Tri glavne teme Bunjinove kreativnosti. Čovjek u krugu bića (O djelu I. Bunina). Kratke biografske crtice iz ranog djetinjstva

Stvaralaštvo Ivana Bunina (1870-1953)

1. Početak Bunjinovog rada
2. Buninovi ljubavni tekstovi
3. Buninova seljačka lirika
4. Analiza priče "Antonovske jabuke"
5. Bunin i revolucija
6. Analiza priče "Selo"
7. Analiza priče "Sukhodol"
8. Analiza priče "Gospodin iz San Francisca"
9. Analiza priče "Changovi snovi"
10. Analiza priče "Lako disanje"
11. Analiza knjige "Prokleti dani"
12. Bunjinova emigracija
13. Bunjinova strana proza
14. Analiza priče "Sunčani udar"
15. Analiza zbirke kratkih priča "Tamne aleje"
16. Analiza priče Clean Monday»
17. Analiza romana "Život Arsenijeva"
18. Buninov život u Francuskoj
19. Bunin i Veliki domovinski rat
20. Bunjinova usamljenost u egzilu
21. Buninova smrt

1. Početak Bunjinovog rada

Stvaralački put istaknutog ruskog proznog pisca i pjesnika s kraja 19. - prve polovine 20. stoljeća, priznatog klasika domaća književnost i njen prvi nobelovac I. A. Bunin je veoma složen, što nije lako razumeti, jer su se u sudbini i knjigama pisca, sudbina Rusije i njenog naroda, prelamali najakutniji sukobi i kontradikcije tog vremena. sopstveni put.

Ivan Aleksejevič Bunin rođen je 10. (22.) oktobra 1870. godine u Voronježu, u osiromašenoj plemićkoj porodici. Detinjstvo je proveo na imanju Butirki u okrugu Jeleca u Orelskoj guberniji.

Komunikacija sa seljacima, sa svojim prvim učiteljem, kućnim učiteljem N. Romashkovom, koji je dječaku usadio ljubav prema lijepoj književnosti, slikarstvu i muzici, život usred prirode dao je budućem piscu neiscrpni materijal za kreativnost, odredio je teme mnoga njegova djela.

Studiranje u Jelečkoj gimnaziji, u koju je Bunjin upisao 1881. godine, prekinuto je zbog materijalne potrebe i bolesti.

Gimnaziju je završio kod kuće, u jelečkom selu Ozerki, pod vođstvom brata Julija, čoveka odličnog obrazovanja i demokratskih pogleda.

Od jeseni 1889. Bunin je počeo da sarađuje u listu Orlovsky Vestnik, a zatim je neko vreme živeo u Poltavi, gde je, po sopstvenom priznanju, „mnogo odgovarao u novinama, vredno učio, pisao...“.

Posebno mjesto u životu mladog Bunjina zauzima duboko osjećanje prema Varvari Pashchenko, kćeri doktora iz Jeleca, koju je upoznao u ljeto 1889.

Priču o svojoj ljubavi prema ovoj ženi, složenoj i bolnoj, okončanoj potpunim prekidom 1894. godine, pisac će kasnije ispričati u priči „Lika“, koja je činila završni deo njegovog autobiografskog romana „Arsenjevljev život“.

Bunin je svoju književnu aktivnost započeo kao pjesnik. U pjesmama pisanim u tinejdžerskim godinama oponašao je Puškina, Ljermontova, kao i idola tadašnje mladosti, pjesnika Nadsona. Godine 1891. u Orelu je objavljena prva knjiga pjesama, 1897. - prva zbirka priča "Do kraja svijeta", a 1901. - ponovo zbirka poezije "Pada lišće".

Preovlađujući motivi Bunjinove poezije 90-ih - ranih 900-ih su bogati svijet zavičajne prirode i ljudskih osjećaja. Životna filozofija autora izražena je u pejzažnim pjesmama.

Motiv slabosti ljudsko postojanje, koji zvuči u nizu pesnikovih pesama, uravnotežen je suprotnim motivom - afirmacijom večnosti i neiskvarenosti prirode.

Proći će moje proljeće, proći će i ovaj dan,

Ali zabavno je lutati okolo i znati da sve prolazi,

U međuvremenu, kako sreća večnog življenja neće umrijeti, -

uzvikuje u pesmi "Šumski put".

U Bunjinovim pesmama, za razliku od dekadenata, nema pesimizma, neverice u život, težnje ka „drugim svetovima“. One zvuče radost postojanja, osjećaj ljepote i životvorne moći prirode i okolnog svijeta, čije boje i boje pjesnik nastoji da odrazi i uhvati.

U pjesmi "Pad lišća" (1900), posvećenoj Gorkom, Bunin je živo i poetično slikao jesenji pejzaž, prenio ljepotu ruske prirode.

Buninovi opisi prirode nisu mrtvi, smrznuti odljevci voska, već slike koje se dinamično razvijaju ispunjene raznim mirisima, šumovima i bojama. Ali priroda privlači Bunina ne samo raznim nijansama boja i mirisa.

U okolnom svijetu pjesnik crpi stvaralačku snagu i živost, vidi izvor života. U pesmi „Odmrzavanje“ napisao je:

Ne, nije pejzaž ono što me privlači,

Ne boje koje želim da primetim,

A šta sija u ovim bojama -

Ljubav i radost postojanja.

Osjećaj ljepote i veličine života u Bunjinovim pjesmama je posljedica autorovog religioznog stava. Oni izražavaju zahvalnost Tvorcu ovog živog, složenog i raznolikog svijeta:

Hvala ti na svemu, Gospode!

Ti, nakon dana tjeskobe i tuge,

Daj mi večernju zoru

Prostranstvo polja i krotkost plave daljine.

Čovek, po Buninu, već treba da bude srećan jer mu je Gospod dao priliku da vidi ovu neprolaznu lepotu rastvorenu u Božjem svetu:

I cvijeće, i bumbari, i trava, i klasje,

I azur, i podnevna vrućina - Doći će vrijeme -

Gospod će pitati izgubljenog sina:

„Jeste li bili srećni u svom zemaljskom životu?“

I zaboraviću sve - pamtiću samo ove

Poljske staze između klasova i trava -

I od slatkih suza neću imati vremena da odgovorim,

Pada na koljena.

("I cvijeće i bumbari")

Buninova poezija je duboko nacionalna. U njemu je slika domovine uhvaćena kroz diskretne, ali živopisne slike prirode. S ljubavlju opisuje prostranstva centralne Rusije, slobodu svojih rodnih polja i šuma, gdje je sve ispunjeno svjetlošću i toplinom.

U „satenskom sjaju“ brezove šume, među mirisima cveća i pečuraka, posmatrajući ždralove koji u kasnu jesen dopiru do juga, pesnik posebnom snagom oseća bolnu ljubav prema domovini:

autohtone stepe. Siromašna sela

Moja domovina: Njoj sam se vratio,

Umoran od usamljenih lutanja

I shvatila lepotu u njenoj tuzi

A sreća je u tužnoj lepoti.

("U stepi")

Kroz osjećaj gorčine zbog nevolja i nevolja koje je podnijela njegova domovina, u Bunjinovim pjesmama zvuči sinovska ljubav i zahvalnost prema njoj, kao i oštar ukor onima koji su ravnodušni prema njenoj sudbini:

Oni ti se rugaju

Oni, o domovino, prekoraju

Vi sa svojom jednostavnošću

Jadan pogled na crne kolibe.

Tako sine, miran i drzak,

Stidi se svoje majke -

Umoran, plašljiv i tužan

Među njegovim urbanim prijateljima.

Gleda sa osmehom saosećanja

Onom koji je lutao stotinama milja

I za njega, do dana zbogom,

Uštedio zadnji peni.

("Otadžbina")

1. Buninovi ljubavni tekstovi

Bunjinove pjesme o ljubavi jednako su jasne, prozirne i konkretne. Buninova ljubavna lirika je kvantitativno mala. Ali odlikuje ga zdrava senzualnost, suzdržanost, živopisne slike lirskih junaka i heroina, daleko od lijepe duše i pretjeranog entuzijazma, izbjegavajući pompu, frazu, pozu.

To su pjesme „Ušao sam u nju u ponoć...“, „Pjesma“ („Ja sam prosta djevojka na kuli“), „Sreli smo se slučajno na uglu...“, „Samoća“ i neke druge.

Ipak, Buninova lirika, uprkos vanjskoj suzdržanosti, odražava raznolikost i punoću ljudskih osjećaja, bogatu paletu raspoloženja. Ovdje je gorčina razdvojenosti i neuzvraćene ljubavi, te iskustvo patničke, usamljene osobe.

Poeziju početka 20. vijeka u cjelini karakteriše krajnji subjektivizam i povećana ekspresivnost. Dovoljno je prisjetiti se stihova Bloka, Cvetajeve, Mandeljštama, Majakovskog i drugih pjesnika.

Nasuprot tome, pjesnika Bunina, naprotiv, karakterizira umjetnička tajnovitost, suzdržanost u ispoljavanju osjećaja i u obliku njihovog izražavanja.

Odličan primjer takve suzdržanosti je pjesma "Usamljenost" (1903), koja govori o sudbini čovjeka kojeg je napustila njegova voljena.

... Hteo sam da viknem posle:

"Vrati se, ja sam ti u rodu!"

Ali za ženu nema prošlosti:

Zaljubila se - i postala joj stranac -

Pa! Potopiću kamin, popiti ću...

Bilo bi lijepo kupiti psa!

U ovoj pjesmi pažnju skreće prvenstveno zadivljujuća jednostavnost umjetničkih sredstava, potpuno odsustvo staza.

Stilski neutralan, namjerno prozaičan vokabular naglašava svakodnevni život, svakodnevni život situacije - prazna hladna koliba, kišno jesenje veče.

Bunin ovdje koristi samo jednu boju - sivu. Sintaktički i ritmički obrasci su također jednostavni. Jasna izmjena trosložnih metara, mirna narativna intonacija, odsustvo ekspresije i inverzije stvaraju ujednačen i naizgled ravnodušan ton cijele pjesme.

Međutim, postoji niz trikova (poštivanje, ponavljanje riječi „jedan“, korištenje bezličnih glagolskih oblika „mrak mi je“, „htjeo sam vikati“, „bilo bi lijepo kupiti psa“).

Bunin naglašava akutni emocionalni prigušeni bol osobe koja doživljava dramu. Glavni sadržaj pjesme je tako otišao u podtekst, skriven iza namjerno smirenog tona.

Raspon Bunjinove lirike je prilično širok. U svojim pjesmama se poziva na rusku istoriju („Svyatogor“, „Knez Vseslav“, „Mihail“, „Srednjovekovni arhanđel“), rekreira prirodu i život drugih zemalja, uglavnom Istoka („Ormuzd“, „Eshil“, „Jericho”, „Let u Egipat”, „Cejlon”, „Obala Male Azije” i mnogi drugi).

Ova lirika je filozofska u svojoj suštini. Zavirujući u ljudsku prošlost, Bunin nastoji odraziti vječne zakone bića.

Bunin nije čitavog života napustio svoje pjesničke eksperimente, ali je poznat širokom krugu čitalaca „prije svega kao prozni pisac, iako je poetska „žilica“ definitivno uticala na njegova prozna djela, gdje ima dosta lirizma, emocionalnost, nesumnjivo unesena u njih pesničkim talentom pisca.

Već u ranu prozu Bunin je odrazio svoja duboka razmišljanja o smislu života, o sudbini svoje rodne zemlje. Njegove priče iz 1990-ih jasno pokazuju da je mladi prozaik osjetljivo uhvatio mnoge od najvažnijih aspekata stvarnosti tog vremena.

1. Bunjinova seljačka lirika

Glavne teme Bunjinovih ranih priča su prikaz ruskog seljaštva i razorenog sitnog plemstva. Između ovih tema postoji bliska veza, zbog autorovog pogleda na svet.

Tužne slike preseljenja seljačkih porodica nacrtao je u pričama "Na onu stranu" (1893) i "Na kraj svijeta" (1894), sumorni život seljačke djece prikazan je u pričama "Tanka " (1892), "Vijesti iz domovine". Seljački život je osiromašen, ali sudbina lokalnog plemstva nije ništa manje beznadežna (Novi put, Borovi).

Svima njima - i seljacima i plemićima - prijeti smrću dolaskom u selo novog gospodara života: bezobraznog, nekulturnog buržuja koji ne poznaje sažaljenje prema slabima ovoga svijeta.

Ne prihvatajući ni metode ni posledice takve kapitalizacije ruskog sela, Bunin traži ideal u onom načinu života kada je, prema piscu, postojala jaka krvna veza između seljaka i zemljoposednika.

Pustoš i degeneracija plemićkih gnijezda izaziva u Bunjina osjećaj najdublje tuge zbog nestale harmonije patrijarhalnog života, postepenog nestajanja čitave klase koja je stvorila najveću nacionalnu kulturu.

1. Analiza priče "Antonovske jabuke"

Posebno je svetao epitaf za bledenje staro selo zvuči kao lirika "Antonovske jabuke"(1900). Ova priča je jedno od izuzetnih pisčevih umetničkih dela.

Nakon što ga je pročitao, Gorki je napisao Buninu: „I takođe puno hvala za Yabloki. Ovo je dobro. Ovdje je Ivan Bunin, kao mladi Bog, pjevao. Predivno, sočno, od srca."

U "Antonovljevim jabukama" upečatljiva je najsuptilnija percepcija prirode i sposobnost da se ona prenese u jasne vizualne slike.

Koliko god Bunin idealizovao život starog plemstva, modernom čitaocu to nije najvažnija stvar u njegovoj priči. Osjećaj domovine, nastao iz osjećaja njene jedinstvene, osebujne, pomalo tužne jesenje prirode, uvijek se javlja kada čitate Antonovske jabuke.

Takve su epizode branja antonovskih jabuka, vršidbe, a posebno vješto oslikane scene lova. Ove slike su organski spojene s jesenjim pejzažom, u čijim opisima prodiru znaci nove stvarnosti koja plaši Bunjina u vidu telegrafskih stubova, koji su "samo u suprotnosti sa svime što je okruživalo tetkino starosvjetsko gnijezdo".

Za pisca je dolazak grabežljivog vladara života surova, neodoljiva sila, koja sa sobom nosi smrt nekadašnjeg, plemenitog načina života. Pred takvom opasnošću, ovakav način života piscu postaje još draži, slabi njegov kritički odnos prema mračnim stranama prošlosti, jača ideja ​zajedništva seljaka i zemljoposednika čije sudbine podjednako su, prema Buninu, sada u opasnosti.

Bunin ovih godina mnogo piše o starima ("Kastrjuk", "Meliton" itd.), a ovo interesovanje za starost, pad ljudske egzistencije, objašnjava se povećanom pažnjom pisca prema vječiti problemiživota i smrti, koja ga nije prestala uzbuđivati ​​do kraja njegovih dana.

Već u ranom Bunjinovom djelu očituje se njegova izvanredna psihološka vještina, sposobnost izgradnje zapleta i kompozicije, formira se njegov poseban način prikazivanja svijeta i duhovnih kretanja osobe.

Pisac, po pravilu, izbjegava oštre radnje, radnja se u njegovim pričama razvija glatko, mirno, čak i sporo. Ali ovo kašnjenje je samo spoljašnje. Kao i u samom životu, u Bunjinovim djelima ključaju strasti, sukobljavaju se različiti likovi, nastaju sukobi.

Majstor izuzetno detaljne vizije svijeta, Bunin tjera čitaoca da percipira okolinu bukvalno svim čulima: vidom, mirisom, sluhom, ukusom, dodirom, dajući slobodu čitavom nizu asocijacija.

„Lagana jeza zore“ miriše „slatko, šumu, cveće, bilje“, grad u mraznom danu „škripi i cvili sa stepenica prolaznika, sa klizanja seljačkih saonica“, bara blista „vruće i dosadno", cvijeće miriše na "ženski luksuz", lišće "žubori kao tiha kiša ispred otvorenih prozora" itd.

Buninov tekst pun je složenih asocijacija i figurativnih veza. Posebno važnu ulogu u ovom načinu predstavljanja imaju umetnički detalj, koji otkriva autorov pogled na svijet, psihičko stanje lika, ljepotu i složenost svijeta.

1. Bunin i revolucija

Bunin nije prihvatio revoluciju 1905. Užasnula je pisca svojom obostranom okrutnošću, anarhičnom samovoljom pojedinih seljaka, ispoljavanjem divljaštva i krvave zlobe.

Mit o jedinstvu seljaka i zemljoposednika je poljuljan, a ideje o seljaku kao krotkom, poniznom stvorenju su propale.

Sve je to izoštrilo Bunjinovo interesovanje za rusku istoriju i probleme Rusije nacionalni karakter, u kojem je Bunin sada vidio složenost i "šarolikost", preplitanje pozitivnih i negativnih osobina.

Godine 1919., nakon Oktobarske revolucije, on je u svom dnevniku zapisao: „Postoje dvije vrste među ljudima. U jednom prevladava Rusija, ”u drugom – Čud, Merja. Ali i u jednom i u drugom postoji strašna promjenjivost raspoloženja, izgleda, „pokolebljivosti“, kako se u stara vremena govorilo.

