Razmišljanja I. Turgenjeva o sudbini ruskog plemstva. Duhovni život ruskih plemića u djelima L.N. Tolstoj i I.S. Turgenjev "Gnezda plemstva u delima Turgenjeva"

"Očevi i sinovi" jedan je od najboljih romana I. S. Turgenjeva. U ovom djelu, pisac je na scenu izveo novog čovjeka epohe, „ruskog Insarova“. Takav je i protagonista romana Jevgenij Bazarov, raznočinac i demokrata po ubeđenju.

Bazarov je suprotstavljen svim drugim likovima, a pre svega porodici Kirsanov. Na slikama Kirsanovih, autor je istinito prikazao život i običaje ruskog plemstva.

Upoznavanje sa životom Kirsanovih počinje opisom imanja Nikolaja Petroviča. Sela sa niskim kolibama, krovovima u ruševinama, devastiranim grobljima, rasklimanim crkvama. Ljudi u dronjcima, koji izgledaju kao prosjaci, jadna, zakržljala stabla upotpunjuju sliku propadanja Marina, gde žive Nikolaj Kirsanov i njegov brat Pavel.

Vanjski znakovi služe samo kao potvrda unutrašnjih problema. Vlasnik imanja, Nikolaj Petrovič, pokušava da ide u korak s vremenom, vrši transformacije u privredi, ali i sam smatra da je njegov trud uzaludan. Pokreće farmu, ponosan što ga "u provinciji zovu crvenim", ali ne može da nađe zajednički jezik sa seljacima. Nikolaj Petrovič se žali svom sinu Arkadiju: "Nemoguće je samostalno se boriti, poslati po komandanta logora - principi ne dozvoljavaju, i ništa se ne može učiniti bez straha od kazne!"

Po prirodi nežna i ljubazna osoba, Nikolaj Petrovič pokušava da pomiri staro s novim kako u sebi tako iu onima oko sebe. Pokušava da izgladi kontradikcije između brata i Bazarova, ne zna kako da se ponaša u razgovoru sa sinom. Ali i sam Nikolaj Petrović smatra da je "penzioner, njegova pesma se peva". Boli ga da to shvati, ne želi da veruje u ispravnost Bazarovovih reči, ali kaže Pavlu Petroviču: „Čini mi se da su oni dalje od istine nego mi, ali istovremeno osećam da iza njih stoji nešto što mi nemamo nikakvu prednost u odnosu na sebe..."

Nikolaj Petrovič se boji prepoznati sebe kao čovjeka prošlosti, ali svi njegovi postupci dokazuju da ne može ići u korak s vremenom. Ovaj jednostavni ruski gospodin izaziva osmeh i osećaj sažaljenja. Stav Nikolaja Petroviča prema Fenički, njegova ljubav prema muzici i književnosti potvrđuju ljubaznost ove osobe, na mnogo načina bliske i razumljive Turgenjevu.

Njegov brat Pavel oštro se razlikuje od Nikolaja Petroviča. On ne sumnja da živi s pravim idejama o ljudima i događajima. Pavel Petrovich sebe smatra aristokratom i u prvi plan stavlja prava plemstva. Živi u selu sa bratom, ali je zadržao sve aristokratske navike.

Pavel Petrovič se oblači na engleski način, čita samo engleske novine. Njegovano lice, ruke sa "dugim ružičastim noktima", mirisni brkovi izdvajaju ga od ostalih likova u romanu. Već iz prvog opisa Pavla Petroviča jasno je da se radi o gospodinu koji zna svoju vrijednost. Utisak koji stvara izgled pojačava se nakon priče o životu Pavla Petroviča u Maryinu. On izaziva strah kod sluge i Fenečke. Seljak, prema Bazarovu, ne vidi svog "sunarodnika" u Pavlu Petroviču, jer "ne zna ni da razgovara s njim".

Revnosno čuvajući svoj život od spoljašnjih upada, Pavel Petrovič je odmah u Bazarovu ugledao neprijatelja. Već na sastanku sa "nihilistom", ne rukuje se s njim, a zatim pita brata: "Ko je to?" Pavel Petrovič osjeća kakvo mišljenje Bazarov ima o njemu. To iritira "županijskog aristokrata". Uljudnost ga izdaje, u sporovima postaje oštar i grub. Pokušavam održati svoje principe. Pavel Petrovič je stalno poražen. Njegovi „principi se urušavaju pod uticajem Bazarovovih reči. Ne mogavši ​​da savlada Jevgenija u sporu, Pavel Petrovič ga je počeo još više mrziti.

Apoteoza sukoba heroja je dvoboj, za koji Pavel Petrovič bira beznačajan razlog i pokušava se sakriti pravi razlog. Dvoboj pokazuje svu nedosljednost plemenitih "principa" Pavla Petroviča. Ovaj pošten i vaspitan čovek je prošlost. Turgenjev, govoreći o Pavelu Petroviču, koji je ležao u krevetu nakon dvoboja, piše: „...Njegova prelepa, mršava glava ležala je na belom jastuku, kao glava mrtvaca... Da, bio je mrtav čovek.“ Odmah se prisjećam riječi Bazarova, koji ga naziva „arhaičnim fenomenom“. A ako Nikolaj Petrovič izazove ljubazan osmijeh s dozom tuge, onda je njegov brat dostojan samo sažaljenja.

Duša Pavla Petroviča odavno je uništena, on nema budućnost, već samo prošlost. To posebno oštro shvatate kada čitate epilog romana. Pavel Petrovič živi u Drezdenu, ugledan je kao i prije, uredan i plemenit, ne čita ništa rusko. Ali "teško mu je da živi... teže nego što on sam pretpostavlja." Gorko stisnuvši zube, Pavel Petrovič stoji u mislima ne mičući se u ruskoj crkvi, „kasnije iznenada dolazi k sebi“ i počinje da se moli. Od ovog čoveka ostala je samo ruska crkva u centru Nemačke i pepeljara u vidu seljačkih cipela.

Ali sudbina Nikolaja Petrovića nikako nije bez oblaka. Njegovi stavovi, aktivnosti svjetskog posrednika "ne zadovoljavaju u potpunosti ni obrazovane plemiće... ni neobrazovane". Nikolaj Kirsanov takođe ne može da uđe u glavne tokove života koji brzo teče.

Sudbina braće Kirsanov odraz je života ruskog plemstva iz poreformske ere. I. S. Turgenjev je maestralno prikazao proces postepenog uništavanja „plemenitih gnijezda“, umiranje patrijarhalnog načina života. Nova, mlada snaga upala je u sredinu dragu piscu.

Svaka kultura je višeslojna. Postojala je kultura ruskog seljaka, takođe neujedinjena u sebi, postojao je oštro izolovan način života i osebujna kultura ruskog sveštenstva. I trgovac i gradski stanovnik, trgovac, imali su svoj način života, svoj krug čitanja, svoje životne rituale, oblike dokolice i odjeću.

Ali treba priznati da obično pod kulturom podrazumevamo plemenitu kulturu, ovu veliku kulturu koja je dala Fonvizina i Deržavina, Radiščova i Novikova, Puškina i decembriste, Ljermontova i Čaadajeva. koji je bio osnova za Gogolja, Hercena Tolstoja, Tjučeva.

I ovaj duhovni život se živo pojavljuje na stranicama Tolstoja i Turgenjeva.

U kreiranju L.N. Tolstojeva grandiozna slika ruskog života u prvoj četvrtini 19. veka u romanu "Rat i mir" zauzima važno mesto ne samo u slikama pojedinih predstavnika plemstva - glavnih likova romana, već iu slikama. brojnih sporednih i epizodnih likova, kroz koje autor daje kolektivni portret ruskog plemstva. U romanu je pisac odrazio svoja najintimnija razmišljanja o plemićkom društvu, posebno oštro suprotstavivši se prestoničkom plemstvu, takozvanom sekularnom društvu.

Prije svega, to je Veliko svjetlo, čiji predstavnici pretendiraju na vodeću ulogu u društvenom i političkom životu,
Saloni su bili važan deo plemićkog života prestonice. Roman "Rat i mir" počinje opisom salona Ane Pavlovne Šerer, a kasnije autorka prikazuje kaput Helene Kuragine. U salonima se raspravljalo o političkim vijestima, postavljala pitanja vezana za filozofiju, religiju, poeziju. Ovdje su se širili najnoviji tračevi, ovdje su tražili pokroviteljstvo utjecajnih osoba, karijeru ili isplative brakove za sebe ili za svoju djecu.
Roman govori i o masonskoj organizaciji koja je ujedinjavala plemiće različitog plemstva i bogatstva, ali obilježene istim porocima kao i salonsko društvo.
Ali Tolstoj poriče pozitivan značaj predstavnika visokog društva u ruskoj istoriji, kao što negira njihovu ljudsku i moralnu vrijednost.
Simpatije autora su, naravno, na strani lokalnog plemstva.

