost, izvjesna jednostranost njegove koncepcije; u tome je, međutim, njena definitivna moralna snaga. Na kraju krajeva, pioniri Zweiga, tvorci istorije u Zweigu, ni u kom slučaju nisu u tumačenju udžbenika „veliki ovoga svijeta“. Čak i ako se ponekad ispostavi da su krunisani, oni ipak privlače Zweiga ne ovom, već nekom izvanrednom ljudskom stranom.

Među povijesnim minijaturama knjige Zvjezdani sati čovječanstva (1927.) nalazi se jedna koja je za Zweiga posebno razotkrivajuća. Zove se "Prva riječ s okeana" i govori o polaganju telegrafskog kabla između Amerike i Evrope. Ovo tehničko dostignuće iz sredine 19. veka, u vreme kada je o njemu pisao Cvajg, drugi, veći, odavno su istisnuli iz pamćenja savremenika. Ali Zweig ima svoj pristup njemu, svoj aspekt svog razmatranja. “Moramo napraviti posljednji korak”, objašnjava neprolazno značenje projekta, “i svi dijelovi svijeta bit će uključeni u grandioznu svjetsku uniju, ujedinjenu jedinstvenom ljudskom sviješću.” A govoreći o jednom skromnijem projektu koji je ranije izveden, zbog čega je telegrafski kabl ležao na dnu Kanala, dodaje: „Dakle, Engleska je vezana za kopno, a od tog trenutka po prvi put Evropa postala prava Evropa, jedinstven organizam...”

Cvajg je od mladosti sanjao o jedinstvu sveta, o jedinstvu Evrope – ne državnom, ne političkom, već kulturnom, koje okuplja, obogaćuje nacije i narode. I na kraju, ali ne i najmanje važno, upravo ga je taj san doveo do strastvenog i aktivnog poricanja svjetskog rata kao kršenja ljudske zajednice, koji je već počeo (tako mu se činilo) da se oblikuje u četrdeset mirnih evropskih godina. .

O centralnom liku Zweigovog „Letnjeg romana” kaže se da on „u visokom smislu nije poznavao svoju domovinu, kao ni svi vitezovi i gusari lepote koji jure svetskim gradovima, pohlepno upijajući svu lepotu koja sreli su se na putu, ne znaju to." Kaže se s onom pretjeranom pompom koja je bila svojstvena predratnom Zweigu, a ne bez utjecaja (u to vrijeme, vjerovatno još neshvaćenog) stvarnosti Habsburške monarhije, koja je bila gotovo vavilonski pandemonijum naroda. Ipak, Cweig nikada nije zgriješio simpatijama prema kosmopolitizmu. Godine 1926. napisao je članak "Kosmopolitizam ili internacionalizam", gdje je odlučno stao na stranu potonjeg.

Ali da se vratimo na "Prva reč sa druge strane okeana." „... Nažalost“, čitamo tamo, „i dalje se smatra važnijim pripovijedati o ratovima i pobjedama pojedinih generala ili država, umjesto da se govori o univerzalnim — jedinim istinitim — pobjedama čovječanstva“. Međutim, za Zweiga je pobjeda čovječanstva uvijek pobjeda pojedinca. U ovom slučaju, Amerikanac Cyrus Field, ne inženjer, ne tehnokrata, već samo bogati entuzijasta koji je bio spreman da rizikuje svoje bogatstvo. Nije važno da li je Field bio toliki čuvar javnog interesa, važno je da je to bio u očima Cweiga.

Čim je uloga pojedinca velika, raste i težina „nesreće, ova majka tolikih slavnih djela...“. Kada je kabl položen, Fild je slavljen kao nacionalni heroj, a kada se otkrije da je veza prekinuta, ocrnjen je kao prevarant.

Slučaj vlada u drugim minijaturama Zvjezdanog sata Čovječanstva. “I odjednom jedna tragična epizoda, jedan od onih tajanstvenih trenutaka koji se ponekad javljaju tokom nesagledivih odluka istorije, kao da jednim udarcem određuje sudbinu Vizantije.” Neugledna kapija u gradskom zidu, iz zaborava, ostaje otvorena, a janjičari provaljuju u grad. Pa, da je kapija bila zaključana, da li bi Istočno Rimsko Carstvo, od kojeg je ostala samo prestonica, odolelo? “Kruške razmišlja jednu sekundu, a ova sekunda odlučuje o njegovoj sudbini, sudbini Napoleona i cijelog svijeta. Predodređuje, ovaj jedini sekund na farmi u Waldheimu, čitav tok 19. stoljeća... „Pa, šta da je maršal Grouchy smislio nešto drugo i pridružio se glavnim snagama svog cara (pa čak, možda, prije Prusi iz Bluchera pridružili su se trupama Wellingtona) i bitku kod Waterloo Silla bi dobili Francuzi, pa bi li Bonaparte vladali svijetom?

Malo je vjerovatno da je Zweig zamišljao nešto ovako. Makar samo zato što je bio obožavatelj Lava Tolstoja i bio je dobro svjestan njegovog determinističkog pogleda na historiju: u Ratu i miru, Tolstoj se rugao onima koji su vjerovali da Napoleon nije dobio bitku kod Borodina zbog velike prehlade. Samo što je Cweig slijedio svoju vlastitu logiku pisanja. I ne samo u smislu da je morao nekako izoštriti svoju nefikcionalnu radnju. Još značajnija je činjenica da je, pošto je on ličnost doveo u prvi plan, trebalo da joj se da više slobode delovanja, slobode unutrašnje i spoljašnje. A igra na sreću poslužila je kao jedan od nosilaca te slobode, jer je heroju dala priliku da u potpunosti otkrije svoju postojanost, svoju upornost. U Prvoj riječi s druge strane okeana, to se vrlo jasno vidi: uprkos svim testovima, "vjera Cyrus Fielda i njegova upornost su nepokolebljivi."

Isto se može reći i za Cweigovog proroka Jeremiju i za Romaina Rollanda kao Zweigovog heroja. Njihova priroda je postojanost, njihova sudbina je usamljenost; sudbina, kontrast koji naglašava prirodu.

Ovaj kontrast prožima kratku pjesmu "Spomenik Karlu Liebknechtu", koju je napisao Zweig, vjerovatno ubrzo nakon atentata na Liebknechta 1919. i prvi put objavljen 1924.:

Kao niko nikada

Nisam bio sam u ovoj svjetskoj oluji, -

Jedan je podigao glavu

Preko sedamdeset miliona lobanja prekrivenih šlemovima.

I prozvao

Videći kako tama prekriva svemir,

Vikao do sedam neba Evrope

Sa svojim oglušenim, sa svojim mrtvim bogom,

Uzviknuo je sjajnu, crvenu riječ: "Ne!"

(Preveo A. Efros)

Liebknecht nije bio "sam", iza njega je stajala ljevičarska socijaldemokratija, a od 1918. i komunistička partija koju je osnovao zajedno sa Rozom Luksemburg. Zweig baš i ne zanemaruje ovu istorijsku činjenicu. On svog heroja vodi samo u posebnim, tako ključnim trenucima za vlastiti pogled na svijet: možda kada on - i zaista sam - stane na podij Reichstaga i odbaci svoje "ne" ratu pred dvoranom zagrijanom šovinističkom mržnjom ; ili možda sekundu prije smrti, jer svi, pa i narodni tribuni, umiru sami...

A Libkneht, veštački izdvojen iz mase istomišljenika, razmišljajući samo o njoj, o masi, uzvikuje „veliku, crvenu reč“. Čak ni oni heroji Zweiga koji su se zaista našli sami nisu protiv društva. Naprotiv, oni su društveni na svoj način.

Čini se da se Cweigove kratke priče ne slažu s ovim. Njeni likovi nisu zaokupljeni svijetom, čovječanstvom, napretkom, već samo sobom ili onim ljudima koje donosi privatni život, njegova raskršća, zgode, strasti. U Gorućoj tajni pred nama je dijete koje se po prvi put susrelo sa čudnim, sebičnim svijetom odraslih. U "Letnjem romanu" - ovo je stariji čovek koji piše mistifikujuća pisma mladoj devojci i iznenada se zaljubljuje u nju. U "Strahu" - ovo je žena koja je započela dosadnu romansu koja se za nju pretvara u ucjenu, užas, ali završava pomirenje sa mužem. U "Amoku" - nedruštveni doktor koga leči pacijent, prelepa kolonijalna dama, obdarena voljom i ponosom; pogrešno je shvatio svoju ulogu i svoju dužnost, tako da se sve završava njenom smrću i njegovim iskupiteljskim samoubistvom. U "Fantastičnoj noći" - izvjesni baron-flaneur, koji zbog vlastite glupe šale odjednom počinje drugačije da gleda na svijet, zaviruje u njegove klonule dubine i sam postaje drugačiji. U "Zalasku sunca jednog srca" - stari biznismen koji je ujutro zatekao ćerku kako izlazi iz komšijske sobe; ranije rob porodice, gubi ukus za zaradu, čak i ukus za život. U "Leporeli" - ružna sluga, toliko odana neozbiljnom gospodaru da je otrovala ljubavnicu i sjurila s mosta kada ju je uplašeni udovac iskuhao iz mjesta.