Ljudi su sami sebi govorili: „Od nas, kao od drveta, i toljaga i ikona“, u zavisnosti od okolnosti, ko obrađuje ovo drvo: Sergije Radonješki ili Emeljan Pugačov.

Upravo ta „dva tipa među ljudima“ će Bunin duboko istražiti 1910-ih u svojim djelima „Selo“, „Suha dolina“, „ drevni čovek“,“ Noćni razgovor “, “ Veselo dvorište “, “ Ignat “, “ Zakhar Vorobyov “, “ John Rydalets “, “ Ćutim “, “ Princ u prinčevima “, “ Tanka trava “ i mnoge druge, u kojima, prema Prema autoru, bio je okupiran "dušom ruske osobe u dubokom smislu, slikom osobina psihe Slovena."

1. Analiza priče "Selo"

Prvo u nizu takvih djela bila je priča "Selo" (1910), koja je izazvala nalet polemika i kod čitalaca i kritika.

Gorki je vrlo precizno procijenio značenje i značaj Bunjinovog djela: „Selo je“, pisao je, „bio poticaj koji je natjerao slomljeno i razbijeno rusko društvo da ozbiljno razmišlja ne o seljaku, ne o ljudima, već o strogom pitanju - biti ili ne biti Rusija?

Još nismo razmišljali o Rusiji u cjelini, ovaj rad nam je pokazao potrebu da razmišljamo konkretno o cijeloj zemlji, da razmišljamo istorijski... Niko nije selo uzeo tako duboko, tako istorijski...”. Bunjinovo "Selo" je dramatična refleksija o Rusiji, njenoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, o svojstvima istorijski razvijenog nacionalnog karaktera.

Novi pristup piscu tradicionalnoj seljačkoj temi odredio je i njegovu potragu za novim sredstvima umjetničkog izražavanja. Srdačnu liriku, karakterističnu za prethodne Bunjinove priče o seljaštvu, u "Selu" je zamijenila gruba, trezvena pripovijest, prostrana, sažeta, ali istovremeno ekonomski zasićena slikom svakodnevnih sitnica seoskog života.

Autorova želja da u priči odrazi veliki period u životu sela Durnovka, simbolizujući, po Bunjinovom mišljenju, rusko selo uopšte, i šire - celu Rusiju ("Da, to je celo selo," jedan od likova u priči govori o Rusiji) - zahtijevao je od njega i nove principe za izgradnju djela.

U središtu priče je slika života braće Krasov: veleposednika i kafane koji je pobegao od sirotinje i samoukog pesnika lutalice Kuzme.

Očima ovih ljudi prikazani su svi glavni događaji tog vremena: rusko-japanski rat, revolucija 1905. godine, postrevolucionarni period. U djelu nema jedinstvene radnje koja se kontinuirano razvija, priča je niz slika seoskog, a dijelom i sreskog života, koje Krasovi posmatraju dugi niz godina.

Glavna radnja priče je životna priča braće Krasov, unuka kmeta. Prekidaju je mnoge umetnute kratke priče i epizode koje govore o životu Durnovke.

Važnu ulogu za razumijevanje ideološkog značenja djela igra slika Kuzme Krasova. On nije samo jedan od glavnih likova djela, već i glavni eksponent autorovog gledišta.

Kuzma je gubitnik. On je „celog života sanjao da uči i piše“, ali mu je sudbina bila takva da je uvek morao da se nosi sa stranim i neprijatnim poslom. U mladosti je bio trgovac-trgovac, lutao po Rusiji, pisao članke za novine, zatim služio u svjećari, bio činovnik i na kraju se preselio kod brata, s kojim se jednom žestoko posvađao.

Težak teret pada na Kuzminu dušu i svest o besciljno proživljenom životu, i sumorne slike okolne stvarnosti. Sve ga to navodi na razmišljanje ko je kriv za takvu spravu života.

Pogled na ruski narod i njegovu istorijsku prošlost prvi je izrazio u priči Kuzmin učitelj, trgovac Balaškin. Balaškin izgovara riječi koje tjeraju da se prisjetimo čuvenog Hercenova „martirologija“: „Bože dobri! Puškin je ubijen, Ljermontov je ubijen, Pisarev je udavljen... Riljejev je zadavljen, Poležajev je postao vojnik, Ševčenko je 10 godina bio zatvoren u vojnika... Dostojevski je odvučen na pogubljenje, Gogolj je poludeo... A Kolcov, Rešetnjikov, Nikitin, Pomjalovski, Levitov?"

Lista najboljih predstavnika nacije koji su umrli na vrijeme odabrana je izuzetno uvjerljivo, a čitalac ima sve razloge da podijeli Balaškinovo ogorčenje zbog ovakvog stanja stvari.

Ali kraj tirade neočekivano preispituje sve što je rečeno: „Oh, zar još postoji takva država na svijetu, takav narod, bio triput proklet?“ Kuzma se tome žestoko protivi: „Takav narod! Najveći ljudi, a ne "takvi", da vam kažem... Uostalom, ovi pisci su djeca upravo ovog naroda.

Ali Balaškin definiše pojam „ljudi“ na svoj način, stavljajući pored Platona Karatajeva i Razuvajeva sa Kolupajevom, i Saltičihu, i Karamazova sa Oblomovom, i Hlestakova i Nozdreva. Kasnije, dok je uređivao priču za stranu publikaciju, Bunin je u prvu Balaškinovu primedbu uveo sledeće karakteristične reči: „Da li biste rekli da je vlada kriva? Ali ipak, gospodar je rob, šešir je kapa po Senki. Takav pogled na narod postaje odlučujući za Kuzmu u budućnosti. I sam autor je sklon da to podeli.

Slika Tihona Krasova nije ništa manje važna u priči. Sin kmeta, Tihon se obogatio u trgovini, otvorio kafanu, a zatim kupio imanje Durnovka od osiromašenog potomka svojih bivših gospodara.

Od bivšeg prosjaka, siročeta, ispao je vlasnik, grmljavina cijele županije. Strog, težak u ophođenju sa slugama i seljacima, tvrdoglavo ide ka svom cilju, bogati se. Lut! S druge strane, on je i vlasnik “, kažu Durnovci o Tihonu. Osjećaj vlasnika je zaista glavna stvar u Tikhonu.

Svaki bezveznjak u njemu izaziva oštar osjećaj neprijateljstva: "Ovaj bezveznjak bi bio radnik!" Međutim, sveobuhvatna strast akumulacije zaklonila mu je raznolikost života, iskrivila njegova osjećanja.

“Živimo – ne tresemo se, ako nas uhvate – vraćamo se”, njegova je omiljena izreka koja je postala vodič za akciju. Ali s vremenom počinje osjećati uzaludnost svojih napora i cijelog života.

S tugom u duši priznaje Kuzmi: „Nema mi života, brate! Imao sam, znate, glupu kuvaricu, dao sam joj, budalu, strani šal, a ona ga je uzela i izvukla naopačke... Razumete li? Od gluposti i pohlepe. Šteta ga nositi radnim danima - sačekaću praznik, kažu, - ali praznik je došao - ostale su samo krpe ... Pa evo me ... sa svojim životom.

Ova izlizana, naopačka maramica simbol je besciljno proživljenog života ne samo Tihona. Proširuje se na njegovog brata - gubitnika Kuzmu, i na mračno postojanje mnogih seljaka prikazanih u priči.

Ovdje ćemo naći mnogo tmurnih stranica, na kojima je prikazan mrak, potištenost i neznanje seljaka. Takav je Grej, možda najsiromašniji seljak u selu, koji se nikada nije izvukao iz siromaštva, proživevši ceo život u maloj kokošinjskoj kolibi, više nalik jazbini.

Takve su epizodne, ali živopisne slike čuvara sa posjedovnog posjeda, oboljelih od bolesti od vječne pothranjenosti i bijednog postojanja.

Ali ko je kriv za ovo? Ovo je pitanje koje postavlja i autor i njegov centralni likovi. “Od koga nešto naplatiti? - pita Kuzma. - Nesrećnici, pre svega - nesrećnici!..». Ali ovu izjavu odmah opovrgava suprotan tok misli: „Da, ali ko je kriv za ovo? Sami ljudi!"

Tihon Krasov zamera bratu zbog kontradiktornosti: „Pa, ti već ne znaš meru ničemu. Vi sami kucate: nesretnici, nesretnici! Sada je to životinja." Kuzma je zaista zbunjen: „Ništa ne razumijem: ili je žalosno, ili to...“, ali svejedno (autor i on) naginje zaključku o „krivom“.

Uzmi ponovo istog Grey. Imajući tri jutra zemlje, ne može i ne želi da je obrađuje i radije živi u siromaštvu, prepuštajući se besposlenim mislima da će mu, možda, bogatstvo samo doći u ruke.

Bunin posebno ne prihvata nade Durnovita na milost i nemilost revolucije, koja će im, prema njihovim rečima, dati priliku "da ne oru, ne kosuju - devojke treba da nose žamke".

Ko je, u Bunjinovom shvaćanju, " pokretačka snaga revolucija"? Jedan od njih je sin seljaka Greja, pobunjenika Deniska. Ovog mladog neradnika grad je pozvao. Ali ni tu se nije ukorijenio, te se nakon nekog vremena vratio osiromašenom ocu s praznim rancem i džepovima punim knjiga.

Ali kakve su to knjige: pjesmarica "Marusja", "Razularena žena", "Nevina djevojka u lancima nasilja" i pored njih - "Uloga proletarijata ("protalerijata", kako kaže Deniska) u Rusiji .

Deniskine vlastite vježbe pisanja, koje prepušta Tihonu, krajnje su smiješne i karikaturalne, što je izazvalo njegovu primjedbu: "Pa ti si budala, oprosti mi, Gospode." Deniska nije samo glupa, već i okrutna.

Oca tuče “smrtnom borbom” samo zato što je cigaretama otkinuo plafon koji je Deniska oblijepila novinama i slikama.

Međutim, u priči ima svijetlih narodnih likova, koje je autor nacrtao s očitom simpatijom. Slika seljanke Odnodvorka, na primjer, nije bez privlačnosti.

U sceni kada Kuzma ugleda Odnodvorku noću kako sa željeznice odnosi štitove koje koristi za gorivo, ova spretna i svađalačka seljanka pomalo podsjeća na hrabre i slobodoljubive žene iz naroda iz prvih Gorkijevih priča.

Sa dubokim saosećanjem i saosećanjem, Bunin je naslikao i lik udovice Boce, koja dolazi kod Kuzme da diktira pisma svom sinu Miši, koji ju je zaboravio. Značajnu snagu i ekspresivnost pisac postiže u prikazu seljaka Ivanuške.

Ovaj duboki starac, koji je čvrsto odlučio da ne podlegne smrti i povlači se pred njom tek kada sazna da je za njega, teškog bolesnika, već pripremljen kovčeg, zaista je epska figura.

U prikazu ovih likova jasno je vidljiva simpatija prema njima i kod samog autora i kod jednog od glavnih likova priče, Kuzme Krasova.

Ali ove simpatije posebno su u potpunosti izražene u odnosu na lik, koji se provlači kroz cijelu priču i od najvećeg je interesa za razumijevanje pozitivnih ideala autora.

Ovo je seljanka po nadimku Mlada. Iz mase žena Durnovsky izdvaja se prvenstveno svojom ljepotom, o čemu Bunin govori više puta u priči. Ali ljepota Mlade pojavljuje se pod autorovim perom kao zgažena ljepotica.

Mladu, saznajemo, tuče „svaki dan i noć“ muž Rodka, tuče je Tihon Krašov, gola je vezana za drvo, konačno je udata za ružnu Denisku. Slika Mladih je slika-simbol.

Bunjinova mlada je oličenje oskrnavljene ljepote, dobrote, truda, ona je generalizacija svijetlih i dobrih početaka seljačkog života, simbol mlade Rusije (ta generalizacija je vidljiva već u samom njenom nadimku - Mlada). Bunjinovo "Selo" je takođe priča upozorenja. Nije slučajno što se završava vjenčanjem Deniske i Younga. Na slici Bunjina ovo vjenčanje podsjeća na sahranu.

Kraj priče je sumoran: mećava bjesni na ulici, a svadbeni trojac odleti nepoznato kuda, "u mračnu izmaglicu". Slika mećave je također simbol, što znači kraj te svijetle Rusije, koju Young personificira.

Tako, u čitavom nizu simboličnih epizoda i slika, Bunin upozorava šta bi se moglo dogoditi Rusiji ako bi se "vjerila" za pobunjenike poput Denisa Serija.

Kasnije je Bunin pisao svom prijatelju, umetniku P. Nilusu, da je u priči "Selo" predvideo tragediju koja se dogodila Rusiji kao rezultat februarskog i oktobarskog prevrata.

Nakon priče "Selo" uslijedio je niz Bunjinovih priča o seljaštvu, nastavljajući i razvijajući misli o "raznolikosti" nacionalnog karaktera, oslikavajući "rusku dušu, njenu osebujnu isprepletenost".

Sa simpatijama pisac privlači ljude koji su ljubazni i velikodušni u srcu, vrijedni i brižni. Nosioci istih anarhičnih, buntovnih principa, ljudi svojevoljni, okrutni, lijeni izazivaju mu nepromjenjivu antipatiju.

Ponekad su zapleti Buninovih djela izgrađeni na sudaru ova dva principa: dobra i zla. Jedno od najkarakterističnijih djela u tom pogledu je priča „Veselo dvorište“, u kojoj su dva lika prikazana nasuprot: skromna, vrijedna seljanka Anisija i njen mentalno bešćutni, nesrećni sin, „prazni govor“ Jegor.

Dugotrpljivost, dobrota, s jedne strane, i okrutnost, anarhizam, nepredvidljivost, samovolja, s druge - to su dva principa, dva kategorička imperativa ruskog nacionalnog karaktera, kako ga je Bunjin shvatio.

Najvažniji u Bunjinovom djelu su pozitivni narodni likovi. Uz sliku glupe poniznosti (priče "Lichard", "Ćutim" i druge), pojavljuju se likovi u djelima 1911-1913, čija je poniznost drugačijeg plana, kršćanska.

Ovi ljudi su krotki, dugotrpljivi i istovremeno privlačni svojom dobrotom; toplina, lepota unutrašnjeg izgleda. U neopisivom, poniznom, na prvi pogled, čovjeku se otkrivaju hrabrost i moralna izdržljivost (“Cvrčak”).

Gustoj inertnosti suprotstavljaju se duboka duhovnost, inteligencija i izuzetan kreativni talenat („Lirnik Rodion“, „Dobra krv“). Značajna u tom pogledu je priča "Zahar Vorobjov" (1912), o kojoj je autor obavestio pisca N. D. Telešova: "On će me zaštititi."

Njegov junak je seljački heroj, vlasnik ogromnih, ali neotkrivenih mogućnosti: žeđi za postignućem, čežnje za izvanrednom, gigantskom snagom, duhovnom plemenitošću.

Bunin se iskreno divi njegovom karakteru: njegovom lijepom, duhovnom licu, otvorenom pogledu, članku, snazi, ljubaznosti. Ali ovaj heroj, čovjek plemenite duše, gori od želje da nešto učini dobro prema ljudima, nikada ne nalazi koristi od svojih moći i umire smiješno i besmisleno, popivši četvrtinu votke na opkladu.

Istina, Zakhar je jedinstven među "malim ljudima". „Ima još jedan poput mene“, govorio je ponekad, „ali taj je daleko, blizu Zadonska“. Ali "u starcu je, kažu, bilo mnogo sličnih njemu, ali ova pasmina je prevedena."

Slika Zahara simbolizira neiscrpne sile koje vrebaju u ljudima, ali još uvijek nisu istinski pokrenute. Zanimljiv je spor oko Rusije, koji vode Zakhar i njegovi nasumični saputnici.

U ovom sporu, Zakhar je bio pogođen riječima „naš hrast je prilično narastao...“, u kojima je osjetio divan nagovještaj mogućnosti Rusije.

Jedna od najistaknutijih Bunjinovih priča u tom pogledu je "Tanka trava" (1913). Sa prodornim čovječanstvom, ovdje se otkriva duhovni svijet poljoprivrednika Averkyja.

Teško bolestan nakon 30 godina teškog rada, Averky postepeno umire, ali smrt doživljava kao osobu koja je ispunila svoju sudbinu na ovom svijetu, proživjevši svoj život pošteno i dostojanstveno.

Pisac detaljno prikazuje rastanak svog lika sa životom, njegovo odricanje od svega zemaljskog i ispraznog i njegov uspon ka velikoj i svijetloj istini Hristovoj. Averky je Bunjinu drag jer, proživjevši dug život, nije postao rob grabeži i dobiti, nije se ogorčio, ​​nije bio u iskušenju vlastitih interesa.

Svojom iskrenošću, blagošću, dobrotom, Averky je najbliži Buninovoj zamisli o tipu ruskog običnog čovjeka koji je bio posebno čest u Drevna Rusija.