Prema Tolstoju, samo daleko od koruptivnog djelovanja usamljenog života ljudi imaju priliku da vode fizički i moralno zdrav život, održavaju kontakt s ljudima, sa prirodom i bave se aktivnostima korisnim za društvo. Porodice Bolkonski i Rostov su najdetaljnije opisane u Ratu i miru.
Pjer Bezuhov je u romanu dat da ujedini život duše i život uma. Ovo je jedan od Tolstojevih omiljenih likova. Pjer je kompleksna, duhovno nadarena, po mnogo čemu kontradiktorna osoba, a njegov put do harmonije nije bio lak. Istovremeno, put nasilja je za heroja neprihvatljiv. Jedini način da se poboljša društvo i poboljšaju životi ljudi je moralno savršenstvo. Pjer Bezuhov jedan je od onih ruskih plemića na koje autor polaže odgovornost za duhovnu obnovu društva.

Roman „Ana Karenjina“ predstavlja peterburške dostojanstvenike, krugove vojnih palata, Moskvu i lokalno plemstvo; figure zemstva; advokati i drugi službenici; učitelji na službi u plemićkim porodicama, lekari, upravnici imanja, činovnici, buržoaski privrednici, sluge, seoski seljaci - jednom rečju, svi staleži i imanja u novim društveno-ekonomskim uslovima, nakon ukidanja kmetstva.

U oba romana Tolstoj detaljno opisuje obrede koji postoje u plemenitom društvu. Levinovo vjenčanje je detaljno opisano u Ani Karenjini. .

Ples je bio važan element plemenitog života. L.N. Tolstoj detaljno opisuje bal kao fenomen plemenite kulture.

U Ani Karenjinoj, Tolstoj daje živopisnu sliku konjskih trka.

Ne zaobilazi Tolstoja i nije najatraktivniji, ali karakterne osobine plemenitog života. Jedna od aktivnosti je kartaška igra. Ovo je neka vrsta duela. Scenu kartaške igre između Dolohova i Nikolaja Rostova sjajno je napisao Tolstoj u "Ratu i miru"

Jedan od elemenata života plemića je dvoboj sa svojim strogim ritualom. Dvoboj između Dorohova i Bezuhova, koji je imao za cilj vraćanje časti uvrijeđenih.

"Plemićka gnijezda u Turgenjevljevim djelima"

U delu Turgenjeva predstavljena nam je galerija „plemićkih gnezda“ - ruskih veleposedničkih imanja, u kojima je tekao život provincijskog plemstva.

Koncept "plemenitog gnijezda" deset godina prije nastanka ovog romana Turgenjev je uveo u književnost. Većina Turgenjevljevih djela odražavaju ovu temu u jednom ili drugom stepenu.

Djelo u kojem je tema ruskih "plemenitih gnijezda" najpotpunije oličena je "Plemenito gnijezdo". Takođe u romanima "Rudin", "U predvečerje".

Na prvi pogled beznačajnu, ali sasvim određenu ulogu u Turgenjevljevim romanima igra opis uređaja, opremanja imanja i svakodnevnih detalja iz života likova. "Plemićka gnijezda" su, prije svega, porodična imanja: stare kuće okružene veličanstvenim vrtovima i sokacima sa stoljetnim lipama. Pisac nam prikazuje život u specifičnom stvarnom predmetnom okruženju. Dekor kuće, njen ugođaj ima veliki značaj za formiranje ličnosti u ranom uzrastu.

Uprkos činjenici da je život Turgenjevljevih "plemenitih gnijezda" provincijalan, njegovi junaci su obrazovani i prosvijećeni ljudi, bili su svjesni glavnih društvenih i kulturnih događaja, zahvaljujući pretplaćenim časopisima, imali su velike biblioteke, mnogi su se bavili ekonomskim transformacije i stoga studirao agronomiju i druge primijenjene nauke. Njihova djeca su dobila obrazovanje i odgoj koji je postao tradicionalni za to vrijeme i nije bio mnogo inferioran u odnosu na grad. Roditelji su potrošili mnogo novca angažujući učitelje i tutore da školuju svoju djecu. Turgenjev detaljno opisuje odgoj Lize Kalitine. Pored raznih momenata, kako pozitivnih tako i negativnih, "plemenička gnijezda" su prvenstveno visoko duhovnost. O tome nam govori činjenica da su takve rodile visoki ljudi, poput Lise Kalitine, Lavretskog, Natalije Lasunske, Rudina, Elena Stakhova (Uoči Insarova). I ti ljudi su bili osnova ruskog plemstva, ruskog naroda;

Život drugih "plemenitih gnijezda" pojavljuje se pred nama u romanu "Očevi i sinovi". u romanu "Očevi i sinovi" sukobljavaju se dvije kulture: kultura plemstva i kultura raznočinca. a Bazarov deluje kao protivnik "plemenitih gnezda". Ali u svim ovim romanima Turgenjev dokazuje da je visina duhovnosti „plemenitih gnijezda“ neugasiva, jer će u suprotnom nestati moralni temelj ruskog naroda, a to može dovesti do smrti nacionalnog duha. Ali Turgenjev kaže da na kraju pobjeđuje kultura ruskog plemstva, pa kako ona nosi temelje morala: dobrotu, samilost, milosrđe, pristojnost, poštenje, vjernost, odnosno visoku duhovnost, a ta duhovnost je neugasiva. .
Na kraju romana „Očevi i sinovi“ Turgenjev postavlja glavno pitanje: da li je zaista potrebno uništiti sve što postoji, „očistiti mesto“, da li je zaista nemoguće naslediti bilo šta od plemenite kulture. I, pokušavajući pronaći odgovor na ovo pitanje, uvjerava nas da se kultura plemstva mora očuvati, jer je ona nosilac ruske duhovnosti, moralnih tradicija i samo na njenoj osnovi je moguće dalji razvoj i kretanje u budućnost čitavog naroda.

originalni dokument?

Uvod 3

Poglavlje 1. Slika ruskog imanja kao književno nasleđe XVIII-XX veka 6

Zaključak 28

Uvod

„Rusko imanje, njegova kultura, paradoksalno, ostaje malo shvaćeno i loše interpretirano područje ruske istorije“, navodi se u studiji o istoriji imanja. Ideja ruskog imanja neće biti potpuna ako je ne definirate poetsku sliku, koja se u ruskoj lirici oblikovala u vrijeme nastanka i procvata gradnje imanja, odnosno krajem 18. - prvoj trećini 19. vijeka.

Relevantnost studije je prvenstveno zbog povećanog interesa savremene humanistike za naslijeđe ruske kulture posjeda, prepoznavanja potrebe za njenim sveobuhvatnim proučavanjem, posebno proučavanjem višedimenzionalnog uticaja života na imanju na književnost i umjetnost. Značajna je u ovom kontekstu lik I. S. Turgenjeva kao tvorca vrhunskih uzoraka ruske proze za imanje.

Izgled u fikcija Slika plemićkog imanja nastala je kao rezultat dekreta Katarine II („Povelja plemstvu“, 1785.) o oslobađanju plemstva od vojne službe, nakon čega se uloga i značaj plemićkog lokalnog života u ruskoj kulturi počela smanjivati. ojačati. Krajem 18. - početkom 19. vijeka plemićki posjed doživljava svoj procvat, nakon čega počinje njegov postepeni pad, sve do 1917. godine.

Tokom prvog polovina XIX stoljeća plemićki posjed je bio uključen u umjetnička djela, uglavnom kao ljudsko stanište, određeni način života koji karakterizira vlasnika posjeda (plemića), njegove moralne i duhovne osnove, način života i kulture, iako je već u ovom perioda počinje proces simbolizacije slike plemićkog imanja, koji posebno dolazi do izražaja u djelu A.S. Puškina.

U drugoj polovini 19. stoljeća, kada kriza ovakvog načina života postaje najopipljivija, plemićki posjed se deklarira kao poseban kulturni fenomen, koji počinje aktivno proučavati, opisivati ​​i nastojati sačuvati. 80-90-ih godina 19. vijeka počelo se govoriti o imanjima kao spomenicima kulture, od 1909. do 1915. godine u Sankt Peterburgu je djelovalo Društvo za zaštitu i očuvanje spomenika umjetnosti i antike u Rusiji.

Vlasnička remek-djela S.T. Aksakova, I.S. Turgenjeva, I.A. Gončarova, L.N. Tolstoja nastala su u književnosti druge polovine 19. vijeka. Koncept porodičnog gnezda plemića, koji su u kulturu uveli slavenofili (Ščukin, 1994, str. 41), sve više dobija na snazi ​​i značaju, a do kraja 19. veka doživljava se kao jedan od centralnih simbola. ruske kulture.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pisci različitih pogleda, koji pripadaju različitim književnim pokretima i udruženjima, posvećuju povećanu pažnju imidžu plemićkog posjeda. Među njima su imena umetnika reči kao što su A.P. Čehov, I.A. Bunin, B.K. Zajcev, A.N. Tolstoj, M.A. Kuzmin, N.G. Garin-Mihailovski, A. Beli, F.K. Sologub, G.I. Čulkov, S.N.S. Sadovsky, B. S.A. Auslender, P.S. Kao rezultat toga, stvoren je ogroman sloj fikcije, gdje je slika plemićkog posjeda dobila detaljan razvoj i višestruko pokrivenost.