Cweigove novele i dan-danas plene čitaoce, posebno one prvoklasne kao što su Pismo stranca ili Dvadeset četiri sata u životu žene. Amok se često naziva jednim od njih. Ali Gorki "Amok" "nije baš volio." Nije precizirao zašto, ali nije teško pretpostaviti: tu ima previše egzotike, osim toga, prilično je stereotipno - tajanstveni "mem-saib", tamnoputi sluga koji je obožava... Čak i prije rata, kada je Zweig shvatio da njegove najranije stvari malo vrijede, napustio je pisanje na neko vrijeme i odlučio vidjeti svijet (srećom, materijalna situacija je to dozvoljavala). Proputovao je cijelu Evropu, počeo u Americi, u Aziji i plovio na Daleki istok. Putovanje pošalji književna aktivnost korist: bez njih, vjerovatno, ne bi se rodili ni "Zvjezdani sat čovječanstva", ni "Magelan" (1937), ni "Amerigo" (1942), i zaista ideja o jedinstvenom čovječanstvu, možda, ne bi oličene u drugim oblicima. Ali "Amok" (barem u pogledu boje i pozadine) je, takoreći, "cijena" tog dalekoistočnog putovanja. Iako je u svim ostalim aspektima ova novela čisto cvajgijevska.

Zweig je majstor malog žanra. Njegovi romani su propali. Ni Nestrpljenje srca (1938), ni nedovršena koja je objavljena tek 1982. pod naslovom The Dope of Transfiguration (ovdje prevedeno kao Christina Hoflener). Ali njegove kratke priče savršene su na svoj način, klasične po svojoj tradicionalnoj čistoći, u vjernosti izvornom pravilu, a istovremeno nose pečat 20. stoljeća. Svaki od njih ima jasan početak i jednako jasan kraj. Osnova radnje je jedan događaj, zanimljiv, uzbudljiv, često neobičan - kao u "Strahu", u "Amoku", u "Fantastičnoj noći". Ona usmjerava i organizira cjelokupni tok akcije. Ovdje je sve usklađeno jedno s drugim, sve se dobro uklapa i savršeno funkcionira. Ali Zweig ne gubi iz vida pojedinačne mizanscene svoje male predstave. Polirane su uz svu moguću pažnju. Dešava se da steknu opipljivost, vidljivost i potpuno su nevjerovatni, u principu dostupni samo kinu. Tako vidite u Dvadeset četiri sata u životu žene ruke kako igraju rulet - "puno ruku, bistrih, pokretnih, budnih ruku, kao iz rupa koje im vire iz rukava...". Nije ni čudo što je ovaj roman Zweiga (kao i drugi) snimljen, a ljudi su hrlili da gledaju u ruke neuporedivog karakterističnog glumca nemog filma Conrada Veidta kako puže po stolnjaku.

Međutim, za razliku od stare novele – ne samo iste kao što je to bilo u Boccaccia, već i kod Kleista i K. F. Mayera – u Zweigovoj pripovijetki najčešće se ne bavimo vanjskim, avanturističkim događajem, već recimo " avantura duše." Ili, možda preciznije, s transformacijom avanture u takvu unutrašnju avanturu. U istoj istoj „Dvadeset četiri sata u životu žene“ nije toliko bitna sudbina mlade Poljakinje, fanatičnog igrača, zauvek zatrovanog vazduhom Monte Karla, već odraz ovoga i njenog sopstvenu sudbinu u priči gospođe K., sada već starije Engleskinje „snežnobele kose“. Ona analizira njegovu i svoju strast prema ruletu, spremna da prkosi svim normama i pristojnosti, strast prema njemu - prema ovoj izgubljenoj ovci, prema ovoj potpuno izgubljenoj osobi - sa distance mnogo godina koje su prošle. Ali ne hladno, ne distancirano, već sa mudrim, pomalo tužnim razumijevanjem. I uklanja preoštre kutove onog starog, čudna priča. Gotovo svi najbolji Zweigovi romani - i "U sumrak", i "Ljetni roman", i "Žena i priroda", i "Fantastična noć", i "Mjesečeva ulica" - su ili naracije u prvom licu, ili, češće, priča u priči, što ih samo po sebi približava tipu Čehovljeve priče – kompoziciono manje stroge od klasične pripovetke, mekše zacrtane, ali psihički zasićene, zasnovane na nijansama osećanja, na njihovim neupadljivim međusobnim prelazima.

Naravno, Cvajg nikako nije Čehov. I ne samo po rangu pisca; on je takođe sav u zapadnoevropskoj tradiciji. Ipak, Gorki, koji uopšte nije pisao kratke priče, već je pisao isključivo ruske priče, posebno voleo „Pismo stranca“, voleo je „neverovatno iskren ton ... neljudsku nežnost odnosa prema ženi, originalnost teme i te magične snage slike, koja je karakteristična samo za pravog umetnika." "Pismo stranca" je zaista Zweigovo remek-djelo. Ovdje je neobično precizno pronađena intonacija ljubazne i stoga beskrajno popustljive junakinje, intonacija kojom ona govori „poznatom romanopiscu R. njemu nepoznata priča o njihovoj neverovatnoj vezi. „Nisi me prepoznao ni tada ni poslije; nikad me nisi prepoznao”, piše mu, nakon što je dva puta provela noć s njom.

U našoj književnoj kritici ovo tvrdoglavo nepriznavanje tumačeno je u smislu da su ljudi buržoaskog društva nepopravljivo podijeljeni. U "Pismu stranca" ova ideja je prisutna. Ali to nije odlučujuće. Ne želim da kažem da je pripovetka asocijalna, ali je zaista lišena direktne društvene kritike (kao skoro sve Zweigove novele).

Stvari poput "Straha" i njihove bečke atmosfere, pa čak i tematski podsjećaju na kratke priče L. Schnitzlera. Ali što je Schnitzler napravio od sličnog materijala. U pripoveci Mrtvi šute, on prikazuje ženu koja ostavlja svog ljubavnika ubijenog (ili možda samo teško ranjenog) prevrnutom kočijom kako se njena preljuba ne bi otvorila, njeno blagostanje se ne bi prevrnulo. Schnitzler je kritičar austrijskog površnog hedonizma, malograđanske sebičnosti i bezdušnosti. A u njegovim kratkim pričama praktički nema pozitivnih likova. A u Zweigovim kratkim pričama praktički nema negativnih likova. Uključujući i "Strah". Čak se i ucjenjivač ispostavio da nije ucjenjivač, već obična glumica bez angažmana, koju je unajmio muž junakinje da je uplaši i vrati u njedra porodice. Ali muž koji se ne ponaša pristojnije od svoje žene nije osuđen. Supružnici su, kao što je već spomenuto, pomireni.

Zweig je daleko od idiličnog. “Također je bio svjestan ponora života...” - Werfel je govorio uglavnom o kratkim pričama. Mnogo je smrti, još više tragedija, grešnika, nemirnih, izgubljenih duša. Ali nema zlikovaca – ni gigantskih, ni čak beznačajnih, malih.

Strasti pisca (kao i ljudske strasti uopšte) nisu uvek podložne jednoznačnoj interpretaciji. I nije tako lako direktno odgovoriti na pitanje zašto za Zweiga ni trovačka sobarica iz Leporella nije nitkov. U svakom slučaju, ne zbog nekog umornog relativizma: na kraju krajeva, Zweig je prilično idealista.

Istina, narator, uokviren pripovetkom „Dvadeset četiri sata u životu žene“ (dakle, kao da sam autor) kaže: „...odbijam da osuđujem ili osuđujem“. Ali to je iz vrlo specifičnog razloga. Supruga proizvođača je pobjegla s prolaznim poznanikom, a cijeli internat je huli. I pripovjedač uvjerava gospođu K., kojoj to, kako se ubrzo ispostavilo, uopće nije potrebno, „da nas samo strah od vlastitih želja, od demonskog principa u nama tjera da poričemo očiglednu činjenicu da u drugim satima u svom životu žena, koja je u vlasti tajanstvenih sila, gubi slobodnu volju i razboritost... a da... žena koja se slobodno i strastveno predaje svojoj želji postupa mnogo poštenije, umjesto da svojim očima prevari muža zatvoren u naručju. Ovdje se jasno vidi Sigmund Frojd sa njegovom kritikom potiskivanja seksualnih nagona, Freud, kojeg je Zweig veoma cijenio. Pa ipak, mislim da ne usmjerava frojdizam, već nešto drugo psihološka analiza Zweig romanopisac.

Njegove likove često pokreće strast - i somnambulistička osoba iz Žene i prirode, i oba protagonista Amoka, i baron u Fantastičnoj noći, i junakinja Pisma od stranca, i gospođa K. u Dvadeset četiri sata u životu žene". U neoromantičnim vremenima "Mladog Beča", posebno u doba ekspresionizma, to nije bilo neviđeno. Ali u poslijeratnim godinama, trezveni i prilično suh stil “nove efikasnosti” postepeno je preuzeo vlast. Zweigova kratka priča se u osnovi ne mijenja. Njegova ruka postaje čvršća, oko oštrije, ali su njegove slike i osjećaji - uz svu eleganciju njegovog stila pisanja - i dalje pretjerani. I ovo, čini mi se, nije samo trenutak ukusa.

Zweig uzima pojedinca. Samo ovdje, u kratkim pričama - za razliku od "Jeremije", "Romain Rollanda", "Spomenika Karlu Liebknechtu", "Zvezdanog sata čovječanstva" - ne u društvenoj sferi, ne u suočavanju s istorijom, već, kao što je već rečeno, u privatnom životu. Ali ovaj privatni život, zapravo, zanima Cweiga samo sa stanovišta „ljudskih pobeda nad stvarnošću“. Riječi koje je Gorki izgovorio u vezi sa Zweigovom knjigom o Rollandu mogu se pripisati i Zweigovim kratkim pričama. To ih stavlja u opšti kontekst pisčevih traganja.