Nije slučajno što je Bunjin za epigraf zbirke "Jovan Rydalets", koja je uključivala i priču "Tanka trava", odabrao riječi Ivana Aksakova "Drevna Rusija još nije prošla". Međutim, i ova priča i čitava zbirka sadržajem su upućeni ne prošlosti, već sadašnjosti.

1. Analiza priče "Sukhodol"

Godine 1911. pisac stvara jedno od svojih najvećih djela iz predoktobarskog perioda - priču "Suhodol", koju je Gorki nazvao "rekvijemom" za plemenitu klasu, komemoracijom koju Bunin "uprkos ljutnji, u preziru prema nemoćnima pokojni, ipak služio sa velikim sažaljenjem prema njima."

Kao i "Antonovske jabuke", priča "Suhodol" je napisana u prvom licu. U svom duhovnom izgledu, pripovjedač Bunin iz Sukhodola i dalje je ista osoba, čeznuća za nekadašnjom veličinom posjednika.

Ali za razliku od Antonovljevih jabuka, Bunin u Suhodolu ne samo da žali zbog umirućih plemićkih gnijezda, već i ponovno stvara kontraste u Sukhodolu, nedostatak prava dvorišta i tiraniju zemljoposjednika.

U središtu priče je istorija plemićke porodice Hruščov, istorija njene postepene degradacije.

U Suhodolu su se, piše Bunin, dešavale strašne stvari. Starog majstora Petra Kiriliča ubio je njegov vanbračni sin Geraska, kćer Antonina je poludjela od neuzvraćene ljubavi.

Pečat degeneracije leži i na posljednjim predstavnicima porodice Hruščov. Oni su prikazani kao ljudi koji su izgubili ne samo veze sa njima vanjski svijet ali i porodične veze.

Slike života u Suhodolsku date su u priči kroz percepciju bivšeg kmeta Natalije. Zatrovana filozofijom poniznosti i poniznosti, Natalija se ne diže ne samo na protest protiv gospodareve samovolje, već čak ni na jednostavnu osudu postupaka svojih gospodara. Ali čitava njena sudbina je optužnica protiv vlasnika Suhodola.

Još dok je bila dijete, njen otac je poslat u vojnike zbog prestupa, a majka joj je umrla od slomljenog srca, bojeći se kazne jer su ćurke koje je pasla ubile gradom. Ostavši siroče, Natalia postaje igračka u rukama majstora.

Kao devojka, zaljubila se u mladog majstora Petra Petroviča do kraja života. Ali ne samo da ju je bičevao rapnikom kada mu je „jednom došla pod noge“, već je i sramotno prognan u zabačeno selo, optužujući je da je ukrala ogledalo.

Po svojim umjetničkim osobinama, Sukhodol je, više od bilo kojeg drugog djela Bunina, prozaika ovih godina, blizak Bunjinovoj poeziji. Oštar i surov način pripovijedanja, svojstven „Selu“, u „Suvoj dolini“ zamjenjuje meka lirika sjećanja.

U velikoj mjeri, lirski zvuk djela olakšava činjenica da naracija uključuje glas autora, koji komentariše i dopunjuje Natalijine priče svojim zapažanjima.

1914-1916 je izuzetno važna faza u Bunjinovoj kreativnoj evoluciji. Vrijeme je za finalizaciju njegovog stila i pogleda na svijet.

Njegova proza ​​postaje prostrana i profinjena u svom umjetničkom savršenstvu, filozofska - u smislu i značenju. Čovjeka u Bunjinovim pričama ovih godina, ne gubeći svakodnevne veze sa svijetom oko sebe, pisac istovremeno uključuje u Kosmos.

Ovu filozofsku ideju Bunin će kasnije jasno formulisati u knjizi „Oslobođenje Tolstoja“: „Čovek mora da spozna svoju ličnost u sebi ne kao nešto suprotno svetu, već kao mali deo sveta, ogroman i večno živi.

Ova okolnost, prema Buninu, čovjeka stavlja u tešku situaciju: s jedne strane, on je dio beskonačnog i vječnog života, s druge strane, ljudska sreća je krhka i iluzorna pred neshvatljivim kosmičkim silama.

Ovo dijalektičko jedinstvo dva suprotna aspekta percepcije svijeta određuje glavni sadržaj Bunjinovog stvaralaštva ovoga vremena, koji govori i o najvećoj sreći življenja i o vječnoj tragediji bića.

Bunin značajno proširuje opseg svog rada, pozivajući se na sliku zemalja i naroda daleko od Rusije. Ova djela su rezultat brojnih pisčevih putovanja po zemljama Bliskog istoka.

Ali pisca nije privukla primamljiva egzotika. Oslikavajući prirodu i život dalekih zemalja sa velikom veštinom, Bunjina prvenstveno zanima problem "čoveka i sveta". U pesmi "Pas" iz 1909. priznao je:

Ja sam muškarac: kao Bog, osuđen sam na propast

Da upoznam čežnju svih zemalja i svih vremena.

Ova osjećanja su se jasno odrazila u Bunjinovim remek-djelima iz 1910-ih - pričama Braća (1914) i Gospodin iz San Francisca (1915), ujedinjenih zajedničkim konceptom života.

Ideju ovih radova autor je formulisao kao epigraf "Gospodu iz San Francisca": „Teško tebi, Vavilone, jaki grade“ – ove strašne reči Apokalipse su nemilosrdno zvučale u mojoj duši kada sam napisao „Braću“ i zamislio „Gospodina iz San Franciska“, nekoliko meseci pre rata“, pisac priznao.

Akutni osjećaj katastrofalne prirode svijeta, kosmičkog zla, koje je opsjedalo Bunina ovih godina, ovdje dostiže svoj vrhunac. Ali istovremeno se produbljuje pisčevo odbacivanje društvenog zla.

Dijalektičkoj slici ova dva zla koja dominiraju čovekom, Bunin podređuje čitav figurativni sistem dela koji se odlikuje izraženom dvodimenzionalnošću.

Pejzaž u pričama nije samo pozadina i scena. To je ujedno i konkretno oličenje tog kosmičkog života kojem je sudbina čovjeka sudbonosno podređena.

Simboli kosmičkog života su slike šume u kojoj je „sve jurilo jedno drugo, radujući se kratkoj radosti, uništavajući jedno drugo“, a posebno okeana – „dubine bez dna“, „nestabilnog ponora“, „o kome se Biblija tako strašno govori”.

Izvor nereda, katastrofalnosti, krhkosti života pisac istovremeno vidi u društvenom zlu, koje je u njegovim pričama personificirano u slikama Engleza-kolonizatora i američkog biznismena.

Tragičnost situacije prikazane u priči "Braća" već je naglašena epigrafom ovog djela, preuzetom iz budističke knjige "Sutta Nipata":

Pogledajte braću kako se tuku.

Želim da pričam o tuzi.

Ona također određuje ton priče, optočene zamršenom čipkom orijentalnog stila. Priča o jednom danu u životu mladog cejlonskog rikše koji je izvršio samoubistvo jer su mu bogati Evropljani oduzeli njegovu voljenu zvuči kao rečenica okrutnosti i sebičnosti u priči "Braća".

Neprijateljski pisac crta jednog od njih, Engleza, koji se odlikuje nemilosrdnošću, hladnom okrutnošću. „U Africi“, cinično priznaje, „ubijao sam ljude, u Indiji, koju je Engleska opljačkala, pa sam, delom i od mene, video hiljade kako umiru od gladi, u Japanu sam kupovao devojke za mesečne žene, u Kini sam tukao bespomoćnog majmuna -kao starci sa motkom na glavama, na Javi i Cejlonu, vozio je rikšu u samrtnu zvecku...".

Gorki sarkazam čuje se u naslovu priče, u kojoj jedan "brat", koji se nalazi na vrhu društvene lestvice, drugu polovinu tera u smrt, a drugu, koji se gura u njeno podnožje, gura na samoubistvo.

Ali život engleskog kolonijaliste, koji je lišen visokog unutrašnjeg cilja, pojavljuje se u djelu kao besmislen, a samim tim i fatalno osuđen. I tek na kraju njegovog života dolazi do prosvetljenja.

U bolno uzbuđenom stanju razotkriva duhovnu prazninu svojih civilizovanih savremenika, govori o jadnoj nemoći ljudske ličnosti u tom svetu, „gde je svako ili ubica ili ubijen“: „Svoju Ličnost uzdižemo iznad nebesa , želimo da u njemu koncentrišemo ceo svet, da tamo ne pričaju o nadolazećem svetskom bratstvu i jednakosti, - a samo u okeanu... osećaš kako se čovek topi, rastvara u ovom crnilu, zvuči, miriše, u ovom strašnom Sve-jednom, samo tamo, na slab način, razumemo šta znači ova naša ličnost.”

U ovom monologu, Bunin je nesumnjivo iznio svoju percepciju modernog života, rastrganog tragičnim kontradiktornostima. U tom smislu treba shvatiti i riječi pisčeve supruge V. N. Muromtseve-Bunine: "Ono što je on (Bunina. - A. Ch.) osjećao kao Englez u Braći je autobiografsko."

Nadolazeću smrt svijeta, u kojoj "vjekovima pobjednik stoji čvrstom petom na grlu pobijeđenog", u kojem se nemilosrdno krše moralni zakoni ljudskog bratstva, simbolički je nagoviještena na kraju priče od strane drevna orijentalna legenda o gavranu koji je pohlepno nasrnuo na leš mrtvog slona i umro, nošen zajedno sa njom daleko u more.

1. Analiza priče "Gospodin iz San Francisca"

Humanistička misao pisca o izopačenosti i grešnosti moderne civilizacije još je oštrije izražena u priči „Gospodin iz San Franciska“.

Već je uočljiva poetika naslova djela. Junak priče nije čovek, već "majstor". Ali on je gospodin iz San Francisca. Tačnim označavanjem nacionalnosti lika, Bunin je izrazio svoj stav prema američkim biznismenima, koji su za njega već bili sinonim za antihumanizam i nedostatak duhovnosti.

"Gospodin iz San Francisca" je parabola o životu i smrti. A ujedno i priča o nekom ko je, čak i dok je živio, već duhovno mrtav.

Junak priče namjerno nije obdaren imenom od strane autora. Nema ničeg ličnog, duhovnog u ovom čoveku, koji je ceo svoj život posvetio uvećanju svog bogatstva i do svoje pedeset osme godine postao neka vrsta zlatnog idola: ćelava glava“.

Lišen ikakvih ljudskih osjećaja, i sam američki biznismen je stran svemu oko sebe. Čak ga i priroda Italije, u koju odlazi da se opusti i uživa u "ljubavi mladih Napolitanki - makar ne sasvim nesebično", susreće neprijateljski i hladno.

Sve što ga okružuje je smrtonosno i pogubno; on svemu donosi smrt i propadanje. U nastojanju da pojedinom slučaju podari veliku društvenu generalizaciju, da pokaže moć zlata koje obezličava osobu, pisac lišava njegov lik individualnih karakteristika, pretvarajući ga u simbol nedostatka duhovnosti, poslovnosti i praktičnosti.

Sigurni u pravi izbor životni put, gospodin iz San Francisca, koji nikada nije razmišljao o smrti, iznenada umire u skupom hotelu Capri.

Ovo jasno pokazuje kolaps njegovih ideala i principa. Snaga i moć dolara, koji je Amerikanac obožavao čitavog života i koji je pretvorio u sam sebi cilj, ispostavila se iluzornom pred smrću.

Simboličan je i sam brod na kojem je biznismen otišao da se zabavi u Italiju i koji ga, već mrtvog, u kutiji gaziranog pića nosi nazad u Novi svijet.

Parobrod koji plovi usred bezgraničnog okeana je mikromodel onog svijeta u kojem je sve izgrađeno na podmitljivosti i laži (što vrijedi, na primjer, prelijepi mladi par unajmljen da portretira ljubavnike), gdje obični radnici čame od teškog rada i poniženja i provode vrijeme u luksuzu i zabavi moćnici ovoga svijeta: „...u smrtnoj muci jaukala je sirena zagušena maglom, stražari na njihovoj kuli, tmurna i sparna utroba podzemnog svijeta, bili su kao podvodni utroba parobroda...i tu, u šanku, nemarno zabacili noge na naslone svojih stolica, pijuckali konjak i likere, lebdjeli u talasima ljutog dima, sve je u plesnoj dvorani blistalo i izlivalo svjetlost, toplinu i radosti, parovi su se ili vrtjeli u valcerima, pa se savijali u tango – a muzika se uporno, u nekoj tada slatko bestidnoj tuzi molila sve o jednom, o istom...“.

U ovom prostranom i sadržajnom periodu, savršeno je dočaran autorov stav prema životu onih koji nastanjuju ovu Noinu arku.

Plastična jasnoća prikazanog, raznolikost boja i vizualnih dojmova - to je ono što je stalno svojstveno umjetnički stil Bunin, ali u navedenim pričama dobija posebnu izražajnost.

Posebno je sjajna u "Gospodaru iz San Francisca" uloga detalja, u kojem se opći obrasci provlače kroz privatno, konkretno, svakodnevno i sadrže veliku generalizaciju.

Tako je scena oblačenja za večeru gospodina iz San Francisca vrlo konkretna i istovremeno ima karakter simboličkog predznaka.

Pisac detaljno oslikava kako se junak priče stisne u odijelo koje veže „snažno senilno tijelo“, zakopčava „tesni ovratnik koji previše steže grlo“, bolno hvata manžetnu, „snažno grize mlohavu kožu u udubljenje ispod Adamove jabuke”.

Za nekoliko minuta majstor će umrijeti od gušenja. Kostim u koji je lik obučen je zlokobni atribut lažnog postojanja, poput broda "Atlantis", kao i čitavog "civilizovanog sveta", čije imaginarne vrednosti pisac ne prihvata.

Priča "Gospodin iz San Franciska" završava se istom slikom kojom je i počela: džinovska "Atlantida" vraća se na svoje povratno putovanje kroz okean kosmičkog života. Ali ova kružna kompozicija nimalo ne znači slaganje pisca s idejom vječnog i nepromjenjivog ciklusa povijesti.

Sa čitavim sistemom slika-simbola, Bunin tvrdi upravo suprotno - neizbežnu smrt sveta, zarobljenog u sebičnosti, podmitljivosti i nedostatku duhovnosti. O tome svjedoči i epigraf priče, koji povlači paralelu između savremeni život i tužni rezultat drevnog Babilona, ​​i ime broda.

Dajući brodu simbolično ime "Atlantis", autor je čitatelja usmjerio na direktno poređenje parobroda - ovog svijeta u malom - sa drevnim kopnom, koje je netragom nestalo u ponoru voda. Ovu sliku upotpunjuje slika Đavola, koji sa gibraltarskih stijena gleda kako brod odlazi u noć: Sotona "vlada predstavom" na brodu ljudskog života.

Priča "Gospodin iz San Franciska" nastala je tokom Prvog svetskog rata. I on sasvim jasno karakterizira raspoloženje pisca ovog vremena.

Rat je primorao Bunina da još bolje zaviri u dubine ljudske prirode, u hiljadugodišnju istoriju obilježenu despotizmom, nasiljem i okrutnošću. Bunin je 15. septembra 1915. pisao P. Nilusu: „Ne sećam se takve gluposti i duhovne depresije, u kojoj sam bio dugo vremena...

Rat i muči, i muči, i uznemirava. Da, i mnoge druge stvari također.” Zapravo, Bunjin gotovo da nema djela o Prvom svjetskom ratu, osim priča “Posljednje proljeće” i “Posljednja jesen”, u kojima se ova tema nalazi.

Bunin nije pisao toliko o ratu koliko je, po riječima Majakovskog, "pisao ratom", razotkrivajući u svom predrevolucionarnom djelu tragediju, pa čak i katastrofalnu prirodu života.

1. Analiza priče "Changovi snovi"

U tom pogledu karakteristična je i Buninova priča iz 1916. godine. "Changovi snovi". Psa Changa pisac je odabrao za središnjeg lika ne iz želje da izazove ljubazna i nježna osjećanja prema životinjama, čime su se obično rukovodili pisci realisti. 19. vijek.

Bunin od prvih redova svog rada prevodi priču u plan filozofska razmišljanja o tajnama života, o smislu zemaljskog postojanja.

I iako autor tačno ukazuje na mesto radnje - Odesu, detaljno opisuje tavan u kojem Chang živi sa svojim vlasnikom, pijanim penzionisanim kapetanom, Čangova sećanja i snovi ulaze u priču ravnopravno sa ovim slikama, dajući delu filozofski aspekt.

Kontrast između slika iz prošlosti sretan životČanga sa svojim gospodarom i njihovo trenutno jadno postojanje konkretan je izraz spora između dvije životne istine o čijem postojanju saznajemo na početku priče.

„Nekada su na svetu postojale dve istine koje su se neprestano smenjivale“, piše Bunin, „prva je da je život neopisivo lep, a druga je da je život zamisliv samo za luđake. Sada kapetan tvrdi da postoji, bilo je, i zauvijek će postojati samo jedna istina, posljednja...”. Šta je ovo istina?

