Onjegin i Čacki imaju razlike u sličnostima. Chatsky i Onegin. Odnos prema sekularnom životu

Uzorak teksta eseja

U kritičkoj studiji "Milion muka" I. A. Gončarov je napisao: "Čatski se ne može staviti pored Onjegina: stroga objektivnost dramske forme ne dozvoljava širinu i punoću kista kao epska. Verovatno je mislio da je u komedija" Jao od uma "Čatski karakteriše samo sopstveni govor i reči drugih likova. A slika Onjegina u Puškinovom romanu dobija potpunije i detaljnije pokrivanje. Sam autor u digresije izražava svoj odnos prema junaku. Osim toga, priča o svom djetinjstvu, odgoju, obrazovanju, prenosi radnju iz Sankt Peterburga u provinciju, upoznaje nas sa spektrom svojih mentalnih interesovanja. A Chatsky živi u komediji samo jedan dan.

Takođe mi nije lako porediti Čackog i Onjegina, ali pokušaću da to uradim, jer to zahteva tema eseja. Začudo, želio bih početi s činjenicom da ovi likovi imaju mnogo toga zajedničkog. Prvo, živjeli su u isto vrijeme kada je najprogresivniji dio plemstva, shvativši užasan jaz između moralne moći ruskog naroda i njegovog nemoćnog položaja, počeo protestirati protiv kmetstva i apsolutne monarhije i počeo se ujedinjavati u tajna politička društva. . I jedni i drugi pripadaju plemstvu, obojicu karakteriše "lutanja". U ljubavi nemaju sreće, ne razvijaju odnose sa društvom. Ali tu se vjerovatno završava sličnost.

Chatsky je živahna priroda, borac. U predstavi se pojavljuje kao razotkrivač svega što je zastarjelo i koči razvoj novog, progresivnog. Heroj žudi za nečim korisnim za Rusiju; za to ima um, erudiciju, talenat, energiju i poštenje. Ali on prekida veze sa ministrima, jer mu je "muka služiti" i smatra da treba služiti "pravi, a ne ličnostima".

Onjegin je, s druge strane, egoista i skeptik, čije su misli potpuno drugačije, iako je čitao Adama Smita, Herdera, Rusoa i druge poznate zapadnoevropske naučnike i filozofe. Onjegin je stalno u stanju dosade, bluza, nije navikao na posao, pa mu svi pokušaji da uradi nešto korisno brzo smetaju.

Chatsky se ne plaši da iznese svoje mišljenje u neprijateljskom okruženju. Zbog toga ga žestoko mrze, čak i na Famusovljevom balu proglašavaju ga ludim. O Onjeginu, "svet je odlučio da je pametan i veoma fin." Chatsky zanemaruje mišljenje društva Famus, jer uviđa da je u pravu i pokušava ga braniti. Ne mislim da je „proveo najmanje tri sata ispred ogledala“, kao što je to činio Onjegin, „iz straha od ljubomornih osuda“.

Chatsky nije samo uviđao poroke društva i bio je njima opterećen, već se borio i protiv "strane moći mode", podlosti i servilnosti, okrutnog odnosa gospodara prema svojim kmetovima.

Onjegin je pasivna osoba. On ne traži razloge za sukob s drugima, izražavajući svoje nezadovoljstvo praznim, besmislenim životom svijeta samo svojim sumornim i arogantnim izgledom. A ostali, dosadan i iznerviran, Eugene poslušno živi u skladu sa rutinom, vozeći se između pozorišta, restorana i balova. On uzima stranu modu zdravo za gotovo francuski, evropska književnost. Chatsky ne ostavlja ravnodušnim slijepo obožavanje stranaca. Ogorčen je što na ruskom tlu i dalje dominira mješavina jezika: francuski s Nižnjim Novgorodom.

Likovi imaju različite stavove prema ljubavi. Chatsky, koji je odrastao sa Sofijom, zaljubio se u nju. Taj osjećaj ga je oduvijek pratio. Tri godine putovanja ga nisu uništile, već su ga još više ojačale. Chatsky stiže u Moskvu, pun ljubavi i nade. Uostalom, on ne ulazi, već trči na pozornicu, pokušavajući što prije vidjeti Sofiju. Njegov govor njoj je emotivan i uzbuđen. Onjegin nije u stanju da doživi takva osećanja.

Koliko rano bi mogao biti licemjeran,

Držite se nade, budite ljubomorni

ne verovati, verovati

Delovati sumorno, čamiti...

Ali ipak, pošto je primio dirljivu poruku od Tatjane, Onjegin je postupio plemenito. Odbacio je njenu ljubav, potisnuo buđenje osećanja, čineći i nju i sebe nesrećnim za ceo život. Chatsky pati od činjenice da mu je bila draža sitna, beznačajna osoba. Onjegin je sam uništio njegovu sudbinu. Prema Belinskom, Onjegin bi u budućnosti mogao doći do dekabrizma. Doživio je i užas, i kajanje, i ljubav. I Chatsky se pred nama pojavljuje kao uspostavljena ličnost, kao glasnogovornik novih, progresivnih ideja.

Više mi se sviđa Chatsky. Upravo njega doživljavam kao heroja svog vremena, a Onjegina samo kao tipičnog predstavnika. Čackog poznajemo samo jedan dan, a sa Onjeginom nekoliko godina. Ali Onjegin, da bi postao poput Čackog, biće potrebne godine, ako je ikako moguće. Mislim: nema ničeg dobrog u tome što čovjek u mladosti izgubi interes za život. Bolje je da je pun energije, težnji. Chatsky je spreman, poput Puškina, "posvetiti svoju dušu svojoj domovini sa divnim impulsima", stoga su moje simpatije na njegovoj strani.

Bibliografija

Za pripremu ovog rada, materijali sa stranice http://www.kostyor.ru/

A ljudi, živite pošteno, po savjesti. Ove ljudskim kvalitetima heroji A. Gribojedova, A. Puškina, M. Ljermontova su večni, a samim tim i večni i uvek će uzbuđivati ​​čitaoca. IZVEŠTAJ U eseju "Čacki, Onjegin, Pečorin" postavio sam za cilj da analiziram junake Gribojedova, Puškina, Ljermontova kao tipične predstavnike najboljeg dela plemenite omladine svog vremena, da pronađem zajedničke crte i ...

Rasipanje", već se "okrenuo - i zijevnuo". Zašto je to tako? Zašto je Puškin u stanju da se raduje činjenici da je Onjegin dosadan, zgrožen? Doći ćemo do odgovora na ovo pitanje. Sada, zajedno sa Jevgenijem, mi ćemo su se vratili iz pozorišta i ušli u njegovu kancelariju. Belinski je Puškinov roman nazvao „enciklopedijom ruskog života i to u najvišem stepenu narodna umjetnost". Šta je enciklopedija? Navikli smo da zamišljamo...

Rasipanje", već se "okrenuo - i zijevnuo". Zašto je to tako? Zašto je Puškin u stanju da se raduje činjenici da je Onjegin dosadan, zgrožen? Doći ćemo do odgovora na ovo pitanje. Sada, zajedno sa Jevgenijem, mi ćemo su se vratili iz pozorišta i ušli u njegovu kancelariju. Belinski je Puškinov roman nazvao "enciklopedijom ruskog života i izuzetno narodnim delom." Šta je enciklopedija? Navikli smo da zamišljamo...

Molbe prijatelja da se "nastavi zaboravljena priča", pozivajući se na glasove prijatelja da "čudno, čak i neljubazno roman nije završen", trebalo je da se vrati svom dugogodišnjem radu. Ali i ove i 1835. godine rad nije otišao dalje od skica.<…>Odlomci iz Onjeginovog putovanja Puškin ukazuje na motive zbog kojih je Onjegin odlučio da putuje. Junak romana „odavno želi da bude nešto“; on "...

Jevgenij Onjegin i Aleksandar Čacki - karaktera razne književna djela A. Puškin i A. Gribojedov, međutim, imaju nešto zajedničko: heroji nisu u potpunosti shvaćeni i nisu prihvaćeni u društvu. Ali uz to, glumački likovi imaju i karakteristične osobine. Ako je Onjegin čest posjetitelj balova i večera, onda Chatsky odbacuje takav način života, smatrajući ga besmislenim. Eugene se arogantno ponaša prema ljudima, Aleksandar je, naprotiv, prijateljski nastrojen prema svima, ali ako sebe smatra u pravu, brani ovu tačku gledišta. U tabeli ispod prikazane su karakteristike ovih heroja.

