Pregled domaće i savremene literature. Prezentacija "obilježja književnih djela posljednjih decenija" Obrnuta strana straha

Odjeljci: Književnost

Objašnjenje

U formiranju harmonično razvijene i duhovno bogate ličnosti, sposobne za stvaranje novi zivot in Ruska Federacija, važnu ulogu igra beletristika i njena nastava u srednjoj školi.

Danas se u Rusiji svakodnevno pojavljuju stotine različitih naslova knjiga. Za savremenog čitaoca ovo je pravi izazov. Sve više pisaca nastoji da steknu priznanje čitalaca i, ako imate sreće, popularnost. Kako se kretati u ovom rastućem toku literature? U tržišnoj ekonomiji, čitalačke preferencije se djelimično ogledaju u cirkulaciji knjiga. Prilikom kupovine knjige, osoba kao da glasa: treba mi ova knjiga, spreman sam da je platim, želim da je vidim u svojoj kući, na svom stolu. Pomaže mi da postanem svoj, da shvatim za šta živim ili da se samo zabavim, da se odvojim od svakodnevnih briga. Još jedna prilika da se saznaju književni ukusi društva su nagrade za književna djela, koje su se dosta pojavljivale 90-ih godina XX vijeka, kao i mišljenja književnih kritičara. Čitaju knjige prije drugih, izražavajući svoj stav prema onome što čitaju u medijima i na popularnim web stranicama. Procene kritičara svakako utiču na ukuse i sklonosti čitalaca, ali njihovo gledište nije konačno i bezuslovno. Čitalac je taj koji na kraju odlučuje koliko je "klasičan", "dugovječan" ovaj ili onaj pisac, ova ili ona knjiga.

Svrha našeg predmeta je pomoći srednjoškolcu da formira vlastitu predstavu o modernom književnom procesu, njegovim trendovima, problematici i estetskim pozicijama autora djela koja su dobila priznanje u književnom okruženju. Tumačeći pročitana djela i upoređujući svoje prosudbe sa procjenama specijalista, na kraju, srednjoškolac će moći slobodno da plovi u savremenom moru proizvodnje knjiga i, možda, pronađe „svoju“ knjigu i „svoju ” pisac.

Naravno, samo nekoliko djela koja smo predložili postaće nacionalni klasici i obavezna lektira za svakog obrazovanog čovjeka, ali ipak, upravo su ta djela u centru pažnje, o njima se priča, polemiše, neka od njih su dodijeljene književne nagrade. U ruskom mentalitetu je "dobro načitanost" ili barem svijest o modernom književnom procesu važan dokaz čovjekove inteligencije. A inteligencija je savremeni sinonim za pristojno ponašanje i humanistički način razmišljanja. Ovaj kurs traje 34 sata (1 sat sedmično). Navedeni broj sati je okviran, nastavnik ga može promijeniti na osnovu specifičnih uslova rada ili iz vlastitih metodoloških razmatranja.

Osnovni zahtjevi za znanjem, vještinama i sposobnostima učenika

Kao rezultat prolaska izborni predmet studenti treba da:

1. čitati i pod vodstvom nastavnika proučavati djela savremenih ruskih autora;
2. umeju da karakterišu i vrednuju glavne likove, poznaju problematiku dela i njihovo idejno značenje;
3. biti u stanju ocijeniti rad na osnovu lične percepcije;
4. biti u stanju da kompetentno izraze i opravdaju svoj stav prema umjetničkom djelu, naprave prezentaciju ili izvještaj na književna tema, učestvovati u razgovoru, debati, pisati eseje različitih žanrova;
5. nakon što ste proučili minimum djela, budite spremni samostalno tražiti pravu knjigu, kretati se razvojem moderne književnosti u cjelini.
6. umeti da uporedi rad sa filmskim i televizijskim projekcijama, predstavama.

Oblici kontrole znanja učenika.

1. Usmeni i pismeni detaljni odgovori na pitanja.
2. Seminari i kolokvijumi.
3. Izrada plana, teza na materijalu biografije pisaca.
4. Sastavljanje pitanja za karakterizaciju junaka i ocjenjivanje djela u cjelini.
5. Priprema usmenih izvještaja o pročitanom djelu i njegovom autoru.
6. Pisanje eseja, izvještaja, sažetaka.
7. Kreiranje kompjuterskih prezentacija.
8. Učešće na naučnim i praktičnim konferencijama.
9. Izveštaj sa kursa.

Edukativni i tematski plan

Uvod.

Opći trendovi u razvoju umjetničkih i idejnih i moralnih tradicija moderne književnosti. Raznolikost, raznolikost žanrova i pravaca.

Blok 1. Nova realistična proza.

Neorealizam je sinteza umjetničkog iskustva realističkih pisaca 19. stoljeća sa postmodernim razmišljanjem osobe s kraja 20. stoljeća. Potraga za novim estetskim principima, drugačijim od kritičkog realizma XIX veka i socijalističkog realizma. Vladimir Makanin "Undergrand, ili Heroj našeg vremena" - sudbina "šezdesetih" u eri kasnih devedesetih. Italijanska nagrada Pene 1999. Ljudmila Ulitskaja - dva puta dobitnica Bookerove nagrade (za romane Slučaj Kukotski i Daniel Stein, prevodilac). "Slučaj Kukotski" - kombinacija tradicionalnog platna porodična romansa sa filozofskom i mističnom stranom života heroja, transformacijom poznate stvarnosti u višedimenzionalnost, koja odgovara svjetonazoru savremeni čovek. Ekranizirana verzija romana. “Daniel Stein, prevodilac” govori o lutanjima duha u svijetu tame, o tome kako pronaći svjetlo u sebi i oko sebe. Andrej Volos "Khurramabad" je roman o životu nekoliko generacija Rusa u Tadžikistanu, o njihovoj prisilnoj transformaciji u izbjeglice. Ovo je umjetnički prikaz onoga što se ispostavlja kao svoje i tuđe. Roman "Nekretnine" govori o poslu trgovca nekretninama, ozloglašenom stambenom pitanju. Psihološki realizam, rekreiranje boje vremena.

„Ja nisam ja“ Alekseja Slapovskog je avanturistički i filozofski moderni „pikarski“ roman.

Blok 2. Vojna tema u modernoj ruskoj književnosti.

Novi pogled na rat, „ljudski razmjeri“ njegove percepcije, promišljanja o „cijeni pobjede“, tragedija etičkih kolizija u kojima se čovjek nalazi u ratu – o tome govori roman pisca "vojna generacija" Viktor Astafjev "Veseli vojnik" je sve o.

Arkadij Babčenko je laureat nagrade "Debi". Priča "Alkhan-Jurt" zasnovana je na ličnim utiscima i govori o jednoj epizodi čečenske kampanje. Besmislenost rata je centralna tema priče. Anatolij Azolski - dobitnik nagrada časopisa "Prijateljstvo naroda" (1999) i "Novi svet" (2000). Roman "Saboter" je humanistički patos moderne vojne književnosti, očuvanje tradicije vojne proze u stvaralaštvu mladih pisaca.

Blok 3. Postmodernizam.

U počecima ruskog postmodernizma stoji poema „Moskva – Petuški“ Venedikta Erofejeva – slobodna obrada ruskih klasika, mješavina visokog i niskog, ironije i groteske.

Viktor Pelevin "Život insekata" - reminiscencije iz popularnih priča, ironično tumačenje mitova i stereotipa. "Generacija "P" - putovanje u virtuelnu stvarnost. Dmitrij Galkovski - dobitnik Antibooker nagrade. Roman "Beskrajni ćorsokak" je intertekstualnost, spoj stvarnosti i književnosti.

Rad Vladimira Sorokina i njegov roman "Red" su parodijska stilizacija, naturalizam i destrukcija ustaljenih književnih žanrova.

Blok 4. Moderna poezija.

Djelo Josifa Brodskog (biografija, teme i motivi lirike, pejzaž, slika vremena, lirski junak, jezik i umjetničke tehnike) Konceptualizam i njegovo porijeklo. Koncept "koncepta". Koncept škole. Kreativnost pojedinih pjesnika-konceptualista i njihov poetski jezik. Metarealizam kao poetski pravac. Kreativnost nekih pesnika - metarealista.

Blok 5. Fikcija, utopije i distopije.

Uspon distopijskog žanra u 20. veku. Ljudska psihologija i psihologija društva u antiutopiji braće Strugacki "Naseljeno ostrvo". Sergej Lukjanenko je najbolji evropski pisac naučne fantastike 2003. Odgovornost Lukjanenkovih junaka za svijet u kojem žive, povezanost pitanja specifičnih za naučnu fantastiku sa istinitim nezaboravnim slikama.

Blok 6. Osobine moderne dramaturgije.

Potražite posebne umetničkim sredstvima i jezik. Dramaturgija Nine Sadur sastavni je dio avangardne kulture. Predstava "Pannočka" neobična je interpretacija Gogoljeve priče "Vij". Originalnost i metafora predstave su ispovesti Jevgenija Griškoveca „Kako sam pojeo psa“, simbolika boje i psihologizam „Crvene predstave“ Ksenije Dragunske. Filmska verzija predstave.

Blok 7. Oživljavanje detektiva.

Specifičnost detektivskog žanra. Zašto ljudi vole detektive? Oživljavanje detektiva kasnih 80-ih godina XX veka. Psihološki detektivi Aleksandre Marinine, retro detektivi Borisa Akunjina, ironični detektivi Darije Doncove.

Spisak literature za nastavnike i učenike

1. U svijetu književnosti 11 časova; udžbenik za obrazovne ustanove humanitarnog profila, / ur. A.G.Kutuzova. M.: "Drofa", 2002.
2. Ruska književnost XX veka 11. razred; praktični udžbenik za obrazovne ustanove / ur. Yu.I.Lysogo - M. "Mnemozina", 2005.
3. Moderna ruska književnost; udžbenik priručnik za srednjoškolce i studente na fakultetima, / ur. B.A. Lanina, M.: "Ventana-Count", 2006.
4. Chalmaev V.A., Zinin S.A. Ruska književnost XX veka: udžbenik za 11. razred; u 2 sata - M.: "TID "Ruska riječ", 2006.

Internet Literary Resources

1. "Bookinist" - mybooka.narod.ru
2. "Debi" - www.mydebut.ru
3. "Babylon" - www.vavilon.ru
4. "Viktor Pelevin" - pelevin.nov.ru
5. "Grafomania" - www.grafomania.msk.ru
6. "Interaktivna fikcija" - if.gr.ru
7. "Joseph Brodsky" - gozepf Brodsky.narod.ru
8. Ostrovok – www.ostrovok.de
9. "Moderna ruska poezija" - poet.da.ru
10. "Fandorin" - www.fandorin.ru

Osim toga, svaki pisac ima svoju vlastitu stranicu. Pretraga na Internetu je neograničena, pa je ova lista otvorena i može se nastaviti.

Moderna literatura (po izboru podnosioca)

Moderna književnost (60-80-e)

2-3 rada po izboru podnosioca sa sledeće liste preporuka:

F. Abramov. Drveni konji. Alka. Pelagija. Braća i sestre.

V.P. Astafiev. Kraljevska riba. Tužni detektiv.

V.M. Shukshin. Seljanin. likovi. Razgovori pod vedrim mjesecom.

V.G. Rasputin. Rok. Zbogom majci. Živi i pamti.

Yu.V. Trifonov. Kuća prvi red do mora. Stari covjek. Razmjena. Drugi život.

V.V. Bykov. Sotnikov. Obelisk. Wolf Pack.

Koncept "moderne književnosti" obuhvata prilično veliki i, što je najvažnije, prepun važnih društvenih i političkih događaja period, koji je, naravno, uticao na razvoj književnog procesa. Unutar ovog perioda postoje dosta izraženi hronološki „presjeci“, kvalitativno različiti jedni od drugih, a istovremeno međuzavisni, razvijajući zajedničke probleme na jednom ili drugom zavoju istorijske spirale.