U ljudima koji naseljavaju njegove romane, Cweiga privlači živi princip, sve što se opire ustaljenim normama u njima, sve što krši zakonska pravila, uzdiže se iznad običnog. Zato mu je sladak čak i sitni džeparoš opisan u "Neočekivanom poznanstvu novog zanimanja". Ali ipak je, naravno, junakinja "Pisma od stranca" slađa, slobodna u svojim osećanjima, moralna u padovima, jer su oni počinjeni u ime ljubavi.

Ima, međutim, u Zweigovim kratkim pričama i likovima koji su zakoračili preko nevidljive linije morala. Zašto nisu osuđeni? Pa, doktor u Amoku je sam sebi donio kaznu i sam je izvršio; Autor tu nema šta da radi. Pa, šta je sa baronom iz "Fantastične noći", koji je zaronio u blato i kao da se blatom očistio, i sobaricom u "Leporelu"? Uostalom, udavila se ne zato što su je proganjali Erinnije, već zato što ju je njen obožavani gospodar istjerao.

Ovdje postoji kvar. Ali ne toliko Cweigova uvjerenja općenito, koliko aspekt koji je pisac odabrao, donekle umjetnički. Pojedinačna osoba, ako njegove pobjede nad stvarnošću ni na koji način nisu u korelaciji s društvenim rezultatima, izmiče vrednovanju po zakonima visokog morala. Na kraju krajeva, takav moral je na kraju uvijek društveni.

Zweig je čitavog života pisao romane (čini se da je posljednju, antifašističku po duhu "Šahovsku novelu" objavio 1941.); doprinijeli su njegovoj slavi. Pa ipak, dva toma u kojima su oni sakupljeni utapaju se u masi njegovog naslijeđa. Je li to zato što je u nekom trenutku i sam osjetio nedostatak? U svakom slučaju, "romanizovane biografije", književni portreti pisaca, esejisti i žanrovi uopšte ne čisto umetnički, tokom godina su postali nešto što je definisalo u njegovom stvaralaštvu. Očigledno su najprilagođeniji da izraze Zweigove ideje.

Postoji mišljenje da je Zweig "postao priznati osnivač umjetničkih biografija, tako popularnih sada zahvaljujući knjigama Y. Tynyanova, A. Moroisa, A. Vinogradova, V. Yana, Irving Stonea, itd."4. Ovo mišljenje nije sasvim pravedno i nije sasvim tačno. Čak i ako smo krajnje strogi u određivanju žanra i ne dopuštamo, recimo, Stendhala sa njegovim "Životom Haydna, Mocarta i Metastazija" ili "Životom Rosinija" u liniju pisca, onda za Rollanda - autora " herojske biografije" Betovena, Mikelanđela, Tolstoja - u ovom redu mora biti mesta. I, s okom na hronologiju, na samom vrhu.

Druga je stvar što ove “herojske biografije” nisu najlakše čitljive i danas nisu česte, a jedan broj njih je izgrađen od popularnih djela. Ali evo čudne stvari: Zweigove uspješne "romanizirane biografije" bliže su Rollandovim biografijama nego nekim Mauroisovim ili Stoneovim knjigama. Sam Zweig je napisao "herojsku biografiju" - ovo je njegova knjiga o Rollandu. I, kao Rolland, nije svoje biografije uokvirio kao nešto sasvim umjetničko, nije ih pretvorio u prave romane. Ali često su to činili oni čijim se pretkom on smatra. Ne želim reći da je njihov izbor gori; samo su izabrali nešto drugo. Osim toga, Maurois ili Stone su bili „biografi“, moglo bi se reći, profesionalni, ali Zweig nije. Naravno, i sami su tražili heroje po svom ukusu. Za Cweiga i ovdje nije bio odlučujući (možda i ne toliko) ukus, već prije svega opšta ideja koja je proizašla iz njegovog pogleda na istoriju, njegovog pristupa njoj.

Tokom 1920-ih i 1930-ih, književnost na njemačkom jeziku bila je, prema riječima savremenog istraživača W. Schmidt-Denglera, zahvaćena „sklonošću ka istoriji” 5. Tome su doprinijeli vojni poraz, revolucije i raspad oba carstva. —Habsburško i Hoencolernovo carstvo: „Što jasnije“, objasnio je kritičar G. Kizer, — era oseća svoju zavisnost od opšteg toka istorije (a taj osećaj se uvek pojačava pod uticajem destruktivnih, a ne stvaralačkih sila), to je hitnije interesovanje za istorijske ličnosti i događaji" 6.

Posebno je procvjetao žanr umjetničke biografije. U kolektivnom djelu "Austrijska književnost tridesetih godina" 7 posvećena mu je posebna rubrika u kojoj je sakupljeno na desetine imena i naslova. Tako su Zweigove knjige ovog žanra imale veoma široku pozadinu. Istina, Zweig se po tome isticao. I prije svega, činjenica da njegove umjetničke biografije nisu ograničene granicama međuratnih dvadeset godina – ni hronološki, ni po uspjehu kod čitaoca. "Verlaine" je napisan davne 1905. godine, "Balzac" - 1909. godine, "Verharn" - 1910. godine. To nisu bila najbolja Zweigova djela, a danas su gotovo zaboravljena. Ali Cweigove biografije iz 1920-ih i 1930-ih nisu zaboravljene. Međutim, njihovu tadašnju pozadinu vrijeme je gotovo u potpunosti ispralo. Nema sumnje da su ga najvećim dijelom činili sporedni autori i knjige, ili se čak uzdigao na „tlo“, pronacističkih tendencija. Bilo je, međutim, izuzetaka. Na primjer, slavni Emil Ludwig, koji ni po čemu nije bio inferiorniji od Zweiga u slavi. Pisao je o Geteu, Balzaku i Demelu, Betovenu i Veberu, Napoleonu, Linkolnu, Bizmarku, Simonu Bolivaru, Vilhelmu II, Hindenburgu i Ruzveltu; nije zanemario čak ni Isusa Hrista. Međutim, danas se niko, osim uskog kruga stručnjaka, ne sjeća ni njegovih knjiga ni njegovih senzacionalnih intervjua s najistaknutijim političkim ličnostima tog vremena.

Malo je vjerovatno da postoji nedvosmislen odgovor na pitanje zašto se to dogodilo. Ludwig je bio vrlo slobodan sa činjenicama iz života svojih heroja (ali Zweig nije uvijek bio besprijekoran u tom smislu); Ludwig je bio sklon preuveličavanju njihove uloge u istorijskom procesu (ali Zweig je ponekad i griješio u tome). Čini se da je razlog prije taj što je Ludwig bio previše ovisan o prolaznim trendovima tog vremena, o utjecaju upravo njegovih razornih sila, te je jurio iz jedne krajnosti u drugu. Može izgledati slučajno i nevažno da je, budući da je bio istih godina kao i Zweig, prije Prvog svjetskog rata napisao samo dramu o Napoleonu (1906) i biografiju pjesnika Richarda Demela (1913), te sve druge svoje biografske knjige – uključujući knjiga o Napoleonu - kada je književnost zahvatila posleratna "sklonost ka istoriji" izazvana svim nemačkim katastrofama. Ludwig je podigao ovaj val, jer nije imao svoj, bilo kakav definitivan koncept ljudskog postojanja. A Zweig ga je, kao što već znamo, posjedovao.

Talas je i njega podigao, bacio na književni Olimp. A Salcburg, u koji se tada nastanio, pokazao se ne samo Mocartovim, već na neki način i gradom Stefana Cvajga: tamo i sada će vam rado pokazati mali zamak na padini šumovite planine u kojoj je on živio, i reći vam kako je ovdje - između trijumfalnih čitanja u New Yorku ili Buenos Airesu, šetajući sa svojim crvenim irskim seterom.

Da, val je i njega podigao, ali ga nije preplavio: njemačke katastrofe nisu prekrile njegov horizont, jer nisu odredile njegovo viđenje sudbine društva i pojedinca, samo su izoštrile ovaj pogled. Zweig je nastavio ispovijedati historijski optimizam. A ako mu društvena situacija u cjelini nije ulijevala trenutne nade (prihvatio je Oktobarsku revoluciju, ali kao rješenje za probleme Rusa, a ne evropskih), onda je to tim više pomjerilo težište humanističkih traganja. pojedincu: na kraju krajeva, osoba bi mogla dati primjere direktnog utjelovljenja ideala, odvojene osobe, ali ne otuđene od istorije. Zbog toga je Zweig tih godina sastavljao uglavnom "romanizovane biografije". Međutim, na samom početku 1930-ih razgovarao je sa Vl. Lidin i pismom obavijestio K. Fedina da će roman definitivno dovršiti. Očigledno se radilo o "Daturi preobraženja", knjizi koja nikada nije završena. Osim toga, Zweig je rekao Lidinu da "kada se tako veliki događaji dešavaju u istoriji, ne želi se izmišljati u umjetnosti...". Ista je ideja zvučala u mnogo kategoričnijem obliku u jednom od Zweigovih intervjua 1941. godine: „Suočeni s ratom, prikaz privatnog života izmišljenih ličnosti mu se čini nečim neozbiljnim; Svaki zaplet koji je izmišljen dolazi u oštru kontradikciju sa istorijom. Stoga bi književnost narednih godina trebala biti dokumentarne prirode.