Eugene Onegin	Alexander Chatsky
Dob
On ima 26 godina	Tačna starost nije precizirana - poznato je da je mladić.
Porijeklo
Nasljedni plemić	Bogati plemić, u svom posedu 400 kmetova
Mjesto rođenja
Petersburg	Rođen u Moskvi
Obrazovanje
Osnovno obrazovanje stekao je kod kuće. Jevgeniju nikada nisu postavljani strogi kriterijumi u pogledu obrazovanja. Čitav proces se odvijao tako da se Onjeginov um ne zamara nepotrebnim informacijama.	Osnovno obrazovanje stekao je u kući Famusova, koji ga je primio nakon smrti roditelja, nakon čega je studirao u inostranstvu.
Zanimanje
Onjegin nikada nije bio u civilnoj ili vojnoj službi.	Upravo se vratio sa putovanja u inostranstvu. bacio vojna služba ali nije postao zvaničnik.
Prisustvo braće i sestara
On nema braće ni sestara	Jedino dijete u porodici.
Odnos prema sekularnom životu
Eugene je čest posjetitelj balova i večera. On je aktivan sekularnog života. Njegov izgled nikada ne prolazi nezapaženo, miljenik je javnosti. Sam Eugene se ne razlikuje po ljubavi prema takvoj zabavi - već je bio prilično umoran od takvog reda. Nedostaje mu i ne nalazi nekadašnju utjehu za sebe.	Razočaran sekularnim društvom. Principi po kojima živi aristokratija su mu strani. Ruske aristokrate smatra sramnom pojavom, jer je većina njih daleko od koncepta aristokratije i dokono žive puneći džepove tuđim novcem. U takvom društvu mu je dosadno i nepodnošljivo, radije se distancira od takvog okruženja.
Odnos prema ljubavi i ženama
Eugene voli društvo prelijepa žena, ali ne priznaje postulate ljubavi. U većini slučajeva on je ograničen na koketeriju - pomisao na brak još ne sazrijeva u njegovim planovima. Žene ga prepoznaju kao privlačnog - Onjeginovo umeće u zavođenju je na visokom nivou.	Prihvatite osjećaj ljubavi. Zaljubljen je u Famusovu kćer Sofiju. Njegov osjećaj istine, on ne razumije kako možete biti licemjerni u ljubavi, dakle, kada sazna da ga je voljena prevarila, ali zapravo voli lađe Molchalina, koji stvara privid zaljubljenosti kako bi dobio pristup Famusovljevom bogatstvu, on je duboko uznemiren, razočaran iskrenošću ljubavi.
Sposobnost održavanja prijateljskih odnosa
Ne prepoznaje osećanja prijateljstva. Lako se približava ljudima i lako se rastaje.	Spreman da održava prijateljske odnose, ali ne vidi ljude koji su spremni da učine isto za njega.
Odnos prema ljudima
Arogantan u odnosu na druge ljude, bez obzira na njihov status, talente, vještine i moralni karakter.	Postavljen je pozitivno i blagonaklono, ali je spreman da brani svoje gledište, ne ustručava se da iznese svoje pravo mišljenje o stanju stvari. U komunikaciji s drugima često pribjegava izrugivanju i bezobrazluku, arogantan je i ponosan - na taj način pokušava razotkriti poroke društva.
interesovanje za život
Ne vidi smisao ni u kakvom zanimanju, ne zanima ga život.	Pun želje da razotkrije poroke društva kako bi zaustavio njegovu degradaciju, on je poražen, ali ne gubi interesovanje za život.
Osobine temperamenta
Onjegin se odlikuje hladnim i razboritim umom. Zna kako da sakrije svoje misli i emocije.	Vrele i preterano emotivne. Teško mu je da se suzdrži i ne uđe u raspravu.
Odnos prema umjetnosti
Umetnost doživljava na intuitivnom nivou – nema znanja da analizira određena dela.	Prepoznaje pozitivan uticaj moći umetnosti na čoveka. Uznemiren je što se ljudi koji su spremni da se bave razvojem umetnosti smatraju nenormalnim.
dispozicija
Hladno, rezervisano	Impulsivan i emotivan.
Vezanost za modne trendove
Dandy, on voli da bude moderan	Modni trendovi gadi mu se. Ne razumije ljude koji jure za modom. Za Chatskog je dovoljno da mu je odijelo čisto i uredno.
Sposobnost da se bude licemjeran
Majstorski posjeduje sposobnost licemjerja	Ne posjeduje sposobnost licemjerja, smatra ga manom čovječanstva.
Organizacija slobodnog vremena
Slobodno vrijeme provodi besciljno - ne zna šta bi s njim.	Bavi se samorazvojom.
Nezavisnost
On je bogat i nezavisan.	Bogati i nezavisni.
Želja za putovanjem
Potreba za putovanjima i putovanjima ga ne plaši.	Živio je u inostranstvu tri godine, putujući po svijetu, ali se onda vratio u domovinu.
Kako drugi percipiraju
Misle da je čudak	Misle da je poludeo.
Sažetak životnog puta
Nepoznato. Na osnovu pretpostavke istraživača fragmenata nedovršenog 10. poglavlja, on umire.	Napušta Moskvu kako ne bi poludio za tradicionalnim poretcima i moralom visokog društva.

Nakon pobede Rusije u Otadžbinski rat 1812. godine, tokom koje je ruski narod doživio izvanredan uspon patriotske samosvijesti, jedinstvo svih slojeva naroda pod zastavom oslobođenja domovine, u zemlji je počeo period reakcije. Rusija se pretvorila u žandarma Evrope, a slobodoljubiva raspoloženja naprednog dela ruskog plemstva ignorisala je autokratija. Zemlja je bila podijeljena na dva suprotstavljena tabora: reakcionarne kmetove i demokratsku inteligenciju, koji su pripremali revolucionarni državni udar. Postojala je i treća društvena grupa među plemstvom, koja se nije pridružila tajnim društvima, ali je politički sistem u Rusiji doživljavala kritički. U besmrtnoj komediji "Teško od pameti" i u "Evgeniju Onjeginu" različiti pokreti u plemstvu prve četvrtine 19. veka oličeni su u slikama glavnih likova.

Chatsky i Onegin su vršnjaci, predstavnici metropolitanske aristokratije. To su mladi, energični, obrazovani ljudi. I jedni i drugi stoje iznad svog društvenog okruženja, jer su pametni i razumni i vide svu prazninu i bezvrijednost sekularnog društva. Chatsky ljutito osuđuje te ljude koji su stubovi plemenitog društva:

Gdje nam pokažite, očevi otadžbine,

Koje da uzmemo kao uzorke?

Nisu li ovi bogati pljačkom?

I Onjegin je "dosađen bukom sveta", njegovom besposlicom, taštinom, nedostatkom duhovnosti. Doživljava teško razočaranje od besciljnog spaljivanja života i, srušivši teret "svjetlosnih uvjeta", kreće na svoje imanje.

Oba junaka su prilično obrazovana: Čacki „lepo piše i prevodi“, Onjegin je „čitao Adama Smita“, „znao je dovoljno latinski“. Naravno, to su ljudi istog kruga, stepena razvoja, kritički sagledavajući stvarnost, bolno tražeći svoj životni put. Siguran sam da bi jedni drugima bili zanimljivi sagovornici da se sretnu negdje na balu u Moskvi. Već nekako vidim kako puštaju oštre, kritički duhovite opaske o važnim, uglednim gostima koji prolaze dostojanstveno. „Najpraznija osoba, od najglupljih“, rekao bi Čacki za najnapuhanijeg, punog hinjenog samopoštovanja vladinog zvaničnika, a Onjegin bi se, sa „trpljenom arogancijom“ na licu, sigurno složio s njim.

Ali tu se sličnosti završavaju, po mom mišljenju.

Spaja ih samo isti društveni položaj i kritičko sagledavanje stvarnosti, prezir prema „praznom svetlu“. Ali Chatsky je društveno aktivan, aktivan, pravi patriota. Iskreno želi da služi svojoj otadžbini, svoje znanje primjenjuje u korist naroda, rad za njega nije težak teret, u obrazovanju vidi izvor napretka.

Onjegin, "srušivši breme uslova sveta", ne nalazi nikakvu primenu svom znanju jer "mu je mučan rad bio mučan". Nema ideale, a pomisao da svoj život posveti nekome ili nečemu nikad ga ne posjećuje. Pateći od spoznaje besmisla sekularnog načina života, od svoje otuđenosti, Onjegin ne nastoji da iskoristi svoje sposobnosti. Ne pada mu ni na pamet da se bavi kreativnim poslom.

Čacki je "greškom upravljao" svojim imanjem, odnosno dobro se ponašao prema seljacima. Svesrdno je negodovao zbog ropstva kmetova. Chatsky namjerno oslobađa svoje kmetove, potvrđujući da njegovi društveni stavovi ne odstupaju od prakse.

Onjegin je, s druge strane, potpuno ravnodušan prema sudbini svojih seljaka, „samo da prođe vreme“, „zamenio je baršunu starim dažbinama s jarmom, a rob je blagoslovio sudbinu“. Sve njegove reformske aktivnosti su tu završile. Onjegin se brine samo za svoj duševni mir, on je olakšao položaj seljaka utoliko što ga je smatrao naprednim, u skladu sa vremenom i knjigama koje je pročitao.

Junaci su jednako različiti u glavnom - u ljubavi. Chatsky iskreno voli Sofiju, vjeruje u život, u visoke ideale. Naravno, on idealizuje svoju voljenu, a sudar stvarnosti sa idealom ga jako boli. Njegov ponos je ranjen, njegovo razočaranje bolno. Koliko bola i gorčine, povrijeđenog ponosa i ljutog prijekora zvuči u njegovom posljednjem monologu! Ali Chatsky nije slomljen, nije poražen. Shvaća da je Sofija proizvod tog društva čije poroke s ljutnjom prokazuje. Chatsky bolno doživljava ovu životnu dramu, kao osoba čistog, velikog srca, ali to nije drama cijelog njegovog života. Chatsky je društveno aktivna osoba, pun je svijetlih ideja za transformaciju društva, pred njim je život pun rada i borbe. Mislim da će se pridružiti decembristima.

Onjeginovu dušu razara obilje sitnih strasti, pobedonosnih romana. On nije sposoban za velika osećanja. Eugene je prilično osjetljiv i plemenit, ali je toliko sebičan da se odriče prava ljubavšto bi njegovom životu moglo dati visoki smisao i duhovni sklad. Ali nakon što je napustio ljubav, Onjegin se osudio na potpunu usamljenost. Kritički odnos prema stvarnosti, izvanredan um u nedostatku jasnih društvenih ideala, neminovno vodi u životnu tragediju.

Zakašnjela, nezatražena ljubav Onjegina simbol je propasti života.