Druga polovina pedesetih - početak šezdesetih nazvan je "odmrzavanje", prema istoimenoj priči I. Ehrenburga. Slika otopljenja kao simbola vremena bila je, kako kažu, u glavama mnogih, nije slučajno što je gotovo istovremeno sa pričom o I. Ehrenburgu, još nešto ranije, nastala pjesma N. Zabolockog sa isti naslov je objavljen u Novom Miru. To je zbog činjenice da je u zemlji nakon Staljinove smrti (1953), a posebno nakon XX kongresa KPSU (1956), kruti okvir političke cenzure u odnosu na umjetnička djela bio donekle oslabljen, a djela su se pojavila. u štampi koja istinitije odražava okrutnu i kontradiktornu prošlost i sadašnjost Otadžbine. Prije svega, problemi kao što su imidž Velikog domovinskog rata i stanje i sudbina ruskog sela bili su u velikoj mjeri podvrgnuti reviziji i ponovnoj procjeni. Vremenska distanca, blagotvorne promene u životu društva stvorile su priliku za analitičko promišljanje puteva razvoja i istorijske sudbine Rusije u 20. veku. Rođena je nova vojna proza, povezana sa imenima K. Simonova, Ju. Bondareva, G. Baklanova, V. Bikova, V. Astafjeva, V. Bogomolova. Pridružila im se rastuća tema staljinističke represije. Često su se ove teme ispreplitale, stvarajući fuziju, uzbuđujući umove javnosti, aktivirajući položaj književnosti u društvu. To su „Živi i mrtvi” K. Simonova, „Bitka na putu” G. Nikolajeve, „Jedan dan iz života Ivana Denisoviča” A. Solženjicina, „Tišina” i „Poslednje salve” Y. Bondarev, „Zajednički posao” V. Belova, „Rupe” i „Loše vreme” V. Tendrjakova. Period „nekonfliktnosti“ je odbijen bez žaljenja. Književnost se vratila divnim tradicijama klasika, postavljajući "teška pitanja" života, uvećavajući ih i izoštravajući ih u djelima različitih stilova i žanrova. Sva ova djela u određenoj mjeri obilježava jedan zajednički kvalitet: radnja se, po pravilu, zasniva na činjenici da intervencija vlasti u sudbini likova dovodi do dramatičnih, a ponekad i tragičnih posljedica. Ako se u prethodnom periodu, obeleženom „beskonfliktnošću“, afirmisalo jedinstvo vlasti i naroda, stranke i društva, sada se ocrtava problem konfrontacije moći i pojedinca, pritiska na pojedinca, njegovog ponižavanja. Štaviše, junaci različitih društvenih grupa prepoznaju sebe kao osobe, od vojskovođa i direktora produkcije („Živi i mrtvi“, „Bitka na putu“), do nepismenog seljaka (B. Mozhaev „Iz života Fjodor Kuzkin”).

Do kraja 60-ih cenzura se ponovo pooštrava, označavajući početak "stagnacije", kako je ovo vrijeme nazvano petnaest godina kasnije, na novom krugu istorijske spirale. A. Solženjicin, neki seoski pisci (V. Belov, B. Možajev), predstavnici takozvanog „mladinskog“ pravca proze (V. Aksenov, A. Gladilin, A. Kuznjecov), koji su kasnije bili primorani da emigriraju u sačuvati slobodu stvaralaštva, a ponekad i političku slobodu, o čemu svedoče reference A. Solženjicina, I. Brodskog, progon A. Tvardovskog kao glavnog urednika Novog mira, koji je objavio najoštrija dela tih godina. Sedamdesetih godina, međutim, učinjen je slab pokušaj da se rehabilituju posledice Staljinovog „kulta ličnosti“, posebno njegove uloge glavnog komandanta tokom Velikog otadžbinskog rata. Književnost se opet, kao i 1920-ih i 1940-ih, dijeli na dvije struje - službenu, "sekretarsku" (tj. pisce koji su zauzimali visoke položaje u Savezu sovjetskih pisaca) i "samizdat", koji distribuira djela ili uopće ne objavljuje. ili objavljeno u inostranstvu. Roman B. Pasternaka "Doktor Živago", "Arhipelag Gulag" i "Odeljenje za rak" A. Solženjicina, pesme I. Brodskog, novinarske beleške V. Soluhina "Čitanje Lenjina", "Moskva - Petuški" V. Erofejev je prošao kroz "samizdat" i niz drugih radova objavljenih krajem 80-ih - početkom 90-ih i nastavljajući da se objavljuju do danas...

Ipak, živa, iskrena, talentovana književnost i dalje postoji, čak i uprkos pooštravanju cenzure. Sedamdesetih godina 20. stoljeća postaje aktivnija tzv. „seoska proza“ koja dolazi do izražaja po dubini problema, svjetlini sukoba, ekspresivnosti i preciznosti jezika, u nedostatku posebnih stilskih i fabulskih „nabora“. Seoski pisci nove generacije (V. Rasputin, V. Šukšin, B. Možajev, S. Zaligin), sele se iz socijalni problemi Rusko selo do filozofskih, moralnih, ontoloških problema. Problem rekreacije ruskog nacionalni karakter na prijelazu epoha, problem odnosa prirode i civilizacije, problem dobra i zla, trenutnog i vječnog. Uprkos činjenici da se u ovim radovima nisu direktno doticali akutni politički problemi koji uznemiravaju društvo, oni su ipak odavali utisak opozicije; Rasprave o „seoskoj“ prozi koje su se vodile na stranicama Literaturne gazete i časopisa Literaturna uba ranih 1980-ih bukvalno su podelile kritiku na „prljače“ i „zapadnjake“, baš kao i pre stotinu godina.

Nažalost, posljednju deceniju nije obilježila pojava tako značajnih djela kao prethodnih godina, ali će zauvijek ostati upisana u historiju ruske književnosti sa neviđenim obiljem publikacija djela koja iz cenzurnih razloga nisu objavljena. ranije, počevši od 1920-ih, kada je ruska proza ​​bila suštinski i podeljena na dva toka. Novo razdoblje ruske književnosti prolazi u znaku mraka i stapanja ruske književnosti u jedinstvenu struju, bez obzira na to gdje pisac živi i gdje živi, ​​kakva su mu politička opredeljenja i kakva mu je sudbina. Do sada nepoznata djela A. Platonova "Jama", "Juvenilno more", "Čevengur", "Srećna Moskva", E. Zamjatina "Mi", A. Ahmatove "Rekvijem", djela V. Nabokova i M. Objavljuju se Aldanova, vraćaju se u rusku književnost djela V. Nabokova i M. Aldanova, pisci emigranti posljednjeg talasa (70-80-ih): S. Dovlatov, E. Limonov, V. Maksimov, V. Sinyavsky, I. Brodsky; postoji prilika da se iz prve ruke procene dela ruskog „podzemlja“: „dvorski maniristi“, Valerij Popov, V. Erofejev, Vik. Erofeeva, V. Korkia i drugi.

Sumirajući rezultate ovog perioda razvoja ruske književnosti, možemo zaključiti da je njeno najupečatljivije dostignuće bilo delo takozvanih „seoskih pisaca“, koji su uspeli da pokrenu duboke moralne, društvene, istorijske i filozofske probleme zasnovane na materijal iz života ruskog seljaštva u 20. veku.

Romani i pripovetke S. Zalygina, V. Belova, B. Mozhaeva pokazuju kako je započeo proces depeazanizacije, koji je duboko uticao ne samo na ekonomiju zemlje, već i na njenu duhovnu i moralnu osnovu. Do čega je sve to dovelo, elokventno svjedoče priče F. Abramova i V. Rasputina, priče V. Šukšina i drugih.

F. Abramov (1920-1982) otkriva tragediju ruskog seljaštva, iza koje stoji tragedija cijele zemlje, na primjeru sjevernoruskog sela Pekašino, čiji je prototip bilo rodno selo F. Abramova Verkola. . Tetralogija "Pryasliny", koja uključuje romane "Dvije zime i tri ljeta", "Braća i sestre", "Raskršće", "Dom", govori o životu stanovnika Pekašina, koji zajedno sa cijelom zemljom, prošao je kroz teška iskušenja predratnih, vojnih i poslijeratnih godina do 1970-ih. Centralni likovi tetralogije su Mihail Pryaslin, koji je sa 14 godina ostao ne samo za glavu porodice siročadi, već i za glavnog seljaka na kolhozu, i njegovu sestru Lizu. Uprkos njihovim zaista neljudskim naporima da podignu i postave mlađu braću i sestre na noge, život se pokazao nemilosrdnim prema njima: porodica se razjedinila, raspala: ko ide u zatvor, ko je zauvek rastvoren u gradu, ko umire. U selu su ostali samo Mihail i Liza.

U četvrtom dijelu, Mikhail, snažan, debeljuškast četrdesetogodišnjak, kojeg su svi ranije poštovali i slušali, ispada da je nepotražen zbog brojnih reformi koje su uništile tradicionalni način života u sjevernoruskom selu. On je mladoženja, Liza je teško bolesna, njegove kćerke, osim najmlađe, gledaju na grad. Šta je sljedeće za selo? Hoće li biti uništena kao kuća njenih roditelja ili će izdržati sva iskušenja koja su je zadesila? F. Abramov se nada najboljem. Finale tetralogije, uz svu svoju tragediju, uliva nadu.

Zanimljive su pripovetke F. Abramova "Drveni konji", "Pelageja", "Alka", u kojima se, na primjeru tri ženske sudbine, može pratiti daleko od ohrabrujuće evolucije ženskog nacionalnog karaktera u teškim i kritičnim vremenima. . Priča "Drveni konji" upoznaje nas sa Vasilisom Melentijevnom, ženom fantastičnog epskog imena i dušom pravednika. Od njenog izgleda sve se razvedri, čak i snaha Ženja čeka, jedva čeka da im Melentjevna dođe u goste. Melentievna je osoba koja smisao i radost života vidi u radu, kakav god on bio. A sada, stara i nemoćna, ide čak u obližnju šumu po pečurke, da dan ne proživi uzalud. Njena ćerka Sonja, koja se u teškom posleratnom periodu našla u seči i prevarena od svog voljenog, izvrši samoubistvo ne toliko od srama pred ljudima, koliko od srama i krivice pred majkom koja nije imala vremena i nije mogao da je upozori i zaustavi.

Alki, savremenoj seljanki koja leprša kroz život kao leptir, ovaj osećaj je neshvatljiv, bilo da se svom snagom grčevito drži gradskog života, sumnjivog udela konobarice, bilo da teži luksuznom, po njenom mišljenju, životu stjuardesa. Sa svojim zavodnikom – gostujućim oficirom – se surovo i odlučno obračunava, tražeći njegovo otpuštanje iz vojske, što je tih godina zapravo značilo građansku smrt, a time i dobijanje pasoša (kao što znate, 50-ih i 60-ih godina seljaci nisu imati pasoš, a da bi se preselio u grad, morao se dobiti pasoš na ulicu). F. Abramov je kroz sliku Alke skrenuo pažnju čitaocima na problem takozvane „marginalne“ osobe, odnosno osobe koja se tek doselila u grad iz sela, a koja je izgubila nekadašnju duhovnu i moralnih vrijednosti i nije pronašao nove, mijenjajući ih u vanjske znakove urbanog života.

Problemi "marginalne" ličnosti V. Šukšin (1929-1974), koji je iskusio poteškoće odrastanja "prirodne" osobe, rodom iz sela Altai, u urbani život, u okruženje kreativne inteligencije, takođe je zabrinuo poluurbano, poluselo osoba.

Ali njegov rad, posebno kratke priče, mnogo je širi od opisa života ruskog seljaštva u kritičnoj eri. Problem na koji je došao V. Šukšin književnost 60-ih godina , u suštini, ostao nepromijenjen - to je problem ispunjenja ličnosti. Njegovi heroji, koji „izmišljaju“ drugi život za sebe (Monja Kvasov „Tvrdoglavac“, Gleb Kapustin „Odsečeni“, Bronka Pupkov „Mil pardon, gospođo“, Timofej Hudjakov „Ulaznica za drugu sednicu“), žude barem za tim. izmišljeni svijet. Šukšinova problematika je neobično akutna upravo zato što se iza svijetle, kao s lica junaka, narativa osjeća uznemirujući autorov promišljanje o nemogućnosti. pravi zivot kada je duša zaokupljena „pogrešnom stvari“. V. Šukšin je strastveno afirmisao ozbiljnost ovog problema, potrebu da svaka osoba zastane i razmisli o smislu svog života, o svojoj svrsi na zemlji, o svom mjestu u društvu.