Kapetan govori svom prijatelju umetniku o njoj: „Prijatelju, video sam ceo globus - život je svuda ovakav! Sve je to laž i besmislica, kako se čini da ljudi žive: nemaju ni Boga, ni savesti, ni razumnog cilja postojanja, ni ljubavi, ni prijateljstva, ni poštenja, - nema ni prostog sažaljenja.

Život je dosadan zimski dan u prljavoj kafani, ništa više...“. Chang u suštini naginje kapetanovim zaključcima.

Na kraju priče, pijani kapetan umire, siroče Chang završava s novim vlasnikom - umjetnikom. Ali njegove misli su usmjerene ka posljednjem Učitelju — Bogu.

„U ovom svetu treba da postoji samo jedna istina, – treća, – piše autor, – a šta je ona – ta poslednja zna. Vlasnik, kome bi se Chang uskoro trebao vratiti. Ovako se priča završava.

On ne ostavlja nikakvu nadu u mogućnost reorganizacije zemaljskog života u skladu sa zakonima prve, svijetle istine i nada se trećoj, višoj, nezemaljskoj istini.

Cijela priča je prožeta osjećajem tragedije života. Iznenadna prekretnica u životu kapetana, koja ga je dovela do smrti, dogodila se zbog izdaje njegove žene koju je jako volio.

Ali žena, u stvari, nije kriva, nije čak ni loša, naprotiv, lijepa je, cijela stvar je u tome što je to tako predodređeno sudbinom, i ne možete pobjeći od toga.

Jedno od najkontroverznijih pitanja Buninovih studija je pitanje pozitivnih težnji pisca iz predrevolucionarnih godina. Čemu Bunin suprotstavlja – i suprotstavlja li se – univerzalnoj tragediji bića, katastrofalnoj prirodi života?

Buninov koncept života nalazi svoj izraz u formuli dvije istine iz Changovih snova: "život je neizrecivo lijep" i istovremeno "život je zamisliv samo za luđake".

Ovo jedinstvo suprotnosti - svijetli i fatalno sumoran pogled na svijet - koegzistiraju u mnogim Bunjinovim djelima iz 10-ih, određujući svojevrsni "tragični major" njihovog ideološkog sadržaja.

Osuđujući nečovječnost neduhovnog egoističkog svijeta, Bunin mu suprotstavlja moral običnih ljudi koji žive teškim, ali moralno zdravim radnim životom. Takav je onaj stari rikša iz priče "Braća", "vođen ljubavlju ne prema sebi, već prema porodici, želio je sinu sreću koja nije suđena, nije mu data."

Sumorna kolorit narativa u priči "Gospodin iz San Francisca" ustupa mjesto prosvijećenima kada je riječ o obični ljudi Italija:

o starom lađaru Lorencu, „bezbrižnom veselju i zgodnom muškarcu“, poznatom u celoj Italiji, o portiru hotela Capri Luigi, a posebno o dvojici gorštaka iz Abruzija, koji „ponizno radosno hvale Djevici Mariji“: „hodali su - i cijela zemlja, radosna, lijepa, solarna, prostirala se nad njima.

A u liku jednostavne ruske osobe, Bunin u ovim godinama uporno traži pozitivan početak, ne odstupajući od slike svoje "šarenosti". S jedne strane, nemilosrdnom trezvenošću realiste, nastavlja da pokazuje „gustinu seoskog života“.

A s druge strane, oslikava ono zdravo što se u ruskom seljaku probija kroz gustinu neznanja i mraka. U priči "Proljetno veče" (1915.) neuki i pijani seljak za novac ubija prosjaka starca.

A ovo je čin očaja osobe, kada je „čak i od gladi da umre“. Počinivši zločin, shvati užas onoga što je učinio i baci amajliju s novcem.

Poetska slika mlade seljanke Paraše, čija romantična ljubav grubo ga je zgazio grabežljivi i okrutni trgovac Nikanor, stvara Bunin u priči "Na putu"(1913).

Istraživači su u pravu, ističući poetsku, folklornu osnovu slike Paraše, koja personificira svijetle strane ruskog narodnog karaktera.

Velika uloga u identifikaciji životno-afirmativnih početaka života pripada prirodi u Bunjinovim pričama. Ona je moralni katalizator za svijetle, optimistične osobine bića.

U priči Gospodin iz San Francisca priroda se obnavlja i čisti nakon smrti Amerikanca. Kada je brod s tijelom bogatog Jenkija napustio Kapri, "na ostrvu su, naglašava autor, zavladali mir i spokoj".

Konačno, pesimistična prognoza za budućnost je u spisateljskim pričama prevladana apoteozom ljubavi.

Bunin je doživljavao svijet u neraskidivom jedinstvu njegovih kontrasta, u njegovoj dijalektičkoj složenosti i nedosljednosti. Život je i sreća i tragedija.

Za Bunina je ljubav najviša, tajanstvena i uzvišena manifestacija ovog života. Ali Bunjinova ljubav je strast i u toj strasti, koja je vrhunska manifestacija života, osoba izgara. U brašnu je, tvrdi pisac, blaženstvo, a sreća je toliko prodorna da je slična patnji.

1. Analiza priče "Lako disanje"

Buninova kratka priča iz 1916. je indikativna u tom pogledu. "Lako dah". Ovo je priča ispunjena visokim lirizmom o tome kako je procvat mlade heroine - učenice Olye Meshcherskaye - neočekivano prekinula strašna i na prvi pogled neobjašnjiva katastrofa.

Ali u ovom iznenađenju - smrti heroine - postojao je fatalni obrazac. Da bi razotkrio i razotkrio filozofsku osnovu tragedije, svoje shvatanje ljubavi kao najveće sreće i ujedno najveće tragedije, Bunin svoje delo gradi na osebujan način.

Početak priče nosi vijest o tragičnom raspletu radnje: „Na groblju, iznad svježe glinene humke, novi je krst od hrasta, jak, težak, glatki...“.

U njega je "ugrađen ... konveksni porculanski medaljon, au medaljonu se nalazi fotografski portret učenice radosnih, zapanjujuće živahnih očiju."

Zatim počinje glatka retrospektivna pripovijest, puna likujuće životne radosti, koju autor usporava, obuzdava epskim detaljima: kao djevojčica, Olya Meshcherskaya „ni po čemu se nije isticala u gomili smeđih gimnazijskih haljina... Zatim počela je da cveta... ne po danu, već po satu. ... Niko nije plesao na balovima kao Olya Meshcherskaya, niko nije trčao tako brzo kao ona, niko se nije toliko pazio na balove kao ona.

Tokom svoje prošle zime, Olya Meshcherskaya je potpuno poludjela od zabave, kako su rekli u gimnaziji...”. A onda je jednog dana, na velikom odmoru, kada je kao vihor jurila po holu škole od prvačića koji su je oduševljeno jurili, neočekivano je pozvana na čelo gimnazije. Gazda joj zamjera što nema fiskulturnu salu, već žensku frizuru, što nosi skupe cipele i češljeve.

„Nisi više devojka... ali nisi ni žena“, razdraženo kaže direktorka Olji, „... potpuno gubiš iz vida da si još uvek samo školarka...“. I tu počinje oštar obrat radnje.

Kao odgovor, Olya Meshcherskaya izgovara značajne riječi: „Oprostite mi, gospođo, pogriješili ste: ja sam žena. I znate ko je kriv? Tatin prijatelj i komšija, a vaš brat je Aleksej Mihajlovič Maljutin. To se dogodilo prošlog ljeta u selu.”

U ovom trenutku od najvećeg čitalačkog interesovanja priča naglo prekida. I ne popunjavajući pauzu ničim, autor nas pogađa novim zapanjujućim iznenađenjem, spolja ni na koji način nije povezano s prvim - riječima da je Olyu upucao kozački oficir.

Sve što je dovelo do ubistva, što bi, čini se, trebalo da bude radnja priče, izneseno je u jednom pasusu, bez detalja i bez ikakve emotivne obojenosti – jezikom sudskog zapisnika: „Službenik je sudskom istražitelja da ga je Meshcherskaya namamila, bila bliska s njim, zaklela se da će mu biti žena, a na stanici, na dan ubistva, ispraćajući ga u Novočerkask, iznenada mu je rekla da nikada nije mislila da ga voli..." .

Autor ne daje nikakvu psihološku motivaciju za ovu priču. Štaviše, u trenutku kada čitalačka pažnja pojuri ovim - najvažnijim kanalom zapleta (Olijeva veza sa policajcem i njenim ubistvom), autor ga prekida i uskraćuje očekivano retrospektivno predstavljanje.

Priča o zemaljskom putu heroine je završena - i u ovom trenutku u narativ upada svetla melodija Olje - devojke pune sreće, koja čeka ljubav.

Kul dama Olja, prezrela devojka koja svakog praznika ide na grob svog učenika, priseća se kako je jednog dana nesvesno čula razgovor između Olje i njene prijateljice. „Ja sam u jednoj od očevih knjiga“, kaže Olja, pročitavši kakvu lepotu žena treba da ima.

Crne, smole uzavrele oči, trepavice crne kao noć, nežno poigrano rumenilo, mršava figura, duža od obične ruke... mala noga, pokošena ramena... ali najvažnije, znate šta? - Lagano dah! Ali imam ga, - slušaš me kako uzdišem, - je li istina, zar ne?

Tako grčevito, sa oštrim prekidima, predstavljena je radnja u kojoj mnogo toga ostaje nejasno. U koju svrhu Bunin namjerno ne promatra vremenski slijed događaja, i što je najvažnije, narušava uzročnu vezu između njih?

Za isticanje glavnog filozofska misao: Olya Meshcherskaya nije umrla jer ju je život gurnuo prvo sa „staricom, a zatim s grubim oficirom. Dakle, razvoj radnje ova dva ljubavna susreta nije dat, jer su razlozi mogli dobiti vrlo specifično, svakodnevno objašnjenje i odvesti čitaoca od glavnog.

Tragedija sudbine Olje Meščerske je u njoj samoj, u njenom šarmu, u njenom organskom stapanju sa životom, u potpunoj podređenosti njenim elementarnim impulsima - blaženo i katastrofalno u isto vreme.

Olya je stremila životu s takvom nasilnom strašću da je svaki sudar s njom morao dovesti do katastrofe. Prenapregnuto iščekivanje krajnje punoće života, ljubavi kao vihora, kao samodavanja, kao "lako disanje" dovelo je do katastrofe.

Olya je izgorjela kao moljac koji mahnito juri prema uzavreloj vatri ljubavi. Nemaju svi taj osećaj. Samo za one koji imaju lagani dah - mahnito očekivanje života, sreće.

„Sada je ovaj lagani dah“, zaključuje Bunin svoju priču, „ponovo rasut po svetu, na ovom oblačnom nebu, na ovom hladnom prolećnom vetru“.

1. Analiza knjige "Prokleti dani"

Bunin nije prihvatio februarsku, a potom i Oktobarsku revoluciju. 21. maja 1918. on i njegova žena napuštaju Moskvu na jug i skoro dve godine žive prvo u Kijevu, a zatim u Odesi.

Oba ova grada bila su poprište žestokog građanskog rata i više puta su mijenjali vlasnika. U Odesi, tokom burnih i strašnih meseci 1919. godine, Bunin je napisao svoj dnevnik – svojevrsnu knjigu, koju je nazvao „Prokleti dani“.

Bunin je video i odbio građanski rat samo sa jedne strane - sa strane Crvenog terora. Ali znamo dovoljno o bijelom teroru. Nažalost, Crveni teror je bio jednako stvaran kao i bijeli teror.

U tim uslovima, slogane slobode, bratstva, jednakosti Bunjin je doživljavao kao „podrugljiv znak“, jer se pokazalo da su umrljane krvlju mnogih stotina i hiljada često nevinih ljudi.

Evo nekih od Buninovih beleški: „D. stigao - pobegao iz Simferopolja. Tamo je, kaže, neopisiv užas, vojnici i radnici hodaju do koljena u krvi.

Neki stari pukovnik živ je ispečen u ložištu lokomotive ... pljačkaju, siluju, fale po crkvama, režu kaiševe sa leđa oficira, vjenčaju sveštenike sa kobilama ... U Kijevu ... ubijeno je nekoliko profesora, među njima i čuveni dijagnostičar Yanovsky. “Jučer je bila “hitna” sjednica Izvršnog odbora.

Feldman je predložio "da se koriste buržuji umjesto konja za transport teških tereta". I tako dalje. Buninov dnevnik prepun je zapisa ove vrste. Mnogo toga ovdje, nažalost, nije fikcija.

Dokaz za to nije samo Bunjinov dnevnik, već i Korolenkova pisma Lunačarskom i Gorkijeve "Neblagovremene misli", Šolohovljev "Tihi Don", ep ​​I. Šmeljeva "Sunce mrtvih" i mnoga druga dela i dokumenti tog vremena. .

Bunjin u svojoj knjizi revoluciju karakteriše kao oslobađanje najnižih i najluđih instinkata, kao krvavi uvod u neiscrpne katastrofe koje čekaju inteligenciju, narod Rusije i zemlju u cjelini.

„Naša deca, unuci“, piše Bunin, „neće moći ni da zamisle da je Rusija... zaista basnoslovno bogata i prosperitetna neverovatnom brzinom, u kojoj smo nekada (dakle, juče) živeli, a koju nismo cenili, nije shvatio – svu ovu moć, složenost, bogatstvo, sreću...“.

Slična osećanja, razmišljanja i raspoloženja prožimaju novinarske i književnokritičke članke, beleške i beležnice pisca, tek nedavno prvi put objavljene u našoj zemlji (zbornik „Velika Datura“, M., 1997).

1. Bunjinova emigracija

U Odesi, Bunin se suočio sa neizbežnim pitanjem: šta da radi? Bežite iz Rusije ili, uprkos svemu, ostanite. Pitanje je bolno, a te muke izbora odražavaju se i na stranicama njegovog dnevnika.

Predstojeći strašni događaji doveli su Bunina krajem 1919. do neopozive odluke da ode u inostranstvo. 25. januara 1920. na grčkom parobrodu "Patras" zauvijek napušta Rusiju.

Bunin je napustio domovinu ne kao emigrant, već kao izbjeglica. Zato što je uzeo Rusiju, njen imidž sa sobom. U Prokletim danima piše: „Ako nisam volio ovu „ikonu“, ovu Rusiju, nisam je vidio, zašto bih toliko ludio svih ovih godina, zbog kojih sam patio tako neprekidno, tako žestoko?“ deset.

Živeći u Parizu i primorskom gradu Grasu, Bunin je do kraja svojih dana osećao oštar bol u Rusiji. Njegove prve pjesme, nastale nakon skoro dvogodišnje pauze, prožete su nostalgijom.

Njegova pjesma iz 1922. "Ptica ima gnijezdo" ispunjena je posebnom gorčinom gubitka domovine:

Ptica ima gnijezdo, zvijer ima rupu.

Kako je gorko bilo mlado srce,

Kada sam izašao iz očevog dvorišta,

Oprosti svom domu!

Zvijer ima rupu, ptica ima gnijezdo.

Kako srce tuzno i ​​glasno kuca,

Kad uđem, krsteći se, u čudnu, iznajmljenu kuću

Sa njegovom starom rancem!

Akutna nostalgična bol za domovinom tjera Bunina da stvara djela koja su upućena staroj Rusiji.

Tema predrevolucionarne Rusije postaje glavni sadržaj njegovog rada pune tri decenije, sve do njegove smrti.

U tom smislu, Bunin je dijelio sudbinu mnogih ruskih emigrantskih pisaca: Kuprina, Čirikova, Šmeljeva, B. Zajceva, Guseva-Orenburgskog, Grebenščikova i drugih, koji su sav svoj rad posvetili prikazu stare Rusije, često idealizirane, očišćene od svega kontradiktornog.

Bunin se osvrće na svoju domovinu, na sećanja na nju već u jednoj od prvih priča nastalih u inostranstvu – „Kosice“.

Pripovijedajući o ljepoti ruske narodne pjesme koju pjevaju rjazanski kosači radeći u mladoj brezovoj šumi, pisac otkriva porijeklo te divne duhovne i poetske snage sadržane u ovoj pjesmi: „Ljepota je bila u tome što smo svi bili djeca svoje domovine i svi smo bili zajedno i svi smo se osjećali dobro, mirno i voljeno, bez jasnog razumijevanja naših osjećaja, jer ih ne treba razumjeti kada jesu.

1. Bunjinova strana proza

Strana proza ​​I. Bunjina razvija se prvenstveno kao lirska, odnosno proza ​​jasnih i preciznih izraza autorovih osećanja, što je umnogome određivala akutna čežnja pisca za napuštenom domovinom.

Ova djela, uglavnom priče, odlikuju se oslabljenim zapletom, sposobnošću njihovog autora da suptilno i ekspresivno prenese osjećaje i raspoloženja, dubokim prodiranjem u unutrašnji svijet likova, spojem lirizma i muzikalnosti, te jezičkom prefinjenošću.

U egzilu, Bunin je nastavio umjetnički razvoj jedne od glavnih tema svog rada - teme ljubavi. Njoj je posvećena priča "Mitina ljubav",

„Slučaj Korneta Jelagina“, priče „Sunčani udar“, „Ida“, „Mordovski sarafan“ i posebno ciklus malih priča pod opštim nazivom „Tamne aleje“.