Ovo je, naravno, bila samo Zweigova individualna odluka. Ali to mu se činilo obaveznim za sve, jer je u stvari za njega postalo neizbežno. Ta neminovnost odredila je cjelokupnu strukturu Cweigovog dokumentalizma.

U Jučerašnjem svijetu (1942) - svojim posthumno objavljenim memoarima - Zweig je pokušao pronaći nešto poput "živca" vlastite kreativnosti. Osvrćući se na ranu dramu Thersites, napisao je: „U ovoj drami već je uticala određena crta mog mentalnog sklopa – da nikada ne stanem na stranu takozvanih „heroja“ i da tragično uvek pronađem samo u pobijeđeni. Poraženi - to je ono što me privlači u mojim kratkim pričama, a i u biografijama - slika nekoga čija ispravnost ne trijumfuje ne u stvarnom prostoru uspeha, već samo u moralnom smislu: Erazmo, a ne Luter, Marija Stjuart, a ne Elizabeta, Castellio, a ne Calvin; tu i tada sam takođe uzeo ne Ahila za heroja, a najbeznačajniji od njegovih protivnika - Thersite, preferirao je osobu koja pati od onoga čija snaga i svrsishodnost tera druge da pate.

Nije sve ovdje neosporno: Zweig se promijenio, Zweig je oklijevao, Zweig je pogriješio i na početku i na kraju puta, a njegove samoprocjene - čak i one krajnje - ne poklapaju se u svemu sa stvarnošću. Na primjer, Magelanov podvig (1937) teško je svesti na formulu: „tragičan samo u pobijeđenim“, jer je junak ove knjige iz rase pobjednika, od onih o kojima je Gorki pisao Fedinu 1924.: „Prokletstvo, svi mani čovjeka, uz njegove vrline — nije mi zato značajan i drag — draga mu je njegova volja za životom, njegova monstruozna tvrdoglavost da bude nešto veće od sebe, da se izvuče iz petlje - čvrsta mreža istorijske prošlosti, da mu skoči iznad glave, da se izvuče iz umnih lukavstava..." Upravo je to ono što je Cweigov Magelan - čovjek opsjednut idejom, i stoga je ostvario nezamislivo . On ne samo da je pronašao tjesnac, koji kao da nije postojao, ne samo da je obišao globus, nego je i dobio utakmicu protiv svojih buntovnih kapetana, jer je znao biti lukav, znao je kalkulirati. Ne treba ga razmatrati samo unutar koordinata morala; uostalom, sam autor, ispričavši o jednom od preokreta Magelanove borbe, rezimira: "Dakle, sasvim je očigledno da je pravo na strani oficira, a nužnost na strani Magellana." A potreba za Zweigom u ovom slučaju je važnija, jer, kako piše, „trenuci u istoriji postaju čudesni kada genij pojedinca stupi u savez sa genijem epohe, kada je pojedinac prožet kreativnom klonulom njegovog vremena.” Zato Magelan pobjeđuje, pobjeđuje sve - čak i svoje poraze. Glupa, slučajna smrt na malom ostrvu filipinskog arhipelaga, slava, privremeno naslijeđena od drugog - šta sve to teži u usporedbi s velikom pobjedom ljudskog napretka, pobjedom koju je Magelan inicirao i izveo? A ako se autor Magelanovog poraza na neki način ističe, onda ne da bi bacio senku na njega kao na „heroja“. Umjesto toga, sjenka pada na društvo koje nije razumjelo Magellana, nije ga cijenilo. I istovremeno se naglašava uloga slučajnosti, vijugavost, paradoksalna priroda puteva ljudske istorije. Štaviše, slučajnosti i paradoksi su potrebni ne samo za mislioca Zweiga, već i za umjetnika Zweiga: uz njihovu pomoć on, oslanjajući se na životnu empiriju, pisac gradi fascinantnu fabulu.

Nije sasvim tačno ni da je Zweig u Mary Stuart (1935) birao između dvije kraljice i odabrao kraljicu Škotske. Marija i Elizabeta su jednake veličine. “...Nije slučajno”, piše on, “da je borba između Marije Stjuart i Elizabete odlučena u korist one koja je personificirala progresivan, održiv početak, a ne one koja je bila vraćena u vitešku prošlost; sa Elizabetom je pobedila volja istorije... "I malo niže:" Elizabeta, kao trezvena realista, pobeđuje u istoriji, romantična Marija Stjuart - u poeziji i tradiciji. Još jasnije nego u Magelanovom podvigu ovdje dominira istorijska nužnost, a još jasnije nego tamo se pojavljuje književna potreba.

Zweig kaže: “Ako Marija Stjuart živi za sebe, onda Elizabeta živi za svoju zemlju...” Pa ipak piše knjigu ne o Elizabeti, već o Mariji (i u tom smislu, naravno, ona “bira”). Ali zašto? Zato što je pobedila „u poeziji i u legendi“, pa je tako pogodnija za ulogu književne heroine. „... Tolika je posebnost ove sudbine (ne bez razloga što privlači dramske pisce) da se čini da su svi veliki događaji spojeni u kratke epizode elementarne sile“, objašnjava Zweig na ovaj način. Ali on sam je od života i smrti Marije Stjuart napravio ne dramu, ne tragediju, već „romanizovanu biografiju“, iako se ne libi pozorišnih efekata.

U principu, Zweigov narativ ovdje izbjegava fikciju. Čak i nakon što je Mary u noći ubistva Darnleya prikazao kao Lejdi Makbet, pisac dodaje: „Samo Šekspirovi, samo Dostojevski su sposobni da stvore takve slike, kao i njihov najveći mentor – stvarnost“. Ali on tu stvarnost organizuje ne toliko kao dokumentarist, koliko kao pisac, kao umetnik. I prije svega, gdje zaviruje u duše svojih likova, pokušava razotkriti njihove motive, shvatiti njihovu prirodu, prigrliti njihove strasti.

Nije teško zamisliti Meri Stjuart kao junakinju romana kao što su "Amok", kao "Dvadeset četiri sata u životu žene", kao "Ulica na mesečini". Nije li njena strast prema Darnleyju naglo rasplamsala i isto tako iznenada prerasla u mržnju, njena nasilna, gotovo antička ljubav prema Boswellu, nije srodna strastima i ljubavi koju je doživjela gospođa K. ili ponosna kolonijalna dama? Ali postoje razlike, i to značajne. Ponašanje jedne dobro odgojene dame iz društva, koja je odmah spremna žrtvovati sve zarad nepoznatog i potpuno nepovjerljivog muškarca, Zweig nije pokušavao da objasni. U svakom slučaju, objasniti nešto drugo osim moći prirode, moći nagona. Mary Stuart je drugačija. Ona je kraljica, okružena luksuzom od kolijevke, navikla na ideju o neospornosti svojih želja, a „ništa“, navodi Zweig, „ništa nije okrenulo liniju života Marije Stjuart u pravcu tragičnog više od podmukla lakoća kojom ju je sudbina uzdigla na vrh zemlje.” vlasti”. Pred nama nije samo karakter istorijske ličnosti, već i karakter određen istorijskom, društvenom pripadnošću.

Zweig je, kako se sjećamo, odbio suditi junacima svojih kratkih priča. On sudi o junacima "romanizovanih biografija". Ovo je sud istorije, ali u isto vreme i moralni sud. Mary Stuart je data drugačija rečenica od Magellana, jer su ciljevi drugačiji, različita su značenja njihove impresivne težnje „da budu nešto više od sebe“.

Možda je upravo zbog toga što u svojim biografijama ima sistem koordinata, unutar kojih se pojedinac može prilično objektivno ocijeniti, Zweig odlučio da svoj pogled skrene na potpuno negativne figure. Takav je Joseph Fouche, krvnik Toulona, ​​koji je dosljedno i neizbježno izdavao sve kojima je služio: Robespierrea, Barrasa, Bonapartea. Joseph Fouche, čiji je politički portret naslikan 1929. godine. Prije (i uglavnom poslije) Zweigovi protagonisti su se nekako suprotstavljali svijetu zla, nasilja i nepravde. Fouche se bez traga uklapa u ovaj svijet. Istina, gotovo se sjajno uklapa na svoj način, tako da nije odmah jasno ko pleše na čiju melodiju: ili Fouche na melodiju buržoazije koja je preuzela vlast, ili ova buržoazija na Foucheovu melodiju. On je personifikacija bonapartizma, mnogo dosljedniji od samog Napoleona. U caru je bilo mnogo ljudskosti, takve da se ne uklapa u sistem, što ga približava Magellanu ili Mary Stuart; ministar je sam sistem, samo doveden do granice tipizacije. Sve je to bilo oličeno u Foucheu kao u nekoj fantastičnoj groteski pisanoj iz života. Zato je njegov portret postao portret poroka i padova epohe. Pred nama je nešto poput parodije na makijavelističkog "Suverena" (1532), jer Foucheov makijavelizam datira još iz vremena približavanja buržoaskog propadanja.