V. Šukšin je jednu od svojih poslednjih knjiga nazvao "Likovi". Ali, zapravo, sav njegov rad posvećen je prikazivanju svijetlih, neobičnih, jedinstvenih, originalnih likova koji se ne uklapaju u prozu života, u njegovu običnu svakodnevicu. Prema naslovu jedne od njegovih priča, ovi originalni i jedinstveni likovi Šukšina počeli su da se nazivaju "čudacima". one. ljudi koji u duši nose nešto svoje, jedinstveno, izdvajajući ih iz mase homogenih likova-tipova. Čak i u svom u osnovi običnom karakteru, Šukšina zanimaju oni trenuci njegovog života kada se u njemu pojavi nešto posebno, jedinstveno, što naglašava suštinu njegove ličnosti. Takav je Sergej Duhavin u priči „Čizme“, koji svojoj ženi, mljekari Klavi, kupuje ludo skupe, elegantne čizme u gradu. Svjestan je nepraktičnosti i besmislenosti svog čina, ali iz nekog razloga ne može drugačije, a čitalac shvaća da to instinktivno ispoljava osjećaj ljubavi prema svojoj ženi, skriven iza svakodnevice, koji godinama ne hladi. zajedničkog života. I ovaj psihološki precizno motivisan čin izaziva odgovor supruge, jednako štedljivo izražen, ali jednako dubok i iskren. Nepretenciozan i čudna priča, koju je ispričao V. Šukšin, stvara vedar osećaj međusobnog razumevanja, harmonije "složenih jednostavnih" ljudi koji su ponekad zaboravljeni iza običnog i sitnog. Klava budi ženski osjećaj koketerije, mladalačkog entuzijazma, lakoće, unatoč činjenici da su se čizme, naravno, pokazale malenim i otišle su kod najstarije kćeri.

Poštujući pravo osobe da bude svoja, čak i ako korištenje ovog prava osobu čini čudnom i apsurdnom, za razliku od drugih, V. Šukšin mrzi one koji nastoje ujediniti pojedinca, sve podvesti pod zajednički nazivnik, skrivajući se iza društvenog zvona. značajne fraze, pokazuje da se iza ove prazne i zvučne fraze često kriju zavist, sitničavost, sebičnost („Moj zet je ukrao mašinu za ogrev“, „Beskrupulozan“). U priči "Beskrupulozni" govorimo o tri starca: Gluhovu, Olgi Sergejevni i Otavihi. Društveno aktivna, energična i odlučna Olga Sergejevna u mladosti je više voljela skromnog i tihog Glukhova od očajnog komesara, ali, konačno ostavljena, vratila se u svoje rodno selo, održavajući dobre i ujednačene odnose sa svojim ostarjelim i usamljenim obožavateljem. Lik Olge Sergejevne nikada ne bi bio razotkriven da starac Gluhov nije odlučio da osnuje porodicu sa usamljenom Otavikhom, što je izazvalo bijes i ljubomoru Olge Sergejevne. Vodila je borbu protiv starijih, koristeći se frazeologijom javne osude na sve načine, govoreći o nemoralu i nemoralu takve zajednice, naglašavajući nedopustivost intimnih odnosa u ovom uzrastu, iako je jasno da se prvenstveno radilo o međusobnim podrška jedno drugom. I kao rezultat toga, izazvala je stid kod starih ljudi zbog izopačenosti (nepostojeće) njihovih misli o zajedničkom životu, straha da će Olga Sergejevna ispričati ovu priču u selu i time ih potpuno osramotiti. Ali Olga Sergejevna ćuti, sasvim zadovoljna što je uspela da ponizi, zgazi ljude, možda zasad ćuti. Drago mi je tuđe poniženje i Gleb Kapustin u priči "Odsječeni".

Omiljeni junaci V. Šukšina su izvanredni mislioci, koji su u večnoj potrazi za smislom života, često ljudi suptilne i ranjive duše, koji ponekad čine smešna, ali dirljiva dela.

V. Šukšin je majstor kratke priče, koja se zasniva na živopisnoj skici „iz prirode“ i ozbiljnoj generalizaciji sadržanoj u njoj zasnovanoj na ovoj skici. Ove priče čine osnovu zbirki "Seljani", "Razgovori pod jasnim mjesecom", "Likovi". Ali V. Šukšin je pisac univerzalnog skladišta, koji je stvorio dva romana: "Lubavins" i "Došao sam da ti dam slobodu", scenario "Kalina Krasnaya", satirične drame "I ujutro su se probudili" i "Do trećeg pijetla." Slavu mu je donela i režija i gluma.

V. Rasputin (r. 1938) - jedan od zanimljivi pisci koji pripadaju mlađoj generaciji takozvanih seoskih pisaca. Proslavio se nizom priča iz života modernog sela u blizini Angare: “Novac za Mariju”, “Rok”, “Živi i zapamti”, “Zbogom majke”, “Vatra”. Priče se odlikuju konkretnošću skica života i života sibirskog sela, svjetlinom i originalnošću likova seljaka različitih generacija, filozofskom prirodom, spojem društvenog, ekološkog i moralna pitanja, psihologizam, divan smisao za jezik, poetski stil...

Među likovima junaka V. Rasputina, koji su mu doneli slavu, pre svega treba izdvojiti galeriju slika koje su kritičari definisali kao "Rasputinove starice" - njegove seljanke, koje su izdržale sve nedaće. i teškoće na njihovim plećima i nisu se slomile, zadržavši čistoću i pristojnost, savjesnost, kako jedna od njegovih omiljenih heroina, starica Daria iz Oproštaja s Materom, definira glavni kvalitet osobe. Ovo su zaista pravednici na kojima zemlja počiva. Ana Stepanovna iz priče „Rok“ najvećim grijehom u svom životu smatra to što je tokom kolektivizacije, kada su sve krave strpane u zajedničko stado, nakon muže kolektivne farme, pomuzela svoju kravu Zorku kako bi spasila svoju djecu. od gladovanja. Jednom ju je ćerka zatekla kako to radi: „Oči su me pekle do same duše“, kaje se Ana Stepanovna pre smrti svom starom prijatelju.

Daria Pinigina iz priče „Oproštaj s Materom“ je možda najživopisnija i na dobar način deklarativnija slika stare pravednice iz priča V. Rasputina. Sama priča je duboka, polifona, problematična. Matera je ogromno ostrvo na Angari, prototip sibirskog raja. Ima sve što je potrebno za normalan život: ugodno selo sa kućama ukrašenim divnim rezbarijama, zbog čega skoro svaka kuća ima ukucan natpis: „Zaštićena od države“, šuma, oranice, groblje na kojem su preci. ukopano, livade i kosidba, pašnjak, rijeka. Tu je Kraljevsko lišće, koje, prema legendi, vezuje ostrvo za kopno, stoga je ključ snage i neuništivosti života. Tu je vlasnik ostrva - mitološko stvorenje, njegova amajlija, zaštitnik. I sve to mora zauvijek nestati, otići pod vodu kao rezultat izgradnje još jedne hidroelektrane. Stanovnici na različite načine percipiraju promjenu svoje sudbine: mladi se čak raduju, srednja generacija se pomiruje sa neminovnošću onoga što se dešava, neki čak i pale svoje kuće prije roka kako bi brzo dobili odštetu i popili je. I samo se Daria pobuni protiv nepromišljenog i prolaznog ispraćaja s Materom, ispraćajući je u neizbježni zaborav polako, dostojanstveno, ukrašavajući i oplakujući njenu kolibu, čisteći grobove svojih roditelja na groblju, moleći se za one koji su uvrijedili nju i ostrvo svojom nepromišljenošću. Slaba starica, glupo drvo, misteriozni vlasnik ostrva pobunili su se protiv pragmatizma i neozbiljnosti modernih ljudi. Nisu mogli radikalno promijeniti situaciju, ali su, stali na put neizbježnoj poplavi sela, barem na trenutak odgodili uništenje, natjerali na razmišljanje svoje protivnike, među njima i sina i unuka Darije, i čitaoce. Stoga finale priče zvuči tako dvosmisleno i biblijski uzvišeno. Šta je sljedeće za Materu? Šta čeka čovečanstvo? Ima protesta i ljutnje u samom postavljanju ovih pitanja.

V. Rasputin se poslednjih godina bavi novinarstvom (knjiga eseja „Sibir! Sibir...“) i društvenim i političkim aktivnostima.

AT 60-ih - 80-ih Prilično glasno i talentovano najavila se i takozvana „vojna proza“, koja na nov način osvjetljava svakodnevicu i djela, „dane i noći“ Velikog domovinskog rata. "Trench Truth", tj. neukrašena istina o tome da je „čovek u ratu“ postaje osnova za moralna i filozofska razmišljanja, za rešavanje egzistencijalnog problema „izbora“: izbor između života i smrti, časti i izdaje, veličanstvenog cilja i bezbroj žrtava u njegovo ime . Ovi problemi leže u osnovi radova G. Baklanova, Yu. Bondareva, V. Bykova.

Ovaj problem izbora najdramatičnije je riješen u pričama V. Bykova. U priči "Sotnikov" jedan od dvojice zarobljenih partizana spašava svoj život postavši dželat drugom. Ali takva cijena vlastitog života i njemu postaje neizmjerno teška, njegov život gubi svaki smisao, pretvara se u beskrajno samooptuživanje i na kraju ga dovodi do misli o samoubistvu. U priči "Obelisk" postavlja se pitanje herojstva i požrtvovanja. Učitelj Aleš Moroz se dobrovoljno predaje nacistima kako bi bio pored svojih učenika, otetih kao taoca. Zajedno s njima odlazi u smrt, čudesno spašavajući samo jednog od svojih učenika. Ko je on - heroj ili usamljeni anarhista koji nije poslušao naređenje komandanta partizanskog odreda, koji mu je to zabranio? Šta je važnije - aktivna borba protiv nacista u sastavu partizanskog odreda ili moralna podrška deci osuđenoj na smrt? V. Bykov potvrđuje veličinu ljudskog duha, moralnu beskompromisnost pred smrću. Pravo na to pisac je zaslužio sopstvenim životom i sudbinom, prošavši kao ratnik duge četiri godine rata.

Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, književnost je, kao i društvo u cjelini, prolazila kroz duboku krizu. Istorija ruske književnosti u 20. veku se toliko razvila da je njen razvoj, uz estetske zakonitosti, određivale okolnosti društveno-političke, istorijske prirode, koje nisu uvek bile korisne. I sada pokušava prevazići ovu krizu kroz dokumentarnu umjetnost, često težeći naturalizmu („Djeca Arbata“ Ribakova, Šalamova), ili uništavanjem integriteta svijeta, zavirujući u sivu svakodnevicu sivih, neupadljivih ljudi (L. Petrushevskaya, V. Pietsukh, T. Tolstaya) još nisu doveli do značajnih rezultata. U ovoj fazi prilično je teško uhvatiti bilo kakve kreativne tendencije modernog književnog procesa u Rusiji. Vrijeme će sve pokazati i staviti na svoje mjesto.

Savremeni književni proces

Književnost je sastavni dio čovjekovog života, njegova vrsta fotografije, koja savršeno opisuje sva unutrašnja stanja, kao i društvene zakone. Poput istorije, književnost se razvija, menja, postaje kvalitativno nova. Naravno, ne može se reći da je moderna književnost bolja ili lošija od one koja je bila ranije. Ona je samo drugačija. Sada drugi književnih žanrova, drugi problemi koje autor pokriva, drugi autori, uostalom. Ali šta god da se kaže, „Puškinovi“ i „Turgenjevci“ sada nisu isti, nije sada pravo vreme. Osetljiva, uvek drhtavo reagujući na raspoloženje vremena, ruska književnost danas pokazuje, takoreći, panoramu podeljene duše, u kojoj se prošlost i sadašnjost isprepliću na bizaran način. Književni proces od 80-ih godina. dvadesetog veka, obeležila je njenu nekonvencionalnost, nesličnost sa prethodnim fazama u razvoju umetničke reči. Došlo je do promjene umjetničkih epoha, do evolucije stvaralačke svijesti umjetnika. Moralni i filozofski problemi su u središtu modernih knjiga. I sami pisci, sudjelujući u sporovima o modernom književnom procesu, možda se slažu u jednom: najnovija književnost je zanimljiva već zato što estetski odražava naše vrijeme. Dakle, A. Varlamov piše: " Današnja književnost, u kakvoj god krizi bila, štedi vrijeme. To je njegova svrha, budućnost - to je njen adresat, radi koje se može podnijeti ravnodušnost i čitaoca i vladara".P. Aleshkovsky nastavlja misao svog kolege:" Na ovaj ili onaj način, književnost konstruiše život. Izrađuje model, pokušava zakačiti, istaći određene tipove. Radnja se, kao što znate, nije promijenila od antike. Važni su prizvuci... Postoji pisac - a postoji i Vrijeme - nešto nepostojeće, neuhvatljivo, ali živo i pulsirajuće - nešto s čime se pisac uvijek igra mačke i miša".