Slike Chatskog i Onjegina utjelovljuju dva pravca u društvenom životu plemstva početkom XIX stoljeća: svjestan, aktivan protest protiv nepravednog društvenog sistema i pasivno odbacivanje zastarjelih društvenih poredaka, bolna potraga za harmonijom u sebi, put u nigdje.

Poređenja junaka "Teško od pameti" i "Evgenije Onjegin" i dobili najbolji odgovor

Odgovor od Marine[gurua]
"Jao od pameti" A. S. Gribojedova i "Evgenije Onjegin" Glavni likovi ovih djela Čacki i Onjegin su predstavnici napredne plemenite inteligencije. Autori svoje likove, sudbine neraskidivo povezane sa vremenom, razmatraju sa društvenim pokretom.Sudbine Čackog i Onjegina su u mnogome slične. Onjegin je sin "protraćenog" plemića. Chatsky je odrastao u kući bogatog ujaka. Lako je zamisliti kakvo su obrazovanje dobili. Čacki se sa cerekom priseća kažiprsta učitelja koji je inspirisao svoje učenike da za Ruse nema sreće bez Nemaca.Zla ironija se čuje u njegovom pitanju: Šta sada, kao u davna vremena, Smetaju da regrutuju pukove učitelja , Više na broju, po nižoj ceni? Puškin, govoreći o Onjeginovom odrastanju, s pravom primećuje: Svi smo naučili malo, nešto i nekako. Čackog i Onjegina još više zbližava njihov odnos prema društvu, prema "svetlu" . Onjegin, umoran od balova, svetovnih večera, juri od prestonice do sela. Ali i ovdje ga čeka "vječiti razgovor o kiši, o lanu, o štali". Njegove navike, ponašanje, "duše željne lijenosti" izazivaju zbunjenost i nezadovoljstvo među susjedima. Chatsky, koji je strastveno volio Sofiju, nije mogao ostati u kući njenog oca. Sve mu je izgledalo beživotno. U Moskvi je "juče bio bal, a sutra dva". Mladom, radoznalom umu potrebna je hrana, novi utisci. Chatsky napušta glavni grad na duže vrijeme. „Želeo sam da proputujem ceo svet“, kaže za sebe. Onjegin je, živeći u selu, takođe osećao svoju bezvrednost, svoju beskorisnost, svoju nesposobnost da bude prijatelj (veza sa Lenskim), da voli (odnos sa Tatjanom). „Obuzela ga je tjeskoba, želja za promjenom mjesta.“ „Promjena mjesta“, zapažanja, misli izazvane time, ne prolaze bez traga za heroje. Puškin svog Onjegina, vraćajući se s putovanja, naziva „veoma ohlađenim i zasićenim onim što je video“. Tako se konačno formiraju svjetonazori Chatskog i Onjegina. To više nisu mladi, već odrasli, sa bogatim životnim iskustvom iza sebe. I sada se počinju pokazivati ​​temeljne razlike između ovih književnih vrsta. Onjegin vidi prazninu okolnog života, dokono plemstvo, laž i laž koji vladaju okolo, ali ne pomišlja ni na aktivnu borbu protiv njih. Previše je obrazovan, previše hladnokrvan da bi držao optužujuće govore u dnevnim sobama Peterburga pred gomilom budala koje se smeju. Njegov protest se izražava na drugi način. Cijelim svojim izgledom pokazuje tihi prijekor. Puškin opisuje Onjegina na ovaj način: Ali ko je to u odabranoj gomili Stoji ćutljiv i maglovit? Lica bljeskaju pred njim, Kao niz zamornih duhova. Chatsky se ponaša sasvim drugačije. Lako se iznervira, lična drama ga čini posebno ranjivim. Pojavljujući se na Famusovljevom balu, on pravi, prema riječima I. A. Gončarova, takav "nered" da ga pogrešno smatraju ludakom. U njegovim postupcima nema hladne kalkulacije, sebičnosti koja je svojstvena Onjeginu.Oružje Čackog je kažnjavajuća reč. On zahtijeva "službu cilju". Umoran je među praznom dokonom gomilom "mučitelja, zlokobnih starica, apsurdnih staraca". Chatsky traži prostor i slobodu za svoje godine. On najavljuje da se "prošli vek" zamenjuje novim, koji nosi ideal "slobodnog života". Gončarov u svom članku "Milion muka" govori o tipičnosti Čackog i Onjegina. Ove vrste će se uvijek pojaviti u kritičnoj eri. Onjegini su "suvišni" ljudi u svom okruženju, njihov izgled uvijek ukazuje na nevolje, predstojeći kolaps društvenog poretka. Ovi ljudi su za glavu iznad svojih savremenika, odlikuju se svojom oštroumnošću i „oštrim, ohlađenim umom.“ Čacki nastavljaju, razvijaju ono što su „suvišni“ ljudi započeli, ne samo da prećutno osuđuju, već i preziru. Chatskyovi otvoreno mrze, osuđuju, ismijavaju. „Čacki je iskrena i gorljiva figura“, kaže I. A. Gončarov.

Evgenij Onjegin i Aleksandar Andrejevič Čacki otvaraju temu "suvišne osobe" u ruskoj književnosti 19. veka. Njih dvoje su potpuno druga osoba. Chatsky - junak komedije A.S. Gribojedov "Teško od pameti", i Onjegin - junak romana u stihovima A.S. Puškin "Eugene Onegin". Autori su se apsolutno pokazali u svojim radovima različite ćudi, ali su se i junaci i Čacki i Onjegin pokazali "suvišnim". Chatsky je napredan čovjek svog vremena, oštar i brz na jeziku, pun ambicija. Onjegin je obrazovana osoba, rođena i odrasla u plemenitom okruženju, "pametna beskorisnost" koja je izgubila svoje mjesto u društvu. Kada čitamo ova dva djela, nalazimo ne samo razlike između ova dva lika, već i sličnosti, o kojima ćemo dalje govoriti.

U određenoj mjeri, tema “dodatne osobe” je suprotna temi “ mali čovek". Ako se čini da tema “malog čovjeka” opravdava sudbinu svih, onda je ovdje, naprotiv, kategorički impuls “neko od nas suvišan”, koji se može odnositi i na junaka i dolaziti od heroja. Suvišnom osobom najčešće se ispostavlja ona koja sve prokazuje. " Dodatna osoba“ je izvesno književni tip, koji uključuje skup likova bliskih po svom svjetonazoru, zanimanju i duhovnom izgledu. Književni kritičari 20. veka nazivali su Onjegina, Pečorina, Čackog, Oblomova itd. „suvišnim ljudima.“ Proglašavati nekoga suvišnim uopšte nije ruska tradicija. Odgajani na pravoslavnom tlu, naši pisci to nisu mogli da ne osete, što je bilo u suprotnosti sa njihovim društvenim pozicijama. Može se pretpostaviti da na ovom svijetu i u književnosti nema suvišnih ljudi, tada će ostati samo svijest junaka o sebi kao suvišnom. Možemo reći da postoji određeni stereotip o “višoj osobi”. Uostalom, i Onjegin i Čacki se mogu smatrati ne samo „suvišnim“ ljudima, već i pojedincima! To sugerira da pod stereotipom dodatne osobe možete kombinirati različite heroje, koji, međutim, imaju zajednički problem. Oni su ne mogu naći svoje mjesto u društvu, pa nije stvar u društvenom položaju, već u unutrašnjem uvjerenju junaka. Tema "suvišne osobe" bila je posebno relevantna za vrijeme Chatskog i Onjegina, kada su se zapadne inovacije već počele pojavljivati ​​u Rusiji, ali je ona i dalje ostala "zaostala" zemlja po državnim standardima. U savremenom društvu često se mogu sresti i "Čatski" i "Onjegin". Na kraju krajeva, “ekstra osoba” je osoba koja nije pronašla svoj životni put, nekompletna, moglo bi se reći i osiromašena ličnost. Na primer, prema Gončarovu: „Čacki su neizbežni sa svakom prelaskom iz jednog veka u drugi... Čacki žive i ne prenose se u društvu gde se nastavlja borba svežih sa zastarelim, bolesnih sa zdravim. .. Zato Griboedovski do sada nije ostario i jedva da će i Čacki, a s njim i cijela komedija. Živimo u naprednom društvu u kojem mnogi možda ne idu u korak sa razvojem nauke i kulture, dok drugi, naprotiv. Sa takvim trendovima ljudi su izgubljeni, ne znaju ko bi trebali biti, s kakvim pogledima da idu kroz život i na kraju postaju suvišni društvu.

Svrha djela: uporediti dva heroja - Chatskog i Onjegina. Analizirajte sve aspekte njihovog života. U vezi s ovim ciljem postavljeni su glavni zadaci djela: definirati pojam "dodatna osoba", odgovoriti na pitanje: "Da li su Chatsky i Onegin "suvišni ljudi"?"

Priroda, sudbina, odnosi sa ljudima Eugena Onjegina i Aleksandra Andrejeviča Čatskog određuju sveukupnost okolnosti moderne stvarnosti, izuzetne lične kvalitete i niz "vječnih" problema s kojima se suočavaju.

Puškin je „Evgenije Onjegin“ pisao dugi niz godina, tokom kojih je autor doživeo razne događaje, i progonstvo u Mihajlovskom, i ustanak decembrista. Sve je to dalo vrlo dobar teren za promišljanje, što je dovelo do stvaranja možda najrealnije slike sekularnog mladića tog vremena, koja je upila ogromno istorijsko, književno, društveno i svakodnevno značenje. Eugene Onjegin je heroj tog vremena, koji je odražavao "tu preranu starost duše, koja je postala glavna karakteristika mlade generacije tog vremena". Slika Onjegina se stalno razvija, njegovi pogledi se mijenjaju kroz roman. Onjegin čami, guši se u njegovoj sredini i ne zna šta zapravo želi.