U "Joseph Foucheu" je obrnut raspored figura najbližih njegovom "duhovnom skladištu", o kojem Zweig govori u "Jučerašnjem svijetu". Odabravši Erazma, a ne Lutera, Mariju Stjuart, a ne Elizabetu, pisac je za heroja ove knjige trebao izabrati Napoleona, a ne Fouchea. I ovdje je Cweig odstupio od vlastitog pravila. A ipak to za njega ostaje pravilo. Barem najomiljenija, najčešće korištena opcija. Čak iu vezi sa svojom dramom "Jeremiah" Rolland je rekao: "...postoje porazi plodonosniji od pobjeda..." Ovo je slično riječima Michela Montaignea: "Postoje porazi, čija slava čini pobjednike ljubomornim ." Možda ih je Rolland parafrazirao, ili ih je možda citirao po sjećanju. Još jedna stvar je važnija: ne samo da je ove riječi pripisao Zweigovom junaku, već je to učinio i sam Zweig kada je godinama kasnije odgovarajući odlomak iz Montaigneovih "Okusa" (1572 - 1592) stavio kao epigraf knjizi "Savjest Against Violence. Castellio protiv Calvina (1936). Ideja o pobjedi pobijeđenih, takoreći, uokvirivala je put pisca.

U "Savesti protiv nasilja" dobija izvesnu celovitost. Fanatik Džon Kalvin osvaja Ženevu. “Kao varvarin, provaljivao je u katoličke crkve sa svojom gardom jurišnika... Od uličnih dječaka formira Jungvolk, regrutuje gomile djece da za vrijeme bogosluženja ulijeću u katedrale i ometaju službu vriskom, cikom, smijehom.. .” Moderne aluzije su gole; mogu čak izgledati nametljivo. Razlog za to je politička situacija: Hitler je upravo preuzeo vlast, upravo je zapalio Rajhstag. Međutim, nije samo to. Zweig je morao apsolutno da suprotstavi Calvina Castelliu (nije uzalud riječ „protiv“ dvaput se pojavljuje u naslovu, a sam tekst počinje citatom iz Castellia: „Muha protiv slona“). S jedne strane, svemoćni diktator, dogmatičar koji je svojoj volji potčinio ne samo vjeru, već i najnebitnije detalje iz života sugrađana. S druge strane, skromni univerzitetski učenjak koji nema moć ni nad čim osim čista ploča papir, koji ne predstavlja nikoga osim njega samog. Kontrast je doveden do sterilne čistoće. U licu Calvina ponovo se susrećemo sa negativnim likom neuobičajenim za Zweiga. Ali ovaj put mu nedostaje uvjerljivost Josepha Fouchea, jer je antikatolicizam pravog Kalvina, bez obzira na sve svoje krajnosti, imao svoje vlastito istorijsko značenje; a Castellio je malo izvještačen. Čak je i Španac Miguel Servet, koji je ušao u teološki spor s Calvinom i zbog toga ga je spalio, takoreći pomalo zapanjen. On nije Castelliov saveznik, on je samo izgovor da progovori. Castellio, kako ga je zamislio Cweig, treba da ostane sam, jer, pomnožen slabošću, pokreće njegov podvig.

Podvig je, međutim, najvažniji za Cweiga. To je učinjeno u ime tolerancije, u ime slobodoumlja, s vjerom u čovjeka i čovječanstvo: „Kao što nakon svake poplave voda mora popustiti, tako svaki despotizam zastareva i hladi se; samo ideja duhovne slobode, ideja svih ideja i stoga ničemu podložna, može se neprestano iznova rađati, jer je vječna kao duh.

Ove riječi iz zaključka knjige o Kasteliju mogu se, međutim, pročitati ovako: ako tiranija na kraju umre sama od sebe, a slobodoljublje je besmrtno, nije li ponekad mudrije sačekati da dođe povoljniji trenutak? Nažalost, Cweig je ponekad bio sklon ovom zaključku. Prije svega, u Trijumfu i tragediji Erazma Roterdamskog (1934.). Ovo je čudna knjiga. Predivno napisano, vrlo lično, gotovo autobiografsko i istovremeno netipično. Uostalom, njen junak je tragalac za političkim kompromisima, „tihim“, da tako kažem, načinima. Da, kao i obično kod Zweiga, on nije imao svjetski uspjeh, nije ga razumjela era, jer je njegova suština bila upravo žestoka bitka između Luthera i pape. Zweiga je od Luthera odvratila činjenica da je ovaj antipapist prijetio da se pretvori u protestantskog papu. Ali, kao i Calvin, on je donekle jednostrano sudio o Luteru. I, što je još važnije, suprotstavio mu je još jednu figuru. Marksistička književna kritika ga je zbog toga oštro kritizirala. Konkretno, D. Lukács je 1937. napisao: „Takvi stavovi su dugo bili zajedničko svojstvo apstraktnog pacifizma. Ali oni dobijaju izvanredan značaj zbog činjenice da ih je izrazio jedan od vodećih njemačkih antifašističkih humanista u periodu hitlerovske diktature u Njemačkoj, u periodu herojske oslobodilačke borbe španjolskog naroda.

Knjiga Erasmus napisana je nakon nacističkog preuzimanja vlasti. A zar ne bi bilo da se njen autor, sklon idealizaciji puteva ljudskog napretka, našao u stanju šoka koji je ubrzo prebrodio? U svakom slučaju, svoju je sljedeću knjigu završio riječima: "... Kastellio će se iznova i iznova boriti protiv svakog Kalvina i braniti suverenu nezavisnost uvjerenja od svakog nasilja."

Uz svu raznolikost Cweigovih „romanizovanih biografija“, čini se da su spojene u dve epohe – do 16. veka i na granici 18. i 19. veka. Od stvari koje još nisu spomenute, Amerigo pripada prvoj eri. Priča o istorijskoj grešci" (1942), a za drugu - "Marija Antoaneta" (1932). 16. vijek je renesansa, reformacija, velika geografska otkrića, rub 18. i 19. vijeka je Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi, odnosno vremena promjena, vremena postignuća, vremena borbe. Međutim, rekreirajući ih, Zweig se, kako se sjećamo, sebi zakleo „nikada neće stati na stranu takozvanih „heroja“ i uvijek pronaći tragično samo u pobijeđenima“. Već sam pokušao da pokažem da Zweig ne može da izdrži ovaj zavet, a mislim da ga neće izdržati. Na kraju krajeva, Castellio je nesumnjivi heroj. Samo ne u opšteprihvaćenom smislu, koji podrazumeva neminovnost trenutne pobede, uspeha, zagarantovanog, kao isplata dividendi u solidnoj korporaciji. Jednom riječju, Zweig nije ulijevao povjerenje u udžbenik, zvanični heroj, jer je u društvu u kojem je živio Joseph Fouche pobjeđivao češće od Magellana, a da ne spominjemo Erazma ili Kastelija. Zato je riječ "heroj" držao pod navodnicima, vjerovatno s pretjeranom, ali ne sasvim neutemeljenom kategoričnošću.

Pa ipak, koncept "herojskog" Zweiga nikako nije stran. Samo on traži svoju inkarnaciju u osobi koja nije obdarena velikom moći i posebnim moćima. Zapravo, u svakoj osobi, ako on, naravno, ima pravo na ovo ime. Govoreći o individualnoj osobi, Zweig u suštini znači osobu ne toliko usamljenu, otuđenu, koliko privatnu. Njegov doprinos zajedničkoj riznici je neprimjetan, ali trajan, njegov primjer je inspirativan; zajedno, ovo je napredak čovečanstva.

J.-A. Lux, zaboravljeni autor biografskih romana, vjerovao je da je njihova snaga u izjednačavanju slavnih s običnim ljudima. “Mi,” napisao je Lux, “posmatramo njihove brige, učestvujemo u njihovim ponižavajućim borbama sa svakodnevnim životom i tješimo se činjenicom da velikanima nije bilo bolje od naših malih.” A ovo, naravno, laska sujeti...

Zweig je drugačiji: on traži veličinu. Neka ne u malim stvarima, dakle u ne stajanju na sceni, ne oglašavanju. U svim slučajevima - nezvanično. I ta veličina je posebna, veličina ne moći, već duha.

Nema ništa prirodnije nego tražiti takvu veličinu prvenstveno u piscima, u majstorima riječi.

Više od deset godina, Zweig je radio na seriji eseja pod nazivom "Graditelji svijeta". Naslov pokazuje koliko je značajnim vidio figure predstavljene ovim skicama. Ciklus se sastoji od četiri knjige: „Tri majstora. Balzak, Dikens, Dostojevski” (1920), “Borba protiv demona. Hölderlin, Kleist, Nietzsche” (1925), “Pjesnici njihovih života. Casanova, Stendhal, Tolstoj” (1928), “Liječenje duhom. Mesmer, Mary Baker-Eddy, Freud" (1931).

Tvrdoglavo ponavljanom broju "tri" teško da treba pridavati poseban značaj: napisana su "Tri majstora", a onda je, očito, ljubav prema simetriji počela igrati svoju ulogu. Zanimljivije je da nisu svi "graditelji svijeta" pisci; u The Spiritual Cure, oni uopće nisu pisci. Franz Anton Mesmer - tvorac doktrine "magnetizma"; on je iskreno pogrešan i uglavnom uspješan iscjelitelj, ali ismijavan, proganjan, iako (iako nesvjesno) podstiče neka od otkrića moderne nauke. Privukao je Cweiga svojom Magelanovom tvrdoglavošću. Ali tvorac "hrišćanske nauke" Baker-Eddy je ovdje prisutan prije na Foucheovim pravima. Ovaj polufanatik, polušarlatan savršeno se uklopio u čisto američku atmosferu lakovjernog neznanja i postao multimilioner. I konačno, Sigmund Frojd. On je složena, značajna, kontradiktorna pojava; liječnici ga visoko cijene i često ga osporavaju filozofi i filolozi. Imao je značajan uticaj na pisca Zweiga, a ne samo na Zweiga. Ali ovdje ga Frojd zanima prvenstveno kao psihoterapeuta. Jer psihoterapija pripada, prema Zweigu, onoj oblasti duha koja je bliska pisanju: obje su ljudske nauke.