Početkom 1980-ih u ruskoj književnosti formirala su se dva tabora pisaca: predstavnici sovjetske književnosti i predstavnici književnosti ruske emigracije. Zanimljivo, sa smrću istaknutih Sovjetski pisci Trifonov, Kataev, Abramov, logor sovjetske književnosti znatno je osiromašio. U Sovjetskom Savezu nije bilo novih pisaca. Koncentracija značajnog dijela kreativne inteligencije u inostranstvu dovela je do toga da su stotine pjesnika, pisaca, ličnosti iz različitih oblasti kulture i umjetnosti nastavile sa radom van svoje domovine. I tek od 1985. godine, po prvi put nakon 70-godišnje pauze, ruska književnost je dobila priliku da bude jedinstvena: književnost ruskog inostranstva iz sva tri talasa ruske emigracije spojila se s njom - nakon građanski rat 1918-1920, nakon Drugog svjetskog rata i Brežnjevljeve ere. Vraćajući se nazad, emigracijska djela brzo su se uključila u tok ruske književnosti i kulture. Književni tekstovi koji su bili zabranjeni u periodu njihovog pisanja (tzv. „vraćena literatura“) postali su učesnici u književnom procesu. Domaća književnost značajno je obogaćena ranije zabranjenim djelima, poput romana A. Platonova "Jama" i "Čevengur", distopije E. Zamjatina "Mi", priča B. Pilnjaka "Mahagoni", "Doktor Živago" B. Pasternaka. , "Rekvijem" i "Pesma bez heroja" A. Ahmatove i mnogi drugi. „Sve ove autore ujedinjuje patos proučavanja uzroka i posledica dubokih društvenih deformacija“ (N. Ivanova „Pitanja književnosti“).

Postoje tri glavne komponente savremenog književnog procesa: književnost ruske dijaspore; „vraćena“ literatura; aktuelna moderna književnost. Dati jasnu i konciznu definiciju posljednje od njih još uvijek nije lak zadatak. U modernoj književnosti javljaju se ili oživljavaju pravci kao što su avangarda i postavangarda, moderna i postmoderna, nadrealizam, impresionizam, neosentimentalizam, metarealizam, sotsart, konceptualizam itd.

Ali u pozadini postmodernih tendencija, "klasična, tradicionalna" književnost takođe nastavlja da postoji: neorealisti, postrealisti i tradicionalisti ne samo da nastavljaju da pišu, već se i aktivno bore protiv "pseudo-književnosti" postmoderne. Može se reći da je čitava književna zajednica podijeljena na one koji su "za" i one koji su "protiv" novih tokova, a sama književnost je postala arena borbe dva velika bloka - pisaca tradicionalista orijentiranih na klasično razumijevanja umjetničkog stvaralaštva i postmodernista, koji imaju radikalno različite poglede. Ova borba utiče i na ideološki sadržaj i na formalne nivoe dela u nastajanju.

Složenu sliku estetske disperzije upotpunjuje stanje na polju ruske poezije krajem veka. Općenito je prihvaćeno da proza ​​dominira modernim književnim procesom. Poezija nosi isti teret vremena, ista obilježja konfuzne i rasute epohe, iste težnje za ulaskom u nove specifične zone stvaralaštva. Poezija, bolnije od proze, osjeća gubitak čitalačke pažnje, vlastite uloge emocionalnog pokretača društva.

Šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pjesnici su ušli u sovjetsku književnost, donoseći sa sobom mnogo novih stvari i razvijajući stare tradicije. Teme njihovog rada su raznolike, a poezija duboko lirska i intimna. Ali tema o domovini nikada nije sišla sa stranica naše književnosti. Njene slike, povezane ili sa prirodom njenog rodnog sela, ili sa mestima na kojima se čovek borio, nalaze se u gotovo svakom delu. I svaki autor ima svoju percepciju i osjećaj domovine. Prodorne stihove o Rusiji nalazimo u Nikolaju Rubcovu (1936-1971), koji se oseća kao naslednik viševekovne ruske istorije. Kritičari smatraju da je rad ovog pjesnika spojio tradicije ruske poezije 19.-20. stoljeća - Tjučev, Fet, Blok, Jesenjin.

OD vječne teme naši savremenici uvek vezuju ime Rasula Gamzatova (1923). Ponekad za njega kažu da je njegov budući put teško predvidjeti. On je tako neočekivan u svom radu: od krilatih šala do tragičnih "Ždralova", od prozne "enciklopedije" "Moj Dagestan" do aforizama "Natpisi na bodežima". Ali ipak nije teško izdvojiti teme o kojima se bavi poezija počiva.Ovo je odanost domovini, poštovanje starijih, divljenje ženi, majci, dostojan nastavak očevog rada... Čitajući pesme Rubcova, Gamzatova i drugih izuzetnih pesnika našeg vremena, vidite ogromno životno iskustvo osobe koja u svojim pjesmama izražava ono što nam je teško izraziti.

Jedna od glavnih ideja moderne poezije je građanstvo, glavne misli su savjest i dužnost. Jevgenij Jevtušenko pripada javnim pesnicima, patriotama, građanima. Njegov rad je refleksija o njegovoj generaciji, o dobroti i zlobi, o oportunizmu, kukavičluku i karijerizmu.

Uloga distopije

Žanrovska raznolikost i zamagljivanje granica dugo nam nisu dozvoljavali da uočimo tipološke obrasce u evoluciji književnih žanrova na kraju stoljeća. Međutim, već je druga polovina 1990-ih omogućila da se uoči određeno zajedništvo u slici difuzije žanrova proze i poezije, u nastanku inovacija u oblasti takozvane „nove drame“. Očigledno je da su velike prozne forme napustile scenu umjetničke proze, a "kredit povjerenja" u autoritarnu naraciju je izgubljen. Prije svega, doživio je žanr romana. Modifikacije njegovih žanrovskih promjena demonstrirale su proces "koagulacije", ustupajući mjesto malim žanrovima sa njihovom otvorenošću za različite vidove stvaranja forme.

Antiutopija zauzima posebno mjesto u žanrovskom stvaralaštvu. Gubeći formalne krute karakteristike, obogaćuje se novim kvalitetima, od kojih je glavni svojevrsni pogled na svijet. Distopija je imala i utječe na formiranje posebnog tipa umjetničkog mišljenja, kao što su iskazi po principu "foto negativa". Karakteristika antiutopijske misli leži u destruktivnoj sposobnosti da se razbiju uobičajeni obrasci percepcije okolnog života. Aforizmi iz knjige Vic. Erofejeva "Enciklopedija ruske duše" ironično, "iz suprotnog" formuliše ovaj tip odnosa književnosti i stvarnosti: "Rus ima apokalipsu svaki dan", "Naš narod će živeti loše, ali ne dugo." Klasični primjeri antiutopije kao što su roman "Mi" E. Zamyatina, "Poziv na pogubljenje" V. Nabokova, "Dvorac" F. Kafke, "Životinjska farma" i "1984" J. Orwella, igrali ulogu proročanstava u svoje vrijeme. Tada su ove knjige stajale u rangu sa drugim, i što je najvažnije, sa jednom drugom realnošću koja je otvorila svoje ponore. „Utopije su strašne jer se ostvaruju“, napisao je jednom N. Berdjajev. Klasičan primjer- "Stalker" A. Tarkovskog i posljednja černobilska katastrofa sa Zonom smrti raspoređenom oko ovih mjesta. „Unutrašnje uho” Makaninovog dara dovelo je pisca do fenomena distopijskog teksta: Broj časopisa Novi mir sa distopijskom pričom V. Makanjina „Jednodnevni rat” potpisan je za objavljivanje tačno dve nedelje pre 11. septembra 2001. kada je teroristički napad koji je pogodio Ameriku bio početak "nepozvanog rata". Radnja priče, uz svu svoju fantastičnost, izgleda otpisana stvarni događaji. Tekst izgleda kao hronika događaja koji su usledili u Njujorku 11. septembra 2001. Dakle, pisac koji piše distopiju kreće se putem postepenog iscrtavanja stvarnih obrisa samog ponora u koji čovječanstvo, čovjek, stremi. Među takvim piscima ističu se ličnosti V. Pjecuha, A. Kabakova, L. Petruševske, V. Makanjina, V. Ribakova, T. Tolstoja i drugih.

Dvadesetih godina prošlog veka E. Zamjatin, jedan od osnivača ruske antiutopije, obećao je da će književnost u 20. veku spojiti fantastično sa svakodnevnim životom i postati ona đavolska mešavina, čiju je tajnu Hijeronim Boš tako dobro znao. Književnost s kraja veka nadmašila je sva Učiteljeva očekivanja.

Klasifikacija moderne ruske književnosti.

Moderna ruska književnost se deli na:

neoklasična proza

Uslovno metaforična proza

"Druga proza"

Postmodernizam

Neoklasična proza ​​se bavi društvenim i etičkim problemima života, polazeći od realističke tradicije, naslijeđujući "učiteljsku" i "propovjedničku" orijentaciju ruske klasične književnosti. Život društva u neoklasičnoj prozi je glavna tema a smisao života je glavni problem. Kroz junaka se izražava autorov svjetonazor, sam junak nasljeđuje aktivnu životnu poziciju, preuzima ulogu sudije. Posebnost neoklasične proze je u tome što su autor i junak u stanju dijaloga. Karakterizira ga goli pogled na strašne, monstruozne po svojoj okrutnosti i nemoralnosti fenomene našeg života, ali principi ljubavi, dobrote, bratstva - i, što je najvažnije, sabornosti - određuju postojanje ruske osobe u njoj. Predstavnici neoklasične proze su: V. Astafjev "Tužni detektiv", "Prokleti i ubijeni", "Veseli vojnik", V. Rasputin "U istu zemlju", "Vatra", B. Vasiljev "Zadovolji moje tuge ", A. Pristavkin "Zlatni oblak je proveo noć", D. Bykov "Pravopis", M. Vishnevetskaya "Mesec je izašao iz magle", L. Ulitskaya "Slučaj Kukotski", "Medeja i njena deca" , A. Volos "Nekretnine", M. Paley " Kabiria od Obvodnog kanala.

U uslovno metaforičnoj prozi, mit, bajka, naučni koncept čine bizaran, ali prepoznatljiv savremeni svet. Duhovna inferiornost, dehumanizacija dobijaju materijalno oličenje u metafori, ljudi se pretvaraju u različite životinje, grabežljivce, vukodlake. Uslovno-metaforička proza ​​vidi apsurd u stvarnom životu, pogađa katastrofalne paradokse u svakodnevnom životu, koristi fantastične pretpostavke, iskušava junaka izvanrednim mogućnostima. Ne karakteriše je psihološki volumen karaktera. Karakterističan žanr konvencionalno metaforičke proze je distopija. Uslovno metaforička proza ​​obuhvata sledeće autore i njihova dela: F. Iskander "Zečevi i Boas", V. Pelevin "Život insekata", "Omon Ra", D. Bykov "Opravdanje", T. Tolstaya "Kys", V. Makanin "Laz", V. Rybakov "Gravilet", "Cesarevič", L. Petrushevskaya "New Robinsons", A. Kabakov "Defector", S. Lukyanenko "Spectrum".

„Druga proza“, za razliku od konvencionalno metaforičke, ne stvara fantastičan svijet, već otkriva ono fantastično u okolnom, stvarnom. Obično prikazuje uništeni svijet, život, pokvarenu historiju, rastrganu kulturu, svijet društveno "promijenjenih" likova i okolnosti. Karakteriziraju ga obilježja suprotstavljanja službenosti, odbacivanje ustaljenih stereotipa, moraliziranja. Ideal se u njemu ili implicira ili se nazire, a autorska pozicija je prikrivena. Ploče su nasumične. „Drugu prozu“ ne karakteriše tradicionalni dijalog između autora i čitaoca. Predstavnici ove proze su: V. Erofejev, V. Pjecuh, T. Tolstaja, L. Petruševskaja, L. Gabišev.

Postmodernizam je jedan od najuticajnijih kulturnih fenomena druge polovine 20. veka. U postmodernizmu se slika svijeta gradi na osnovu intrakulturalnih veza. Volja i zakoni kulture su viši od volje i zakona "stvarnosti". Krajem osamdesetih godina prošlog veka postalo je moguće govoriti o postmodernizmu kao o sastavnom delu književnosti, ali do početka 21. veka moramo konstatovati kraj „postmoderne ere“. Najkarakterističnije definicije koje prate koncept "stvarnosti" u estetici postmodernizma su haotične, promjenjive, fluidne, nepotpune, fragmentarne; svijet su "razbacane veze" bića, koje se formiraju u bizarne i ponekad apsurdne obrasce ljudskih života ili u privremeno zamrznutu sliku u kaleidoskopu univerzalne povijesti. Nepokolebljive univerzalne vrijednosti gube status aksioma u postmodernom svjetonazoru. Sve je relativno. O tome vrlo precizno pišu N. Leiderman i M. Lipovetsky u svom članku "Život nakon smrti, ili nove informacije o realizmu": "Nepodnošljiva lakoća bića", bestežinsko stanje svih do tada nepokolebljivih apsoluta (ne samo univerzalnih, već i tragičnih stanje duha koje je postmodernizam izrazio".