Relevantnost studije je i zbog aktivnog rasta interesovanja za izgubljene vrijednosti. nacionalne kulture i pokušajima da ih oživi. Po našem mišljenju, apel na sliku plemićkog imanja neophodan je za rješavanje problema samoidentifikacije ruske kulture.

Shvatanje slike plemićkog imanja kao jednog od temeljnih simbola Rusije način je nacionalne samospoznaje i samoodržanja i predstavlja mogućnost obnavljanja ogromnog kompleksa moralnih i estetskih normi, u velikoj mjeri izgubljenih u peripetijama novijeg doba. vekovima.

Predmet su slike plemićkog imanja u romanu I.S. Turgenjev - "Gnezdo plemića". Predmet nastavnog rada je plemićko imanje kao fenomen ruskog književnog procesa XVIII veka. Kao materijal za komparativna analiza uključena su i prozaična i poetska djela drugih pisaca i pjesnika.

Svrha nastavnog rada je razmatranje slike plemićkog imanja kao jednog od centralnih simbola ruske kulture, u romanu I.S. Turgenjeva - "Plemićko gnijezdo". Postizanje ovog cilja uključuje rješavanje sljedećih zadataka:

Identifikovati i opisati opšti sistem univerzalija u kojem se tumači i vrednuje slika ruskog plemićkog imanja u romanu I. S. Turgenjeva - "Plemićko gnezdo";

Stvoriti tipologiju slike plemićkog posjeda u fikciji navedenog razdoblja, otkrivajući glavne trendove u umjetničkom poimanju;

Analizirajte karakteristike umjetnička slika plemićko imanje I. S. Turgenjeva.

Metodološka osnova rada je integrirani pristup studiji književno naslijeđe, fokusiran na kombinaciju nekoliko metoda književne analize: istorijsko-tipološke, kulturno-kontekstualne, strukturalno-semiotičke, mitopoetske.

Rješenje gore formuliranih istraživačkih zadataka dovelo je do pozivanja na radove M.M. Bahtina, V.A. Keldysh, B.O. Korman, D.S. Likhachev, A.F. Losev, Yu.M., V.N. Toporova, V.I. Tyupa. Teorijske kategorije korištene u nastavnom radu (umjetnička slika, umjetnički svijet, likovni modus, hronotop, simbol, mit) tumačimo prema razvoju ovih naučnika.

Poglavlje 1. Slika ruskog imanja kao književno naslijeđe XVIII- XXvekovima

Plemićki posjed u predrevolucionarnoj i modernoj nauci proučavao se i proučava se u većoj mjeri sa stanovišta historijskih i kulturoloških studija. Od 70-ih godina 19. vijeka, kako primjećuje G. Zlochevsky, pojavljuju se vodiči po Moskvi, koji nužno uključuju odjeljak o imanjima (na primjer, vodiči N.K. Susedstva Moskve..."(" 2. izd., 1880)) . Od 1913. do 1917. izlazi časopis "Kapital i imanje" (već u naslovu ovog časopisa odrazila se opozicija u ruskoj kulturi posjeda i kapitalnih svjetova); publikacije o posjedima objavljuju se iu nizu drugih časopisa. Monografije posvećene historiji i arhitekturi pojedinih posjeda pojavile su se i prije revolucije. Konkretno, 1912. godine djelo princa. M. M. Golitsyn o imanju Petrovskoye, Zvenigorodski okrug, Moskovska gubernija („Ruska imanja. Broj 2. Petrovski“), 1916. godine - rad P. S. Sheremeteva „Vyazemy“. Objavljuju se memoari kako pojedinih predstavnika plemstva, tako i zbirke, uključujući memoare niza autora. Tako je 1911. godine, pod uredništvom N. N. Rusova, objavljena knjiga "Ozemljena Rusija prema beleškama savremenika", koja je sakupila memoare predstavnika plemstva. kasno XVIII- početak 19. veka. Ali u predrevolucionarnoj nauci, prema G. Zločevskom, nije sprovedena sveobuhvatna studija kulture imanja; publikacije o posjedima bile su uglavnom opisne; autori članaka i monografija delovali su više kao istoričari i hroničari (Zločevski, 1993, str. 85).

Tokom sovjetskog perioda, proučavanje plemićkog imanja praktički je prestalo, ili se provodilo s ideološkog stanovišta. Tako je 1926. godine objavljena knjiga E.S. Kotsa „Kmetska inteligencija“ u kojoj je lokalni život prikazan s negativne strane (autor detaljno razmatra pitanje kmetovskih harema). Memoari napisani u Sovjetsko vreme, postaju vlasništvo čitalaca, po pravilu, tek nakon mnogo godina. Tako su, na primjer, 2000. godine objavljeni memoari L.D. Dukhovskaye (rođ. Voyekova), čiji autor pokušava rehabilitirati kulturu posjeda u očima svojih suvremenika: opravdanje njih i sebe. . . ." (Duhovskaja, 2000, str. 345).

Aktivno oživljavanje interesa za plemićko imanje počinje godine prošle decenije XX vijek. Postoji mnogo istorijskih i kulturnih radova posvećenih proučavanju života, kulture, arhitekture, istorije plemićkih poseda. Među njima je potrebno navesti rad Yu.M. Lotmana „Razgovori o ruskoj kulturi. Život i tradicija ruskog plemstva (XVIII - početak XIX vijeka) ”(Sankt Peterburg, 1997), kao i zbirke Društva za proučavanje ruskog imanja, uključujući radove mnogih istraživača (G.Yu. Sternina , O.S. Evangulova, T. P.Kazhdan, M.V.Nashchokina, L.P.Sokolova, L.V.Rasskazova, E.N.Savinova, V.I.Novikov, A.A.Shmelev, A.V.Razina, E.G.Safonov, M.Yu.Korobki, T.N.Korobki i drugi). Također je potrebno napomenuti temeljni kolektivni rad "Plemićki i trgovački seoski posjedi u Rusiji u 16. - 20. vijeku". (M., 2001); zbirke „Svet ruskog imanja“ (M., 1995) i „Plemenita gnezda Rusije. Istorija, kultura, arhitektura” (M., 2000); radovi L.V. Eršove (Ershov, 1998), V. Kučenkova (Kučenkova, 2001), E.M. Lazareve (Lazareva, 1999), S.D., 2006).

Šira i višedimenzionalna pokrivenost slike plemićkog imanja na ruskom jeziku književnost XVIII- XX vijeka dobiva u knjizi E.E. Dmitrieve, O.N. Kuptsove "Život mita o imanju: izgubljeni i pronađeni raj" (M., 2003). Autori se pozivaju na veliki broj literarnih izvora, uključujući malobrojne ili potpuno nepoznate. Međutim, ovo djelo je više likovna nego književna kritika. Umjetnička djela se često koriste kao ilustrativni materijal za kulturne aspekte, pokazujući kako je nekretnina uticala na rusku književnost, ili, obrnuto, kako je književnost oblikovala „život na imanju, i prostor nekretnina, i sam način življenja na imanju“ (Dmitrieva, Kuptsova, 2003, str. 5).

Do sada nije stvorena sveobuhvatna književna studija o slici plemićkog posjeda u prozi prijelaza 19. u 20. stoljeće kao fenomenu ruskog književnog procesa.

Najpotpunija slika plemićkog imanja proučavana je u ruskoj književnosti druge polovine 19. veka, u delima S.T. Aksakova, I.S. Turgenjeva, I.A. Gončarova, L.N. Tolstoja (vidi, na primer, dela V.M. Markovića „I.S. Turgenjev i ruski realist roman XIX vijeka "(L., 1982), V.G. Ščukin" Mit o plemićkom gnijezdu. Geokulturna istraživanja na ruskom klasična književnost» (Krakov, 1997.); V. B. Legonkova „Slika plemićkog imanja u djelima S. T. Aksakova, I. S. Turgenjeva i L. N. Tolstoja“ (Magnitogorsk, 1991); G. N. Popova "Svijet ruske provincije u romanima I. A. Gončarova" (Jelet, 2002)).

U ruskoj prozi kasnog 19. - početka 20. stoljeća, slika plemićkog imanja razmatra se na osnovu djela ograničenog kruga autora. Tako su se kritičari s početka 20. veka fokusirali na prikaz lokalnog života u delima I. A. Bunina i A. N. Tolstoja, kao i A. V. Amfiteatrova i S. N. Sergejeva-Censkog. Međutim, u kritičkim radovima s početka 20. stoljeća nema razmatranja slike plemićkog posjeda kao fenomena ruske kulture u literaturi određenog perioda u cjelini. Kritičari kao što su K. Chukovsky (Chukovsky, 1914, str. 73-88), V. Lvov-Rogachevsky (Lvov-Rogachevsky, 1911, str. 240-265), G. Chulkov (Chulkov, 1998, str. 392-392) ) ), E. Lundberg (Lundberg, 1914, str. 51), A. Gvozdev (Gvozdev, 1915, str. 241-242), karakterišući sliku lokalnog života u delima pomenutih pisaca, ograničavaju se na jednu ili dvije fraze, spominju samo pretvaranje autora u sliku lokalnog života. Tako, na primjer, G. Chulkov, analizirajući priču I. A. Bunina “ Nova godina“, govori o čudesnoj moći imanja, budi u junacima osjećaj ljubavi (Čulkov, 1998, str. 394). V. Cheshikhin-Vetrinski, s obzirom na djela A.N. Tolstoja kao što su "Homi majstor" i "Jaruge", naglašava "topao, iskren stav autora" prema provincijskom plemenitom životu i "ljudima ovog života" (Cheshikhin -Vetrinski, 1915, str.438). E. Koltonovskaja piše o pokušaju pisca u ciklusu "Trans-Volga" kroz sliku lokalnog plemstva "da pogleda u elementarne dubine ruskog čovjeka, njegovu prirodu, njegovu dušu" (Koltonovskaya, 1916, str. 72) .