Bolest čiji je uzrok

Vrijeme je za pronalaženje

slično engleskom sa p l i n y,

Ukratko: ruski x a n d r a

Zauzela ga je malo po malo;

Upucaće se, hvala Bogu,

Nisam htela da probam

Ali život se potpuno ohladio.

Puškin naglašava Onjeginov negativan stav prema okruženje: "oštar, ohlađen um", "šale sa žuči na pola"; govori o ljutnji "tmurnih epigrama", o "zajedljivom" sporu. Sve ovo pokazuje da je Onjegin pripadao onima koji su "živeli i mislili". Željelo bi se reći da je Onjegin pravi vlasnik svog života, ali, nažalost, to je samo iluzija. U Sankt Peterburgu i na selu podjednako mu je dosadno. Nikada nije uspio prevladati svoju duhovnu lijenost i ovisnost o mišljenju društva, u čemu moda igra veliku ulogu. Onjeginov ured pun je svih vrsta modernih gizmosa, kroz koje se rekreira slika sekularnog mladića tog vremena.

Sve osim za obilan hir

Savjesno trguje u Londonu

I duž baltičkih talasa

Jer šuma i salo nas nosi...

Ćilibar na cevima Caregrada,

Porcelan i bronza na stolu

I, osećanja razmažene radosti,

Parfem od rezanog kristala

Češljevi, čelične turpije,

Ravne makaze, zakrivljene

I četkice od trideset vrsta

I za nokte i za zube.

Koliko god duboka bila njegova osećanja, nije mogao da prevaziđe barijeru izgrađenu na javnom mnjenju. Onjegin nije postao izopćenik u svom društvu, poput Chatskog, mogao je mirno postojati među svojom pratnjom. U to vrijeme ljudi poput njega bili su dobrodošli u svaki dom - imućni, obrazovani, umjereno duhoviti, talentirani mladi ljudi. Ali, naravno, čim je Onjegin učinio stvari koje nisu bile primjerene ljudima iz njihovog kruga, počeli su se prema njemu odnositi sa strepnjom, oprezom. Društvo je sve vrijeme ocjenjivalo Onjegina, ocjenjivalo svaki njegov postupak.

„Naš komšija je neznalica; crazy;

On je farmaceut, pije jednu

Čaša crnog vina;

On ne pristaje ženskim rukama;

Sve da, da ne; neće reći da

Ili ne, gospodine! To je bio opšti glas.

Komedija "Jao od pameti" nastala je i napisana za vrijeme aktivnog dekabrističkog pokreta, kada su mladi ljudi poput Chatskog unijeli nove ideje i raspoloženja u društvo. Chatskyjevi monolozi i primjedbe izražavali su duh slobode i slobodnog života. Heroji kao što je Chatsky pozvani su da daju svoj doprinos javni život znači, dovesti do novih ciljeva. Čacki je, kao i Onjegin, heroj svog vremena, posedujući karakteristične karakteristike osoba koja ne samo da je stekla površno obrazovanje, već je pametna, vatrena osoba, osoba koja se ne plaši da otvoreno iznese svoje mišljenje.

Nakon rata u društvu su se razvila dva politička tabora: logor napredne plemićke omladine i konzervativni feudalno-kmetovski logor. Njihov sukob oličen je u sukobu između „sadašnjeg veka“ i „prošlog veka“, odnosno između Čackog (na primer, kritičar A.A. Grigorijev je napisao da je „Čacki jedini heroj, odnosno jedini koji se pozitivno bori u tom okruženju , gdje su ga sudbina i strast bacile.”) i cijelo društvo Famus.

U liku Chatskog može se uočiti drskost, nepopustljivost prema ravnodušnim ili konzervativno nastrojenim ljudima. Autor nas inspiriše ljubavlju prema slobodnoj osobi sa težnjama za srećom, za „kreativnom, visokom i lepom umetnošću”, sa svojim pravom „ne zahtevajući ni mesta ni napredovanje u rangu” „da um gladan znanja stavi u nauku” . Chatsky voli i poštuje svoju domovinu, o njoj govori sa toplinom srca: "Kada lutate, vraćate se kući, a dim otadžbine je sladak i ugodan za nas." O svom narodu ima visoko mišljenje, "pametan" i "veseo", kada je Onjegin beskrajno daleko od njega. Najvažnija želja Čackog je da služi otadžbini, "pravi, a ne narodu". Chatsky aktivno brani slobodu misli i mišljenja, priznaje da svaka osoba ima svoja mišljenja i uvjerenja, te ih otvoreno izražava. Odnosno, ima pozitivan stav prema društvu, ali ne podnosi licemjerje, laži, ježivanje, a u krugu plemstva postaje mu „muka i gađenje“. Takva životna filozofija stavlja ovog heroja izvan društva okupljenog u kući Famusova. U očima ovih ljudi, naviklih da žive na stari način, Chatsky - opasna osoba, "Carbonaria", koja narušava harmoniju njihovog postojanja. Sada možemo primijetiti da društvo nije pratilo samo Onjegina. Chatsky je proglašen ne samo ludim, poput Onjegina, već i ludim, osuđen zbog nepoštovanja starijih i dama, zbog pijanstva:

Popio je čaše za šampanjac.

• - Flaše sa i velike.
• - Ne, sa buradima od četrdesete.

Onjegin se smatra masonom, Čacki karbonarom, obojica su slobodoumci. Možete primijetiti i još jednu tekstualnu podudarnost u društvenoj ocjeni heroja - riječ "farmason": "Šta? Farmazonima u klubu? Otišao je u pusurmans?„Sada vidimo da društvo daje istu ocenu nekim akcijama Onjegina i Čackog. Chatsky ne postavlja sebi zadatak da ponizi ove ljude, on im jednostavno iskreno želi dobro, želi im ispričati ono najbolje o čemu je i sam nedavno naučio, da ih odvikne od glupih feudalno-kmetskih navika. Ali Puškin je tačno primetio: „Sve što on kaže je veoma pametno. Ali kome on sve ovo kaže? Famusov? Moskovske bake? Molchalin? Rocktooth?" Ne, takvo društvo nikada neće razumjeti uvjerenja Chatskog, jer oni, društvo Chatsky i Famusov, imaju dva potpuno različita životnim putevima i to ne možete promijeniti. Tako Chatsky, na pozadini nepokolebljive konzervativne većine, odaje utisak usamljenog heroja, hrabrog "luđaka" koji je pojurio da juriša na moćno uporište.

Čacki nam se, za razliku od Onjegina, odmah pojavljuje onakvim kakav jeste, on je heroj sa utvrđenim stavovima i uverenjima, zbog čega mu je teže da postoji u ovoj sredini. Onjegin je odrastao u njemu i, uprkos svim pokušajima, nije mogao da izađe iz njega, a Čacki se, nakon što je izašao, vratio i postao suvišan u njemu.

Odgoj i obrazovanje Eugena Onjegina nije se razlikovao od odgoja i obrazovanja svih sekularnih ljudi tog vremena.

Svi smo naučili pomalo

Nešto i nekako...

Onjegin je rođen u bogatoj, ali bankrotiranoj plemićkoj porodici. Djetinjstvo mu je proteklo u potpunoj izolaciji od naroda, od svega ruskog, nacionalnog, odgojili su ga Francuzi.

Prvo Madame pratio ga

Onda monsieur zamenio je

Dijete je bilo oštro, ali slatko.

Monsieur l"opatija, jadni francuski,

Da dijete ne bude iscrpljeno,

Naučio ga svemu u šali

Nisam se zamarao strogim moralom...

Takvo, tipično za većinu prestoničkih plemića, Onjeginovo vaspitanje bilo je površno i nije ga pripremalo za rad, stvarni život. Onjegin je nestrpljivo čekao trenutak kada bi već mogao da uđe u svet. Kućno obrazovanje bilo je više nego korisno u sekularnom životu. Onjegin - "zabavljajući se i luksuzno dete", živi "monotonim i šarolikim" životom osam godina. Život “slobodnog” plemića, neopterećenog službom, sujetan je, bezbrižan, pun zabave i ljubavni romani mogao stati u jedan naporan dan. Mladi Onjegin nastoji u potpunosti ispuniti ideal sekularne osobe: bogatstvo, luksuz, uživanje u životu, briljantan uspjeh među ženama - to je ono što ga privlači. Autor napominje da je jedino u čemu je Onjegin „bio pravi genije“, da je „znao čvršće od svih nauka“, bila „nauka nežne strasti“, odnosno sposobnost da se voli bez ljubavi, da se oslikavaju osećanja. , ostajući hladan i razborit. Vodi život tipičan za zlatnu mladost: balovi, restorani, šetnje Nevskim prospektom, posete pozorištima. Sve to ga je za sekularno društvo učinilo osobom na sebi svojstven način originalnom, duhovitom, "učenom malom", "pametnom i vrlo slatkom", ali ipak poslušno prateći sekularnu, "pristojnu" gomilu. B.S. Meilakh kaže o ovom periodu Onjeginovog života: „U prvom poglavlju Onjeginov način života se približava dominantnom idealu, normi tadašnjeg društva“. Tako je u raskoši i blaženstvu prošlo Onjeginovo detinjstvo i mladost.

Odgoj i obrazovanje Chatskog u početku se nije razlikovalo od Onjeginovog, odnosno od odgoja i obrazovanja cjelokupnog velegradskog plemstva.

Naš mentor, zapamtite njegovu kapu, bade mantil,

Kažiprst, svi znaci učenja

Kako su se naši plahi umovi uznemirili,

Kao što smo verovali od malih nogu,

Da nam nema spasa bez Nemaca...