Ruski postmodernizam imao je niz karakteristika. Prije svega, ovo je igra, demonstrativnost, nečuvenost, poigravanje citatima iz klasične i socrealističke književnosti. Rusko postmoderno stvaralaštvo je neosuđujuće stvaralaštvo, koje sadrži kategoričnost u podsvijesti, izvan teksta. Ruski postmoderni pisci uključuju: V. Kuritsyn "Suha grmljavina: trepereća zona", V. Sorokin "Plava mast", V. Pelevin "Čapajev i praznina", V. Makanin "Podzemlje, ili heroj našeg vremena", M. Butov "Sloboda", A. Bitov "Puškinova kuća", V. Erofejev "Moskva - Petuški", Y. Buyda "Pruska nevesta".

O kom vremenskom periodu govorimo kada se pominje pojam "moderna ruska književnost"? Očigledno da potiče iz 1991. godine, dobivši poticaj za razvoj nakon raspada SSSR-a. Nema sumnje u prisutnost ovog kulturnog fenomena u današnje vrijeme. Mnogi književni kritičari slažu se da iza njegovog stvaranja i razvoja stoje četiri generacije pisaca.

Šezdesete i moderna književnost

Dakle, moderna ruska književnost nastala je neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza i pada Gvozdene zavjese, a ne od nule. To se u najvećoj mjeri dogodilo zbog legalizacije djela pisaca šezdesetih, ranije zabranjenih za objavljivanje.

Novootkrivena imena Fazila Iskandera postala su poznata široj javnosti (priča "Sazviježđe Kozlotur", epski roman "Sandro iz Čegema"); Vladimir Voinovich (roman "Avanture Ivana Čonkina", romani "Moskva 2042", "Ideja"); Vasilij Aksenov (romani "Ostrvo Krim", "Pali"), Valentin Rasputin (romani "Vatra", "Živi i zapamti", priča "Francuske lekcije").

Pisci 70-ih

Zajedno sa djelima generacije osramoćenih slobodoumnika šezdesetih, moderna ruska književnost je započela s knjigama autora generacije 70-ih koje su bile dozvoljene za objavljivanje. Obogaćena je spisima Andreja Bitova (roman "Puškinova kuća", zbirka "Farmaceutsko ostrvo", roman "Leteći monasi"); Venedikt Erofejev (pjesma u prozi "Moskva - Petuški", predstava "Disidenci, ili Fani Kaplan"); Viktorija Tokareva (zbirke priča „Kad je postalo malo toplije“, „O onome što nije bilo“); Vladimir Makanin (priče "Stol prekriven krpom i sa dekanterom u sredini", "Jedan i jedan"), Ljudmila Petruševskaja (priče "Grom", "Nikad").

Pisci koje je pokrenula Perestrojka

Treću generaciju pisaca – stvaralaca književnosti probudila je na kreativnost neposredno perestrojka.

Moderna ruska književnost obogaćena je novim svetlim imenima svojih tvoraca: Viktor Pelevin (romani "Čapajev i praznina", "Život insekata", "Brojevi", "Carstvo B", "T", "Snuff"), Ljudmila Ulitskaja (romani "Medeja i njena deca", "Slučaj Kukotski", "S poštovanjem Šurik", "Daniel Stein, prevodilac", "Zeleni šator"); Tatjana Tolstaja (roman "Kys", zbirke pripovedaka "Reka Okkervil", "Voliš - ne voliš", "Noć", "Dan", "Krug"); Vladimir Sorokin (priče "Dan opričnika", "Snežna oluja", romani "Norma", "Telurija", "Plava mast"); Olga Slavnikova (romani Vilin konjic uvećan do veličine psa, Sam u ogledalu, 2017, Besmrtnik, Valcer sa čudovištem).

Nova generacija pisaca

I, konačno, moderna ruska književnost 21. stoljeća popunjena je generacijom mladih pisaca, čiji je stvaralački rad započeo neposredno u vrijeme državnog suvereniteta Ruske Federacije. Mladi, ali već priznati talenti su Andrej Gerasimov (romani Stepski bogovi, Razguljajevka, Hladno); Denis Gutsko (dilog "Ruski govornik"); Ilya Kochergin (priča "Pomoćnik Kineza", priče "Vukovi", "Altynay", "Altajske priče"); Ilya Stogoff (romani "Mačosi ne plaču", "Apokalipsa juče", "Revolucija sada!", zbirke priča "Deset prstiju", "Psi Gospodnji"); Roman Senčin (romani "Informacije", "Jeltiševi", "Poplavna zona").

Književne nagrade podstiču kreativnost

Nije tajna da se moderna ruska književnost 21. veka tako burno razvija zahvaljujući brojnim sponzorskim nagradama. Dodatna motivacija potiče autore da dalje razvijaju svoju kreativnost. Godine 1991. odobrena je ruska Bukerova nagrada pod pokroviteljstvom britanske kompanije British Petrolium.

2000. godine, zahvaljujući sponzorstvu građevinsko-investicionog preduzeća "Vistkom", ustanovljeno je još jedno veliko priznanje - "Natsbest". I na kraju, najznačajnija je Velika knjiga koju je 2005. godine osnovao Gazprom. Ukupan broj aktivnih književnih nagrada u Ruskoj Federaciji približava se stotini. Zahvaljujući književnim nagradama, profesija pisca je postala moderna i prestižna; ruski jezik i moderna književnost dobili su značajan podsticaj u svom razvoju; dotadašnji metod realizma u književnosti dopunjen je novim pravcima.

Zahvaljujući aktivnim piscima (što se manifestuje u književnim delima), razvija se kao komunikativni sistem, kroz dalju univerzalizaciju, odnosno pozajmljivanjem sintaksičkih konstrukcija, pojedinih reči, govornih obrta iz narodnog jezika, stručne komunikacije, raznih dijalekata.

Stilovi moderne književnosti. masovna književnost

Djela moderne ruske književnosti stvaraju njihovi autori u različitim stilovima, među kojima se ističu masovna književnost, postmodernizam, blogerska književnost, distopijski roman, književnost za činovnike. Pogledajmo pobliže ova područja.

Masovna književnost danas nastavlja tradiciju zabavne književnosti s kraja prošlog stoljeća: fantastika, naučna fantastika, detektivska priča, melodrama, avanturistički roman. Međutim, istovremeno u njemu postoji korekcija za savremeni ritam života, za brzi naučni napredak. Čitaoci masovne književnosti čine najveći udeo njenog tržišta u Rusiji. Zaista, privlači različite starosne grupe stanovništva, predstavnike različitih nivoa obrazovanja. Među djelima masovne književnosti, u poređenju sa knjigama drugih književnih stilova, najviše je bestselera, odnosno djela koja imaju najveću popularnost.

Razvoj moderne ruske književnosti danas najviše određuju tvorci knjiga sa najvećim tiražima: Boris Akunjin, Sergej Lukjanenko, Darija Doncova, Polina Daškova, Aleksandra Marinina, Jevgenij Griškovec, Tatjana Ustinova.

Postmodernizam

Postmodernizam kao trend u ruskoj književnosti pojavio se 90-ih godina prošlog veka. Njegovi prvi pristalice bili su pisci 70-ih godina, a predstavnici ovog pravca su se suprotstavljali realizmu sa ironičnim odnosom prema komunističkoj ideologiji. U umjetničkom obliku, demonstrirali su dokaze krize totalitarne ideologije. Njihovu palicu nastavili su Vasilij Aksenov "Ostrvo Krim" i Vladimir Vojnovič "Avanture vojnika Čonkina". Zatim su im se pridružili Vladimir Sorokin, Anatolij Koroljov. Međutim, zvijezda Viktora Pelevina zasvijetlila je jače od svih ostalih predstavnika ovog trenda. Svaka knjiga ovog autora (a izlaze otprilike jednom godišnje) daje suptilnost umjetnički opis razvoj društva.

Ruska književnost u sadašnjoj fazi ideološki se razvija zahvaljujući postmodernizmu. Ironija karakteristična za njega, svojstvena promjenama u društvenom sistemu, dominanta haosa nad poretkom, slobodna kombinacija umjetničkih stilova odrediti univerzalnost umjetničke palete njegovih predstavnika. Konkretno, Viktor Pelevin je 2009. godine neformalno proglašen vodećim intelektualcem u Rusiji. Originalnost njegovog stila leži u činjenici da je pisac koristio svoje jedinstveno tumačenje budizma i oslobođenja pojedinca. Njegova djela su multipolarna, sadrže mnogo podteksta. Viktor Pelevin se smatra klasikom postmodernizma. Njegove knjige su prevedene na sve jezike svijeta, uključujući japanski i kineski.

Romani su distopije

Moderni trendovi u ruskoj književnosti također su doprinijeli razvoju žanra romana - distopije, relevantnog u periodima promjena društvenih paradigmi. Generička obilježja ovog žanra je reprezentacija okolne stvarnosti ne direktno, već je već percipirana od strane svijesti protagonista.

Štaviše, glavna ideja takvih djela je sukob pojedinca i totalitarnog društva imperijalnog tipa. Po svojoj misiji, takav roman je knjiga - opomena. Među delima ovog žanra su romani "2017" (autor - O. Slavnikova), "Podzemlje" V. Makanina, "ZhD" D. Bikova, "Moskva 2042" V. Voinoviča, "Imperija V" od V. Pelevin.

blogerska literatura

Najpotpuniji problemi moderne ruske književnosti obrađeni su u žanru blogerskih radova. Ova vrsta književnosti ima zajedničke karakteristike sa tradicionalnom književnošću, i značajne razlike. Poput tradicionalne književnosti, ovaj žanr ima kulturnu, obrazovnu, ideološku i relaksirajuću funkciju.

Ali, za razliku od nje, on ima komunikativnu funkciju i funkciju socijalizacije. Upravo blogerska književnost ispunjava misiju komunikacije između učesnika književnog procesa u Rusiji. Blogerska literatura obavlja funkcije svojstvene novinarstvu.

Dinamičnija je od tradicionalne književnosti jer koristi male žanrove (recenzije, crtice, informativne bilješke, eseji, kratke pjesme, pripovijetke). Karakteristično je da rad blogera ni nakon objavljivanja nije zatvoren, završen. Uostalom, svaki komentar koji slijedi nije zaseban, već organski dio rada na blogu. Među najpopularnijim književnim blogovima na Runetu ističu se Rusko knjižarsko društvo, zajednica Discussing Books i zajednica Šta čitati.

Zaključak

Moderna ruska književnost danas je u procesu svog stvaralačkog razvoja. Mnogi naši savremenici čitaju dinamična dela Borisa Akunjina, uživaju u suptilnom psihologizmu Ljudmile Ulicke, prate zamršenost fantazijskih zapleta Vadima Panova i pokušavaju da osete puls vremena u spisima Viktora Pelevina. Danas imamo priliku da tvrdimo da u naše vreme jedinstveni pisci stvaraju neponovljivu književnost.

"Pregled domaće i moderne književnosti"

Hronološki okvir modernog književnog procesa u Rusiji je poslednjih petnaest godina odlazećeg veka, uključujući heterogene pojave i činjenice najnovije književnosti, oštre teorijske rasprave, kritički razdor, književne nagrade različitog značaja, aktivnosti debelih časopisa i novih izdavačke kuće koje aktivno objavljuju djela savremenih pisaca.

Najnovija književnost usko je povezana, uprkos svojoj temeljnoj i nesumnjivoj novini, sa književnim životom i sociokulturnom situacijom decenija koje su joj prethodile, takozvanog perioda „moderne književnosti“. Ovo je prilično velika faza u postojanju i razvoju naše književnosti - od sredine 50-ih do sredine 80-ih.

Sredina 1950-ih je nova polazna tačka za našu književnost. Čuveni izvještaj N.S. Hruščov je na „zatvorenom“ sastanku XX partijskog kongresa 25. februara 1956. označio početak oslobađanja svesti mnogih miliona ljudi od hipnoze Staljinovog kulta ličnosti. Doba je nazvana „Hruščovsko otapanje“, koje je iznjedrilo generaciju „šezdesetih“, njenu kontradiktornu ideologiju i dramatičnu sudbinu. Nažalost, na istinsko preispitivanje Sovjetska istorija, politički teror, uloga generacije 20-ih u tome, suština staljinizma, ne uklapaju se ni vlasti ni "šezdesete". Upravo s tim su umnogome povezani neuspjesi „Hruščovljevog odmrzavanja“ kao ere promjena. Ali u književnosti su postojali procesi obnove, preispitivanja vrijednosti i kreativnih traganja.