Vidjevši se u djelima I. A. Bunina, A. N. Tolstoja, A. V. Amfiteatrova i S. N., početak 20. vijeka pokazao se potpuno neistražen od strane kritike "srebrnog doba".

U modernoj književnoj nauci slika plemićkog posjeda u djelima mnogih autora s prijelaza 19. u 20. stoljeće još uvijek je neistražena. Takvi naučnici kao N.V. Barkovskaya (Barkovskaya, 1996), L.A. Kolobaeva (Kolobaeva, 1990), Yu.V. Maltsev (Maltsev, 1994), M.V. Mikhailova (Mikhailova, 2004), O. V.Slivitskaya4, R.Slivitskaya (Slivitskaya, 2000) Spivak (Spivak, 1997), odnose se na sliku plemićkog imanja u djelima I.A.Bunjina, A.Belya, F.K.Sologuba, I.A.Novikova. Ali u radovima ovih naučnika, slika plemićkog imanja nije predmet posebne, detaljne analize.

U književnoj nauci otkrivaju se razlozi uništenja i propadanja plemićkog posjeda u djelu I. A. Bunina, uočava se dijalektička priroda Bunjinove koncepcije imanja, kao i idealizacija života na imanju u emigrantskom stvaralaštvu pisca.

L.V. Ershova u članku „Slike-simboli svijeta imanja u prozi I. A. Bunina“ govori o ambivalentnom stavu pisca prema svijetu plemićkog posjeda i dijeli simbole u djelima I. A. Bunina u dva reda: negativni, „ odražava pustoš i smrt nekadašnjeg „rudnika zlata“ ruskih provincija“, i pozitivna, „povezana s dubokom i iskrenom nostalgijom, sa sjećanjem, koje teži da idealizira prošlost, uzdigne je i romantizira“ (Ershova, 2002, str. 105). U emigrantskom periodu, sa stanovišta istraživača, pozitivni i negativni niz suprotstavljenih slika-simbola dolaze do dijalektičkog jedinstva – „kultura imanja je u njima predstavljena kao deo sveruske istorije“ ( Ershova, 2002, str. 107). U članku L.V. Eršove „Bunjinova lirika i ruska vlastelinska kultura“ bilježi se istovremeni prikaz izumiranja plemićkog posjeda i njegove poetizacije u poeziji I. A. Bunina. Kako piše istraživač, antiteza „imanje-kapital“ ogleda se u lirici I. A. Bunina; figurativni sistem izvan dvorca suprotstavlja se umjetnikovoj toplini kuće, koja je zaštita i talisman lirskog junaka.

Drugačiji pogled na sliku kuće I. A. Bunina predstavljen je u radu G. A. Golotine. Razmatrajući temu kuće u lirici I. A. Bunina, autor govori o osuđenosti porodičnog gnijezda na uništenje i smrt i smatra da ako je kuća u ranim pjesmama pouzdana zaštita u svim životnim peripetijama, onda od početkom 1890-ih, kuća I. A. Bunine nikada nije bila prosperitetno porodično gnijezdo.

N. V. Zaitseva prati evoluciju slike plemićkog imanja u prozi I. A. Bunina 1890-ih - ranih 1910-ih, zaključuje da je imanje u djelima pisca malo imanje.

U prozi A.N. Tolstoja, slika plemićkog imanja razmatra se u djelima L.V. Ershova (Ershova, 1998), N.S. Avilova (Avilova, 2001), U.K. Abisheva (Abisheva, 2002). Ali raspon spisateljskih djela, kojima se ovi istraživači okreću, ograničen je ("Nikitino djetinjstvo", "Sanjar (Agej Korovin)"). Mnogi aspekti umjetničke slike plemićkog posjeda u djelu A.N. Tolstoja ostaju neistraženi.

L.V. Ershova u članku „Svijet ruskog imanja u umjetničkoj interpretaciji pisaca prvog vala ruske emigracije“ primjećuje snažnu tendenciju idealiziranja slike plemićkog posjeda u A.N. N.S. Avilova piše o suprotnosti u "Nikitinom djetinjstvu" slike imanja kao pouzdane zaštite i zaštite heroja prema slici okolne stepe. U.K.Abisheva u članku „Umjetnička recepcija ruske vlastelinske proze u Sanjaru A. Tolstoja (Haggey Korovin)“ otkriva tradicionalno i inovativno u Tolstojevom razumijevanju vlastelinskog života.

U ruskoj prozi s kraja XIX - početka XX vijeka postojala su tri koncepta plemićkog staleža: idealizirajući, kritički, dijalektički, koji u svojoj ukupnosti fiksiraju dinamiku istorijskog procesa u ruskoj javnoj svijesti na prijelazu iz XIX - XX stoljeća. .

Svaki koncept formira svoju sliku umjetničkog svijeta. Tri umjetnička modela plemićkog posjeda stvaraju se kroz pisčevu interpretaciju i vrednovanje načina života imanja u opštem sistemu univerzalija, a to su djetinjstvo, ljubav, porodično sjećanje.

Slika plemićkog imanja u djelima s dominantnim idealizirajućim konceptom prikazana je kao oličenje moralnih i estetskih normi koje su od presudne važnosti za rusku kulturu: stabilnost, vrijednost ličnog principa, osjećaj povezanosti vremena, poštovanje tradicija, život u jedinstvu sa zemaljskim i nebeskim svetom.

Kritički koncept ruši idilično-mitologiziranu sliku plemićkog posjeda, razotkriva moralne temelje kulture posjeda. Detinjstvo i ljubav plemenitih junaka autori prikazuju kao "iskrivljene"; opterećena svest stanovnika plemićkog imanja pamćenjem predaka zamišlja se kao uzrok njegove smrti.

Radove dijalektičkog koncepta karakterizira sinteza idealizirajućeg i kritičkog pogleda na fenomen plemićkog posjeda u povijesti i kulturi Rusije. U slici plemićkog imanja afirmišu se iste duhovne vrijednosti i temelji kao u djelima idealizirajućeg koncepta. Međutim, svijet posjeda u djelima ove grupe više nije idealan, već uključuje element disharmonije.

U umjetničkoj interpretaciji slike plemićkog posjeda od strane predstavnika raznih književni trendovi odražavao je glavne karakteristike ruskog književnog procesa s kraja XIX - početka XX vijeka.

Moralni kodeks plemićkog staleža ostavio je veliki trag u ruskoj kulturi narednih perioda: imao je značajan uticaj na književnost ruske dijaspore, kao i na formiranje opozicione linije sovjetske književnosti i književnosti pristrasne zvanična ideologija.

Poglavlje 2 o radu Turgenjeva

Do početka XIX veka. Turgenjevci su doživjeli sudbinu mnogih dobro rođenih plemićkih porodica: bankrotirali su i osiromašili, pa su zbog svog spasa bili prisiljeni tražiti bogate nevjeste. Turgenjevljev otac je učestvovao u Borodinskoj bici, gdje je ranjen i odlikovan Georgijevskim krstom za hrabrost. Vrativši se 1815. sa inostranog putovanja u Orel, oženio se V.P. Lutovinova, bogata nevesta koja je ostala siroče i sedela u devojkama, koja je samo u Orljskoj guberniji imala 5 hiljada duša kmetova.

Zahvaljujući roditeljskoj brizi, Turgenjev je dobio odlično obrazovanje. Od djetinjstva je čitao i tečno govorio tri evropska jezika - njemački, francuski i engleski - i pridružio se knjižnom blagu Biblioteke Spaski. U Spaskom vrtu, koji je okruživao plemićku kuću, dječak je upoznao poznavaoce i poznavaoce pjevanja ptica, ljude ljubazne i slobodne duše. Odavde je izvukao strastvenu ljubav prema srednjoruskoj prirodi, prema lovnim lutanjima. Domaći glumac i pesnik, dvorski Leontij Serebrjakov, postao je dečaku pravi učitelj maternjeg jezika i književnosti. O njemu je, pod imenom Punin, Turgenjev pisao u priči "Punjin i Baburin" (1874).

U n. 1827. Turgenjevovi su kupili kuću u Moskvi, na Samoteku: došlo je vrijeme da svoju djecu pripreme za prijem u višu školu. obrazovne ustanove. Turgenjev je studirao u privatnom internatu u Weidenhammeru, a 1829. godine, u vezi sa uvođenjem nove univerzitetske povelje, u pansionu Krause, koji je dao dublje poznavanje drevnih jezika. U ljeto 1831. Turgenjev je napustio internat i počeo se pripremati za prijem na Moskovski univerzitet kod kuće uz pomoć poznatih moskovskih učitelja P.N. Pogorelsky, D.N. Dubenski, I.P. Kljušnjikov, ambiciozni pjesnik, član filozofskog kruga N.V. Stankevich.