Chatsky se, za razliku od Onjegina, od djetinjstva ozbiljno pripremao za aktivnosti u korist otadžbine. Studirao je sa zadovoljstvom, sanjao da služi i divio se ruskom narodu. Ono što je najzanimljivije je da je djetinjstvo proveo u kući svog ideološkog protivnika Pavla Afanasjeviča Famusova, dobrog prijatelja njegovog oca. Tamo je upoznao i sprijateljio se sa svojom budućom ljubavlju Sofijom. Njegov moskovski gospodski život bio je, kako i priliči, miran i odmeren. Samo zabavne igre sa Sofijom mogle su je osloboditi.

Gdje je vrijeme? Gdje je to nevino doba

Kad je nekad bilo dugo veče

Ti i ja ćemo se pojaviti, nestati tu i tamo,

Igramo se i pravimo buku na stolicama i stolovima.

Ubrzo je otišao u Sankt Peterburg da služi, o čemu je sanjao, ali se razočarao u nju.

Ne služi, odnosno ne nalazi nikakvu korist u tome,

Ali ako želite, bilo bi to poslovno.

Šteta, šteta, mali je sa glavom

I dobro piše i prevodi.

Zatim je otišao da traži znanje i avanturu u inostranstvu. Boravak tamo samo mu je proširio vidike, a nije ga učinio ljubiteljem svega stranog.

Nažalost, iz teksta komedije možemo premalo saznati o djetinjstvu i mladosti ovog jedinstvenog junaka, ali generalna ideja o njemu je sljedeća: žustar, brz, sanjar mladić - ovako izgleda nas u mladosti.

Podsjetimo da je Eugene Onjegin bio sit sekularnog, besposlenog života. Slezena, koju Onjegin doživljava sa takvom oštrinom, uzdiže ga iznad onih oko njega, pokazuje značaj i dubinu njegovih iskustava. Onjegin, kao izuzetna ličnost oštrog kritičkog uma, traži mesto gde može da se oseća slobodnim. Onjegin je stalno u toj potrazi, i ništa ga ne zavodi, on ima samo jednu želju, koju nikako ne može da ostvari. Onjeginu ne treba ništa - ovo je njegova tragedija. Ne treba mu Tatjanina ljubav, Lenskovo prijateljstvo, niti zadovoljstva besposlenog života. „Od samog početka“, piše I. Semenko, „Onjegin je zamišljen od strane Puškina kao izraz značajnih i dubokih osećanja jedne generacije... Onjegin se može u potpunosti zamisliti kao član Zelene lampe, koju Puškin tako često podsjećaju u prvim godinama izgnanstva kao bliske elemente (a uostalom, „zelena lampa“ je ogranak „Unije blagostanja“). Onjeginov sekularni stil života ne samo da to ne opovrgava, već, naprotiv, potvrđuje... Činjenica da je Onjegin u romanu stranac politici ne znači da je Puškin želio da prikaže junaka, lišenog političkih interesa. Onjeginova slezina, kao i Puškinova slezina, ... nikako nije znak "hladnoće" prema politici, već znak "hladnoće" prema društvenom sistemu, predmetu nezadovoljstva naprednog plemstva.

Prekinuvši sa svetom („uslovi sveta, zbacivši teret“), Onjegin se bavio samoobrazovanjem.

Postavio je policu sa odredom knjiga,

Čitam i čitam - ali bezuspešno...

Govoreći o čitanju Onjegina, treba se sjetiti i onih knjiga koje je donio u selo. Tu Puškin pre svega imenuje Bajrona ("Pevač Giaura i Huana"), poznatog po svojim slobodoljubivim pogledima na život. Puškin više puta ističe da je Bajron Onjeginov omiljeni pesnik; u svojoj radnoj sobi: "Portret lorda Bajrona". Byron George Gordon je engleski pjesnik. Njegov rad, ličnost i sam život - aristokratija, ponos, slobodoljublje, dijelom prisilno, dijelom dobrovoljno izgnanstvo, borba za prava engleskih radnika, za nacionalnu nezavisnost Irske, Italije, Grčke, njegova smrt za svoje ideale - postali su najpotpunija i najpotpunija manifestacija engleskog visokog romantizma prve četvrtine 19. vijeka. U svim njegovim postupcima, pa i u izboru literature, bilo je borbe sa samim sobom i pokušaja da se izvuče iz rutine. Na selu čak i baršunu zamjenjuje quitrentom, čime nastoji olakšati život seljacima, ali nailazi samo na neodobravanje susjeda i, opet, ne nalazi se u tome.

Yarem, on je stari barbar

Zamijenio sam keter lakim;

I rob je blagoslovio sudbinu

Ali u svom kutu durio se,

Videći ovu strašnu štetu,

Njegov razborit komšija;

Da je najopasniji ekscentrik.

Komentatori objašnjavaju ovaj čin na različite načine, do te mere da je Onjegin, „koji je nekada čitao Adama Smita, svojom agrarnom reformom sproveo interese nove klase, mlade buržoazije“. Tradicionalno, ovaj Onjeginov čin povezuje se s dekabrističkim simpatijama Puškina, a posebno s njegovom komunikacijom s N.I. Turgenjev. Analizirajući 5. strofu drugog poglavlja, B.P. Gorodecki bilježi: „Puškin, prenoseći ovu situaciju, ovdje nije prikazao izolovan slučaj koji pokazuje Onjeginovu nedruštvenost, već je dao dubok umjetnički opis odnose između predstavnika starog i novog u tadašnjem ruskom životu. Onjeginove težnje nas ovde veoma podsećaju na težnje Čackog. Samo, ako je Chatsky sve svoje poslove doveo do kraja, onda je Onjegin sve radio na mahove, ne upuštajući se posebno u važnost svojih poslova. Puškin nehajno ostavlja važnu napomenu:

Sam među svojim stvarima,

Samo da prođem vreme

Prvi je začeo naš Eugene

Uspostavite novi poredak.

Ove riječi dokazuju da Onjeginovi napredni društveni pogledi još nisu prošli kroz patnju i promišljeni do kraja. Vidimo da Onjegin savladava uticaj sveta i gledišta prihvaćenih u plemićkom krugu, norme morala i ponašanja. Ali ovaj proces je komplikovan i ne može biti brz. Predrasude svijeta, fiksirane cijelim životnim tokom, uvjeti Onjeginovog odrastanja i mladalačkog života, bili su jaki u njegovoj duši, mogli su se pobijediti samo životnim iskušenjima, duševnom patnjom za sebe i za ljude, samo bliskim kontaktom sa stvarnim životom naroda, a Puškin u romanu pokazuje protivrečnosti u Onjeginovom razmišljanju i ponašanju, iskušavajući ga novim i novim životnim okolnostima.

Ako na početku i gotovo kroz cijeli roman Onjegin nema jasno izražene ciljeve i želje u životu, onda na kraju vidimo transformiranog, zaljubljenog Eugena. On ima suludu želju da uzvrati Tatjaninu ljubav, ali ona sada nije slobodna, kao ranije, udata je, sada je sekularna dama. Onjegin je odbijen i opet ostaje bez određenog cilja u životu, opet je shrvan, i ne zna šta dalje.

Slika Chatskog puna je ciljeva, želja, njegovih naprednih pogleda na život. Čacki mi se čini višim i pametnijim od Onjegina. Pun je svijetlih ideja za transformaciju društva, ljutito prokazuje poroke "stare" Moskve. Njegov duboki um daje mu vjeru u život, u visoke ideale. U komediji su usko isprepletena dva sukoba radnje: ljubavni sukob, čiji su glavni sudionici Chatsky i Sofija, i društveno-ideološki sukob, u kojem se Chatsky sukobljava s konzervativcima koji su se okupili u kući Famusova. Za samog junaka nije od najveće važnosti socio-ideološki, već ljubavni sukob. Uostalom, Chatsky je došao u Moskvu nakon tri godine lutanja s jedinim ciljem da vidi Sofiju, pronađe potvrdu svoje bivše ljubavi i, moguće, da se oženi.

Malo svjetla - već na nogama! i ja sam pred tvojim nogama.

A u međuvremenu, bez sećanja, bez duše,

Imam četrdeset pet sati, oči mi se ne zeznu u trenu,

Više od sedam stotina milja pometeno - vjetar, oluja;

I bio je sav zbunjen, i pao je toliko puta -

A evo i nagrade za podvige.

Zanimljivo je pratiti kako ljubavna iskustva junaka pogoršavaju ideološku opoziciju Chatskog prema društvu Famus. Na početku dela glavni lik zbog velike ljubavi i interesovanja za promenjenu sedamnaestogodišnju Sofiju, ona ne primećuje uobičajene poroke plemenitog društva, već u tome vidi samo komičnu stranu.

U čudu sam za još jedno čudo

Jednom se nasmijem, onda zaboravim...

Ali kada je Chatsky uvjeren da ga je Sofija odavno zaboravila, da je više voljela nekog drugog od njega, sve u Moskvi počinje da ga nervira. Njegove primjedbe i monolozi postaju hrabri, zajedljivi, on ljutito osuđuje ono što se prethodno nasmijao bez zlobe. Od tog trenutka slika Chatskog počinje da se otkriva pred našim očima; izgovara monologe koji najviše utiču na sve stvarni problemi, savremeno doba: pitanje šta je pravo prijateljstvo, problemi prosvjetiteljstva i obrazovanja, kmetstva, nacionalnog identiteta. Ta njegova uvjerenja rodila je duh promjene, ono „sadašnje“ stoljeće, koje su mnogi razumni i ideološki bliski ljudi Čackom pokušali približiti. Najvažnije pitanje u savremenoj Gribojedovoj Rusiji bilo je pitanje kmetstva, koje je ležalo u osnovi ekonomske i političke strukture države. O odnosu autora prema kmetstvu ne može se suditi na osnovu teksta komedije. Chatsky i Famusov se u komediji suprotstavljaju nikako po principu "neprijatelj je vatreni branilac kmetstva". Mora se priznati da Chatsky nije bio za ukidanje kmetstva, on je djelovao kao vatreni protivnik zloupotrebe kmetstva. Čak je i kmetovima priznavao pravo na život bez vječnih prijekora i kazni. Na kraju krajeva, Famusovsko okruženje nije nimalo cijenilo svoje kmetove, a ponekad se prema njima odnosilo čak i okrutno.