Konstrukcija trijada pisaca takođe može iznenaditi. Zašto je Dostojevski završio u istom društvu sa Balzakom i Dikensom, kada joj je, po prirodi svog realizma, čak, reklo bi se, iz ugla samog Cvajga, Tolstoj prikladniji? Što se tiče Tolstoja, on se, kao i Stendhal, našao u čudnom susjedstvu sa avanturistom Kazanovom.

Ali komšiluk ne bi trebalo (barem u očima Cvajga) da ponižava velike pisce, jer tu postoji princip. Sastoji se u tome da se oni, prije svega, ne uzimaju kao stvaraoci besmrtnih duhovnih vrijednosti, već kao stvaralačke ličnosti, kao određeni ljudski tipovi, jednom riječju, kao što je uzet i junak Zweigove "herojske biografije" Romain Rolland. . Čini se da ovo opravdava prisustvo Casanove. S jedne strane, Zweig priznaje da je „ušao u broj kreativnih umova, na kraju, jednako nezasluženo kao Poncije Pilat u vjeri“, as druge, smatra da je pleme „velikih talenata drskosti i mistična gluma”, kojoj je pripadao Kazakov, izneo je „najpotpuniji tip, najsavršenijeg genija, istinski demonskog avanturiste - Napoleona”.

Pa ipak, kombinacija Casanove, Stendhala i Tolstoja je zbunjujuća. I to uglavnom zato što su ujedinjeni kao “pjesnici svog života”, odnosno usmjereni prvenstveno na samoizražavanje. Njihov put, po Zieigu, „ne vodi u bezgranični svet, kao u prvom (misli se na Hölderlina, Kleista, Ničea. - D.Z.), a ne u stvarnom svetu, kao u drugom (misli se na Balzaka, Dikensa, Dostojevskog). - D. Z.), i nazad - svom sopstvenom "ja". Ako se ovde još uvek može složiti sa Stendalom, onda se Tolstoj najmanje slaže sa konceptom "egoista".

Zweig se poziva na djetinjstvo, adolescenciju, mladost (1851-1856), dnevnike i pisma, autobiografske motive u Ani Karenjinoj, pa čak i Tolstojevo propovijedanje koje ne prihvaća, a koje smatra u svjetlu propovjednikove nesposobnosti da slijedi vlastite dogme. Ipak, Tolstoj ne želi da stane u prokrustovu postelju pripremljenu za njega.

„Svet, možda, nije poznavao drugog umetnika“, pisao je T. Man, „u kome bi večno epski, homerski početak bio jak kao u Tolstoja. U njegovom stvaralaštvu žive elementi epa, njegova veličanstvena monotonija i ritam, sličan odmjerenom dahu mora, njegova kiselkasta, snažna svježina, njegov gorući začin, neuništivo zdravlje, neuništivi realizam. Ovo je drugačiji pogled, iako pripada i predstavniku Zapada, koji pripada istoj kulturnoj regiji kao i Zweig, a izrečen je otprilike u isto vrijeme - 1928. godine.

Ali evo šta je zanimljivo: kada se Cvajg od Tolstoja čoveka pretvori u Tolstoja umetnika, njegove ocene počinju da se približavaju Manovim. „Tolstoj“, piše on, „pripoveda jednostavno, bez naglašavanja, kako su tvorci epa prošlih vremena, rapsodi, psalmisti i hroničari, pričali svoje mitove, kada ljudi još nisu poznavali nestrpljenje, priroda nije bila odvojena od svojih tvorevina , arogantno nije pravio razliku između čovjeka i zvijeri, biljke od kamena, a pjesnik je najbeznačajnije i najmoćnije obdario istim poštovanjem i oboženjem. Jer Tolstoj gleda iz perspektive svemira, dakle potpuno je antropomorfan, i iako je moralno više nego iko daleko od helenizma, kao umjetnik se osjeća potpuno panteistički.

Zweig bi se čak mogao osumnjičiti za pretjeranu, anahronu "homerizaciju" autora "Rata i mira", da nije rezerva prema Tolstojevom odbacivanju etike helenizma. U drugim poglavljima eseja, Cvajg, naprotiv, jasno preuveličava ulogu Tolstojeve ličnosti i tako, takoreći, spaja epski i lirski početak u svom delu; upravo po tome se njegova knjiga izdvaja iz gomile sličnih. Uostalom, Tolstoj nije bio samo tradicionalni ep, već i romanopisac koji je prekršio ustaljene zakone žanra, romanopisac u najnovijem smislu te riječi koji je iznjedrio 20. vijek. To je znao i T. Mann, jer je 1939. rekao da Tolstojeva praksa podstiče „da se roman ne smatra proizvodom propadanja epa, već ep kao primitivni prototip romana“. Cweigova preterivanja su korisna na svoj način: makar samo zato što bacaju svetlo na prirodu i prirodu Tolstojeve inovacije.

U eseju "Gete i Tolstoj" (1922), T. Man je izgradio sledeće redove: Gete i Tolstoj, Šiler i Dostojevski. Prvi red je zdravlje, drugi je bolest. Zdravlje za Manna nije neosporno dostojanstvo, bolest nije neosporan porok. Ali redovi su različiti i razlikuju se prvenstveno po ovoj osnovi. U Zweigu se Dostojevski kombinuje sa Balzakom i Dikensom, odnosno uključen je u seriju bezuslovnog zdravlja (za njega je „bolesna“ serija Hölderlin, Kleist i Nietzsche). Međutim, Balzaka, Dikensa, Dostojevskog povezuje nit drugačije vrste: njihov put - kao što smo već čuli - vodi u stvarni svet.

Dakle, Dostojevski je za Cvajga realista. Ali realista je poseban, da tako kažemo, u najvišem stepenu duhovnog, jer „on uvek dostigne tu krajnju granicu, gde se svaki oblik tako misteriozno upoređuje sa svojom suprotnošću, da se ta stvarnost čini fantastičnom svakom običnom, naviklom na prosečni nivo. vida." Zweig takav realizam naziva "demonskim", "magijskim" i odmah dodaje da Dostojevski "po istinitosti, u stvarnosti nadmašuje sve realiste". I ovo nije igra riječi, ne žongliranje pojmovima. To je, ako hoćete, onaj novi koncept realizma, koji odbija da vidi svoju suštinu u empirijskoj životopisnosti, već je traži tamo gdje umjetnost prodire u duboke, promjenjive i dvosmislene procese bića.

Kod prirodnjaka, kaže Zweig, likovi su opisani u stanju potpunog mirovanja, zbog čega njihovi portreti "imaju nepotrebnu vjernost maske skidane s mrtvih"; čak i "likovi Balzaca (također Victor Hugo, Scott, Dickens) su primitivni, jednobojni, svrsishodni." Kod Dostojevskog je sve drugačije: „...čovek postaje umetnička slika samo u stanju najvećeg uzbuđenja, na vrhuncu osećanja“, i on je iznutra pokretljiv, nepotpun, ni u jednom trenutku nije jednak sebi, ima hiljadu neispunjenih mogućnosti. Zweigova opozicija griješi s određenom izvještačenošću. Pogotovo kada je u pitanju Balzac, kojeg je Zweig, inače, veoma cijenio, čijoj se slici više puta okretao (njegova biografija o Balzaku, pisana trideset godina i ostala nedovršena, objavljena je 1946. godine). Ali takav je stil pisanja našeg autora: on radi na kontrastima. Osim toga, Dostojevski je njegov najomiljeniji umjetnik, najbliži mu.

Ovdje je, međutim, bitno: pristrasnost ne isključuje činjenicu da je istina ipak uhvaćena. Većinu Balzacovih junaka pokreće strast za novcem. Zadovoljavajući je, oni se gotovo uvijek ponašaju na isti način, zapravo, ciljano. Ali ne zato što su „primitivni“, „jednobojni“. Oni se jednostavno nalaze u izuzetno tipiziranoj, čak, moglo bi se reći, generaliziranoj situaciji, koja pomaže u otkrivanju njihove društvene prirode. I oni ili pobjeđuju ili gube svoju igru. A junaci Dostojevskog su istovremeno pod uticajem mnogih faktora, spoljašnjih i unutrašnjih, koji im pomažu i ometaju, iskrivljujući ceo njihov način ponašanja. Dakle, kao što sam već spomenuo, dešava se i da, na primjer, Ganya Ivolgin iz Idiota ne uzme ogroman novac koji je Nastasya Filippovna bacila u kamin, iako su oni namijenjeni njemu i on im je namijenjen svom svojom suštinom. . Fizički ih je lako uzeti, ali duša to ne dozvoljava. I ne zato što je Ganja moralna - takav trenutak se pokazao nemogućim. Ovdje je situacija stvarnija, jer je konkretnija; stvarnije, konkretnije i ponašanje junaka. Društvenija je nego kod Balzaca, jer zavisi od društvene atmosfere, a ne samo od njenih dominanta.

Ali Zweig to nije vidio. „Oni poznaju samo večni, a ne društveni svet“, kaže on o junacima Dostojevskog. Ili negde drugde: "Njegov kosmos nije svet, već samo čovek." Upravo ta usredsređenost na čoveka čini Dostojevskog bliskim Cvajgu. Ali i njemu se čini da je čovek Dostojevskog previše bestelesan: „Njegovo telo je stvoreno oko duše, slika je samo oko strasti“. Moguće je da je ovaj nedostatak vida uzrokovan marljivim čitanjem knjiga Dm. Merežkovskog, jer se čini da je iz studije potonjeg „L. Tolstoj i Dostojevski. Život i rad ”(1901. - 1902.), na primjer, misao je migrirala u Zweiga: „Svaki heroj u njegovom (Dostojevski. - D.Z.) je sluga, glasnik novog Hrista, mučenik i glasnik Trećeg kraljevstva.