Turgenjevljeve godine studija na verbalnom odsjeku u Moskvi (1833-34), a zatim na istorijsko-filološkom odsjeku filozofskog fakulteta peterburških univerziteta (1834-37) poklopile su se s probuđenim interesovanjem ruske omladine za njemačku klasičnu filozofiju. i "poezija misli". Turgenjev se kao student okušava u poeziji: uz lirske pjesme stvara romantična pesma"Zid", u kojem, prema kasnijem priznanju, "ropski oponaša Bajronovog "Manfreda"". Među peterburškim profesorima, P.A. Pletnev, prijatelj Puškina, Žukovskog, Baratinskog, Gogolja. Daje mu svoju pjesmu na prosudbu, zbog čega je Pletnev grdio, ali, kako se prisjeća Turgenjev, „primjetio je da u meni postoji nešto! Ove dvije riječi probudile su u meni hrabrost da mu pripišem nekoliko pjesama. . . Pletnev ne samo da je odobrio prve Turgenjevljeve eksperimente, već ga je i počeo pozivati ​​na književne večeri, gdje je nadobudni pjesnik jednom sreo Puškina, razgovarao s A.V. Kolcov i drugi ruski pisci. Puškinova smrt šokirala je Turgenjeva: stajao je kod njegovog kovčega i, vjerovatno uz pomoć A.I. Turgenjev, prijatelj njegovog oca i dalji rođak, molio je Nikitu Kozlova da odseče pramen kose sa pesnikove glave. Ovaj uvojak, stavljen u poseban medaljon, Turgenjev je čitavog života čuvao kao svetu relikviju.

Godine 1838, nakon što je diplomirao na univerzitetu sa diplomom kandidata, Turgenjev je, po uzoru na mnoge mladiće svog vremena, odlučio da nastavi svoje filozofsko obrazovanje na Univerzitetu u Berlinu, gdje se sprijateljio sa N.V. Stankevich, T.N. Granovsky, N.G. Frolov, Ya.M. Neverov, M.A. Bakunjina - i slušao predavanja o filozofiji sa usana Hegelovog učenika, mladog profesora K. Werdera, koji je bio zaljubljen u svoje ruske studente i često komunicirao sa njima u opuštenoj atmosferi u N.G. Frolova. “Zamislite samo, pet-šest dječaka se okupilo, jedna lojna svijeća gori, čaj se servira gadan, a krekeri stari, stari; i gledao bi nam sva lica, slušao naše govore! Svima je oduševljenje u očima, i obrazi gore, i srce kuca, a mi govorimo o Bogu, o istini, o budućnosti čovečanstva, o poeziji. . . ”, - ovako je Turgenjev prenio atmosferu studentskih večeri u romanu “Rudin”.

Šeling i Hegel dali su ruskoj omladini k. 1830 - br. 1840-ih godina, holistički pogled na život prirode i društva, ulijevao je vjeru u racionalnu svrsishodnost istorijskog procesa, težnju konačnom trijumfu istine, dobrote i ljepote. Univerzum je Schelling doživljavao kao živo i duhovno biće koje se razvija i raste prema svrsishodnim zakonima. Kako je buduća biljka već sadržana u žitu, tako se u svjetskoj duši zaključuje idealni "projekat" budućeg harmoničnog svjetskog poretka. Nadolazeći trijumf ove harmonije naslućuje se u delima briljantnih ljudi koji su, po pravilu, umetnici ili filozofi. Stoga je umjetnost (i Hegelova filozofija) oblik manifestacije viših stvaralačkih snaga.

Za razliku od epskih pisaca, Turgenjev je više volio da prikazuje život ne u svakodnevnom i dugotrajnom toku, već u oštrim, kulminirajućim situacijama. To je donijelo dramatičnu notu romanima i pričama pisca: odlikuju ih brza radnja, svijetli, vatreni vrhunac i oštar, neočekivani pad s tragičnim, po pravilu, završetkom. One obuhvataju kratak period istorijskog vremena, te stoga tačna hronologija igra bitnu ulogu u njima. Turgenjevljevi romani uključeni su u krute ritmove godišnjeg prirodnog ciklusa: radnja u njima počinje u proleće, kulminira u vrelim letnjim danima i završava se pod zviždukom jesenjeg vetra ili „u bezoblačnoj tišini januarskih mrazeva. " Turgenjev prikazuje svoje junake u sretnim trenucima maksimalnog razvoja i procvata njihove vitalnosti, ali se tu njihove inherentne kontradikcije otkrivaju katastrofalnom snagom. Stoga se ovi trenuci ispostavljaju tragičnima: Rudin umire na pariskim barikadama, u herojskom usponu, Insarov život iznenada završava, a zatim Bazarov i Nezhdanov.

Tragični završeci u Turgenjevljevim romanima nisu rezultat pisčevog razočaranja u smisao života, u tok istorije. Dapače, naprotiv: oni svjedoče o takvoj ljubavi prema životu koja dolazi do vjerovanja u besmrtnost, o smjeloj želji da ljudska individualnost ne izblijedi, da se ljepota fenomena, dostigavši ​​punoću, pretvori u ljepotu koja vječno traje. u svijetu.

Sudbine junaka njegovih romana svjedoče o vječitom traganju, vječitom izazovu koji smjeli ljudska ličnost slijepi i ravnodušni zakoni nesavršene prirode. Iznenada, Insarov se razboli u romanu "Uoči", nemajući vremena da izvrši veliko delo oslobođenja Bugarske. Ruskinja Elena, koja ga voli, ne može da se pomiri sa činjenicom da je ovo kraj, da je ova bolest neizlečiva.

"O moj boze! - pomisli Elena, - zašto smrt, zašto razdvojenost, bolest i suze? Ili zašto ova ljepota, taj slatki osjećaj nade, čemu umirujuća svijest o trajnom utočištu, nepromjenjivoj zaštiti, besmrtnom pokroviteljstvu? Za razliku od Tolstoja i Dostojevskog, Turgenjev ne daje direktan odgovor na ovo pitanje: on samo otkriva tajnu, klečeći pred ljepotom koja grli svijet: trebalo je da utihne pred ovim vedrim nebom, pod ovim svetim, nevinim zracima!

Turgenjev ne formuliše krilatu misao Dostojevskog: „ljepota će spasiti svijet“, ali svi njegovi romani potvrđuju vjeru u moć ljepote koja mijenja svijet, u stvaralačku stvaralačku moć umjetnosti, pobuđuje nadu u postojano oslobođenje čovjeka od moć slijepog materijalnog procesa, velika nadačovječanstvo da pretvori smrtno u besmrtno, vremensko u vječno.

Poglavlje 3. Analiza imidža ruskog plemićkog imanja

Problemi Turgenjevljevog "plemenitog gnijezda" dobili su poseban razvoj u "Pošehonskoj antici" M. E. Saltykov-Shchedrina (1887-1889). „Turgenjevljevi junaci ne završavaju svoj posao“, napisao je Saltikov-Ščedrin o „Gnezdu plemića“ u već citiranom pismu Anenkovu.

Sam Ščedrin je na svoj način doveo priču o stanovnicima „plemenitih gnijezda“ do kraja, pokazujući na primjeru plemića Pošehona iz otrcane porodice do kojeg stepena mentalnog osiromašenja, moralnog deformiteta i nečovječnosti lokalnog stanovništva. plemstvo je dostiglo u svojoj masi, i to ne najboljim, poput Turgenjeva, uzorcima.

Kontinuitet iz Turgenjevljevog romana Ščedrin ističe kako naslovom pojedinih poglavlja (delo otvara poglavlje "Gnezdo"), tako i odabranim aspektima narativa (poreklo junaka, sistem njegovog vaspitanja, moralni uticaj prirode i komunikacija sa ljudima, religija, emocionalna sfera – ljubav i brak).

Istovremeno, autor stalno bira polemičko pokrivanje teme u odnosu na Turgenjeva, njeno negativno tumačenje: u odgoju otrcane djece naglašava se odsustvo bilo kakvog sistema, u pejzažu porodičnih gnijezda - odsustvo bilo kakvog poetski šarm, kao i u samom načinu života njihovih stanovnika - nedostatak komunikacije sa prirodom. Epizoda paralelnog ribolova opisana je kao čisto komercijalni poduhvat. Beskonačno mijenjajuće dadilje, potištene i ogorčene, nisu djeci pričale bajke. Ljubav i brak, lišeni čak ni trunke poezije, poprimili su monstruozno ružne oblike. Naslijeđe feudalnih vremena, "obraslo prošlošću" u periodu kada je nastala "Pošehonska antika", odredilo je mnoge navike i "nabore" u likovima i sudbinama Ščedrinovih savremenika - to je ono što je oživjelo djelo, polazište. za koji je bilo Turgenjevljevo "Plemenito gnijezdo". „U savremenoj ruskoj fantastici“, pisao je Saltikov-Ščedrin u nekrologu posvećenom Turgenjevu, „nema nijednog pisca koji ne bi imao učitelja u Turgenjevu i kome dela ovog pisca nisu poslužila kao polazište“.