Čak i prije poznatih odluka partijskog kongresa 1956. godine, sovjetska književnost je napravila proboj ka novom sadržaju kroz barijere „teorije bez sukoba“ iz 1940-ih, kroz krute principe teorije i prakse socijalističkog realizma. , po inerciji čitalačke percepcije. I ne samo u literaturi koja je pisana "na stolu". Skromni eseji V. Ovečkina "Okružni nedeljni dani" pokazali su čitaocu pravu situaciju posleratnog sela, njegovu društvenu i moralna pitanja. "Lirska proza" V. Soloukhin i E. Dorosh odvela je čitaoca sa magistralnih puteva graditelja socijalizma u stvarni svet ruskih "seoskih puteva", u kojima nema spoljašnjeg herojstva, patetike, ali ima poezije , narodna mudrost, veliki rad, ljubav prema rodnom kraju.

Ta su djela, samim životnim materijalom koji je u njihovoj osnovi, uništila mitologeme književnosti socijalističkog realizma o idealnom sovjetskom životu, o čovjeku-heroju koji ide "svuda - i više" pod inspirativnim, inspirativnim i usmjeravajućim vodstvom partije.

„Hruščovsko odmrzavanje“ koje je usledilo kao da je otvorilo kapije. Dugo vremena uzdržana, izbila je kvalitativno drugačija literatura. Došli su do čitaoca sa knjigama pesama divnih pesnika: L. Martynove („Pravo rođenja“), N. Aseeve („Dečak“), V. Lugovskog („Sredina veka“). A do sredine 60-ih će biti objavljene čak i knjige poezije M. Cvetaeve, B. Pasternaka, A. Ahmatove.

Godine 1956. održana je neviđena proslava poezije i izašao je almanah "Dan poezije". I poetski praznici - susreti pesnika sa čitaocima, i almanasi "Dan poezije" postaće godišnji. Hrabro i živopisno se proglasio "mladom prozom" (V. Aksenov, A. Bitov, A. Gladilin. Pesnici E. Jevtušenko, A. Voznesenski, R. Roždestvenskij, B. Ahmadulina i drugi postali su idoli mladosti. hiljade publike za poeziju večeri na stadionu Lužnjiki.

Autorska pjesma B. Okudžave unijela je u dijalog pjesnika i slušatelja intonaciju povjerenja i sudjelovanja, neobičnu za sovjetsku osobu. Ljudski, a ne ideološki nastrojeni problemi i sukobi u predstavama A. Arbuzova, V. Rozova, A. Volodina transformisali su sovjetsko pozorište i njegovu publiku. Politika „debelih“ časopisa se promenila, pa je početkom šezdesetih Novi mir A. Tvardovskog objavio priče „ Matrenin yard“, “Jedan dan Ivana Denisoviča”, “Incident na stanici Krečetovka” A.I., koji se vratio iz logora i progonstva, još nikome nepoznat. Solženjicin.

Nesumnjivo, ovi fenomeni su promijenili prirodu književnog procesa, značajno raskinuvši s tradicijom socijalističkog realizma, zapravo jedinog službeno priznatog metoda sovjetske književnosti od ranih 1930-ih.

Čitalački ukusi, interesovanja, sklonosti transformisali su se i pod uticajem prilično aktivnog objavljivanja 60-ih godina prošlog veka dela svetske književnosti 20. veka, pre svega francuskih egzistencijalističkih pisaca Sartra, Kamija, inovativne dramaturgije Beketa, Joneska, Friša, Direnmata. , tragična Kafkina proza ​​itd. Gvozdena zavesa se postepeno odvajala.

Ali promjene u sovjetskoj kulturi, kao iu životu, nisu bile tako nedvosmisleno ohrabrujuće. Real književni život skoro iste godine obilježio je i okrutan progon B.L. Pasternaka za objavljivanje 1958. na Zapadu njegovog romana Doktor Živago. Borba između časopisa Oktyabr i Novy Mir (Vs. Kochetov i A. Tvardovsky) bila je nemilosrdna. „Sekretar književnosti“ nije odustao od svojih pozicija, ali su zdrave književne snage ipak odradile svoj stvaralački rad. Istinski umjetnički, a ne oportunistički konstruirani tekstovi počeli su prodirati u tzv. službenu literaturu.

Krajem pedesetih, mladi prozaici s fronta okrenuli su se nedavnoj prošlosti: dramatične i tragične ratne situacije istraživali su iz ugla jednostavnog vojnika, mladog oficira. Često su te situacije bile okrutne, stavljajući osobu pred izbor između herojstva i izdaje, života i smrti. Kritika tog vremena je oprezno, sa neodobravanjem dočekala prva dela V. Bikova, Ju. Bondareva, G. Baklanova, V. Astafjeva, optužujući „književnost potporučnika” za „deheroizaciju” sovjetskog vojnika, za „rovovsku istinu” i nemogućnost ili nespremnost da se prikaže panorama događaja. U ovoj prozi vrednosni centar se sa događaja prebacuje na ličnost, moralni i filozofski problemi smenjuju herojsko-romantične, javlja se novi junak koji je na svojim plećima nosio surovu ratnu svakodnevicu. “Snaga i svježina novih knjiga bila je u tome što su, ne odbacujući najbolje tradicije vojne proze, u svim uveličavajućim detaljima prikazale vojnikov “izraz lica” i “mrlje” koje stoje na samrti, mostobrane, bezimene nebodere, sadržavajući generalizaciju cjelokupne rovovske žestine rata . Često su ove knjige nosile naboj surove drame, često bi se mogle definisati kao „optimističke tragedije“, njihovi glavni likovi bili su vojnici i oficiri jednog voda, čete, baterije, puka. Ove nove stvarnosti književnosti bile su i znakovi, tipološka obilježja promjenjive prirode književnog procesa, koji je počeo prevladavati socrealističku jednodimenzionalnost književnosti.

Pažnja prema osobi, njenoj suštini, a ne društvenoj ulozi, postala je odlučujuće svojstvo književnosti 60-ih. Takozvana "seoska proza" postala je pravi fenomen naše kulture. Pokrenula je niz pitanja koja do danas izazivaju veliko interesovanje i kontroverze. Kao što vidite, dotaknuti su zaista vitalni problemi.

Izraz "seoska proza" skovali su kritičari. A.I. Solženjicin je u svom „Govoru na uručenju Solženjicinove nagrade Valentinu Rasputinu“ pojasnio: „Bilo bi ispravnije nazvati ih moralistima – jer je suština njihove književne revolucije bila oživljavanje tradicionalnog morala, a uništeno ugroženo selo je bilo samo prirodna vizuelna objektivnost." Pojam je uslovan, jer osnova udruživanja pisaca-"seoskih ljudi" uopšte nije tematski princip. Nije svako djelo o selu klasifikovano kao "seoska proza".

Seoski pisci su promenili ugao gledanja: prikazali su unutrašnju dramu postojanja savremenog sela, otkrili u običnom seoskom stanovniku ličnost sposobnu za moralno stvaranje. Deleći glavni fokus „seoske proze“, u svom komentaru na roman „I dan traje duže od jednog veka“ Ch. Aitmatov je formulisao zadatak književnosti svog vremena na sledeći način: „Dužnost književnosti je da razmišlja globalno , ne gubeći iz vida svoj centralni interes, a to sam ljudska individualnost. Sa ovom pažnjom na pojedinca, „seoska proza“ je otkrila tipološki odnos prema ruskoj klasičnoj književnosti. Pisci se vraćaju tradiciji klasičnog ruskog realizma, gotovo napuštajući iskustvo svojih najbližih prethodnika - pisaca socrealizma - i ne prihvatajući estetiku modernizma. Seljani se bave najtežim i najhitnijim problemima egzistencije čovjeka i društva i smatraju da surova životna građa njihove proze a priori isključuje igrivo načelo u njenom tumačenju. Nastavnikov moralni patos ruskih klasika organski je blizak "seoskoj prozi". Problematika proze Belova i Šukšina, Zaligina i Astafjeva, Rasputina, Abramova, Možajeva i E. Nosova nikada nije bila apstraktno značajna, već je sve konkretno ljudsko. Život, bol i muka običnog čoveka, najčešće seljaka (sol ruske zemlje), koji potpada pod valjak istorije države ili kobnih okolnosti, postao je materijal „seoske proze“. Njegovo dostojanstvo, hrabrost, sposobnost da u ovim uslovima ostane vjeran sebi, temeljima seljačkog svijeta pokazali su se kao glavno otkriće i moralna lekcija"seoske proze". A. Adamovič je u vezi s tim pisao: „Spašeni, nošeni kroz vekove i iskušenja živa duša ljudi - nije li to ono što diše, nije li to ono što nam prije svega govori o prozi, koja se danas zove seoska? A ako pišu i govore da je proza, i vojnička i seoska, vrhunac naše moderne književnosti, nije li to zato što su ovdašnji pisci dotakli sam nerv narodnog života.

Priče i romani ovih pisaca su dramatični - jedna od centralnih slika u njima je slika njihove rodne zemlje - Arhangelskog sela F. Abramova, vologdskog sela V. Belova, sibirskog sela V. Rasputina i V. Astafiev, altajsko selo V. Šukšina. Nemoguće je ne voljeti nju i osobu na njoj - u njenim korijenima, osnovu svega. Čitalac oseća ljubav pisca prema narodu, ali u ovim delima nema njene idealizacije. F. Abramov je pisao: „Zalažem se za narodno načelo u književnosti, ali sam odlučni protivnik molitvenog stava prema svemu što moj savremenik kaže... Voljeti narod znači potpuno jasno vidjeti i njegovo dostojanstvo i nedostatke, i njegove veličine i male, uspone i padove. Pisati za ljude znači pomoći im da shvate svoje snage i slabosti.

Novina društvenog, moralnog sadržaja ne iscrpljuje zasluge "seoske proze". Ontološki problemi, duboki psihologizam, prekrasan jezik ove proze označili su kvalitativno novu etapu u književnom procesu sovjetske književnosti - njeno moderno razdoblje, sa čitavim kompleksom traganja na sadržajnom i umjetničkom nivou.

Nove aspekte književnom procesu 60-ih dale su lirska proza ​​Y. Kazakova, prve priče A. Bitova, „tiha lirika“ V. Sokolova, N. Rubcova.

Međutim, kompromis „odmrzavanja“, poluistina ovog doba doveo je do toga da je cenzura postala stroža krajem 60-ih. Partijsko vodstvo književnosti počelo je s novom snagom uređivati ​​i određivati ​​sadržaj i paradigmu umjetnosti. Sve što se nije poklapalo sa generalnom linijom istisnuto je iz procesa. Movistička proza ​​V. Kataeva bila je pogođena udarima zvanične kritike. Tvardovskom je oduzet Novi Mir. Počeo je progon A. Solženjicina, progon I. Brodskog. Društveno-kulturna situacija se mijenjala – „nastala je stagnacija“.

U ruskoj književnoj kulturi s prijelaza 19. u 20. stoljeće još su se sačuvale mnoge zanimljive, ali nedovoljno smislene stranice čije bi proučavanje moglo doprinijeti dubljem razumijevanju ne samo obrazaca evolucije verbalne umjetnosti, već i određeni veliki društveno-politički, istorijski i kulturni događaji u Rusiji iz prošlosti. Stoga je sada vrlo važno okrenuti se časopisima, koji su dugo vremena, često zbog ideološke konjunkture, ostajali izvan pomne istraživačke pažnje.

Ruska književnost s kraja 19. - početka 20. stoljeća je poseban, dinamičan period koji karakteriše, između ostalog, formiranje novih ideala, oštra borba društvenih grupa i partija, suživot, sukob različitih književni trendovi, pokreti i škole, na ovaj ili onaj način odražavajući složene istorijske i društveno-političke realnosti i pojave tog doba, kroz intenzivne kontakte sa umetnošću inostranstva. Na primjer, filozofske i ideološke osnove ruskog simbolizma u velikoj su mjeri povezane s njemačkom kulturnom i umjetničkom tradicijom i filozofijom (I. Kant, A. Schopenhauer, Fr. Nietzsche). U isto vrijeme, Francuska je postala pravo mjesto rođenja simbolizma. Tu su se formirale glavne stilske karakteristike ovog velikog umjetničkog fenomena, objavljeni njegovi prvi manifesti i programske deklaracije. Odavde je simbolizam započeo svoju trijumfalnu povorku kroz zemlje zapadna evropa i Rusija. Književnost nije samo predstavljala istorijske događaje u djelima domaćih i stranih autora različitih ideoloških uvjerenja, već je otkrivala i razloge koji su ih naveli na rad; Reakcije čitatelja i kritičara na objavljena djela, uključujući i prevedena, ugrađene su u književnu i društvenu svijest, pokazujući stepen njihovog uticaja na publiku.