U pokrivanju ove vječne teme umjetnosti, Bunin je duboko originalan. At klasici XIX veka – I. S. Turgenjev, L. N. Tolstoj i drugi – ljubav se obično daje u idealnom aspektu, u svojoj duhovnoj, moralnoj, pa i intelektualnoj suštini (za junakinje Turgenjevljevih romana ljubav nije samo škola osećanja, već i škola misao). Što se tiče fiziološke strane ljubavi, klasici je praktički nisu dotakli.

Početkom 20. stoljeća, u brojnim djelima ruske književnosti, naznačena je još jedna krajnost: nečedna slika ljubavne veze uživanje u naturalističkim detaljima. Originalnost Bunina je u tome što su njegovo duhovno i fizičko spojeno u neraskidivo jedinstvo.

Ljubav je kod pisca prikazana kao fatalna sila, koja je srodna iskonskom prirodnom elementu, koji, podarivši osobu blistavom srećom, zatim mu zadaje okrutan, često fatalan udarac. Ali ipak, glavna stvar u Bunjinovom konceptu ljubavi nije patos tragedije, već apoteoza ljudskog osjećaja.

Trenuci ljubavi vrhunac su života Bunjinovih junaka, kada uče najvišu vrijednost bića, harmoniju tijela i duha, punoću zemaljske sreće.

1. Analiza priče "Sunčani udar"

Priča je posvećena slici ljubavi kao strasti, kao spontane manifestacije kosmičkih sila. "sunčani udar"(1925). Mladi oficir, upoznavši mladu udatu ženu na parobrodu Volga, poziva je da siđe na pristaništu grada pored kojeg prolaze.

Mladi ljudi odsjedaju u hotelu i tu se odvija njihova intima. Ujutro žena odlazi, a da nije rekla ni ime. „Dajem vam časnu reč“, kaže ona, opraštajući se, „da uopšte nisam ono što biste mogli da mislite o meni.

Nikada nije bilo ništa slično onome što mi se desilo, i nikada više neće biti. Kao da me je pogodilo pomračenje... Ili, bolje rečeno, oboje smo dobili nešto poput sunčanice. „Zaista, to je kao neka vrsta sunčanice“, razmišlja poručnik, ostavljen sam, zapanjen srećom protekle noći.

Prolazni susret dvoje jednostavnih, neupadljivih ljudi („A šta je to posebno kod nje?“ pita se poručnik) izaziva i jedno i drugo osećanje tako velike sreće da su primorani da priznaju: „Ni jedan ni drugi nikada nisu iskusili ovako nešto u svom životu."

Nije toliko važno kako su ti ljudi živjeli i kako će živjeti nakon njihovog prolaznog susreta, važno je da je u njihove živote odjednom ušao ogroman sveobuhvatni osjećaj - to znači da se ovaj život dogodio, jer su naučili nešto što nisu svi dato da zna.

1. Analiza zbirke kratkih priča "Tamne aleje"

Zbirka priča Bunjina posvećena je filozofskom i psihološkom razumijevanju teme ljubavi. "Mračne uličice"(1937-1945). „Mislim da je ovo najbolje i najoriginalnije od onoga što sam napisao u životu“, rekao je autor o ovim radovima.

Svaka priča u zbirci je potpuno samostalna, sa svojim likovima, zapletima, nizom problema. Ali postoji unutrašnja veza između njih, što nam omogućava da govorimo o problematičnom i tematskom jedinstvu ciklusa.

Ovo jedinstvo je definisano Bunjinovim konceptom ljubavi kao "sunčanog udara" koji ostavlja pečat na čitavu kasniji život osoba.

Junaci "Tamnih aleja" bez straha i osvrtanja jure u uragan strasti. U ovom kratkom trenutku, dato im je da shvate život u cjelini, nakon čega drugi izgaraju bez traga („Galya Ganskaya“, „Parobrod „Saratov“, „Heinrich“), treći oživljavaju običnu egzistenciju, sjećajući se kao najdragocjenije u zivotu sto ih je jednom posjetila velika ljubav ("Rusya", " Hladna jesen»).

Ljubav u shvaćanju Bunina zahtijeva od osobe da uloži maksimalni napor svih svojih duhovnih i fizičkih snaga. Stoga ne može biti dugo: često u ovoj ljubavi, kao što je već spomenuto, jedan od heroja umire.

Evo priče o Hajnrihu. Književnik Glebov upoznao je divnu umom i ljepotom, suptilnu i šarmantnu ženu prevodioca Hajnriha, ali ubrzo nakon što su doživjeli najveću sreću međusobne ljubavi, neočekivano i apsurdno ju je iz ljubomore ubio drugi pisac - Austrijanac.

Junak druge priče - "Natalie" - zaljubio se u šarmantnu djevojku, a kada je, nakon niza uspona i padova, postala njegova prava supruga, a on kao da je postigao željenu sreću, sustigao ju je iznenadna smrt od porođaja.

U priči "U Parizu" postoje dva. usamljeni Rusi - žena koja je radila u emigrantskom restoranu i bivši pukovnik - slučajno su se upoznali, našli su sreću jedno u drugom, ali ubrzo nakon njihovog zbližavanja, pukovnik iznenada umire u vagonu metroa.

Pa ipak, uprkos tragičnom ishodu, ljubav se u njima otkriva kao najveća životna sreća, neuporediva sa bilo kojom drugom ovozemaljskom radošću. Epigraf takvim djelima može se uzeti iz riječi Natalie iz istoimene priče: "Ima li nesrećne ljubavi, zar najtužnija muzika ne daje sreću?"

Mnoge priče ciklusa ("Muza", "Rus", "Kasni sat", "Vukovi", "Hladna jesen" itd.) karakterizira takva tehnika kao što je prisjećanje, priziv njihovih junaka na prošlost. A najznačajnijim u svom nekadašnjem životu, najčešće u doba mladosti, smatraju vrijeme kada su voljeli, žarko, žarko i bez traga.

Stari vojnik u penziji iz priče „Tamne aleje“, koji još uvek čuva tragove nekadašnje lepote, slučajno susrevši se sa vlasnicom gostionice, u njoj prepoznaje onu koju je pre trideset godina, kada je imala osamnaestogodišnjak, stara devojka, strastveno je voleo.

Osvrćući se na svoju prošlost, dolazi do zaključka da su trenuci intimnosti sa njom bili "najbolji... zaista magični minuti", neuporedivi sa svim njegovim kasnijim životom.

U priči "Hladna jesen" žena koja priča o svom životu izgubila je voljenu osobu na početku Prvog svetskog rata. Prisjećajući se mnogo godina kasnije posljednjeg susreta s njim, dolazi do zaključka: "I ovo je sve što je bilo u mom životu - ostalo je nepotreban san."

S najvećim zanimanjem i umijećem, Bunin prikazuje prvu ljubav, rađanje ljubavne strasti. Ovo posebno važi za mlade heroine. U sličnim situacijama otkriva potpuno drugačije, jedinstvene ženske likove.

Takve su Muse, Rusya, Natalie, Galya Ganskaya, Styopa, Tanya i druge junakinje iz istoimenih priča. Trideset i osam kratkih priča u ovoj zbirci predstavlja nam veličanstvenu raznolikost nezaboravnih ženskih tipova.

Pored ove cvasti, muški karakteri su slabije razvijeni, ponekad samo ocrtani i po pravilu statični. Karakteriziraju ih refleksivnije, u vezi sa fizičkim i mentalnim izgledom žene koju vole.

Čak i kada u priči glumi samo "on", na primjer, zaljubljeni oficir iz priče "Parobrod Saratov", svejedno, "ona" ostaje u sjećanju čitaoca - "duga, valovita", a njeno "golo koleno" u sekciji haube".

U pričama ciklusa Mračne uličice, Bunin piše malo o samoj Rusiji. Glavno mjesto u njima zauzima tema ljubavi - "sunčanica", strast, koja čovjeku daje osjećaj vrhunskog blaženstva, ali ga spaljuje, što je povezano s Bunjinovom idejom erosa kao moćne elementarne sile i glavni oblik manifestacije kosmičkog života.

Izuzetak u tom pogledu je pripovetka „Čisti ponedeljak“, gde se kroz spoljašnju ljubavnu priču provlače Bunjinove duboke misli o Rusiji, njenoj prošlosti i mogućim putevima razvoja.

Često Buninova priča sadrži, takoreći, dva nivoa - jedan je zaplet, gornji, drugi je dubok, podtekst. Mogu se porediti sa santom leda: sa njihovim vidljivim i glavnim, podvodnim, delovima.

To vidimo u Lakom dahu i, donekle, u Braći, Džentlmenu iz San Francisca, Čangovom snu. Ista je priča „Čisti ponedeljak“, koju je Bunin stvorio 12. maja 1944. godine.

Sam pisac je ovo djelo smatrao najboljim od svih što je napisao. “Zahvaljujem Bogu,” rekao je, “što mi je dao priliku da napišem Čisti ponedjeljak.”

1. Analiza priče "Čisti ponedeljak"

Spoljni događajni nacrt priče nije mnogo složen i savršeno se uklapa u temu ciklusa "Tamne uličice". Radnja se odvija 1913.

Mladi ljudi, on i ona (Bunin im nigdje ne spominje imena), sreli su se jednom na predavanju u književno-umjetničkom krugu i zaljubili se jedno u drugo.

On je širom otvoren u svojim osjećajima, ona zadržava svoju privlačnost prema njemu. Njihova bliskost se i dalje dešava, ali nakon što su proveli samo jednu noć zajedno, ljubavnici se zauvek rastaju, jer junakinja na Čisti ponedeljak, odnosno prvog dana preduskršnjeg posta 1913. godine, donosi konačnu odluku da ode u manastir. , rastanka sa prošlošću.

Međutim, uz pomoć asocijacija, značajnih detalja i podteksta, pisac u ovaj zaplet unosi svoja razmišljanja i predviđanja o Rusiji.

Bunin Rusiju smatra zemljom sa posebnim razvojnim putem i osebujnim mentalitetom, u kojoj se evropske crte prepliću sa karakteristikama Istoka i Azije.

Ova ideja se kao crvena nit provlači kroz cijelo djelo, koje se zasniva na istorijskom konceptu koji otkriva najznačajnije aspekte ruske istorije i nacionalnog karaktera za pisca.

Uz pomoć svakodnevnih i psiholoških detalja kojima priča obiluje, Bunin naglašava složenost načina ruskog života u kojem se isprepliću zapadne i istočnjačke crte.

U stanu junakinje nalazi se „široka turska sofa“, pored nje „skupi klavir“, a iznad sofe, naglašava autor, „iz nekog razloga je visio portret bosonogog Tolstoja“.

Turska sofa i skupoceni klavir su Istok i Zapad (simboli istočnog i zapadnog načina života), a bosonogi Tolstoj je Rusija, Rusija u svom neobičnom, originalnom, vangraničnom izgledu.

Stigavši ​​uveče na Nedelju praštanja u Jegorovljevu kafanu, koja je bila poznata po palačinkama, a zapravo je postojala u Moskvi početkom veka, kaže devojka, pokazujući na ikonu Bogorodice sa tri ruke okačene u uglu. : “Dobro! Ispod su divlji ljudi, a ovdje su palačinke sa šampanjcem i Bogorodica Troječna. Tri ruke! Na kraju krajeva, ovo je Indija!”

Istu dvojnost ovdje naglašava i Bunin - "divlji ljudi", s jedne strane (azijski), as druge - "palačinke sa šampanjcem" - kombinacija nacionalnog i evropskog. I iznad svega toga - Rusija, simbolizirana u liku Majke Božje, ali opet neobična: kršćanska Bogorodica sa tri ruke podsjeća na budističku Šivu (opet, neobična kombinacija Rusije, Zapada i Istoka).

Od likova u priči, junakinja najznačajnije utjelovljuje kombinaciju zapadnih i istočnjačkih karakteristika. Njen otac, „prosvećeni čovek iz plemenite trgovačke porodice, živeo je u penziji u Tveru“, piše Bunin.

Kod kuće, junakinja nosi arkhaluk - orijentalnu odjeću, neku vrstu kratkog kaftana obrubljenog samurom (Sibir). „Nasleđe moje bake iz Astrahana“, objašnjava ona poreklo ove odeće.

Dakle, otac je trgovac iz Tvera iz centralne Rusije, baka iz Astrahana, gdje su Tatari prvobitno živjeli. Ruska i tatarska krv spojile su se u ovoj djevojci.

Gledajući u njene usne, u „tamni paperje iznad njih“, u njenu figuru, u somot od nara njene haljine, osetivši neki začinski miris njene kose, junak priče razmišlja: „Moskva, Perzija, Turska. Imala je nekakvu indijsku, perzijsku ljepotu “, zaključuje junak.

Kada su jednom stigli na scenu Moskovskog umjetničkog pozorišta, slavni glumac Kačalov joj je prišao s čašom vina i rekao: „Care Djevo, kraljice Šamahana, zdravlja tvoje!“ U ustima Kačalova, Bunin je izneo svoje gledište o izgledu i karakteru heroine: ona je i „car-deva“ (kao u ruskim bajkama), a istovremeno i „kraljica Šamakhanija“ (kao istočnjačka junakinja Puškinove „Priče o zlatnom petliću“). Čime je ispunjen duhovni svijet ove „kraljice Shamakhi“?

Uveče čita Šniclera, Hofman-štala, Pržibiševskog, svira Betovenovu Mesečevu sonatu, odnosno usko je povezana sa zapadnoevropskom kulturom. Pritom je privlači sve iskonsko rusko, prvenstveno starorusko.

Junak priče, u čije ime se vodi pripovedanje, ne prestaje da se čudi što njegova voljena posećuje groblja i katedrale Kremlja, dobro poznaje pravoslavne i šizmatičke hrišćanske rituale, voli i spreman je da beskrajno citira drevne ruske hronike, odmah ih komentarišući.

Neka vrsta unutrašnjeg intenzivnog rada neprestano se obavlja u duši djevojke i iznenađuje, ponekad obeshrabruje njenog ljubavnika. “Bila je tajanstvena, meni neshvatljiva”, više puta napominje junak priče.

Na pitanje svog ljubavnika otkud toliko zna o drevnoj Rusiji, junakinja odgovara: "Ne poznaješ me." Rezultat svega ovog rada duše bio je odlazak heroine u manastir.

Na slici heroine, u njenoj duhovnoj potrazi, koncentrirana je potraga za odgovorom samog Bunjina na pitanje o putevima spasenja i razvoja Rusije. Okrećući se 1944. stvaranju djela u kojem se radnja odvija 1913. godine - početne godine za Rusiju, Bunin nudi svoj način da spasi zemlju.

Našavši se između Zapada i Istoka, na mestu ukrštanja donekle suprotstavljenih istorijskih tokova i kulturnih struktura, Rusija je zadržala specifičnosti svog nacionalnog života, oličene u analima i pravoslavlju.

Ova treća strana duhovnog izgleda pokazuje se dominantnom u ponašanju i unutrašnji svet njegove heroine. Kombinujući zapadnjačke i istočnjačke crte u svom izgledu, ona bira služenje Bogu kao svoj životni ishod, odnosno poniznost, moralnu čistotu, savesnost, duboku ljubav prema Drevnoj Rusiji.

Upravo tim putem mogla je ići Rusija, u kojoj su se, kao u junakinji priče, ujedinile i tri sile: azijska spontanost i strast; Evropska kultura i uzdržanost i iskonska nacionalna poniznost, savjesnost, patrijarhat u najboljem smislu te riječi i, naravno, pravoslavni svjetonazor.

Rusija, nažalost, nije slijedila Bunina, uglavnom prvi put, što je dovelo do revolucije u kojoj je pisac vidio oličenje haosa, eksplozije i opšteg uništenja.

Činom svoje junakinje (odlaskom u manastir) pisac je ponudio drugačiji i sasvim stvaran izlaz iz sadašnje situacije - put duhovne poniznosti i prosvetljenja, obuzdavanja stihije, evolucionog razvoja i jačanja verskog i moralnog samopouzdanja. svijesti.

Na tom putu je vidio spas Rusije, njenu potvrdu svog mjesta među drugim državama i narodima. Prema Bunjinu, ovo je zaista originalan, nepod uticajem stranih uticaja, a samim tim i obećavajući, spasonosni put koji bi ojačao nacionalne specifičnosti i mentalitet Rusije i njenog naroda.

Tako neobično, na Bunjinov suptilan način, pisac nam je u svom delu govorio ne samo o ljubavi, već, što je najvažnije, o svojim nacionalno-istorijskim pogledima i prognozama.

1. Analiza romana "Život Arsenijeva"

po najviše značajan posao Bunin, stvoren u stranoj zemlji, postao je roman "Život Arsenijeva", na kojoj je radio preko 11 godina, od 1927. do 1938. godine.

Roman "Život Arsenijeva" je autobiografski. Reproducira mnoge činjenice iz djetinjstva i mladosti samog Bunina. Ujedno, ovo je knjiga o djetinjstvu i mladosti rodom iz vlastelinske porodice općenito. U tom smislu, „Život Arsenijeva“ je u blizini autobiografskih dela ruske književnosti kao što je „Detinjstvo. Adolescencija. Mladost". L. N. Tolstoj i „Djetinjstvo Bagrova-unuka“ S. T. Aksakova.