U istoj liniji uzastopno, utvrđen je uticaj koji je Turgenjevljevo delo, a posebno roman "Plemićko gnezdo", imalo na Čehova.

U literaturi je zapaženo da je Čehov, koji je u velikoj meri prihvatao Turgenjevljevu liriku, i njegovu osetljivost za pitanja „moralnog sastava” ličnosti i građansku zahtevnost, tretirao „Plemenito gnezdo” u različitim periodima, ali ga je uvek cenio kao duboko i poetsko delo. U pričama "Beznadežan", "Kontrabas i frula" (1885) ismijava gradjane koji su površno i po glasu sudili o ljepotama "Plemićkog gnijezda" ili su zaspali preko njegovih stranica.

Turgenjevljev roman "Gnijezdo plemića" još je jedan pokušaj pisca da među plemstvom pronađe heroja svog vremena.

Pisac u svojim djelima stvara brojnu galeriju slika, istražuje psihologiju njihovog ponašanja.

U romanu "Gnezdo plemića" čitaocima su predstavljeni kulturni, obrazovani predstavnici plemstva, nesposobni za odlučnu akciju čak ni u ime lične sreće.

Svaki plemić je imao svoje imanje. Ni pisci nisu zaobišli problem "njihovog imanja". Opis plemićkog imanja možemo sresti u Puškinovom "Evgeniju Onjeginu", u Gončarovljevom "Oblomovu", kao i u Turgenjevljevom "Plemenitom gnezdu".

Dvorska kultura jedno je od najvećih dostignuća ruske civilizacije. Nažalost, u mnogome smo izgubili te nacionalne vrijednosti, kako u materijalnoj tako i u duhovnoj dimenziji.

Imanje je bilo dom mnogih plemića XVIII-XIX stoljeća - vojske, političara, kulturnih ličnosti. Na imanju su se plemići rađali, odrasli i tu su se prvi put zaljubili.

Imanje je postalo sigurno utočište za posjednika u slučaju propasti, sramote, porodične drame, epidemije. Na svom imanju, plemić je odmarao dušu i tijelo, jer je ovdje život, lišen mnogih urbanih konvencija, bio jednostavniji i mirniji. Oslobođen javnih službi, provodio je više vremena sa svojom porodicom i najmilijima, a po želji mogao je i u penziju, što je u prepunom gradu uvijek teško.

Zemljoposjednici su svojim bogatstvom, ukusom i maštom pretvarali stare roditeljske kuće u moderne klasične dvore, donosili ovdje novi, često naručeni iz inostranstva, namještaj, posuđe, knjige, skulpture, uređivali vrtove i parkove uokolo, iskopali bare i kanali, podignuti vrtni paviljoni i sjenice. Gospodarski život u selu je obnovljen na nov način.

Središte svakog imanja bila je kurija, obično drvena, ali završena u kamenu. Vidjelo se sa ceste, mnogo prije ulaza na imanje. Duga sjenovita uličica, uokvirena visokim drvećem, vodila je do elegantne kapije - ulaza u imanje.

Stanovnici "plemićkih gnijezda", poetski, žive u trošnim imanjima.

„... Mala kuća u koju je stigao Lavrecki, u kojoj je Glafira Petrovna umrla pre dve godine, sagrađena je u prošlom veku, od izdržljivog borova šuma; izgledao je oronulo, ali je mogao stajati još pedeset ili više godina. U kući je sve ostalo kako je bilo. Bele sofe sa tankim nogama u dnevnoj sobi, presvučene sjajnim sivim damastom, izlizane i opuštene, živo su podsećale na Katarinina vremena; u dnevnoj sobi je stajala domaćicina omiljena fotelja, sa visokim i ravnim naslonom, na koju se ni u starosti nije naslanjala.

Na glavnom zidu visio je stari portret Fedorovljevog pradede, Andreja Lavreckog; tamno, žučno lice jedva se odvajalo od pocrnjele i iskrivljene pozadine; male zle oči su mrzovoljno gledale ispod obješenih, kao da su natečeni kapci; njena crna kosa bez pudera dizala se poput četke preko njenog teškog čela izbočina. Na uglu portreta visio je venac od prašnjavog smilja.

U spavaćoj sobi uzdizao se uzak krevet, pod baldahinom od staromodne, vrlo čvrste prugaste materije; gomila izblijedjelih jastuka i prošivenog tečnog pokrivača ležala je na krevetu, a sa glave je visio lik Ulaska u hram Presvete Bogorodice - upravo ona slika kojoj je stara djevojka, umirući sama i od svih zaboravljena, poljubio njene hladne usne posljednji put. Uz prozor je stajao toaletni stočić od komada drveta, sa bakarnim pločama i nakrivljenim ogledalom, sa pocrnjelom pozlatom. na podu je ležao izlizani, voskom umrljan tepih.

Imanje je cijelo obraslo čičkom, ogrozdom i malinom; ali u njemu je bilo dosta hlada, puno starih lipa, koje su bile zapanjene svojom ogromnošću i čudnim rasporedom grana, bile su preblizu zasađene i prije negdje sto godina posječene.Bašta se završavala malim svetla bara sa obrubom od visoke crvenkaste trske.već se činila uronjena u taj tihi san, koji drijema sve na zemlji, gde samo nema ljudske, nemirne zaraze.

O ruskom imanju kao nekoj vrsti semantičkog fenomena priča se dugo: skupljane su publikacije, održavane su konferencije, stvorena je posebna fondacija za preporod ruskog imanja ... Knjiga O. Kupcove i E. Dmitrieva nikako nije prva, a ne jedina studija o mitu o imanju. Ali među ostalim djelima iz "istorije imanja", "Izgubljeni i pronađeni raj" će zauzeti mjesto koje mu pripada. Ovaj rad se odvijao kao studija posebnog tipa - u okviru semantičke analize i kulturološkog pristupa, ali na apsolutno nespecijalnom jeziku.

Diskurs je glavno dostignuće autora. Vješto su izbjegavali iskušenje da govore „ptičjim” jezikom stroge nauke, kao i da pređu na emocionalne uzvike: „Bez obzira na prioritet koji je u pojedinim epohama davao prirodi ili umjetnosti, posjed je sintetizirao oboje. U drugoj polovini 18. stoljeća, u trijadi čovjek – umjetnost – priroda, prirodno se smatralo materijalom za umjetnost: na prirodu koja okružuje dvorske zgrade utjecalo se tako da je izgledalo kao nastavak palače (kuće ).

Pitanja o mitu o imanju („Spor o zaslugama urbanog i seoskog života), zatim čitatelj ulazi u svijet filozofije („Igra razuma i slučaja: francuski i engleski baštenski stil”), zatim se rješavaju ontološka pitanja - "imetska ljubav", "imetska smrt", onda govorimo o odmoru na imanju i pozorištima na imanju, nakon čega uranjamo u svijet književnost XIX i ranog XX veka, a samo „za desert“ su „imeni imanja“, „imarski ekscentrici“ i „mirisi na imanju“.

Imanje je svijet uređen na iznenađenje gostiju i susjeda, pa se vlasnik pretvorio u boga svog raja, osjećao se kao suvereni vlasnik, dirigent orkestra koji je poslušan njegovoj volji. Kao kompleksno dizajnirana rezultanta grada i sela, ruska „vila“ je kulturni prostor u divljini, koji se uklapa u pejzaž. Važno je da rad prikazuje ne samo „poeziju bašta“, kako je D.S. nazvao svoju studiju. Lihačov, ali i "proza" - imanja imaju tendenciju da propadaju, divljaju, propadaju, simbolizirajući starost vlasnika ili njegov odlazak. Dakle, omogućava vam da sagledate sve faze života samog organizma imanja - od ideje usmjerene na Versailles ili engleske parkove, možda suprotstavljenih njima, preko samog stvaranja imanja do njegovog procvata, propadanja i smrti. „Mit o imanju“ može se tako reći i u filogenezi i u ontogenezi: zasebno imanje propada, ali sam život na imanju degenerira, biva zamijenjen seoskom kućom, koju pruža sasvim druga ideologija. .

Poglavlje 4

Vrt u blizini dvorca sa puno cvijeća (uključujući, naravno, ruže), grmlja (malina, bagrem, trešnja), voćaka. Neizostavni atributi dvorskog krajolika su sjenoviti lipovi aleji, veliki i mali ribnjaci, pješčane staze, vrtne klupe, ponekad zasebno drvo (a često i hrast), što je vlasnicima toliko važno. I dalje - gajevi, polja sa zobom i heljdom, šume (ono što već čini prirodni krajolik). Turgenjev ima sve to, sve je to važno i za njega i za njegove heroje.

Tropachev. I vaša bašta je neverovatna.<…>Aleje, cvijeće - i sve općenito... (169).