Uz knjige, književne zbirke, kritičke publikacije, štampana periodika bila je veoma popularna, kako među književnim ličnostima, tako i među čitaocima: novine (Moskovskie Vedomosti, Grazhdanin, Svet, Novoye Vremya, Birzhevye Vedomosti, „Ruske Vedomosti”, „Kurir” itd. .), časopisi („Bilten Evrope” M.M. Stasjuleviča - 1866-1918; „Ruski bilten” M.N. Katkova-1856-1906; „Vilini konjic” I. F. Vasilevskog - 1875-1908; „Rusko bogatstvo1876” - -1918; "Ruska misao" - 1880-1918, itd.) i originalna forma mono-časopisa - dnevnici F.M. Dostojevskog ("Dnevnik pisca" D.V. Averkijeva - 1885-1886; A.V. Kruglova - 1907-1914; F.K. Sologub -1914). Naglašavamo da su svi književni časopisi u to vrijeme bili privatni, a samo je časopis Ministarstva narodne prosvjete (18341917), koji je u većoj mjeri bio posvećen pitanjima književnosti, bio u državnom vlasništvu. Treba napomenuti da je pojavu časopisa, počevši od 1840-ih, u velikoj mjeri određivali društveni i politički stavovi izdavača.

Društveno-političke i ekonomske promjene u našoj zemlji, započete 1985. godine i nazvane perestrojkom, značajno su uticale na književni razvoj. „Demokratizacija“, „glasnost“, „pluralizam“, odozgo proklamovani kao nove norme društvenog i kulturnog života, doveli su do preispitivanja vrednosti i u našoj književnosti.

Debeli časopisi počeli su aktivno objavljivati ​​djela sovjetskih pisaca napisana sedamdesetih i ranije, ali iz ideoloških razloga tada nisu objavljivana. Tako su objavljeni romani “Djeca Arbata” A. Rybakova, “Novo imenovanje” A. Beka, “Bijela odjeća” V. Dudinceva, “Život i sudbina” V. Grossmana itd. Tema logora , tema staljinističke represije postaje gotovo glavna . Priče V. Šalamova, proza ​​Ju. Dombrovskog naširoko se objavljuju u periodici. Novi mir je objavio Arhipelag Gulag A. Solženjicina.

1988. godine, ponovo, Novi mir, trideset godina nakon nastanka, objavio je osramoćeni roman B. Pasternaka Doktor Živago s predgovorom D.S. Lihačev. Svi ovi radovi su uvršteni u takozvanu "odloženu literaturu". Pažnja kritičara i čitalaca bila je prikovana isključivo njima. Tiraž časopisa dostigao je neviđene razmjere, približavajući se milionima maraka. Novy Mir, Znamya, Oktyabr takmičili su se u izdavačkoj delatnosti.

Druga struja književnog procesa u drugoj polovini osamdesetih bila su dela ruskih pisaca 1920-ih i 1930-ih. Po prvi put u Rusiji, tada su objavljene „velike stvari“ A. Platonova - roman „Čevengur“, priče „Jama“, „Maloletno more“ i druga dela pisca. Objavljuju se Oberiuti, E.I. Zamjatin i drugi pisci XX veka. Istovremeno, naši časopisi su preštampali ona dela 1960-ih i 1970-ih koja su kultivisana u samizdatu i objavljivana na Zapadu, kao što su Puškinova kuća A. Bitova i Venova Moskva-Petuški. Erofeeva, "Burn" V. Aksenova i dr.

Ispostavilo se da je književnost ruske dijaspore jednako snažno zastupljena u modernom književnom procesu: djela V. Nabokova, I. Šmeljeva, B. Zajceva, A. Remizova, M. Aldanova, A. Averčenka, Vl. Hodasevič i mnogi drugi ruski pisci vratili su se u svoju domovinu. „Vraćena književnost“ i književnost Metropolisa konačno se spajaju u jedan kanal ruske književnosti 20. veka. Naravno, i čitalac, i kritika, i književna kritika nalaze se u najtežoj situaciji, jer nova, potpuna, bez bijelih mrlja, mapa ruske književnosti diktira novu hijerarhiju vrijednosti, čini neophodnim razvijanje novih kriterija vrednovanja, sugerira stvaranje nove istorije ruske književnosti 20. veka bez rezova i povlačenja. Pod snažnim naletom prvoklasnih dela prošlosti, prvi put široko dostupnih domaćem čitaocu, savremena književnost kao da se smrzava, pokušavajući da se realizuje u novim uslovima. Prirodu savremenog književnog procesa određuje „zatvorena“, „vraćena“ književnost. Bez predstavljanja modernog presjeka književnosti, ona je ta koja u najvećoj mjeri utiče na čitaoca, određujući njegove ukuse i sklonosti. Ona je ta koja je u centru kritičkih rasprava. Kritika, također oslobođena okova ideologije, pokazuje širok spektar sudova i procjena.

Prvi put smo svjedoci ovakvog fenomena kada se pojmovi „moderni književni proces“ i „moderna književnost“ ne poklapaju. U pet godina od 1986. do 1990. savremeni književni proces čine djela prošlosti, davna i ne tako daleka. U stvari, moderna književnost je potisnuta na periferiju procesa.

Ne može se ne složiti sa generalizirajućim sudom A. Nemzera: „Književna politika perestrojke imala je izražen kompenzacijski karakter. Trebalo je nadoknaditi propušteno – nadoknaditi, vratiti, otkloniti praznine, uklopiti se u globalni kontekst. Zaista smo se trudili da nadoknadimo izgubljeno, da otplatimo dugogodišnje dugove. Kao što vidite u ovo vrijeme od danas, izdavački bum godina perestrojke, sa nesumnjivim značajem novootkrivenih djela, nehotice je odvratio javnu svijest od dramatične modernosti.

Stvarno oslobađanje kulture od državne ideološke kontrole i pritiska u drugoj polovini 1980-ih pravno je formalizovano 1. avgusta 1990. ukidanjem cenzure. Prirodno, završila se istorija "samizdata" i "tamizdata". Raspadom Sovjetskog Saveza dogodile su se ozbiljne promjene u Savezu sovjetskih pisaca. Podijelila se na nekoliko spisateljskih organizacija, među kojima borba ponekad poprima ozbiljan karakter. Ali razne organizacije pisaca i njihove "ideološke i estetske platforme", možda po prvi put u sovjetskoj i postsovjetskoj istoriji, praktično nemaju uticaja na živi književni proces. Razvija se pod uticajem drugih faktora osim direktive, više organski za književnost kao oblik umetnosti. Konkretno, otkriće, moglo bi se reći, nove kulture srebrno doba i njegovo novo shvatanje u književnoj kritici jedan je od bitnih faktora koji su odredili književni proces od ranih 1990-ih.

Radovi N. Gumilyova, O. Mandelstama, M. Voloshin, Vyach. Ivanova, Vl. Hodasevič i mnogi drugi značajni predstavnici kulture ruskog modernizma. Izdavači velikog serijala "Nova biblioteka pesnika" dali su svoj doprinos ovom plodnom procesu objavljivanjem savršeno pripremljenih zbirki pesničkih dela pisaca "srebrnog doba". Izdavačka kuća "Ellis Luck" ne samo da objavljuje višetomna sabrana djela klasika Srebrnog doba (Tsvetaeva, Ahmatova), već objavljuje i pisce drugog reda, na primjer, odličan tom G. Chulkova "Godine Lutanja“, koji predstavljaju različite kreativne aspekte pisca, a neka od njegovih djela uglavnom se prvi objavljuju. Isto se može reći i o aktivnostima izdavačke kuće Agraf, koja je objavila zbirku radova L. Zinovieve-Annibal. Danas možemo govoriti o M. Kuzminu, gotovo u cijelosti objavljenom u raznim izdavačkim kućama. Izdavačka kuća Respublika izvela je divan književni projekat - višetomno izdanje A. Belog. Ovi primjeri se mogu nastaviti.

Fundamentalne monografske studije N. Bogomolova, L. Kolobaeve i drugih naučnika pomažu da se predstavi mozaik i složenost književnosti srebrnog doba. Zbog ideoloških zabrana ovu kulturu nismo mogli savladati "s vremenom", što bi nesumnjivo bilo plodonosno. Bukvalno je "pao" na širokog čitaoca poput snijega na glavu, često izazivajući izvinjavajuću reakciju oduševljenja. U međuvremenu, ovaj najsloženiji fenomen zaslužuje pomno i pažljivo postepeno čitanje i proučavanje. Ali dogodilo se kako se dogodilo. Moderna kultura i čitalac našli su se pod najjačim pritiskom kulture, koja je u sovjetskom periodu bila odbačena kao ne samo ideološki, već i estetski tuđa. Sada se iskustvo modernizma s početka stoljeća i avangardizma 20-ih mora apsorbirati i preispitati u najkraćem mogućem roku. Možemo konstatovati ne samo postojanje dela s početka 20. veka kao punopravnih učesnika savremenog književnog procesa, već i činjenicu preklapanja, uticaja različitih tokova i škola, njihovo istovremeno prisustvo kao kvalitativne karakteristike književnog procesa. modernim vremenima.

Ako uzmemo u obzir i kolosalan bum memoara, onda smo suočeni sa još jednom karakteristikom ovog procesa. Uticaj memoara na samu fikciju očigledan je mnogim istraživačima. Tako jedan od učesnika diskusije „Memoari na prelazu epoha“ I. Šaitanov s pravom naglašava visok umetnički kvalitet memoarske književnosti: „Kada se približava sferi fikcija memoarski žanr počinje gubiti svoju dokumentarnost, dajući lekciju o odgovornosti književnosti u odnosu na riječ...“. Uprkos preciznom zapažanju istraživača o određenom odstupanju od dokumentarizma u mnogim objavljenim memoarima, memoari za čitaoce su sredstvo za rekreiranje društvene i duhovne istorije društva, sredstvo za prevazilaženje „praznih tačaka” kulture i jednostavno dobra literatura.

Perestrojka je dala poticaj za aktiviranje izdavačke djelatnosti. Početkom 1990-ih pojavile su se nove izdavačke kuće, novi književni časopisi raznih vrsta - od progresivnog književnog časopisa Nova književna revija do feminističkog časopisa Transfiguracija. Knjižare-saloni « Ljetna bašta“, “Eidos”, “19. oktobar” i drugi - rođeni su novim stanjem kulture i, zauzvrat, imaju određeni utjecaj na književni proces, odražavajući i popularizirajući u svojim aktivnostima jedan ili drugi trend moderne književnosti.

Devedesetih godina, prvi put nakon revolucije, ponovno su objavljena djela mnogih ruskih vjerskih filozofa s prijelaza 19. u 20. stoljeće, slavenofila i zapadnjaka: od V. Solovjova do P. Florenskog, A. Homjakova i P. Chaadaev. Izdavačka kuća Respublika završava izdavanje višetomnog sabranog djela Vasilija Rozanova. Ove realnosti knjižarstva nesumnjivo imaju značajan uticaj na savremeni književni razvoj, obogaćujući književni proces. Sredinom 1990-ih, književno naslijeđe koje sovjetska zemlja ranije nije tražila gotovo se u potpunosti vratilo u nacionalni kulturni prostor. I zapravo je moderna književnost primjetno ojačala svoju poziciju. Debeli časopisi su ponovo dali svoje stranice savremenim piscima. Savremeni književni proces u Rusiji, kako i treba, opet je određen isključivo savremenom književnošću. U pogledu stila, žanra, jezičkih parametara, ne može se svesti na određeni uzročni obrazac, koji, međutim, nimalo ne isključuje prisustvo obrazaca i veza u književnom procesu složenijeg poretka. Teško je složiti se s istraživačima koji u modernoj književnosti uopće ne vide znakove procesa. Štaviše, ova pozicija se često pokaže neobično kontradiktornom. Tako, na primjer, G.L. Nefagina navodi: „Stanje književnosti 90-ih može se uporediti sa braunovskim pokretom“, a zatim nastavlja: „formira se jedinstven opšti kulturni sistem“. Kao što vidite, istraživač ne poriče postojanje sistema. Jednom kada postoji sistem, postoje obrasci. Šta je ovde "Braunovo kretanje"! Ova tačka gledišta je priznanje modni trend, ideja moderne književnosti nakon urušavanja ideološke hijerarhije vrijednosti kao postmodernog haosa. Život književnosti, posebno književnosti sa tradicijom kao što je ruska, uprkos proživljenim vremenima, mislim, ne samo da se plodonosno nastavlja, već je i podložna analitičkoj sistematizaciji.