Taj Nestor plemenitih zlikovaca,

Gomila okružena poslugom;

Revni, oni su u satima vina i borbe

I čast i život su ga više puta iznenada spasili

Zamenio je tri hrta za njih!!!

Ili onaj tamo, koji je za šale

Do baleta tvrđave vozio se na mnogim vagonima

Od majki, očeva, odbačene djece?!

Uronjen umom u Zefire i Kupidone

Natjerao je cijelu Moskvu da se divi njihovoj ljepoti!

Ali dužnici nisu pristali na odlaganje:

Kupidoni i Zefiri svi

Rasprodano pojedinačno!!!

Svi argumenti o okrutnosti kmetstva ne dotiču predstavnike društva Famus - uostalom, svo blagostanje plemstva izgrađeno je na kmetstvu. A kako je lako upravljati, gurati apsolutno nemoćne i bespomoćne ljude! To se jasno vidi u kući Famusova, koji se drži Lize, grdi sluge, može ih sve kazniti kad i kako hoće. O tome svjedoči ponašanje Khlestove: ona naređuje da hrani svog psa u kuhinji i istovremeno crnokosu djevojku. Chatsky je, s druge strane, ogorčen takvim životnim normama, ne razumije kako je moguće tako tretirati ljude, makar i kmetove. Famusov jednostavno ne odgovara na ljutite napade Chatskog. Chatsky je, kao i Gribojedov, uvjeren da dostojanstvo plemića nije biti kmet, već biti vjerni sluga otadžbine. Na Famusovov savjet da služi, on razumno odgovara: "Bilo bi mi drago da služim, bolesno je služiti." Chatsky je zaista plemenita osoba, za njega je služenje cilj cijelog života, ali služba u Rusiji, gdje ljudi brinu samo o svom blagostanju, postaje muka. Ovdje svi žele samo novac, dok se posao često obavlja nemarno, o čemu svjedoče riječi Famusova:

I imam šta je, šta nije,

Moj običaj je ovaj:

Potpisano, tako da nemate ramena.

Chatsky se, s druge strane, prema svakom svom poduhvatu odnosi s velikom pažnjom.

Kad sam u poslu - krijem se od zabave,

Kad se zezam, zezam se...

Za predstavnike društva Famus služenje je sredstvo za postizanje ličnog blagostanja, a ideal je besposlen život za vlastito zadovoljstvo. Kao što smo već rekli, Chatsky bi rado služio "pravi, a ne osobama", ali ova široko rasprostranjena servilnost i licemjerje nerviraju Chatskog.

Uniforma! jedna uniforma! on je u njihovom prijašnjem životu

Jednom ukrašeno, izvezeno i lijepo,

Njihova slabost, razlog siromaštva...

Gdje? pokažite nam, očevi otadžbine,

što moramo prihvatiti

za uzorke?

Nisu li ovi bogati pljačkom?

Odnos nacionalnog i evropskog bio je važan problem tog vremena. Nacionalni identitet je ideal decembrista. Narod okupljen u kući Famusova klanja se pred svim stranim, što ne može a da ne razbjesni Čackog, pravog patriotu Rusije.

Ja sam odal poslao želje

Umjereno, međutim, naglas,

Tako da je Gospod uništio ovog nečistog duha

Prazna, ropska, slepa imitacija...

Hoćemo li ikada uskrsnuti iz strane sile mode?

Tako da su naši pametni, veseli ljudi

Iako nas jezik nije smatrao Nemcima.

Chatsky, kao glasnogovornik progresivnih ideja svog vremena, ne može se složiti sa Famusovljevim stavovima o obrazovanju. Ne može gledati na zanemarivanje nauke i istinskog obrazovanja od strane moskovskih plemića.

Oh! Pređimo na edukaciju.

Šta je sada, kao nekada,

Problemi s regrutovanjem učiteljskih puka,

Više u broju, jeftinija cijena?

Tužan rezultat takvog sistema obrazovanja, koji Chatsky predviđa, može se uočiti u trećem činu:

Oh! Francuska! Nema boljeg mjesta na svijetu!

Dvije princeze su odlučile, sestre, ponavljaju

Lekcija koja im se uči od djetinjstva.

Upravo zbog tako naprednih ideja, Čacki se počinje osjećati usamljeno u ovom krugu, kao i Onjegin, samo je Onjegin iz sasvim drugog razloga, i upravo zbog takvih pogleda proglašava se ludim, i postaje „suvišan“.

Složenost i nedosljednost Onjeginovog lika otkriva se, prije svega, u njegovom odnosu s Tatjanom. U liku Tatjane, Puškin prikazuje ideal ruske žene, "slatke", nježne, ljubazne i iskrene. Puškin posvećuje cijelo poglavlje romana Tatjani, u kojoj se zaljubljuje u Onjegina, što odmah saznajemo iz epigrafa: "Elle and tait fille, elle and tait amoureuse". U prevodu, epigraf znači: "Bila je devojka, bila je zaljubljena." Onjegin odlazi u kuću Larinih da vidi voljenu Olgu svog prijatelja. Ne može se poreći da je Onjegin odmah primijetio Tatjanu i shvatio suštinu obje sestre:

"Jesi li zaljubljena u manju?"

I šta? - "Odabrao bih drugu,

Da sam bar kao ti, pesnik!

To je ono što dokazuje njegovo interesovanje za Tatjanu, iako malo, ali ipak pita Lenskog ne za Olgu, koju je išao da upozna, već za Tatjanu! U tom trenutku susrele su se dvije osobe koje su jedna drugoj mogle pružiti sreću. Upoznali - primijetili jedno drugo i mogli bi se zaljubiti. Ali sam Onjegin odbacuje tu mogućnost od sebe: on ne veruje u ljubav, ne veruje u sreću, ne veruje ni u šta, jer ne zna da veruje. Tatjana uopšte ne poznaje Onjegina. Ona ga sama daruje osobinama junaka romana, do rupa pročitanog. Znala je samo da on nije poput svih muškaraca koje je poznavala u njenoj provinciji, zbog čega ju je toliko privlačio. Više nije bila u stanju da obuzda svoja osećanja. Da prestane da čami u neznanju, preduzima veoma hrabar korak, piše pismo Eugeneu sa izjavom ljubavi prvo. Bilo koja osoba poznata Tatjani bi je prezirala jer mu je prva napisala pismo. Bilo ko - samo ne Onjegin! Neiskusna Tatjana bolje razume ljude osećanjima nego umom, ona zna: Onjegin nije kao svi drugi, zakoni sveta mu nisu toliko važni, neće je osuđivati, neće je prezirati, - na kraju krajeva, ovo veoma ju je Onjegina posebnost privukla njemu. Vratimo se na mlade godine Onjeginov život.

On je u ranoj mladosti

Bio je žrtva nasilnih zabluda

i neobuzdane strasti.

Ali godine provedene u lažnom svijetu nisu bile uzaludne. "Vječno žuborenje duše" zamijenjeno je ravnodušnošću i prema ljudima i prema osjećajima.

Nije se zaljubio u ljepotice

I nekako vukla;

Odbij - odmah utješen

Promeniće se - bilo mi je drago da se odmorim.

Iskrene hobije zamijenila je igra; nade i snovi mladosti izgledali su naivni i neostvarljivi; došla je neverica, a sa njom i ravnodušnost prema životu. Nakon osam godina, u takvom društvu u kojem nikada nećete sresti iskrena osećanja, Onjegin nije mogao biti tako iskren i nežan kao Tatjana. To objašnjava njegovo tragično nerazumijevanje vlastitih osjećaja.

Ali, pošto je primila Tanjinu poruku,

Onegin bio duboko dirnut:

Jezik djevojačkih snova

U njemu misli se roj pobunio;

I sjetio se Tatjane slatko

I blijeda boja, a pogled je dosadan;

I to u slatkom, bezgrešnom snu

Bio je uronjen u dušu.

Možda, senzualni žar vintage

Njih na minut mastered;

Ali nije želio da vara.

Poverenje nevine duše.

Šta je sprečilo Onjegina da se prepusti osećanjima? Zašto se odguruje, otresa "slatki, bezgrešni san"? Da, zato što ne vjeruje u sebe, jer, ubivši osam godina svog života, ni sam nije primijetio kako je ubio ono visoko u sebi, a sada, kada je ovo visoko spremno za uskrsnuće, uplašio se. Plašili su ga ljubavni nemiri, preokreti patnje i čak prevelike radosti, uplašio se - više je volio hladan mir.

U Onjeginu se probudilo sve dobro, čisto, svetlo u njegovoj duši, sve što nije zamagljeno svetlošću i svetovnim moralom.

Volim tvoju iskrenost

Ona se uzbudila

Osećanja su odavno nestala.

Onjegin se obavezuje da Tatjanu nauči životu, čita joj nježnu propovijed o tome kako liječiti osjećaje. Misleći da štiti Tatjanu, sam Onjegin svojim rukama ubija svoju buduću sreću, jer je ubio osam godina svog života, svoje snove, svoja iskrena osećanja. Dubinu i značaj Tatjaninog duhovnog izgleda, iskrenost i snagu njenih osećanja Onjegin razume i ceni, oni su u njegovoj duši rodili isto čisto uzajamno osećanje.