Natalya Petrovna . Kako je dobro u bašti! (301)

Katia. Kako se lepo oprala trava...kako lepo miriše...Tako miriše na trešnju...(365)

Indikativan u tom pogledu je dijalog Rakitina i Natalije Petrovne u Mesec dana na selu:

Rakitin. …kako je lijep ovaj tamnozeleni hrast na tamnoplavom nebu. Sva je preplavljena sunčevim zracima, i kakvim moćnim bojama... Koliko je u njemu neuništivog života i snage, pogotovo kada ga uporedite sa tom mladom brezom... Kao da je sve spremno da nestane u sjaj; njegovi mali listovi sijaju nekakvim tečnim sjajem, kao da se tope ...

Natalya Petrovna . Imate vrlo suptilan osjećaj za takozvane ljepote prirode i govorite o njima vrlo graciozno, vrlo inteligentno.<…>priroda je mnogo jednostavnija, čak i grublja nego što mislite, jer je, hvala Bogu, zdrava... (318).

Kao da joj Gorski odjekuje u predstavi „Gdje je tanko, tamo se lomi“: „Da, koja je najvatrenija, najkreativnija mašta koja može pratiti stvarnost, iza prirode?“ (93).

Ali već sredinom stoljeća, Turgenjev ocrtava temu koja će kasnije postati važna za mnoge pisce - temu propasti plemićkih posjeda, izumiranja posjeda. Kuća u Spaskom, nasljedno, nekada bogato imanje grofa Ljubina, propada. Starateljstvo je nametnuto nad imanjem Mihrjutkina („Razgovor na glavnom putu“). U istoj sceni karakteristična je priča kočijaša Jefrema o susednom veleposedniku Fintrenljudovu: „Kakav je bio važan gospodin! Lakeji su visoki kao galon, gospoda je samo galerija slika, konji su hiljade kasača, kočijaš nije kočijaš, samo jednorog koji sjedi! Hale tamo, francuski trubači u horovima - isti crnci; Pa, baš sve pogodnosti koje život ima. I kako se završilo? Prodali su svu njegovu imovinu aukcionaru"

Poglavlje 5

Na prvi pogled beznačajnu, ali sasvim određenu ulogu u Turgenjevljevim romanima igra opis uređaja, opremanja imanja i svakodnevnih detalja iz života likova. "Plemićka gnijezda" su, prije svega, porodična imanja: stare kuće okružene veličanstvenim vrtovima i sokacima sa stoljetnim lipama.

Pisac nam prikazuje život u specifičnom stvarnom predmetnom okruženju. Atmosfera kuće, njena atmosfera od velike je važnosti za formiranje ličnosti u ranoj dobi, kada osoba intenzivno upija vizuelne i zvučne slike, pa autor obraća pažnju na opis ambijenta i života na imanju kako bi što više u potpunosti okarakteriziraju njegove heroje koji su ovdje odrasli. Zaista, tih dana način života bio je prilično stabilan i stanovnici imanja bili su okruženi predmetima poznatim iz djetinjstva i stvarima koje budi uspomene.

Primer je detaljan i detaljan opis sobe u romanu "Očevi i sinovi": "Mala, niska soba u kojoj je bio on [Kirsanov Pavel Petrovič] bila je veoma čista i udobna. Mirisala je na sveže ofarbane podove, kamilicu i Uz stolice sa naslonima u vidu lira koje su stajale na zidovima, kupio ih je pokojni general u Poljskoj tokom pohoda, u jednom uglu je bio krevet ispod baldahina od muslina, pored kovanog sanduka sa okrugli poklopac. na mračan način Nikola Čudotvorac; sićušni porculanski testis na crvenoj vrpci visio je na svečevim grudima, pričvršćen za sjaj; na prozorima su zelenom svetlošću sijale tegle prošlogodišnjeg džema, pažljivo vezane; na njihovim papirnim poklopcima, sama Fenečka je velikim slovima napisala: "krug"; Nikolaju Petroviču se ovaj džem posebno dopao.

Ispod plafona, na dugačkom gajtanu, visio je kavez sa kratkorepim šljunkom; neprestano je cvrkutao i skakao, a kavez se neprestano ljuljao i drhtao: konopljino seme je uz lagani udarac padalo na pod. Takve nacionalne odlike života kao što je ikona Nikolaja Čudotvorca, jednog od najpoštovanijih svetaca u Rusiji, ili tegle džem od ogrozda, sumnjam da smo u kući ruske osobe.

Ali u djelu Turgenjeva, koncept "plemenitog gnijezda" otkriva se ne samo u doslovnom smislu, kao mjesto i način života plemićke porodice, već i kao društveni, kulturni i psihološki fenomen.

I, bez sumnje, ovaj fenomen je u potpunosti oličen u romanu "Plemićko gnijezdo" iz 1858. Glavni lik romanom Fjodor Ivanovič Lavrecki počinje svoj svesni život društvena zabava, beskorisnih inostranih putovanja, upada u ljubavne mreže hladne i razborite egoiste Varvare Pavlovne. Ali ubrzo biva prevaren od strane supruge i razočaran se vraća iz Francuske u domovinu. Ali život u inostranstvu ga nije učinio zapadnjakom, iako nije potpuno negirao Evropu, ostao je originalna ličnost, nije promenio svoja uverenja. Uronivši u odmereni, pun sklada i lepote, ruski seoski život, Lavrecki se isceljuje od sujete života. I on to odmah primećuje, već drugog dana boravka u Vasiljevskom Lavrecki razmišlja: "Tada sam ja na dnu reke. uzburkajte se; ovde je srećan samo onaj koji utire put polako, kao orač koji se brazdi sa plug. Lavrecki je osećao da je ovo njegov dom, hranio ga je ta tišina, rastvoren u njoj. Ovo su njegovi koreni, ma kakvi oni bili. Turgenjev oštro kritizira odvajanje posjeda od njihove matične kulture, od naroda, od ruskih korijena. Takav je otac Lavreckog, on je ceo život proveo u inostranstvu, on je čovek u svim svojim hobijima, beskrajno daleko od Rusije i njenih ljudi.

Lavretski ulazi u roman, takoreći, ne sam, već se iza njega proteže praistorija cijele plemićke porodice, tako da govorimo ne samo o ličnoj sudbini junaka, već o sudbini cijelog imanja. Njegovo rodoslovlje je vrlo detaljno ispričano s početka - od 15. vijeka: "Fjodor Ivanovič Lavrecki je došao iz drevnog plemićkog plemena. Predak Lavreckih otišao je u vrijeme vladavine Vasilija Mračnog iz Pruske i dobio je dvije stotine četvrti zemlje na vrhu Bežeckog." I tako dalje, kroz cijelo poglavlje, postoji opis korijena Lavreckog. U ovoj detaljnoj pozadini Lavreckog Turgenjeva zanimaju ne samo preci heroja, već i priča nekoliko generacija Lavreckog, ogleda se složenost ruskog života, ruski istorijski proces.

Preporođen za novi život, povrativši osjećaj zavičaja, Lavretski doživljava sreću čiste produhovljene ljubavi. Roman Lize i Lavreckog duboko je poetičan, stapa se sa općom tišinom, usklađuje se sa mirnom atmosferom imanja. Komunikacija s prirodom igra važnu ulogu u formiranju ove mirne atmosfere, ovog mirnog, odmjerenog ritma života, jer ne mogu svi živjeti u tom ritmu, već samo oni koji imaju mir i harmoniju u duši, a evo kontemplacija prirode i komunikacija s njom najbolji su pomagači.

Za Rusa je posebno jaka potreba za komunikacijom s prirodom. Zasićuje dušu ljepotom, daje novu snagu: „Zvijezde su nestale u nekoj vrsti jarkog dima; nepun mjesec sijao je čvrstim sjajem; njegova svjetlost se širila u plavom mlazu po nebu i pala u mrlju od zadimljenog zlata na tanki oblaci koji su prolazili u blizini; svježina zraka izazivala je blagu vlagu u očima, nježno je obuhvatila sve članove, slijevala se slobodnim mlazom u prsa.

L Avretski je uživao i radovao se svom zadovoljstvu. „Pa, ​​još ćemo živeti", pomislio je. „Nije uzalud da su u Rusiji najčešće slobodne aktivnosti bile pešačenje i jahanje, lov i ribolov:" Do večeri je celo društvo otišlo na pecanje. . . Riba je neprestano kljucala; grabeći karasi čas su iskrili u vazduhu svojim zlatnim, pa srebrnim bokovima... Crvenkasta visoka trska tiho je šuštala oko njih, mirna voda tiho je sijala ispred, a njihov razgovor je bio tih.

Uprkos činjenici da je život Turgenjevljevih "plemenitih gnijezda" provincijalan, njegovi junaci su obrazovani i prosvijećeni ljudi, bili su svjesni glavnih društvenih i kulturnih događaja, zahvaljujući pretplaćenim časopisima, imali su velike biblioteke, mnogi su se bavili ekonomskim transformacije i stoga studirao agronomiju i druge primijenjene nauke. Njihova djeca su dobila obrazovanje i odgoj koji je postao tradicionalni za to vrijeme i nije bio mnogo inferioran u odnosu na grad. Roditelji su potrošili mnogo novca angažujući učitelje i tutore da školuju svoju djecu. Turgenjev detaljno opisuje odgoj Lize Kalitine: „Liza je dobro učila, odnosno marljivo; Bog je nije nagradio posebno briljantnim sposobnostima, nije je nagradio velikim umom; ništa joj nije bilo dato bez poteškoća. Igrala je klavir dobro, ali samo je Lemm znao šta ju je to koštalo. Nije mnogo čitala, nije imala svoje reči, ali je imala svoje misli i išla je svojim putem.