Bunin je bio predodređen da stvori posljednju autobiografsku knjigu u istoriji ruske književnosti nasljednog plemićkog pisca.

Koje teme se tiču ​​Bunina u ovom radu? Ljubav, smrt, moć nad dušom čovjeka sjećanja na djetinjstvo i mladost, zavičajna priroda, dužnost i poziv pisca, njegov odnos prema narodu i domovini, odnos čovjeka prema vjeri - to je glavni krug tema koje obrađuje Bunjin u "Životu Arsenijeva".

Knjiga govori o dvadeset četiri godine života autobiografskog junaka, mladića Alekseja Arsenijeva: od rođenja do raskida sa njegovom prvom dubokom ljubavi - Likom, čiji je prototip bila Bunjinova prva ljubav, Varvara Pašenko.

Međutim, u suštini, vremenski okvir rada je mnogo širi: razdvojeni su izletima u praistoriju porodice Arsenjev i pojedinačnim pokušajima autora da razvuče nit od daleke prošlosti do sadašnjosti.

Jedna od odlika knjige je monolognost i slabo naseljenost likova, za razliku od autobiografskih knjiga L. Tolstoja, Šmeljeva, Gorkog i drugih, gde vidimo čitavu galeriju različitih likova.

U Bunjinovoj knjizi, junak pripovijeda uglavnom o sebi: svojim osjećajima, osjećajima, utiscima. Ovo je ispovest čoveka koji je na svoj način živeo zanimljiv život.

Još jedna karakteristična karakteristika romana je prisustvo u njemu stabilnih slika koje prolaze kroz cijelo djelo - lajtmotiva. One povezuju heterogene slike života sa jednim filozofskim konceptom - razmišljanjima ne toliko junaka koliko samog autora o sreći i istovremeno tragediji života, njegovoj kratkotrajnosti i prolaznosti.

Koji su to motivi? Jedan od njih je i motiv smrti koji se provlači kroz cijelo djelo. Na primjer, Arsenijeva percepcija slike njegove majke u ranom djetinjstvu kombinira se s kasnijim sjećanjem na njenu smrt.

I druga knjiga romana završava se temom smrti - iznenadne smrti i sahrane Arsenjevljevog rođaka Pisareva. Peti, najopsežniji dio romana, koji je prvobitno objavljen kao zasebno djelo pod nazivom "Lika", govori o Arsenjevoj ljubavi prema ženi koja je odigrala značajnu ulogu u njegovom životu. Poglavlje se završava smrću Like.

Tema smrti je u romanu, kao iu svim kasnijim Bunjinovim delima, povezana sa temom ljubavi. Ovo je druga tema knjige. Ova dva motiva na kraju romana povezuje objava Like o smrti nedugo nakon što je napustila Arsenjeva, iscrpljenog ljubavnim i ljubomornim mukama.

Važno je napomenuti da smrt u Bunjinovom djelu ne potiskuje i ne potčinjava ljubav. Naprotiv, ljubav kao najviše osećanje trijumfuje u autorovom umu. U svom romanu Bunin uvijek iznova djeluje kao pjevač zdrave, svježe mladenačke ljubavi, ostavljajući zahvalnu uspomenu u čovjekovoj duši za cijeli život.

Ljubavna interesovanja Alekseja Arsenijeva prolaze kroz tri faze u romanu, takoreći, što uopšteno odgovara fazama formiranja i formiranja mladalačkog karaktera.

Njegova prva ljubav sa Nemicom Ankhen samo je nagoveštaj osećanja, početna manifestacija žeđi za ljubavlju. Aleksejev kratak, iznenada prekinut telesni odnos sa Tonkom, sluškinjom njegovog brata, lišen je duhovnog početka i on ga doživljava kao neophodnu pojavu, "kada već imaš 17 godina". I, konačno, ljubav prema Lici je ono sveobuhvatno osjećanje u kojem se neraskidivo spajaju i duhovno i čulno načelo.

Ljubav Arsenjeva i Like u romanu je prikazana sveobuhvatno, u složenom jedinstvu i istovremeno neskladu. Lika i Aleksej se vole, ali junak sve više oseća da su duhovno veoma različiti ljudi. Arsenjev često gleda svoju voljenu, kao gospodar u roba.

Zajednica sa ženom mu se čini kao čin u kojem su mu definirana sva prava, ali gotovo nikakve dužnosti. Ljubav, smatra on, ne podnosi odmor, naviku, potrebno joj je stalno obnavljanje, uključujući senzualnu privlačnost prema drugim ženama.

Zauzvrat, Lika je daleko od svijeta u kojem Arseniev živi. Ona ne dijeli njegovu ljubav prema prirodi, tugu za odlazećim starim plemićkim posjednim životom, gluva je za poeziju itd.

Duhovna nekompatibilnost likova dovodi do činjenice da se počinju umarati jedni od drugih. Sve se završava raskidom ljubavnika.

Međutim, lička smrt izoštrava junakovu percepciju neuspjele ljubavi i on je doživljava kao nenadoknadiv gubitak. Završni redovi djela su vrlo indikativni, govoreći o tome šta je Arsenijev doživio kada je u snu vidio Liku, mnogo godina nakon raskida s njom: „Vidio sam je nejasno, ali s takvom snagom ljubavi, radosti, s takvom tjelesnom i duhovnu intimnost koju nikada nisam iskusio ni za koga."

U poetskoj afirmaciji ljubavi kao osećanja, nad kojim ni smrt nema moć, jedna je od najistaknutijih osobina romana.

Predivna u radu i psihologizirane slike prirode. Kombinuju sjaj i bogatstvo boja sa osećanjima i mislima junaka i autora koji prodiru u njih.

Pejzaž je filozofski: produbljuje i otkriva autorov koncept života, kosmičke principe bića i duhovnu suštinu čovjeka, kojem je priroda sastavni dio postojanja. Ono obogaćuje i razvija čoveka, leči njegove duhovne rane.

Tema kulture i umetnosti, koju sagledava svest mladog Arsenijeva, takođe je od značajnog značaja u romanu. Junak sa entuzijazmom priča o biblioteci jednog od susjeda zemljoposjednika, u kojoj je bilo mnogo „divnih tomova u debelim povezima od tamnozlatne kože“: djela Sumarokova, Ane Bunine, Deržavina, Žukovskog, Venevitinova, Yazykova, Baratinskog.

Sa divljenjem i poštovanjem, junak se prisjeća prvih Puškina i Gogolja koje je pročitao u djetinjstvu.

Pisac u svom radu skreće pažnju na ulogu religije u jačanju duhovnih principa ljudske ličnosti. Daleko od toga da poziva na religiozni asketizam, Bunin ipak ukazuje na želju za religioznim i moralnim samousavršavanjem koje leči ljudsku dušu.

U romanu je mnogo scena i epizoda vezanih za vjerske praznike, a sve su prožete poezijom, pažljivo i duhovno ispisane. Bunjin piše o „oluji oduševljenja“ koja se uvek javljala u Arsenjevoj duši pri svakoj poseti crkvi, o „eksploziji naše najveće ljubavi i prema Bogu i prema bližnjima“.

Na stranicama djela pojavljuje se i tema ljudi. Ali kao i ranije, Bunin poetizira skromne seljake, ljubaznog srca i duša. Ali čim Arsenjev počne da govori o ljudima koji protestuju, posebno o onima koji simpatizuju revoluciju, nežnost je zamenjena iritacijom.

Ovdje su pogođeni politički stavovi samog pisca, koji nikada nije krenuo putem revolucionarne borbe, a posebno nasilja nad pojedincem.

Jednom riječju, čitava knjiga "Život Arsenijeva" svojevrsna je kronika unutrašnjeg života junaka, počevši od djetinjstva i završavajući konačnim formiranjem karaktera.

Ono što određuje originalnost romana, njegovu žanrovsku, umjetničku strukturu je želja da se pokaže kako se u dodiru s različitim životnim pojavama – prirodnim, domaćim, kulturnim, društveno-istorijskim – otkrivaju, razvijaju emocionalne i intelektualne crte ličnosti. i obogaćen.

Ovo je vrsta razmišljanja i razgovora o životu, koji sadrži mnoge činjenice, pojave i duhovna kretanja. U romanu "Život Arsenijeva" kroz misli, osećanja, raspoloženja glavnog junaka zvuči ono poetsko osećanje zavičaja, koje je oduvek bilo svojstveno najboljim Bunjinovim delima.

1. Buninov život u Francuskoj

Kako se razvija Buninov lični život tokom godina njegovog boravka u Francuskoj?

Nastanivši se u Parizu od 1923. godine, Bunin većinu svog vremena, ljeto i jesen, provodi sa suprugom i uskim krugom prijatelja u Alpes-Maritimes, u gradu Grasse, kupivši tamo trošnu vilu Jeannette.

Godine 1933. neočekivani događaj upada u oskudno postojanje Buninsa - on je nagrađen Nobelovom nagradom - prvom od ruskih pisaca.

To je donekle ojačalo Buninov finansijski položaj, a privuklo je i široku pažnju na njega ne samo emigranata, već i francuske javnosti. Ali ovo nije dugo trajalo. Značajan dio nagrade podijeljen je sunarodnicima emigrantima u nevolji, a interesovanje francuske kritike za nobelovca je kratko trajalo.

Čežnja za domom nije pustila Bunina da ode. On je 8. maja 1941. pisao u Moskvu svom starom prijatelju, piscu N. D. Telešovu: „Siv sam, suv, ali još uvek otrovan. Zaista želim da idem kući." O tome piše i A. N. Tolstoju.

Aleksej Tolstoj pokušao je da pomogne Bunjinu u povratku u domovinu: poslao je detaljno pismo Staljinu. Nakon što je detaljno opisao Bunjinov talenat, Tolstoj je pitao Staljina o mogućnosti da pisca vrati u domovinu.

Pismo je 18. juna 1941. predato ekspediciji Kremlja, a četiri dana kasnije počeo je rat, gurnuvši u stranu sve ono što nije imalo veze s tim.

1. Bunin i Veliki domovinski rat

Tokom godina Velikog Otadžbinski rat Bunin je bez oklevanja zauzeo patriotski stav. Prema radijskim izvještajima, on je željno pratio tok velike bitke koja se odvijala na prostranstvima Rusije. Njegovi dnevnici ovih godina puni su poruka iz Rusije, zbog kojih Bunin iz očaja prelazi u nadu.

Pisac ne krije svoju mržnju prema fašizmu. “Brutalni ljudi nastavljaju svoj đavolski posao – ubijanje i uništavanje svega, svega! A počelo je voljom jedne osobe - uništenje čitave zemaljske kugle - tačnije, onog koji je oličavao volju svog naroda, kome ne treba oprostiti do 77. generacije", piše u svom dnevniku 4. marta 1942. "Samo ludi kreten može misliti da će vladati Rusijom", uvjeren je Bunin.

U jesen 1942. susreo se sa sovjetskim ratnim zarobljenicima, koje su nacisti koristili za rad u Francuskoj. U budućnosti su više puta posjećivali Buninse, potajno slušajući sovjetske vojne radio-izvještaje zajedno s vlasnicima.

U jednom od pisama, Bunin napominje o svojim novim poznanicima: "Neki ... bili su toliko šarmantni da smo ih ljubili svaki dan, kao sa rođacima ... Mnogo su plesali, pjevali - "Moskva, voljena, nepobjediva."

Ovi sastanci su izoštrili Buninov dugogodišnji san o povratku kući. “Često razmišljam o povratku kući. Hoću li preživjeti? - zapisao je u svom dnevniku 2. aprila 1943. godine.

U novembru 1942. godine, nacisti su okupirali Francusku. Koristeći Bunjinovu tešku finansijsku situaciju, profašističke novine su se nadmetale da mu ponude saradnju, obećavajući zlatne planine. Ali svi njihovi pokušaji bili su uzaludni. Bunin se od gladi onesvijestio, ali nije htio praviti kompromise.

Pobjednički završetak Domovinskog rata od strane Sovjetskog Saveza dočekao je s velikom radošću. Bunin je pažljivo pogledao sovjetsku literaturu.

Poznat po visokoj oceni pesme Tvardovskog "Vasily Terkin", priča K. ​​Paustovskog. U to vreme pripadaju njegovi susreti u Parizu sa novinarom Y. Žukovom, piscem K. Simonovim. Posjećuje ambasadora SSSR-a u Francuskoj Bogomolovu. Izdan mu je pasoš državljanina SSSR-a.

1. Bunjinova usamljenost u egzilu

Ovi koraci izazvali su oštro negativan stav prema Bunjinu u antisovjetskim emigrantskim krugovima. S druge strane, povratak pisca u Sovjetski Savez bio je također nemoguć, posebno nakon represivne partijske rezolucije na polju književnosti 1946. i Ždanovljevog izvještaja.

Usamljeni, bolesni, polusiromašni Bunin našao se između dvije vatre: mnogi emigranti su se okrenuli od njega, dok je sovjetska strana, iznervirana i razočarana što Bunjin nije molio da ga pošalju kući, duboko ćutala.

Ovu gorčinu ogorčenosti i usamljenosti pojačale su misli o neumoljivom približavanju smrti. Motivi rastanka sa životom čuju se u pjesmi "Dva vijenca" iu posljednjim Bunjinovim proznim djelima, filozofskim meditacijama "Mistral", "U Alpima", "Legenda" sa svojim karakterističnim detaljima i slikama: lijes, grobni krstovi, mrtvo lice, slično maski, itd.

U nekim od ovih djela pisac, takoreći, sažima svoje zemaljske poslove i dane. U pripoveci "Bernard" (1952) priča o jednostavnom francuskom mornaru koji je neumorno radio i preminuo sa osjećajem časno ispunjene dužnosti.

Njegove posljednje riječi su bile: "Mislim da sam bio dobar mornar." Šta je mislio ovim riječima? Radost saznanja da je on, dok je živeo na zemlji, koristio svom bližnjem, budući da je dobar mornar? - pita se autor.

A on odgovara: „Ne: to što Bog svakome od nas daje ovaj ili onaj talenat uz život i nameće nam svetu dužnost da ga ne zakopavamo u zemlju. Zasto zasto? Ne znamo. Ali moramo znati da sve na ovom svijetu, što nam je neshvatljivo, svakako mora imati neki smisao, neku visoku Božju namjeru, koja ima za cilj da sve na ovom svijetu "bude dobro" i da je marljivo ispunjenje ove Božje namjere sve naše zasluge pred Njim, a time i radost, ponos.

I Bernard je to znao i osjetio. Cijelog života on je marljivo, dostojanstveno, vjerno ispunjavao skromnu dužnost koju mu je Bog odredio, služio Mu ne iz straha, nego iz savjesti. I kako ne bi rekao ono što je rekao u svom posljednjem trenutku?

“Čini mi se”, zaključuje Bunin svoju priču, “da sam ja, kao umjetnik, zaslužio pravo da o sebi, u svojim posljednjim danima, kažem nešto slično onome što je Bernard rekao kada je umirao.”

1. Buninova smrt

8. novembra 1953. godine, u 83. godini, Bunjin umire. Umro je izuzetan umjetnik riječi, divan majstor proze i poezije. „Bunjin je poslednji od klasika ruske književnosti, čije iskustvo nemamo prava da zaboravimo“, napisao je A. Tvardovski.

Buninovo djelo nije samo filigransko umijeće, zadivljujuća snaga plastične slike. To je ljubav prema rodnoj zemlji, prema ruskoj kulturi, prema ruskom jeziku. Godine 1914. Bunin je stvorio divnu pjesmu u kojoj je naglasio trajni značaj Riječi u životu svake osobe i čovječanstva u cjelini:

5 / 5. 1

Ivan Bunin rođen je u siromašnoj plemićkoj porodici 10. (22.) oktobra 1870. godine. Zatim, u biografiji Bunjina, došlo je do preseljenja na imanje Oryolske pokrajine u blizini grada Jeletsa. Bunjinovo djetinjstvo proteklo je na ovom mjestu, među prirodnim ljepotama polja.

Osnovno obrazovanje u Bunjinovom životu stekao je kod kuće. Zatim, 1881. godine, mladi pesnik je ušao u Jelečku gimnaziju. Međutim, ne završivši ga, vratio se kući 1886. Daljnje obrazovanje Ivan Aleksejevič Bunin dobio je zahvalnice svom starijem bratu Julijusu, koji je diplomirao na univerzitetu sa odlikom.

Književna djelatnost

Buninove pesme su prvi put objavljene 1888. Sljedeće godine Bunin se preselio u Orel i postao lektor u lokalnim novinama. Buninova poezija, sakupljena u zbirci pod nazivom "Pesme", postala je prva objavljena knjiga. Uskoro, Buninov rad stječe slavu. Sledeće Bunjinove pesme objavljene su u zbirkama „Pod otvoreno nebo"(1898), "Opadanje lišća" (1901).