Volim te brate ljubavi

A možda čak i mekše...

Kasnije priznaje:

Primećujem iskru nežnosti u tebi,

Nisam se usudio da joj verujem.

Slatka navika nije popustila,

Nisam htela da izgubim svoju mrsku slobodu...

Mislio sam: sloboda i mir

zamena za sreću.

Ravnodušnost prema životu, pasivnost, želja za "mirom", ravnodušnost i unutrašnja praznina tada su se sukobili u Onjeginovoj duši sa mladim, toplim i iskrenim osećanjem - i pobedili, potisnuli.

I nakon mnogo godina, upoznavši Tatjanu, nije mogao vjerovati svojim očima.

Da li je to ista Tatjana...

... Ta djevojka ... ili je to san?

Više nije video onu slatku devojku koja je nekada u njemu izazvala toliko nežnosti, već suzdržanu, hladnu sekularnu damu. Onjegina je privukla Tatjana upravo ta hladna suzdržanost, njen položaj u svetu. Razmetljive strasti njegove mladosti nisu uznemirile dušu, nisu ga tjerale da razmišlja i sanja. Sada nije. Sada je on, kao i svaki ljubavnik, stalno zaokupljen njom. Ali, evo nevolje, opet ga čeka neuspjeh. Ona je udata! Sada nije spremna zbog ljubavi zaboraviti sve na svijetu, sada i ona, kao i on nekada, zavisi od javnih razgovora.

I opet, Eugene nije na mjestu, i opet ga život slomio.

Čacki je, ne kao Onjegin, od samog početka znao šta je ljubav. Znao je sve prednosti iskrenog osećanja, znao je da voli. Prisjetite se zašto Chatsky napušta Moskvu? Razočaran je u život u Moskvi. Ali zašto se onda, u koju svrhu vraća u kuću koju toliko mrzi? Naravno, razlog je prelepa Sofija. Chatsky je gorljiva osoba, ali ne prolazna osjećanja. Posle tri godine provedene u inostranstvu, ne zaboravlja Sofiju, vraća se u Moskvu sa još većom ljubavlju, pojačan razdvojenošću, sa strasnom željom da vidi svoju bivšu ljubav. U prvim razgovorima sa Famusovom ponavlja samo jedno, ne može mirno sjediti, u tom trenutku za njega nisu postojali ovi grubi nedostaci svjetla, tada je sve izgledalo samo apsurdno. „Kako je Sofija Pavlovna postala lepa s tobom!“ Sve njegove misli su o njoj. Ljubav za njega nije "nauka nežne strasti", kao za Onjegina. Chatsky voli Sofiju ozbiljno, videći je kao svoju buduću ženu.

Ali šta je sa Sofijom? Ne samo da se zaljubila u Chatskog, već je našla i drugog pratioca. Slobodoljubive misli, zajedljivo i zajedljivo ismijavanje Chatskog protiv ljudi iz njenog kruga, posebno Molčalina, sada iritiraju Sofiju: "Ne čovjek - zmija!" Ona govori o njemu. I Chatsky osjeća iskrenu, žarku ljubav prema njoj. On joj izjavljuje ljubav na svom prvom pojavljivanju. U tome nema skrivanja, nema laži. O snazi ​​i prirodi njegovih osećanja može se suditi po njegovim rečima o Molčalinu:

Ali ima li on tu strast? taj osećaj? Je li to žar?

Tako da, osim tebe, ima cijeli svijet

Je li to bila prašina i taština?

Ali može li se Sofija kriviti za svoj čin? Mislim da se Sofija ni na koji način ne može osuditi zbog ljubavi prema Molčalinu. Chatsky odlazi u inostranstvo po nekom svom hiru, bez pozdrava, bez riječi. Štaviše, Chatsky joj nije napisao nijedno pismo iz inostranstva, nije bilo nijedne vijesti od njega, nijednog nagovještaja da će se vratiti, da je i dalje voli. Ljubav prema Molčalinu je njena gorka reakcija na ljubav prema Čackom, od koje ima samo osećaj razočaranja, ogorčenosti, uvrede. Molchalin možda nije tako bistar kao Chatsky, ali možete se osloniti na njegova osjećanja. Chatsky, po sopstvenom priznanju, "um i srce nisu u harmoniji". Um mu govori da mora napustiti ovo, izgubljeno u prošlosti, poznato društvo a srce ne može odbiti ljubav. I stoga, Chatsky, koji već čuje kako Sofija brani Molčalina, već vidi kako je Sofija zabrinuta zbog njegovog pada s konja, i dalje se želi uvijek iznova uvjeriti u suprotno od onoga što je vidljivo golim okom. Međutim, ne samo osjećaji koji „daju nadu“, već ni plemeniti um Chatskog ne može se pomiriti sa ovom smiješnom ljubavlju Sofije prema Molchalinu.

Na kraju krajeva, Sofija je na mnogo načina slična samom Chatskom. Sofija je mnogo viša od svojih vršnjaka, pa ju je Gribojedov tako otrovno prikazao u liku šest princeza Tugoukhovskih, za koje nije važna ljubav, već bogati "muž-dečak", "muž-sluga". „Sofija nije jasno ispisana...“, primetio je Puškin. Zaista, u njenom ponašanju i raspoloženju postoji kontradikcija između trezvenog uma i sentimentalnih iskustava. Po snazi ​​karaktera, strasti, sposobnosti da brani svoju tačku gledišta, Sofija je vrlo slična Aleksandru Andrejeviču. Zbog toga se Čacki ozbiljno iznervirao kada je saznao da mu je Molčalin rival. Ovo je povrijedilo njegov ego. Kako je neko mogao izabrati Molčalina, koji nije imao ni svoje poglede na život? Chatsky ovo nije mogao prihvatiti. Sofiju odlično razumem, jer ju je Čacki jako povredio svojim odlaskom u inostranstvo, a i ovde tako kritički, čak i zajedljivo, govori o njenom izboru. Sada Sofija ne želi da vidi Chatskog, odbijaju ga sve njegove zajedljive primjedbe, na što joj Chatsky odgovara:

Čudan sam, ali ko nije čudan?

Onaj koji izgleda kao sve budale

Molchalin, na primjer...

Na balu Sofija dostiže vrhunac svoje iritacije. Ona je ogorčena ovakvim ponašanjem Chatskog, i u razgovoru sa gospodinom N, nehotice ispušta: "On je poludeo." Lakše joj je, ugodnije joj je da Chatskyjevu zajedljivost objasni ludilom ljubavi, o čemu joj on sam govori. Njena izdaja postaje namjerna osveta kada vidi da su joj spremni vjerovati:

Ah, Chatsky! Voliš da sve oblačiš u šale,

Želite li isprobati na sebi?

A glasine o ludilu Chatskog širi se velikom brzinom. Chatsky je jednostavno izvan sebe, on je ogorčen! I ovde ga razumem, kao što sam razumeo Sofiju. Nije se mogao suzdržati i za sve je krivio Sofiju, bio je ludo ponižen, u njemu su kiptala osećanja.

Blind! u kome sam tražio nagradu za sve trudove!

Požuri!.. poleteo! trembled! sreća, pomislio sam

Pred kojim sam sada tako strastveno i tako nisko

Bilo je rasipanje nježnih riječi!

I ti! O moj Bože! koga si izabrao?

Kad razmislim koga si više volio!

Zašto sam namamljen u nadu?

Zašto mi nisu direktno rekli

Šta ste svu prošlost pretvorili u smeh?!

To sjećanje te čak mrzi

Ti osjećaji, u nama oboje pokreti srca onih

Koji u meni nisu ohladili daljinu,

Nema zabave, nema promjene mjesta.

Disao, i živio od njih, bio je stalno zaposlen!

Rekli bi da moj iznenadni dolazak kod tebe,

Moj izgled, moje reči, postupci - sve je odvratno,

Odmah bih prekinuo vezu sa tobom,

I pre nego što odemo zauvek

Ne bi stiglo daleko

Ko je ova ljubazna osoba?

Ovaj monolog je odražavao toliko ljubavi, očaja, nježnosti, toliko je svijetao da odmah razumijemo koliko je bila jaka ljubav Chatskog prema Sofiji. Čacki je imao mnogo manje sreće u ljubavi od Onjegina, ali ju je sam Onjegin odgurnuo od sebe, dok ju je Čacki gubio postepeno i protiv svoje volje, zbog čega se osećao sve gore i gore.

Sukob "starog" i "novog" u Onjeginovom umu vrlo je tragično otkriven u njegovom odnosu sa Lenskim.

Lenski, Onjeginov novi prijatelj, je naivan, ne poznaje život, ali Onjegin je, naravno, interesantniji sa njim nego sa ostalim komšijama, koji „razborito“ pričaju „o kosi sena, o vinu, / o odgajivačnici, o njihovim rođacima...".

Onjegin i Lenski su toliko različiti, ali su ipak postali prijatelji.

... Talas i kamen,

Poezija i proza, led i vatra

Ne razlikuju se jedni od drugih.

Sprijateljili su se jer su svi ostali bili potpuno nepodobni za prijateljstvo, jer je svakome bilo dosadno u svom selu, bez ozbiljnog zanimanja, bez pravog posla, jer život obojice, u suštini, nije bio ničim ispunjen.

Dakle ljudi (prvo se pokajem)

Od ništa za raditi prijatelji.