Zweig nije mnogo razumeo u Dostojevskog, ali je ipak shvatio ono glavno - stabilnost i novinu realizma, kao i činjenicu da „tragedija svakog junaka Dostojevskog, svaki razdor i svaka ćorsokak proizilazi iz sudbine cijeli narod."

Ako je Dostojevski Cvajgu izgledao nedovoljno društveni, onda je Dikens u njegovim očima pomalo nepotrebno socijalan: on je „jedini od velikih pisaca devetnaestog veka čije se subjektivne namere potpuno poklapaju sa duhovnim potrebama tog doba“. Ali ne u smislu, kažu, koji je zadovoljavao njene potrebe za samokritikom. Ne, nego potreba za samoumirivanjem, samozadovoljstvom. "... Dikens je simbol prozaične Engleske", pevačica svoje viktorijanske bezvremenosti. Otuda, navodno, njegova nečuvena popularnost. Opisuje se s takvom pažnjom i takvim skepticizmom, kao da je Cweigovo pero vodio, recimo, Hermann Broch. Ali, možda je činjenica da je Zweig u Dickensovoj sudbini vidio prototip svoje sudbine? Ona mu je smetala i on je to pokušavao na neobičan način bez brige?

Kako god bilo, Dikens je predstavljen kao da nikada nije napisao „Kućnu kuću“, ili „Malu Dorit“, ili „Dombija i sin“, nije prikazao šta je britanski kapitalizam u stvari. Naravno, kao umjetnik, Zweig odaje priznanje Dikensu - i njegov slikarski talenat, i njegov humor, i njegovo živo interesovanje za svijet djeteta. Ne može se poreći da je Dikens, kako primećuje Cvajg, „iznova i iznova pokušavao da se uzdigne do tragedije, ali je svaki put dolazio samo do melodrame“, odnosno da je na neki način njegov Cvajgov portret tačan. Pa ipak, on je, ovaj portret, primjetno pomjeren, prilično daleko od željene objektivnosti naučne analize.

Postoji ono što bi se moglo nazvati "književna kritika". Ne mislim na one pisce koji su, poput Amerikanca Roberta Penija Vorena, bili podjednako vešti i u poeziji i u kritici, već na one koji su pretežno stvarali književnost, ali su neminovno pisali i o njoj. „Književna kritika pisca“ ima svoje karakteristike. Nije toliko objektivan koliko direktno figurativan; rjeđe operiše imenima junaka, naslovima djela, njihovim datumima; manje analizira, a više prenosi ukupni utisak, čak i vlastite emocije tumača. Ili, naprotiv, diveći se pojedinom detalju, ističe ga, podiže ga, gubeći interes za umjetničku cjelinu. To je, međutim, prije oblik prezentacije materijala, koji je ponekad svojstven čistim kritičarima, ako imaju odgovarajući talenat. Ali "književna kritika" ima svoju, specifičnu sadržajnu stranu. S obzirom na kolegu, pisac ne može, a ponekad i ne želi, biti nepristrasan prema njemu. Ne radi se o ideološkim razlikama (one su i za profesionalnog kritičara očigledne), već o tome da svaki umjetnik ima svoj put u umjetnosti, koji se poklapa s nekim prethodnicima i savremenicima, ali ne i s drugima, ma koliko oni značajni. mogu biti mislioci i kao pisci. Tolstoj, kao što znate, nije voleo Šekspira; a to, u stvari, ni na koji način ne svjedoči protiv njega - samo naglašava njegovu originalnost.

Cvajgov esej o Dikensu je svojevrsni primer „književne kritike“: Cvajg je sa Dostojevskim i stoga ne sa Dikensom.

Čak je i u predgovoru Pesnicima svog života, Cvajg govorio o bolnim poteškoćama pisanja autobiografija: s vremena na vreme sklizneš u poeziju, jer je gotovo nezamislivo reći pravu istinu o sebi, lakše je namerno oklevetati sebe. Tako je on zaključio. Ali, nakon što se našao u inostranstvu, izgubivši sve što je imao i volio, žudeći za Evropom, koju su mu oduzeli Hitler i Hitler izazvani ratom, on je podnio ove bolne teškoće i stvorio knjigu „Jučerašnji svijet. Memoari jednog Evropljanina“, koji je objavljen 1942. godine, nakon njegove smrti. Međutim, Cweig nije pisao autobiografije, barem ne u smislu u kojem su to radili Ruso ili Stendhal, Kierkegaard ili Tolstoj. Tačnije, u smislu Geteove poezije i istine. Poput Getea, Cvajg je, naravno, u centru njegove priče. Međutim, ne u ulozi glavnog objekta. On je povezujuća nit, on je nosilac određenog znanja i iskustva, neko ko se ne ispoveda, već priča o onome što je primetio, sa čime je došao u kontakt. Jednom riječju, "Jučerašnji svijet" su memoari. Ali - već sam rekao - oni su nešto više, jer ipak postoji jasan trag ličnosti autora na njima, nekada univerzalno poznati pisac. Trag se pojavljuje u ocjenama datim ljudima, događajima i, prije svega, epohi u cjelini. Još preciznije: dvije epohe u poređenju jedna s drugom - prijelaz prošlih i sadašnjih stoljeća i vremena u kojima je knjiga nastala.

Neke od Zweigovih procjena mogu biti zbunjujuće. Čini se kao da je zaboravio na sve što je napisao o Mary Stuart, i, kao i ona, vratio se vlastitoj "viteškoj prošlosti". Na kraju krajeva, decenije koje su prethodile Prvom svetskom ratu definisao je kao „zlatno doba pouzdanosti“ i izabrao Podunavsko carstvo kao najubedljiviji primer tadašnje stabilnosti i tolerancije. “Sve u našoj hiljadugodišnjoj austrijskoj monarhiji,” tvrdio je Zweig, “činilo se da je dizajnirano za vječnost, a država je najviši garant te postojanosti.”

To je mit. „Habsburški mit“, koji je i danas prilično uobičajen, uprkos činjenici da je carstvo propalo, da je mnogo prije propasti živjelo, kako kažu, uz dopuštenje Gospodnje, da su ga rasparčale nepomirljive protivrječnosti , da je bio poznat kao istorijska relikvija, da, ako nije držao podanike na uzdi, samo zbog senilne nemoći svi njegovi glavni pisci, počevši od Grillparzera i Stiftera, osjećali su i iskazivali približavanje neminovnog kraja.

Broch - u knjizi "Hofmannsthal i njegovo vrijeme" (1951) - označio je austrijsko pozorište i književni život 10-ih kao "vesela apokalipsa". A Zweig govori o procvatu umjetnosti i kako je tome doprinio sam duh Beča za vrijeme vladavine Franca Josepha, Beč - zahvalan i zahtjevan poznavalac...

“Habsburški mit” je nedvosmislen, ali privrženost ovom mitu nije jednoznačna. Proglasiti autora "Jučerašnjeg svijeta" retrogradnim i odvratiti se od njegove knjige bilo bi najlakše, ali teško i najispravnije. Cweig nije jedini austrijski pisac koji je prihvatio, čak i veličao staru carsku Austriju, kao da ju je odnio vjetar istorije. Za neke se isti put pokazao još strmijim, još neočekivanijim, još paradoksalnim. I. Roth, E. von Horvath, F. Werfel počeli su 1920-ih kao umjetnici ljevice (ponekad s ljevičarskom pristrasnošću), a 1930-ih su se osjećali kao monarhisti i katolici. To nije bila njihova izdaja, to je bila njihova austrijska sudbina.

Čisto austrijska dilema obavijala je njihov svijet. U svojim najboljim djelima kritizirali su austrijsku beznačajnost, jedino se u kritici čuju zvuci rekvijema. Čuju se čak i u "Čovjeku bez kvaliteta" R. Musila (roman na kojem je radio svih međuratnih godina i koji nikada nije završio), iako je za Musila "ova groteskna Austrija... ništa više nego posebno jasan primjer najnoviji svet." U izuzetno naglašenom obliku, on je u njemu pronašao sve poroke modernog građanskog života. Međutim, postoji i nešto drugo – ono pomalo patrijarhalno gledište sa koje se ovi poroci ističu nasuprot. Tu Musil (kao i neki drugi Austrijanci) prilazi Tolstoju i Dostojevskom, koji su odbacivali zapadni kapitalizam, stojeći na pozicijama integralne ličnosti, još neotuđene i ne atomizirane u zaostaloj Rusiji, ili sa Faulknerom, koji se suprotstavljao bezdušnom, "dolarskom" Amerikancu. Sjever sa svojim robovlasničkim, "divljim", ali ljudskijim Jugom.