Poznanstvo sa najvećim piscima (Gorki, Tolstoj, Čehov i dr.) ostavlja značajan pečat na Bunjinov život i rad. Objavljene su Bunjinove priče "Antonovske jabuke", "Borovi".

Pisac 1909. postaje počasni akademik Akademije nauka u Sankt Peterburgu. Bunin je prilično oštro reagirao na ideje revolucije i zauvijek je napustio Rusiju.

Život u egzilu i smrt

Biografija Ivana Aleksejeviča Bunina gotovo se sastoji od kretanja, putovanja (Evropa, Azija, Afrika). U egzilu, Bunin aktivno nastavlja da se bavi književnim aktivnostima, piše svoja najbolja dela: "Mityina ljubav" (1924), "Sunčani udar" (1925), kao i glavni roman u životu pisca - "Život Arsenijeva". (1927-1929, 1933), što donosi Buninu Nobelovu nagradu 1933. Godine 1944. Ivan Aleksejevič je napisao priču "Čisti ponedeljak".

Pisac je prije smrti često bio bolestan, ali istovremeno nije prestajao da radi i stvara. Poslednjih nekoliko meseci svog života, Bunin je bio zauzet radom na književnom portretu A.P. Čehova, ali delo je ostalo nedovršeno.

Ivan Aleksejevič Bunin umro je 8. novembra 1953. godine. Sahranjen je na groblju Sainte-Genevieve-des-Bois u Parizu.

Hronološka tabela

Druge opcije biografije

• Imajući samo 4 razreda gimnazije, Bunin je cijeli život žalio što nije dobio sistematsko obrazovanje. Međutim, to ga nije spriječilo da dva puta dobije Puškinovu nagradu. Pisčev stariji brat pomogao je Ivanu da nauči jezike i nauke, prolazeći s njim cijeli gimnazijski tečaj kod kuće.
• Bunin je svoje prve pesme napisao sa 17 godina, imitirajući Puškina i Ljermontova, čijem se radu divio.
• Bunin je bio prvi ruski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
• Pisac nije imao sreće sa ženama. Njegova prva ljubav Varvara nikada nije postala Bunjinova žena. Buninov prvi brak takođe mu nije doneo sreću. Njegova izabranica Anna Tsakni nije na njegovu ljubav odgovorila dubokim osjećajima i uopće nije bila zainteresirana za njegov život. Druga supruga, Vera, otišla je zbog nevjere, ali je kasnije oprostila Buninu i vratila se.
• Bunin je proveo mnogo godina u egzilu, ali je uvijek sanjao o povratku u Rusiju. Nažalost, piscu to nije pošlo za rukom sve do svoje smrti.
• vidjeti sve

Osećanja i iskustva izražena u Bunjinovom ranom delu su složena i često kontradiktorna. U njegovim senzacijama materijalnog svijeta, prirode, radost postojanja i čežnja su zamršeno isprepleteni, čežnja za nepoznatom ljepotom, istinom, dobrotom, kojih je tako malo na zemlji. Ne pronalazeći lepotu u ljudima, on je traži u prirodi. Neiscrpnom raznolikošću poetski originalnih i uvijek tačnih crteža, Bunin stvara nebrojene slike prirode u prozi i stihovima. U svojevrsnoj poetskoj deklaraciji, on navodi:

Ne, nije pejzaž ono što me privlači,
Ne boje koje želim da primetim,
A šta sija u ovim bojama -
Ljubav i radost postojanja.
Posvuda je prosuta
Na azurnom nebu, u ptičjim pjesmama,
U snijegu i na proljetnom povjetarcu, -
Ona je svuda gde ima lepote.

Citirajući ovu pjesmu, predrevolucionarni kritičar Batjuškov je primijetio da deklaracija sadržana u njoj nije uvijek u skladu s poetskom praksom pisca: žeđ za životom"), Bunin se probija kroz motive usamljenosti, koji, međutim, u početku privučen je pesniku bez ikakvih atributa oštrog asketizma.

Batjuškov, takoreći, odvaja Bunjinovu poeziju od njegove proze, lišavajući pesmu društvenog sadržaja. Bunin, kaže on živi senzacija prirode i, uopšte, ne spada u kategoriju pesnika-mislilaca, kojima slike služe samo kao oblik izražavanja.

Zaista, u Bunjinovoj poeziji, slikama prirode je dato dominantno mjesto. Ali da li to znači da su stvoreni samo da bi uhvatili prolazne senzacije i utiske? Sigurno ne!

Buninova duboko lična, intimna iskustva na neobičan način izražavaju njegov pogled na svijet, njegovu percepciju stvarnosti. U poslednjoj strofi pesme "Samoća" ogorčeno izjavljuje:

Ali za žene nema prošlosti:
Odljubila se - i postala joj stranac.
Pa! Zapaliću kamin, popit ću...
Bilo bi lijepo kupiti psa.

Ovdje je izražen osjećaj usamljenosti kojem pjesnik ne može pobjeći. Tuga zbog života, kao da je već potpuno prošao, prerano ispunjava mnoga od ranih Bunjinova djela. Čini se da predviđa da mu život neće otkriti svoja bogatstva. Iako je starost još daleko, pisca opsjedaju misli o tome kako će „na svijetu biti usamljeno! Kako tužno na kraju dana! Osećaj usamljenosti i tuge luta iz priče u priču, iz pesme u pesmu. Glavni razlog takvog stanja duha jasno je izrazio u pjesmi "Raskršće".

Dugo sam u sumraku
Otišao sam u zalazak sunca.
Ali mrak je rastao - i to sa raskršća
Tiho sam se okrenuo.
Svanulo je malo polumraka.
Ali posle svetla kao mrtva
Kako veličanstveno i sumorno
Noćno plavo!
I blede, blede su zvezde na nebu...
I dugo ću biti u mraku,
Sve dok su toplije i svjetlije
Ne sijajte u visinu.

Lirski junak ide negde, ali gde ne zna. Primoran je da se vrati, jer ima mnogo puteva u životu, ali kojim da ide? I uz ovo nepoznavanje puta, nada ga ne napušta. U ljepoti on vidi garanciju obnove života. U prirodi svuda vidi lepotu koja ga oduševljava. Ali nije li to zato što su njegove nade i snovi toliko apstraktni da on ne nalazi djelotvorne sile dobra sposobne da preobraze čovjekov život? Etida "Tišina" sadrži malu, ali mnogo objašnjavajuću izjavu. Putujući Ženevskim jezerom, pisac „otkriva“ obećanu zemlju dobrote: „Život je ostao negdje tamo, iza ovih planina, a mi ulazimo u blagoslovenu zemlju te tišine, koja nema imena na našem jeziku“. I dalje: „Negde u planinama“, pomislih, „mali zvonik zaklonio se i sam svojim zvonkim glasom veliča mir i tišinu nedeljnog jutra... Čini mi se da ću se jednog dana stopiti sa ovom večnom tišinom , na čijem pragu stojimo, a ta sreća je samo u njoj. Pod snažnim uticajem osećanja koja su ga obuzela, pita saputnika koji je sa njim u čamcu: „Čuješ li, ovu tišinu planina?“ (Naglasio Bunin) Bunjinovo ćutanje nije samo i nije uvijek blagosloveno osjećanje. Pisac ponekad pokušava pobjeći od za njega nerješivih životnih kontradikcija u tišinu veličanstvene i lijepe prirode. Ali retko uspeva. Dešava se da mu tišina ne donese mir, već predosjećaj nepoznate opasnosti. U pesmi "Bogojavljenska noć" postoje takve strofe:

Tišina - ni grana ne pucketa!
I, možda, iza ove jaruge
Vuk se probija kroz snježne nanose
Oprez i insinuirajući korak.
Tišina - i, možda, on je blizu...
I stojim, ispunjen tjeskobom,
I napeto gledam u gustiš,
Na tragovima stopala i žbunju uz cestu.

U priči „Zlatno dno“, narator, odgovarajući svojoj sestri, koja se žali na loše stvari na imanju, kaže: „Ali kakva tišina!“ Istina, ova primedba evocira nove reči o ćutanju studentovog nećaka, koje autor ne opovrgava i ostavlja bez odgovora. „Ovog je više nego dovoljno!.. Zaista, tišina, i prljava, dovraga, tišina! Kao ribnjak za sušenje! Iz daljine - barem napiši sliku. I dođi gore – nosiće pljesnivost, jer vode je centimetar u njoj, a blato – dva hvata, a karasi su svi mrtvi...“.

Nesumnjivo da u ranom Bunjinovom stvaralaštvu prevladavaju elegične, tužne slike prirode, da u njima vlada atmosfera posebne, čisto Bunjinove tišine.

Tema napuštenih imanja, napuštenih vrtova, beskrajnih polja na kojima povremeno vidite osobu, guste, nenaseljene šume kao da je zahtijevala tišinu. Ali čak i najnapušteniji pejzaž je pun zvukova. Čak i more, ovisno o vremenu, govori različitim glasovima, a koliko su beskrajno raznoliki zvuci šuma i polja u kojima žive ptice, životinje i insekti! Bunin, po samoj prirodi svog pjesničkog temperamenta, po svom jedinstveno osebujnom, a ujedno i izuzetno preciznom prenošenju svih komponenti koje stvaraju sliku prirode, nije mogao, naravno, bez "dizajna zvuka", bez glasovi prirode. Bunjinova priroda je daleko od anemične, a pisca ne treba shvatiti doslovno kada kaže: „Smrači se – i u selu vlada strašna tišina“, ili: „I samo su zvezde i humci slušali mrtvu tišinu“.

Sama riječ "tišina" kod Bunjina ispunjena je drugačijim sadržajem nego u svakodnevnom životu. Buninova tišina je puna zvukova, i paradoksalno, ti zvuci ne narušavaju tišinu. U tome je pisac zaista postigao umjetničko savršenstvo.

Jedna od glavnih tehnika koje je Bunin koristio za stvaranje ove "zvučne tišine" je uobičajena priroda zvukova za dati pejzaž, u njihovom ritmičkom kontinuitetu, da ih uho više ne percipira kao narušavanje tišine. "Ne prestajući ni na minut, zlobni smeh žaba dojurio je iz obližnje močvare i, kao svaki neprekidni zvuk, nije prekinuo tišinu." A evo još jednog primjera: „Zvijezde na nebu sijaju tako skromno i tajanstveno; skakavci suvo pucketaju, a ovaj šapat-pucketanje umiruje i uzbuđuje.

I dalje: „... Skakavci su pucketali u tihom večernjem vazduhu, a iz bašte je mirisao čičak, blijeda, visoka „zora“ i kopriva.“ Ali zvučni dizajn krajolika se tu ne završava. „... Žabe su u barama stvarale pospanu, blago zvonjavu muziku, koja ide tako prema ranom proleću... Do sata je posmatrao svako svetlo koje je treperilo i nestajalo u mutno-mlečnoj magli dalekih udubljenja; ako je krik čaplje ponekad doleteo odatle iz zaboravljene bare - ovaj je krik izgledao tajanstveno i tama u uličicama je misteriozno stajala...".

Pucketanje skakavaca ne prekida tišinu, jer je kontinuirano, prestaje da se čuje, postaje sastavni dio tišine. Ali u gornjem odlomku tišina se postiže ne samo kontinuitetom zvuka, već i načinom na koji pisac prenosi osvetljenje, boju, miris slike prirode. A uz to, čini se da ublažuje ton neprekidnog zvuka: "skakavci suho pucketaju", "ovaj šapat-pucketa". Krik čaplje djeluje "misteriozno", ne detonira, da tako kažem, u tišini. A taj osjećaj tišine pojačava zaleđena rasvjeta. "... Bio je misteriozno mračan." Riječ "stajao" stvara utisak nepokretnosti, čini da je tišina vidljiva.

Graketanje žaba je poput „pospane“ ili „blago zvonke“ muzike, a ovi zvuci su veoma pogodni za sliku ranog proleća, ne narušavaju njegovu tišinu. Stanje pospanog mira ovdje je stvoreno kombinacijom dizajna rasvjete sa obavijajućim i uspavljujućim mirisima. Svjetla trepere, pojavljuju se i nestaju u "mučnoj mliječnoj" magli, vrtovi blago mirišu ptičjim trešnjama.

U nekim Bunjinovim pričama, tišina postaje tema razmišljanja nakon nekog tužnog događaja. To je posebno karakteristično za priču "Na kraj svijeta". Spada u niz djela u kojima pisac s velikom dramskom snagom, koristeći nove činjenice iz života ruskog seljaštva, priča o svojoj tragičnoj sudbini. Od ove priče, naime, počinje slava proznog pisca Bunina.

Priča "Do kraja svijeta" jasno je podijeljena na dva dijela, od kojih se svaki sastoji od dva poglavlja. Prva dva poglavlja opisuju ispraćaj seljačkih porodica u daleku regiju Ussuri, stvarajući opću tužnu sliku. Posljednja poglavlja su dvije panorame: opustjelo selo i noćenje u stepi onih koji su otišli. Ove panorame objedinjuju ne samo motivi ljudske tuge, odvojenosti, straha od nepoznatog, već i umjetnička struktura.

Uticaj Bunjinove poezije na njegovu prozu vrlo se jasno pojavljuje u ovim poglavljima. Početak i melodijska melodija u razvoju teme tišine, kao izraza ljudske tuge, podsjećaju na intonacije svojstvene Bunjinovoj poeziji. “Osećaju onu iznenadnu prazninu u svojim srcima i neshvatljivu tišinu oko sebe, koja uvijek prekrije čovjeka nakon alarma žica, kada se vraća u praznu kuću.” I dalje: „U toplom i zagušljivom mraku kolibe cvrčak iščekujući vara iza peći... kao da sluša... Starac, pognut, sjedi u mraku i tišini... Duboka tišina. Južno noćno nebo sa velikim bisernim zvijezdama. Tamna silueta nepomične topole nacrtana je na pozadini noćnog neba... Sa dalekog sela jedva se čuo krik pijetla... I samo su zvijezde i barovi slušali mrtvu tišinu...”.

Tišina ovdje više nije milost, nije melem za dušu, koja čeka mir od tihe samoće. Tišina se ovdje naziva "čudna", "nerazumljiva", "mrtva". Međutim, kao i drugdje kod Bunina, tišina je „zvučna tišina“, „zvučna tišina“. Prepuštajući se moći tišine, pisac nas poziva da osluškujemo zvukove koji ispunjavaju i ne prekidaju tišinu. Bašte i humke slušaju tišinu. Kao da sluša tišinu kolibe, cvrčak vara.

Dojam nepomične, zamrznute tišine pojačan je kontrastima boja.

Ivan Aleksejevič Bunin 1933. godine, po prijemu nobelova nagrada o književnosti

Buninova proza ​​je subjektivnija i "poetičnija" od poezije. U svim njegovim knjigama mogu se naći čisto lirske kompozicije u prozi. Ovaj lirski stil bio je glavna odlika njegove proze koja ga je privukla opštoj pažnji. U prvim zbirkama (1892-1902) nesumnjivo su najzanimljivije bile lirske priče - sve ostalo su bile ili realistično-sentimentalne priče u tradicionalnom duhu, ili pokušaji da se nadmaši Čehov u prikazivanju "malih kreteni" koji ne daju život ( Učitelju; u ranijim izdanjima Tarantella). Lirske priče sele su u tradiciju Čehova ( Steppe), Turgenjev ( Šuma i stepa) i Gončarov ( Oblomov san), ali je Bunin dodatno ojačao lirski element, oslobađajući se narativne okosnice, a pritom je pažljivo izbjegavao (svugdje, osim nekih priča s primjesama „modernizma“) jezik lirske proze. Lirski efekat se kod Bunjina postiže poezijom stvari umjesto ritma ili izbora riječi. Najznačajnija od ovih lirskih pjesama u prozi je Antonovske jabuke(1900), gdje ga miris posebne sorte jabuka vodi od asocijacija do asocijacija koje rekreiraju poetsku sliku umirućeg života njegove klase - srednjeg plemstva srednje Rusije. Tradicija Gončarova, sa svojim epskim načinom prikazivanja ustajalog života, posebno je živa u Bunjinovim lirskim "pričama" (jedna od njih se čak i zove Sanjati Oblomovljevog unuka). U narednim godinama isti se lirski način iz umiruće Centralne Rusije prenosio na druge teme: na primjer, Bunjinovi utisci o Palestini (1908) napisani su u istom suzdržanom, prigušenom i lirskom "molu".

Prokleti dani. Ivan Bunin. Dokumentarac Alekseja Denisova

Selo, koji se pojavio 1910. godine, pokazao je Bunina u novom svjetlu. Ovo je jedna od najstrožih, mračnih i gorkih knjiga u ruskoj književnosti. Ovo je "socijalni" roman čija je tema siromaštvo i varvarstvo ruskog života. Narativ se jedva razvija u vremenu, statičan je, gotovo kao slika, ali je istovremeno majstorski izgrađen, a postepeno popunjavanje platna promišljenim nizom poteza odaje utisak neodoljive, samosvjesne sile. . U centru "pesme" su dva brata Krasova, Tihon i Kuzma. Tihon je uspešan trgovac, Kuzma je gubitnik i „traga za istinom“. Prvi dio je napisan sa stanovišta Tihona, drugi - sa stanovišta Kuzme. Oba brata na kraju dolaze do zaključka da je život izgubljen. Pozadina je srednjorusko selo, siromašno, divlje, glupo, bezobrazno, bez moralnih osnova. Gorki, osuđujući rusko seljaštvo, govori o Bunjinu kao o jedinom piscu koji se usudio reći istinu o "mužiku" bez idealiziranja.