Puškin kaže o Eugeneu: "Eugene je bio podnošljiviji od mnogih ..." - mnogi ljudi svijeta. Ali, ne znajući da poštuje drugoga kao samog sebe, ne znajući da preuzme odgovornost za svoje odnose sa ljudima, nije mogao da nađe prave prijatelje za sebe - kao što su Delvig, Kuhelbeker, Puščin, Žukovski, Vjazemski, Pletnev bili za Puškina. .. Krug razgovora dva mladića je ozbiljan:

plemena prošlih ugovora,

Plodovi nauke, dobra i zla,

I vjekovne predrasude

I fatalne tajne kovčega,

Sudbina i život redom

Sve su sudili po njima.

To su teme razgovora za misleće ljude, o istim problemima su raspravljali i decembristi.

Kada Lenski izazove Onjegina na dvoboj, Onjegin ne razmišlja, ne analizira svoje ponašanje, već odgovara gotovom, obaveznom, sekularnom formulom inspirisanom okolinom. „Tako je sekularna automatizacija misli i radnji, norme sekularnog morala ušle u igru.” Za šta je Eugene krivio sebe "sam sa svojom dušom".

Trebalo je da se predstavim

Ni klupko predrasuda,

Ne vatreni dečko, borac,

Ali muž sa čašću i inteligencijom.

Puškin bira glagole koji vrlo u potpunosti oslikavaju Onjeginovo stanje: "optužio sam sebe", "trebao je", "mogao", "trebao je razoružati mlado srce...". Ali da nije straha od javnog mnjenja, mogao bi se ipak promijeniti, odbiti duel, ali

"... u ovom slučaju

Stari duelista je intervenisao;

Ljut je, trač je, priča...

Naravno, mora postojati prezir

Po cenu njegovih smešnih reči,

Ali šapat, smeh budala..."

A evo i javnog mnjenja!

Proleće časti, naš idole!

I tu se svijet vrti!

Redak "A evo i javnog mnijenja!" - direktan citat iz "Jao od pameti". Svet koji je ubio dušu Čackog sada se svom težinom oslanja na Onjegina, ali za razliku od Čackog, on nema moralne snage da se odupre ovom svetu – predaje se.

I tako nastaje duel ubistvo. Puškin koristi ovu riječ:

„Pa? ubijeni”, odlučio je komšija.

Ubijen!..

Ubistvo prijatelja u duelu...

Ubica mladog pesnika...

Ubistvo Lenskog u dvoboju u ime normi sekularnog morala prepoznao je zločin, prije svega sam Onjegin.

Počela je bolna tragedija njegove savjesti. Bože, zašto je on svuda suvišan? Zašto ne može pronaći sebe? Na kraju krajeva, on sve gura od sebe. Evo ga - "dodatna osoba" u tijelu.

Chatsky ima svoje stavove o prijateljstvu u komediji. Po njegovom mišljenju, prijateljstvo treba da bude iskreno, istinito i snažno. Onjegin, s druge strane, nema stavove o prijateljstvu, on za prijatelja bira prvu osobu koja mu je bila bar malo zanimljiva. Chatsky nikada sebi neće dozvoliti da se pretvara i da bude licemjeran. Još bolje, neka ga smatraju ludim! U društvu Famus nema prijatelja. Ovdje nikada neće prihvatiti i razumjeti njegove stavove. Uostalom, prijatelj je osoba koja će s njim dijeliti ne samo odmor i zabavu, već i poglede na život. Na balu upoznaje svog starog prijatelja Platona Mihajloviča Goriča, sa kojim je nekada služio, koji je bio isti kao i on, nastojao da odbrani svoju otadžbinu, bio je pun želja za transformacijom! A kada Chatsky vidi šta takvo društvo radi sa izvanrednim, mislećim ljudima, iskreno se kaje zbog svih svojih poznanika s kojima je svojevremeno stvarao snove i planove. Njemu je, naravno, jako žao svog prijatelja, a društvo Famus postaje još omraženije zbog njega! Da, i sam Platon Mihajlovič shvaća da se promijenio, i sam se stidi svog života, stidi se pred Chatskim, jer je podlegao ovom štetnom uticaju društva. Svjestan je apsurdnosti svog položaja pred Chatskim: svojoj ženi govori „hladnokrvno“, „oči u nebo“, „s uzdahom“. Vrijedi napomenuti da Chatsky stalno koristi zamjenicu "mi", jer smatra da nije sam u težnji za promjenom. Njegovi prijatelji su možda oni koji predstavljaju „aktuelni vek“, ali Griboedov samo pominje te ljude, uvodeći likove van scene u predstavu.

Koristeći ove primjere, možemo se još jednom uvjeriti da Chatsky ne može pronaći mjesto za sebe u ovom društvu, te stoga postaje „dodatna osoba“.

Chatsky Onjegin je ekstra osoba

Dakle, nakon analize i poređenja života i pogleda Onjegina i Čackog, možemo definisati ovaj fenomen – „dodatna osoba“.

„Dopunska osoba“ je socio-psihološki tip koji je postao rasprostranjen u ruskoj književnosti prve polovine 19. stoljeća, iako se kod mnogih junaka kasnije književnosti mogu pronaći njegove tipološke odlike: to je, po pravilu, plemić koji stekao odgovarajuće obrazovanje i vaspitanje, ali nije našao mesta u vašem okruženju. Usamljen je, razočaran, osjeća svoju intelektualnu i moralnu superiornost nad okolnim društvom i otuđenost od njega, osjeća jaz između „ogromnih sila“ i „sažaljenja postupaka“. Njegov život je besplodan, obično ne uspe u ljubavi. Junak je u akutnom sukobu sa društvom. Niko ga ne razume, oseća se sam. Oni oko njega osuđuju ga zbog arogancije (Onjegin. „Sve Da Da br; neće reći da gospodine ili ne sa» . To je bio opšti glas." Chatsky. „Da, istina je, nisu to tvoje muke - tebi je zabavno, / Ubij vlastitog oca - nije bitno").

Već iz ovog opisa postaje jasno da je takav junak mogao nastati u romantičnoj eri i povezan je sa sukobima svojstvenim njegovom junaku.

U Eugenu Onjeginu Puškin je uhvatio upravo ovaj trenutak: opisujući Onjeginovu bliskost sa samim autorom u njegovim mlađim godinama, on pomalo ironično kvalifikuje osobine koje su kasnije postale obilježja „suvišne osobe“ (razočarenje, skepticizam, protivljenje društvu) kao elemente. romantične maske, koju mladi tada nisu bili skloni nositi.

Uvjeti svjetlosti koja obara teret,

Kako on, zaostajuci za vrevom,

sprijateljio sam se sa njim u to vreme,

Svidjele su mi se njegove osobine

Snovi nevoljna predanost

Neponovljiva neobičnost

I oštar, ohlađen um.

Bila sam ogorčena, on je mrzovoljan;

Oboje smo poznavali igru ​​strasti;

Život nas je oboje mučio;

U oba srca vrelina je utihnula;

Ljutnja je čekala oboje

Slijepa sreća i ljudi

U samo jutro naših dana.

Na slici Chatskog, kao i na slici Onjegina, izražene su crte „dodatne osobe“. Nesrećan je u ljubavi, razočaran u prijatelje, ne razume sekularno društvo, ali ga ono ne prihvata.

S kim je bio? Gde me je sudbina odvela?

Svi se utrkuju! svi prokleti! gomila mučitelja,

U ljubavi prema izdajnicima, u neprijateljstvu neumornih,

Nesalomivi pripovedači,

Nespretni mudraci, lukavi prostaci,

Zlobne starice, starci,

oronulo zbog fikcije, gluposti, -

Ludo si me proslavio sa svim refrenom.

U pravu si: izaći će iz vatre neozlijeđen,

Ko će imati vremena da provede dan sa tobom,

Udišite sam vazduh

I njegov um će preživeti.

Beži iz Moskve! Ne dolazim više ovamo.

Tema "dodatne osobe" privlači svojom oštrinom i relevantnošću. Sada je gotovo nemoguće dovesti u pitanje činjenicu da su Čacki i Onjegin "suvišni ljudi". „Dopunska osoba“, kao književni tip, vrlo je česta, jer ljudi kao što su Chatsky ili Onjegin nisu prevedeni u društvu. Sve ovo ukazuje na relevantnost i poseban značaj ove teme. Svaka generacija pažljivo proučava ova djela, jer ona ne umiru, pomažu čitaocima da razmišljaju u kontekstu današnjice.

Bibliografija

• 1. A.S. Puškin. "Eugene Onegin". Moskva. "Eksmo". 2007
• 2. A.S. Gribojedov. "Teško od pameti". Moskva. "Eksmo". 2008
• 3. K.M. Azarov. "Tekst". Moskva. "Prometej". 1995
• 4. I. A. Gončarov. "Sabrana djela u 8 tomova". Moskva. 1995 Sveska 8.
• 5. N.A. Demin. “Proučavajući kreativnost A.S. Puškin u 8. razredu. Moskva. "Obrazovanje". 1986
• 6. V. G. Belinsky. "Teško od pameti". Komedija u četiri čina, u stihovima. Kompozicija A. S. Gribojedova. St. Petersburg. "Art-SPB" 2004
• 7. N. Dolinina. "Čitajmo Onjegina zajedno" Lenjingrad. "Dječija književnost". 1983
• 8. O.N. Petrov. "Principi analize književnog teksta". Moskva. "KDU" 2007
• 9. A.S. Puškin. "Eugene Onegin". Yu.M. Lotman. “Roman A.S. Puškin "Eugene Onegin". Komentar“. St. Petersburg. "Art-SPB". 2007
• 10. Yu.N. Chumakov. "Eugene Onjegin" u svetu poetskog romana. Moskva. "Lida". 2004
• 11. A. I. Ostrovsky. "Aleksandar Sergejevič Griboedov". Moskva. "Lida". 2004