Zweig je sličan i različit od svih njih. U početku se uopće nije smatrao Austrijancem. Godine 1914. u časopisu "Književni odjek" objavio je bilješku "O "austrijskom" pjesniku", gdje između ostalog kaže: "Mnogi od nas (a to mogu sa potpunom sigurnošću reći o sebi) nikada nisu razumjeli šta znači kada nas nazivaju "austrijskim piscima". Tada je, još dok je živio u Salzburgu, sebe smatrao "Evropljaninom". Njegove pripovetke i romani, međutim, ostaju austrijske tematike, ali su "romanizovane biografije", "Graditelji sveta" i druga dela dokumentarnog žanra upućena globalnom. Ali zar nije bilo i nečeg austrijskog u ovoj tvrdoglavoj težnji ka ljudskom univerzumu, zanemarujući državne i vremenske granice, u toj „otvorenosti“ svim vjetrovima i svim „najvišim časovima čovječanstva“? Na kraju krajeva, podunavsko carstvo je izgledalo kao takav univerzum, barem njegov operativni model: prototip Evrope, čak i čitavog sublunarnog sveta. Vrijedilo se preseliti iz Rijeke u Insbruk, još više u Stanislav, da se, ne prešavši ni jednu državnu granicu, nađeš u sasvim drugoj zemlji, kao na drugom kontinentu. A u isto vreme, "evropski" Cvajg je bio vučen da pobegne od prave habzburške skučenosti, nepromenljive habzburške nepokretnosti. Pogotovo u godinama između dva svjetska rata, kada je velika sila, po njegovim vlastitim riječima, bila "samo unakaženi kostur, koji je krvario iz svih vena".

Ali dozvoliti sebi luksuz zanemarivanja svoje austrijske pripadnosti bilo je zamislivo samo dok je postojala barem neka vrsta Austrije. Čak i dok je pisao Casanovu, Zweig kao da je predosjećao ovo: „stari citoyen du monde (građanin svemira)“, piše on, „počinje da se smrzava u nekada tako voljenoj beskonačnosti svijeta i čak sentimentalno čezne za svojim domovina.” Međutim, sam Zweig ga je prvo morao fizički izgubiti da bi ga istinski pronašao u svojoj duši. I prije Anšlusa živio je u Engleskoj, ali legalno, s pasošem suverene republike u džepu. Kada se dogodio “anšlus”, pretvorio se u neželjenog stranca bez državljanstva, a sa izbijanjem rata u rodom iz neprijateljskog logora. „... Čovjeku je potrebno“, kaže se u „Jučerašnjem svijetu“, „samo sada, pošto sam postao lutalica ne svojom voljom, nego bježeći od potjere, osjetio sam to u potpunosti, – čovjeku je potreban početna tačka, odakle krećete na put i gde se vraćate iznova i iznova. Tako je, po cijenu tragičnih gubitaka, Zweig osvojio svoj nacionalni osjećaj.

Za sada se ne razlikuje previše od Rotha. Međutim, stjecanje duhovne domovine nije bilo praćeno njegovim dolaskom u katoličanstvo i legitimizam. U svom govoru na Rothovom grobu, Zweig je rekao da "nije mogao ni da odobri ovaj zaokret, niti da ga, štaviše, lično ponovi...". Rečeno je 1939. I tri godine kasnije, sam Zweig je na neki način došao do "habzburškog mita". Pa ipak drugačije od Rotha, ali na neki način i iz drugih razloga.

„Što se tiče naših pogleda na život“, piše Zweig u Yesterday’s World, „mi smo davno odbacili religiju naših očeva, njihovo vjerovanje u brz i stalan napredak čovječanstva; čini nam se banalnim, surovo poučeni gorkim iskustvom, njihov kratkovidni optimizam pred katastrofom koja je jednim udarcem precrtala hiljadugodišnje zadobije humanista. Ali čak i da je to bila iluzija, ipak je divna i plemenita... I nešto me u dubini duše, uprkos svom iskustvu i razočarenju, sprečava da ga se potpuno odreknem... Opet i opet podižem oči ka te zvijezde koje su sijale nad mojim djetinjstvom, a ja se tješim vjerom naslijeđenom od predaka da će ova noćna mora jednog dana biti samo kvar u vječnom kretanju Naprijed i naprijed.

Ovo je ključni odlomak cijele knjige, zbog čega sam uzeo slobodu da ga tako široko citiram. Usred svih ličnih i društvenih potresa ranih 1940-ih, Zweig je još uvijek optimista. Ali on - takav kakav jeste, sa svim svojim predrasudama i nadama - nema za šta da se drži, nema na šta da se osloni, osim za neočekivano pronađenu domovinu. Slomljen je, pogažen, štaviše, pretvoren je u dio zločinačkog „Trećeg rajha“. I ispostavilo se da nema drugog načina da se iskoristi taj oslonac, kako se vratiti u vremena kada je još postojao, postojao i samom činjenicom postojanja ulijevao vjeru. Takva domovina se poklapa sa Habsburškom monarhijom poslednjih decenija njeno zemaljsko postojanje. I Zweig to prepoznaje, prepoznaje jer je to zemlja njegovog djetinjstva, da je to zemlja pristupačnih iluzija, koja nije poznavala rat skoro pola vijeka, ali prije svega zato što on sada nema drugu. To je njegova utopija, od koje Zweig ne traži ništa osim utopije. Jer on razumije da je ona "jučerašnji svijet", osuđen na propast i s pravom izgubljen. Ne grubo i surova realnost ubio je, slomio kao krhki, neodrživ cvijet. Ne, ona je sama bila ta stvarnost, jedan od njenih preživjelih oblika.

Tek na početku knjige nalazi se svijetla, "viteška" slika "jučerašnjeg svijeta" - koncentrisana slika i, što je posebno vrijedno pažnje, bestjelesna. Zatim, kako se materijalizuje, raspada se. “Stari svijet oko nas, koji je sve svoje misli usmjerio isključivo na fetiš samoodržanja, nije volio mlade ljude, štoviše, bili su sumnjičavi prema mladima”, piše Zweig. A onda slijede stranice koje govore o tome kako je, u suštini, stara austrijska škola bila pakao za dijete, razbijajući više od odgoja, koliko je okorjelog licemjerja unijela, pa čak i moral tog vremena, u odnose između čovjeka i žena. Spoljna čednost, zasnovana na tajno legalizovanoj i podsticanoj prostituciji, nije bila samo prevara; izvrnuo je i duše.

Proglašavajući Beč prestonicom umetnosti, Cvajg se ubrzo opovrgnuo barem ovom opaskom: „Krunisani Max Reinhardt morao bi strpljivo čekati u Beču dve decenije da bi došao do pozicije koju je osvojio u Berlinu za dve godine. I nije da je Berlin iz 1910-ih bio bolji – samo što Zweig gotovo namjerno razotkriva iluzornost originalne slike.

Slika je, međutim, već odigrala svoju ulogu – stvorila je kontrastnu pozadinu za kasniju prezentaciju, povukla crtu od koje počinje predstavljanje oštrog humanističkog prikaza fašizma i rata. Zweig je naslikao tačnu i istinitu sliku evropske tragedije. Sumoran je, ali ne i beznadežan, jer ga razvedrivaju ljudi, kao i uvijek kod njega, odvojeni, ali ne povučeni, ne poraženi. To su Rodin, Rolland, Rilke, Richard Strauss, Maserel, Benedetto Croce. Oni su prijatelji, saradnici, ponekad samo poznanici autora. Prolazi ispred nas različite ćudi- ratnici duha poput Rollanda i čisti umjetnici poput Rilkea. Budući da je svaki od njih sastavni dio kulture tog doba, njihovi portreti su sami po sebi vrijedni. Ali što je još važnije, zajedno, oni opravdavaju Zweigovo povjerenje "u vječni pokret naprijed i naprijed".

Nad kovčegom Josepha Rotha, Zweig je izjavio: „Ne usuđujemo se izgubiti hrabrost, gledajući kako nam se redovi prorjeđuju, ne usuđujemo se čak ni prepustiti tuzi, gledajući kako nam najbolji drugovi padaju s desne i lijeve strane, jer, kao što rekoh, mi smo na frontu, na njegovom najopasnijem sektoru. I nije oprostio Rothu što se ubio pićem. A četiri godine kasnije, u Petropolisu kod Rio de Žaneira, zajedno sa suprugom, dobrovoljno je preminuo. Znači li to da su rat i izgnanstvo bili, po Werfelovim riječima, "udar koji Cvajg nije mogao podnijeti"? Ako jeste, onda samo na ličnom nivou. Uostalom, svoje predsmrtno pismo završio je riječima: „Pozdravljam sve svoje prijatelje. Možda će nakon duge noći ugledati zoru. Ja, najnestrpljiviji, odlazim prije njih.” Što se tiče pogleda na svijet, Zweig je ostao optimista.

Optimizam, zajedno sa talentom pripovedača, obezbedio mu je dostojno mesto koje i danas zauzima na književnom Olimpu.

Bilješke.

1 Der große Europäer Stefan Zweig. Muchen, S. 278-279.

2 Rolland R. Prikupljeno. op. u 14 tomova, tom 14. M., 1958, str. 408.

3 Mitrokhin LN Stefan Zweig: fanatici, jeretici, humanisti. - U knjizi: Zweig S. Essays. M., 1985, str. 6.

4 Mitrohin LN Stefan Zweig: fanatici, jeretici, humanisti. - U knjizi: Zweig S. Essays. M., 1985, str. 5 - 6.

5 Aufbau i Untergang. Osterreichische Kultur zwischen 1918. i 1938. Wien-München-Zürich, 1981., S. 393.

6 Kuser H.Über den historischen Roman. - U: Die Literatur 32. 1929-1930, S. 681-682.

7 Osterreichische Literatur der dreissiger Jahre. Wien-Köln-Graz, 1985.

8 Lukass G. Der historische Roman. Berlin, 1955, S. 290.