Uprkos svojoj snazi Selo nije savršeno umjetničko djelo: priča je predugačka i nesabrana, sadrži previše čisto "novinarskog" materijala; karaktera sela, kao junaci Gorkog, previše pričaju i razmišljaju. Ali u svom sledećem radu, Bunin je prevazišao ovaj nedostatak. Sukhodol- jedno od remek-dela ruske proze, u njemu je, više nego u bilo kom drugom delu, vidljiv Bunjinov pravi talenat. Kao u Selo, Bunin besprizornu tendenciju ruske proze dovodi do krajnjih granica i gradi priču prkoseći vremenskom poretku. Ovo je savršeno umjetničko djelo, prilično originalno. Nema paralela u evropskoj književnosti. Ovo je priča o "padu kuće" Hruščovih, priča o postepenoj smrti jedne zemljoposedničke porodice, ispričana iz ugla služavke. Kratka (sadrži samo 25.000 riječi) i sažeta, istovremeno je prostrana i elastična, ima "gustinu" i snagu poezije, ni na trenutak ne gubi smirenost i ravnomjernost realistične proze. Sukhodol kao duplikat sela, a teme u obje "pjesme" su iste: kulturno siromaštvo, odsustvo "korijena", praznina i divljina ruskog života.

Ista tema se ponavlja u nizu kratkih priča napisanih između 1908. i 1914. godine, od kojih su mnoge istog visokog standarda, iako nijedna nije savršena. Sukhodol. Tema priča Desert Devil (1908), Noćni razgovor(1911) i prolećno veče(1913) - izvorna bešćutnost seljaka, njegova ravnodušnost prema svemu osim profitu. AT čaša života(1913) - sumorni i beznadežan život županijskog grada. Dobar zivot (1912) - priča koju je ispričala sama junakinja, bezdušna (i naivno samozadovoljna u svojoj bezdušnosti) žena seljačkog porijekla, o tome kako je uspjela u životu nakon što je izazvala smrt u nju zaljubljenog bogatog mladića i zatim - uzrok smrti njenog sina. Priča je izuzetna, između ostalog, po svom jeziku - tačnoj reprodukciji dijalekta jelečke buržoaske žene sa svim njenim fonetskim i gramatičkim karakteristikama. Zanimljivo je da čak i pri reprodukciji dijalekta, Bunin uspijeva da ostane "klasik", da riječi budu podređene cjelini. U tom smislu, Bunjinov način je suprotan Leskovljevom, koji se uvek igra jezikom i čije reči uvek strše do te mere da zasenjuju zaplet priče. Zanimljivo je usporediti dva pisca na primjeru dobar zivot Bunjinove i Leskovljeve skice otprilike iste prirode - Warrior. Dobar zivot- Jedina Bunjinova priča, u potpunosti izgrađena na dijalektu, ali govor seljaka Jeleca, reprodukovan na isti način i isto tako „ne strši“, pojavljuje se u dijalozima svih njegovih seoskih priča (posebno u Noćni razgovor). Izvan upotrebe dijalekta, Buninov vlastiti jezik je "klasičan", trezven, konkretan. Njegovo jedino izražajno sredstvo je tačan prikaz stvari: jezik je "objektivan" jer učinak koji proizvodi u potpunosti ovisi o predmetima o kojima je riječ. Bunin je možda jedini moderni ruski pisac čijem jeziku bi se divili "klasici": Turgenjev ili Gončarov.

Gotovo neizbježna posljedica "ovisnosti o subjektu" je da kada Bunin radnju svojih priča prenese iz poznate i domaće stvarnosti Jeleca na Cejlon, u Palestinu, ili čak u Odesu, njegov stil gubi snagu i izražajnost. U egzotičnim pričama, Bunin često ne uspijeva, posebno kada pokušava biti poetičan: ljepota njegove poezije odjednom se pretvara u šljokice. Kako bi izbjegao neuspjeh u opisivanju stranog (pa čak i ruskog urbanog) života, Bunin mora nemilosrdno potisnuti svoje lirske sklonosti. Primoran je da bude hrabar i oštar uz rizik pojednostavljenja. U nekim pričama u njemu uspijeva oštrina i drskost, npr Gospodo iz San Francisca(1915), koju većina Buninovih (posebno stranih) čitalaca smatra njegovim savršenim remek-djelom.

Ova divna priča nastavlja liniju Tolstoja Ivan Iljič, a njegova ideja je u potpunosti u skladu sa učenjem Tolstoja: civilizacija je taština, jedina realnost je prisustvo smrti. Ali u Bunjinovim pričama (za razliku od najbolje priče Leonid Andreev) nema direktnog uticaja Tolstoja. Bunin nije analitičar ili psiholog, pa stoga gospodin iz san franciska nije analitičko djelo. Ovo je remek djelo umjetničke štedljivosti i strogog "dorskog" stila. gospodin iz san franciska(kao i dvije "seoske pjesme" - Selo i Sukhodol) okružena je plejadom drugih priča stranih i urbanih tema, stilski sličnih njoj: ista smelost crteža i stroga proza. Među najboljima Kazimir Stanislavovich(1915) i Loopy ears(1916) je hrabra studija psihologije kriminalca.

Od najlirskijih stranih i urbanih priča izdvajaju se Dreams of Chang(1916) i Braćo(1914). U njima Bunjinova poezija, odsječena od rodnog tla, gubi svoju vitalnost, postaje neuvjerljiva i uslovna. Jezik takođe gubi svoj sjaj, postaje "međunarodni". I dalje Braćo- jak rad. Ovo je priča o singalskoj rikši iz Kolomba i njegovom engleskom jahaču. Ovdje autor majstorski izbjegava sentimentalnost.

Najbolje od Bunjinovih postrevolucionarnih priča - Exodus(1918), po gustini i bogatstvu tkiva i po djelotvornosti atmosfere, gotovo se približava Sukhodolu. Nakon 1918. Bunjin nije napisao ništa slično. Neke od njegovih priča iz tog perioda ( Gautami, U nekom carstvu) su divna djela "objektivnog" lirizma, ali većina ostalih su mlohavi, više "opušteni". Čini se da lirski element, rastući, eksplodira granice same suzdržanosti koja ga čini moćnim.

Poznat je i Bunjinov dnevnik tog doba. građanski rat – prokleti dani, puna zadivljujućih slika ovih tragičnih godina.

Ivan Aleksejevič Bunin rođen je 22. oktobra 1870. godine u Voronježu u plemićkoj porodici. Njegovo djetinjstvo i mladost proveli su na osiromašenom imanju Orelske gubernije.

Rano djetinjstvo proveo je na malom porodičnom imanju (farma Butyrki u Jelečkom okrugu u Orelskoj guberniji). Sa deset godina poslat je u jelečku gimnaziju, gde je učio četiri i po godine, izbačen (zbog neplaćanja školarine) i vraćen u selo. Budući pisac nije dobio sistematsko obrazovanje, zbog čega je cijeli život žalio. Istina, stariji brat Julius, koji je sjajno diplomirao na univerzitetu, prošao je cijeli gimnazijski kurs s Vanjom. Bavili su se jezicima, psihologijom, filozofijom, društvenim i prirodnim naukama. Julije je bio taj koji je imao veliki utjecaj na formiranje Buninovih ukusa i pogleda.

Aristokrata po duhu, Bunin nije dijelio bratovu strast prema političkom radikalizmu. Julius, osjetivši književne sposobnosti svog mlađeg brata, upoznao ga je sa ruskim klasična književnost savetovao me da sama pišem. Bunin je oduševljeno čitao Puškina, Gogolja, Ljermontova, a sa 16 godina i sam je počeo pisati poeziju. U maju 1887. časopis Rodina objavio je pesmu "Prosjak" šesnaestogodišnjeg Vanje Bunjina. Od tada počinje njegova manje-više stalna književna aktivnost u kojoj je bilo mjesta i za poeziju i za prozu.

Od 1889. godine počinje samostalan život - promenom zanimanja, radom u pokrajinskim i gradskim časopisima. U saradnji sa redakcijom lista Orlovsky Vestnik, mladi pisac je upoznao lektoricu lista Varvaru Vladimirovnu Paščenko, koja se udala za njega 1891. Mladi supružnici, koji su živeli neoženjeno (Paščenkovi roditelji su bili protiv braka), potom su se preselili u Poltavu (1892). i počeo da služi kao statističar u pokrajinskoj vladi. Godine 1891. objavljena je prva Buninova zbirka pjesama, još uvijek vrlo imitirajuća.

1895. bila je prekretnica u životu pisca. Nakon što se Paščenko dogovorio sa Bunjinovim prijateljem A.I. Bibikov, pisac je napustio službu i preselio se u Moskvu, gde je stekao književna poznanstva sa L.N. Tolstojem, čija je ličnost i filozofija imala snažan uticaj na Bunjina, sa A.P. Čehovom, M. Gorkim, N.D. Teleshov.

Od 1895. Bunin živi u Moskvi i Sankt Peterburgu. Književno priznanje piscu je stiglo nakon objavljivanja priča kao što su "Na salašu", "Vijesti iz domovine" i "Na kraju svijeta", posvećenih gladi 1891., epidemiji kolere 1892., preseljavanju seljaka u Sibir, te osiromašenje i opadanje sitnog plemstva. Svoju prvu zbirku priča Bunin je nazvao Na kraju svijeta (1897). Bunjin je 1898. objavio zbirku poezije Pod otvorenim nebom, kao i prijevod Longfellowove Pjesme o Hiawathi, koja je dobila vrlo visoku ocjenu i nagrađena Puškinovom nagradom prvog stepena.

Godine 1898 (neki izvori navode 1896) oženio se Anom Nikolajevnom Tsakni, Grkinjom, kćerkom revolucionara i emigranta N.P. Kliknite. Porodični život se ponovo pokazao neuspešnim i 1900. godine par se razvodi, a 1905. godine umire njihov sin Nikolaj.

4. novembra 1906. dogodio se događaj u Bunjinovom ličnom životu koji je imao važan uticaj na njegov rad. Dok je bio u Moskvi, upoznao je Veru Nikolajevnu Muromcevu, nećakinju istog S.A. Muromceva, koji je bio predsedavajući Prve državne Dume. A u aprilu 1907. godine pisac i Muromceva krenuli su na svoje "prvo dugo putovanje" zajedno, posjetivši Egipat, Siriju i Palestinu. Ovo putovanje ne samo da je označilo početak njihovog zajedničkog života, već je iznjedrilo i čitav ciklus Bunjinovih priča "Sjena ptice" (1907 - 1911), u kojima je pisao o "svetlonosnim zemljama" Istok, njihov antičke istorije i neverovatna kultura.

U decembru 1911, na Kapriju, pisac je završio autobiografsku priču "Suhodol", koja je, objavljena u "Biltenu Evrope" u aprilu 1912, imala ogroman uspeh kod čitalaca i kritičara. 27-29. oktobra iste godine, čitava ruska javnost svečano je proslavila 25. godišnjicu književna aktivnost I.A. Bunin, a 1915. godine u peterburškoj izdavačkoj kući A.F. Marx je objavio kompletna djela u šest tomova. Godine 1912-1914. Bunin je blisko sudjelovao u radu "Knjigoizdavačke kuće pisaca u Moskvi", a u ovoj izdavačkoj kući su jedna za drugom objavljivane zbirke njegovih djela - "John Rydalets: priče i pjesme 1912-1913." (1913), "Čaša života: priče 1913-1914." (1915), "Gospodin iz San Francisca: Djela 1915-1916." (1916).

Prvi svjetski rat donio je Buninu "veliko duhovno razočarenje". Ali upravo je u tom besmislenom svjetskom pokolju pjesnik i pisac posebno oštro osjetio značenje riječi, ne toliko novinarsko koliko poetično. Samo u januaru 1916. napisao je petnaest pesama: "Svjatogor i Ilja", "Zemlja bez istorije", "Eva", "Doći će dan - nestat ću..." itd. U njima autor sa strahom očekuje raspad velike ruske države. Bunin je oštro negativno reagirao na revolucije 1917. (februarske i oktobarske). Patetične figure vođa Privremene vlade, kako je vjerovao veliki majstor, bile su u stanju samo da odvedu Rusiju u ponor. Ovaj period je posvećen njegovom dnevniku - pamfletu "Prokleti dani", prvi put objavljenom u Berlinu (Sobr. soch., 1935).

Godine 1920. Bunin i njegova supruga su emigrirali, nastanili se u Parizu, a zatim selili u Grasse, mali grad u južnoj Francuskoj. O ovom periodu njihovog života (do 1941.) može se pročitati u talentovanoj knjizi Galine Kuznetsove "Grasseov dnevnik". Mlada spisateljica, Bunjinova učenica, živjela je u njihovoj kući od 1927. do 1942. godine, postajući posljednji vrlo jak hobi Ivana Aleksejeviča. Beskrajno mu odana, Vera Nikolajevna je podnijela ovu, možda najveću žrtvu u svom životu, razumijevajući emotivne potrebe pisca („Zaljubljen je za pjesnika još važnije nego putovati“, govorio je Gumiljov).

U egzilu, Bunin stvara svoje najbolji radovi: "Mityina ljubav" (1924), "Sunčani udar" (1925), "Slučaj Korneta Elagina" (1925) i, konačno, "Arsenjevljev život" (1927-1929, 1933). Ova djela su postala nova riječ u Bunjinovom stvaralaštvu, pa i u ruskoj književnosti u cjelini. A prema K. G. Paustovskom, "Život Arsenjeva" nije samo vrhunsko djelo ruske književnosti, već i "jedan od najistaknutijih fenomena svjetske književnosti".
Godine 1933. Bunjin je dobio Nobelovu nagradu, kako je vjerovao, prvenstveno za "Život Arsenjeva". Kada je Bunin stigao u Stokholm da primi Nobelovu nagradu, u Švedskoj su ga već prepoznali iz viđenja. Bunjinove fotografije mogle su se vidjeti u svim novinama, u izlozima, na bioskopskom platnu.

Sa izbijanjem Drugog svetskog rata, 1939. godine, Bunini su se naselili na jugu Francuske, u Grasu, u vili Jeannette, gde su proveli ceo rat. Pisac je pomno pratio dešavanja u Rusiji, odbijajući svaki oblik saradnje sa nacističkim okupacionim vlastima. Vrlo bolno je doživio poraz Crvene armije na istočnom frontu, a potom se iskreno radovao njenim pobjedama.

Godine 1945. Bunin se ponovo vratio u Pariz. Bunin je više puta izražavao želju da se vrati u svoju domovinu, nazivajući dekret sovjetske vlade iz 1946. „O vraćanju državljanstva podanika SSSR-a bivšeg Ruskog carstva...“ nazvanom „velikodušnom mjerom“. Međutim, dekret Ždanova o časopisima "Zvezda" i "Lenjingrad" (1946), koji je zgazio A. Ahmatovu i M. Zoščenka, zauvek je odvratio pisca od namere da se vrati u domovinu.

Iako je Buninov rad dobio široko međunarodno priznanje, njegov život u stranoj zemlji nije bio lak. Napisana u mračnim danima nacističke okupacije Francuske, Mračne aleje, najnovija zbirka kratkih priča, prošla je nezapaženo. Do kraja života morao je da brani svoju omiljenu knjigu od "fariseja". Godine 1952. pisao je F. A. Stepunu, autoru jedne od recenzija Bunjinovih djela: „Šteta što ste napisali da u Mračnim uličicama postoji izvjestan višak razmatranja ženskih čari... Kakav „višak“! Dao sam samo hiljaditi deo kako muškarci svih plemena i naroda svuda "smatraju", uvek žene od svojih deset godina do 90. godine.

Na kraju svog života, Bunin je napisao još nekoliko priča, kao i izuzetno zajedljive Memoare (1950), u kojima se oštro kritikuje sovjetska kultura. Godinu dana nakon pojave ove knjige, Bunin je izabran za prvog počasnog člana Pen kluba. predstavljanje pisaca u egzilu. Poslednjih godina Bunin je takođe počeo da radi na memoarima o Čehovu, koje je nameravao da napiše još 1904. godine, odmah nakon smrti prijatelja. Međutim, književni portret Čehova ostao je nedovršen.

Ivan Aleksejevič Bunin umro je u noći 8. novembra 1953. u naručju svoje žene u strašnom siromaštvu. Bunjin je u svojim memoarima napisao: "Rođen sam prekasno. Da sam se rodio ranije, moja spisateljska sećanja ne bi bila takva. , Staljin, Hitler... Kako ne zavidjeti našem praocu Noju! Pao je samo jedan potop na svoju parcelu... "Bunin je sahranjen na groblju Sainte-Genevieve-des-Bois u blizini Pariza, u kripti, u kovčegu od cinka.