Kritika je već učinila mnogo analizirajući glavne trendove u modernoj književnosti. Časopisi Pitanja književnosti, Znamya, Novy Mir održavaju okrugle stolove, diskusije vodećih kritičara o stanju savremene književnosti. Poslednjih godina objavljeno je nekoliko solidnih monografija o postmodernizmu u ruskoj književnosti.

Problemi savremenog književnog razvoja, čini nam se, leže u skladu s razvojem i prelamanjem različitih tradicija svjetske kulture u kriznom stanju svijeta (ekološke katastrofe i katastrofe izazvane čovjekom, prirodne katastrofe, strašne epidemije, razulareni terorizam, uspon masovne kulture, kriza morala, nastanak virtuelne stvarnosti itd.), koju zajedno sa nama proživljava čitavo čovečanstvo. Psihološki je pogoršana opštom situacijom na prijelazu stoljeća, pa čak i milenijuma. A u situaciji naše zemlje - svest i otklanjanje svih kontradikcija i sukoba sovjetskog perioda u nacionalnoj istoriji i kulturi socijalističkog realizma.

Ateističko obrazovanje generacija Sovjetski ljudi, situacija duhovne supstitucije, kada je za milione ljudi religija, vera zamenjena mitologemama socijalizma, ima ozbiljne posledice po savremenog čoveka. U kojoj mjeri književnost odgovara na ove najteže životne i duhovne stvarnosti? Treba li, kao što je to bilo u klasičnoj ruskoj književnosti, dati odgovore na teška životna pitanja, ili ih barem staviti pred čitaoca, doprinijeti „omekšavanju morala“, srdačnosti u međuljudskim odnosima? Ili je pisac nepristrasan i hladan posmatrač ljudskih poroka i slabosti? Ili je možda sudbina književnosti povlačenje u svet fantazije i avanture daleko od stvarnosti?.. A polje književnosti je estetska ili intelektualna igra, a književnost nema veze sa stvarnim životom, sa čovekom uopšte? Da li je čoveku potrebna umetnost? Riječ otuđena od Boga, odvojena od božanske istine? Ova pitanja su vrlo realna i zahtijevaju odgovore.

U našoj kritici postoje različiti pogledi na savremeni književni proces i samu svrhu književnosti. Dakle, A. Nemzer je siguran da je književnost izdržala test slobode i da je posljednja decenija bila "divna". Kritičar je izdvojio trideset imena ruskih proznih pisaca sa kojima povezuje plodnu budućnost naše književnosti. Tatjana Kasatkina u svom članku "Književnost nakon kraja vremena" tvrdi da sada ne postoji jedinstvena literatura, ali postoje "otlomci i fragmenti". Ona predlaže da se „tekstovi“ aktuelne književnosti podele u tri grupe: „Djela čije je čitanje događaj u stvarnom životu čoveka, koji ga ne udaljava od ovog života, već učestvuje u njemu ... dela iz kojima se ne želi vratiti u stvarni život, a ovo njihovo temeljno, ustavno (i nimalo pozitivno) svojstvo... djela kojima se ne želite vratiti, čak i ako shvatite njihovu vrijednost, koja su teško za unesite drugi put, koji imaju sva svojstva zone sa efektom akumulacije radijacije. Ne dijeleći opći patos istraživača u ocjeni postojećeg stanja domaće literature, može se koristiti njenom klasifikacijom. Uostalom, takva podjela temelji se na vremenski provjerenim principima - prirodi odraza stvarnosti u književnosti i autorovoj poziciji.

Poslednjih petnaest godina 20. veka posebno su značajne u istoriji naše književnosti. Domaća literatura se konačno pokazala oslobođenom direktivnog ideološkog pritiska. Istovremeno, književni se proces odlikovao povećanom dramatičnošću i složenošću objektivne prirode.

Želja da se istorija književnosti prošlog veka ponovo stvori u celini (povratak čitaocu dela A. Platonova, M. Bulgakova, B. Pasternaka, Oberijuta, pisaca Srebrnog doba, emigranta itd. , nasilno nedozvoljena u sovjetsko doba) gotovo istisnula modernu književnost općenito. Gusti časopisi doživjeli su izdavački bum. Njihov tiraž se približavao milionskoj marki. Činilo se da su savremeni pisci potisnuti na periferiju procesa i da ih malo zanimaju. Aktivno preispitivanje u „novoj kritici“ kulture sovjetskog perioda („Komemoracija za sovjetsku književnost“), kategorično koliko i nedavna apologija u zvaničnoj kritici, izazvalo je zbunjenost i kod čitalaca i kod samih pisaca. A kada je tiraža debelih časopisa naglo opala početkom 1990-ih (političke i ekonomske reforme ušle su u aktivnu fazu u zemlji), najnovija literatura je potpuno izgubila svoju glavnu platformu. Intrakulturni problemi su se dodatno zakomplikovali pod uticajem vanknjiževnih faktora.

U kritici su se pokrenule rasprave oko problema modernog književnog procesa, čuli su se glasovi koji su bacali sumnju na samu činjenicu njegovog postojanja. Neki istraživači su tvrdili da urušavanje jedinstvenog i obaveznog sistema ideoloških i estetskih stavova, koji je nastao nakon ove, višesmjernosti književnog razvoja, dovodi do automatskog nestanka književnog procesa. Pa ipak, književni proces je opstao, domaća književnost je izdržala ispit slobode. Štaviše, posljednjih godina vidljivo je jačanje pozicije moderne književnosti u književnom procesu. Ovo posebno važi za prozu. Skoro svaki novi broj časopisa kao što su Novy Mir, Znamya, Oktyabr, Zvezda daje nam novo zanimljivo delo o kome se čita, raspravlja i raspravlja.

Književni proces 20. stoljeća je osebujan fenomen koji uključuje složenu interakciju višesmjernih vektora estetskog traganja. Arhetipska kolizija "arhaista i inovatora" našla je svoje oblike utjelovljenja u književnosti modernog doba. Ali u isto vrijeme, pisci koji teže ka klasične tradicije, i pionirski eksperimentatori - svi, u parametrima umjetničke paradigme koju su usvojili, traže forme koje su adekvatne promjenama u svijesti modernog čovjeka, novim idejama o svijetu, o funkciji jezika, o mjestu i uloga književnosti.

Proučavanje savremenog književnog procesa je višestruko, podrazumijeva analizu i sistematizaciju ogromne količine činjenične građe. Obim dodatka ga teško može obuhvatiti.

Priručnik se fokusira na najkarakterističnije pojave moderne književnosti, prvenstveno povezane sa različitim principima umjetničkog odraza životne stvarnosti. U modernoj ruskoj književnosti, kao i u svjetskom umjetničkom procesu, postoji konfrontacija između realizma i postmodernizma. Filozofske i estetske stavove postmodernizma njegovi briljantni teoretičari aktivno uvode u svjetski umjetnički proces, postmodernističke ideje i slike su u zraku. Čak iu stvaralaštvu pisaca realističke orijentacije, poput Makanina, na primjer, vidimo prilično široku upotrebu elemenata poetike postmodernizma. Međutim, u umjetničkoj praksi samih postmodernista posljednjih godina krizni fenomeni su očigledni. Ideološko opterećenje u postmodernizmu je toliko veliko da stvarna "umetnost" kao imanentna priroda književnosti počinje da se jednostavno urušava pod takvim uticajem.

Neki istraživači postmodernizma skloni su pesimističkim prognozama i smatraju da je njegova istorija u Rusiji bila „zapanjujuće burna, ali kratka“ (M. Epstein), tj. razmislite o tome kao o prošlom fenomenu. Naravno, postoji izvesno pojednostavljenje u ovoj izjavi, ali replikacija tehnika, samoponavljanja u najnoviji radovi poznati postmodernisti V. Sorokin, V. Erofejev i drugi svjedoče o iscrpljenosti "stila". I čitatelja, očito, počinje umarati “hrabrost” u uklanjanju jezičkih i moralnih tabua, iz intelektualne igre, zamagljivanja granica teksta i programirane mnogostrukosti njegovih interpretacija.

Današnji čitalac, kao jedan od subjekata književnog procesa, igra važnu ulogu u njemu. Upravo je njegova potreba za poznavanjem istinske stvarnosti istorije, nevjerica u „umjetnički“ preobraženu prošlost u djelima sovjetske književnosti, koja je toliko lagala o životu, „ispravljala“ ga, izazvala ogromno interesovanje za memoare, njegovu stvarnu procvat u novijoj književnosti.

Čitalac vraća književnost tradicionalnim vrijednostima realizma, očekujući od nje "srdačnost", odzivnost i dobar stil. Upravo iz ove potrebe čitaoca raste slava i popularnost Borisa Akunjina, na primer. Pisac je ispravno izračunao sistemsku stabilnost, čvrstinu zapleta detektivskog žanra (svi su umorni od bezzapletnih, haotičnih umetnički svet postmoderna djela). Raznovrsio je žanrovske nijanse koliko god je to bilo moguće (od špijunaže do političkog detektiva), osmislio tajanstvenog i šarmantnog junaka - detektiva Fandorina - i uronio nas u atmosferu 19. stoljeća, tako privlačnu s istorijske distance. Dobar nivo stilizovanog jezika njegove proze upotpunio je posao. Akunjin je postao kultni pisac sa svojim širokim krugom obožavatelja.

Zanimljivo je da i drugi pol književnosti ima svoju kultnu figuru - Viktora Pelevina, gurua čitave generacije. Virtuelni svet njegovih dela postepeno zamenjuje stvarni svet za njegove obožavaoce, oni zaista dobijaju "svet kao tekst". Pelevin je, kao što smo gore napomenuli, talentirani umjetnik koji vidi tragične sudare u sudbini čovječanstva. Međutim, čitalačka percepcija njegovog rada otkriva ranjivost, pa čak i inferiornost umjetničkog svijeta koji stvara. Poigravanje "imaginarnim stvarima", bezgranični nihilizam, ironija bez granica pretvaraju se u imaginarij kreativnosti. Pisac izuzetnog talenta pretvara se u ličnost masovne kulture. Stvorivši svijet koji očekuju obožavatelji, autor postaje njegov zarobljenik. Nije pisac taj koji vodi čitaoca, već publika određuje prepoznatljiv prostor za umjetnička traganja. Malo je vjerovatno da je takva povratna informacija plodonosna za pisca, književni proces i, naravno, za čitaoca.

Izgledi za književni proces u Rusiji povezani su sa drugim stvaralačkim tendencijama, sa obogaćivanjem umjetničkih mogućnosti realizma. Njegov okvir, kao što vidimo u radu mnogih savremenih pisaca, može se proširiti na modernističke i postmodernističke tehnike. Ali u isto vrijeme, pisac zadržava moralnu odgovornost prema životu. On ne zamjenjuje Stvoritelja, već samo nastoji otkriti njegovu namjeru.

I ako književnost pomaže čovjeku da razjasni vrijeme svog postojanja, onda „svaka nova estetska stvarnost razjašnjava čovjeku njegovu etičku stvarnost“ (I. Brodsky). Kroz upoznavanje sa estetskom stvarnošću, osoba „oplemenjuje“ svoju moralne smjernice, uči da razumije svoje vrijeme i povezuje svoju sudbinu sa najvišim značenjem bića.

Književni proces u Rusiji na prelazu iz 20. u 21. vek uliva poverenje da je književnost i dalje neophodna čoveku i čovečanstvu i da je verna velikoj sudbini Reči.

Čitalačka poezija sovjetske književnosti

Bibliografija

• 1. Azolsky A. Cell.
• 2. Kuća Bitova A. Puškina.

književnost:

• 3. Gromova M.I. Ruska moderna dramaturgija: Tutorial. - M., 1999.
• 4. Esin S.B. Principi i metode analize književnog djela: Udžbenik. - M., 1999.
• 5. Ilyin I.P. Postmodernizam od njegovog nastanka do kraja veka: evolucija naučnog mita. - M., 1998.
• 6. Kostikov G.K. Od strukturalizma do postmodernizma. - M., 1998.
• 7. Lipovetsky M.N. ruski postmodernizam. Eseji o istorijskoj poetici. Jekaterinburg, 1997.
• 8. Nefagina G.L. Ruska proza ​​druge polovine 80-ih - ranih 90-ih godina XX veka. - Minsk, 1998.
• 9. Postmodernisti o postkulturi: Intervjui sa savremenim piscima i kritičarima. - M., 1996.
• 10. Rodnyanskaya I.B. Književnih sedam godina. 1987-1994. - M., 1995.
• 11. Rudnov V.P. Rečnik kulture 20. veka: ključni koncepti i tekstove. - M., 1997.
• 12. Skoropanova I.S. Poezija u godinama glasnosti. - Minsk, 1993.