Liza je jedna od heroina ruske književnosti koja se uzdigla na najviši duhovni nivo. Bila je rastvorena u Bogu i u osobi koju je volela nije poznavala osećanja kao što su zavist ili ljutnja. Lisa i Lavretski su nasljednici najboljih osobina patrijarhalnog plemstva. Izlazili su iz plemićkih gnijezda cjeloviti i samodovoljni pojedinci. Njima je strano i varvarstvo i neznanje prošlih vremena, i slijepo divljenje Zapadu.

Likovi poštenog Lavreckog i skromne religiozne Lize Kalitine istinski su nacionalni. Turgenjev u njima vidi onaj zdravi početak ruskog plemstva, bez kojeg ne može doći do obnove zemlje. Uprkos činjenici da je Turgenjev po uvjerenju bio zapadnjak, po kulturi Evropljanin, on je u svom romanu iznio ideju da je Rusiju neophodno poznavati u svoj njenoj nacionalnoj i istorijskoj originalnosti.

Zaključak

Filozofsko-romantičarska škola kroz koju je Turgenjev prošao u mladosti umnogome je odredila karakteristične crte umjetničkog pogleda na svijet pisca: vrhunsko načelo kompozicije njegovih romana, hvatanje života u njegovim najvišim trenucima, u maksimalnoj napetosti njegovih inherentnih snaga; posebna uloga ljubavne teme u njegovom stvaralaštvu; kult umjetnosti kao univerzalni oblik društvene svijesti; nepromjenjivo prisustvo filozofskih tema, koje u velikoj mjeri organiziraju dijalektiku prolaznog i vječnog u svijet umjetnosti njegove kratke priče i romani; želja da se život obuhvati u cjelini, što stvara patos maksimalne umjetničke objektivnosti. Oštriji od bilo koga od njegovih savremenika,

Turgenjev je osetio tragediju života, kratkotrajnost i krhkost čovekovog boravka na ovoj zemlji, neumoljivost i nepovratnost brzog protoka istorijskog vremena. Ali upravo zbog toga, Turgenjev je posedovao neverovatan dar nezainteresovane, ništa relativno i prolazne, neograničene umetničke kontemplacije. Neobično osetljiv na sve aktuelno i trenutno, sposoban da shvati život u njegovim lepim trenucima, Turgenjev je istovremeno posedovao najređi osećaj slobode od svega privremenog, konačnog, ličnog i egoističkog, od svega subjektivno pristrasnog, zamućenog vida, širine vida. , punoća umjetničke percepcije.

Njegova ljubav prema životu, njegovim hirovima i nesrećama, njegova prolazna ljepota bila je pobožna i nesebična, potpuno oslobođena bilo kakve primjese ponosnog autorskog "ja", što je Turgenjevu omogućilo da vidi dalje i oštrije od mnogih njegovih savremenika.

„Naše vreme“, rekao je, „zahteva da uhvatimo modernost u njenim prolaznim slikama; Ne možete zakasniti." I nije zakasnio. Svi njegovi radovi ne pogađaju samo sadašnji trenutak javni život Rusija, ali su u isto vrijeme bili ispred njega.

Turgenjev je bio posebno prijemčiv za ono što stoji „u predvečerje“, što je još u vazduhu.

Oštar umjetnički njuh omogućava mu da nejasnim, još uvijek nejasnim potezima sadašnjosti uhvati budućnost i ponovo je stvori, prije vremena, u neočekivanoj konkretnosti, u živoj punoći. Ovaj poklon je bio težak krst za pisca Turgenjeva, koji je nosio čitavog života. Njegova dalekovidost nije mogla a da ne iritira njegove savremenike, koji nisu hteli da žive, znajući unapred svoju sudbinu. I kamenje je često letjelo na Turgenjeva. Ali takva je sudbina svakog umjetnika, obdarenog darom predviđanja i slutnje, proroka u svojoj zemlji. A kada je borba utihnula, nastalo je zatišje, isti progonitelji su često odlazili Turgenjevu sa priznanjem. Gledajući unapred, Turgenjev je odredio puteve i izglede za razvoj ruske književnosti u drugoj polovini. 19. vijek. U "Zapisima lovca" i "Gnezdu plemića", epu "Rat i mir" L. N. Tolstoja, već se anticipira "misao naroda"; duhovne potrage Andreja Bolkonskog i Pjera Bezuhova ocrtane su isprekidanom linijom u sudbini Lavreckog; u misli Dostojevskog "Očevi i sinovi" anticipirani su likovi njegovih budućih junaka od Raskoljnikova do Ivana Karamazova.

Uprkos činjenici da je I.S. Turgenjev je često živeo daleko od „porodičnog gnezda“, imanje je za njega bilo specifično mesto, nimalo idealno. Turgenjev je već tada predvideo uništenje starih „plemenitih gnezda“, a sa njima i najviše plemićke kulture.

Spisak korišćene literature

1. Ananyeva A.V., Veselova A.Yu. Vrtovi i tekstovi (Pregled novih istraživanja vrtlarske umjetnosti u Rusiji) // Nova književna revija. 2005. br. 75. C. 348-375.

2. Plemenita gnijezda Rusije: istorija, kultura, arhitektura / Ed. M.V. Nashchokina. M., 2000;

3. Dmitrieva E.E., Kuptsova O.N. Mit o životu dvorca: Izgubljeni i pronađeni raj. M.: OGI, 2003 (2. izdanje - 2008).

4. Život na ruskom imanju: iskustvo društvene i kulturne istorije. - Sankt Peterburg: Kolo, 2008.

5. Rusko imanje: Zbornik Društva za proučavanje ruskog imanja. M., 1994-2008. Problem. 1-14.

6. Tikhonov Yu.A. Plemićki posjed i seljački dvor u Rusiji u 17. i 18. vijeku: suživot i konfrontacija. M.; St. Petersburg: Ljetna bašta, 2005.

7. Tri veka ruskog imanja: slikarstvo, grafika, fotografija. Slikovita hronika. XVII - početak XX veka: Album-katalog / Ed.-com. M.K. Gurenok. M., 2004.

8. Turchin B.C. Alegorija svakodnevnog života i svečanosti u staleškoj hijerarhiji 18. - 19. vijeka: od posjedovne kulture prošlosti do kulture naših dana / V.C. Turčin II Rusko imanje. - M., 1996. br. 2(18). S. 16.

9. Ščukin V. Mit o plemićkom gnijezdu: Geokulturološka studija ruske klasične književnosti. Krako´w, 1997. (Preštampano u knjizi: Schukin V. Ruski genij obrazovanja. M.: ROSSPEN, 2007.)

10. Le jardin, art et lieu de mémoire / Sous la direction de Monique Mosser i Philippe Nyss. Pariz: Les editions de l'imprimeur, 1995.

Rusko plemstvo u romanu "Očevi i deca deca".

Ivan Sergejevič Turgenjev bio je veliki dramaturg, neverovatan publicista i veliki prozni pisac. Jedno od svojih najboljih djela - roman "Očevi i sinovi" - napisao je 1860-1861, odnosno u periodu seljačke reforme. Žestoka borba podijelila je rusko društvo na 2 nepomirljiva tabora: s jedne strane su bili revolucionarni demokrati koji su smatrali da je Rusiji potrebna radikalna promjena državnog uređenja, s druge - konzervativci i liberali, po čijem mišljenju bi temelji ruskog života trebali imati ostala nepromijenjena: zemljoposjednici - sa svojim posjedima, seljaci - na ovaj ili onaj način u zavisnosti od svojih gospodara. Roman odražava ideološku borbu između liberalnog plemstva i revolucionarne demokratije, a autor simpatizira s potonjom. „Cela moja priča je uperena protiv plemstva, kao napredne klase“, napisao je I.S. Turgenjev u pismu K. Slučevskom. Karakteristični tipovi plemića ovog perioda zastupljeni su u porodici Kirsanov. „Pogledajte u lica Nikolaja Petroviča, Pavla Petroviča, Arkadija. Slabost i letargija ili ograničenost. Estetski osjećaj me je natjerao da uzmem upravo dobre predstavnike plemstva kako bih još tačnije dokazao svoju temu: ako je krema loša, šta je s mlijekom? Autor bira daleko od najgorih predstavnika konzervativizma i liberalizma kako bi još jasnije naglasio da će se rasprava nastaviti u borbu ne sa lošim ljudima, već sa zastarjelim društvenim pogledima i pojavama.

Pavel Petrovič je inteligentna osoba snažne volje sa određenim ličnim vrlinama: pošten je, plemenit na svoj način, vjeran uvjerenjima stečenim u mladosti. Ali u isto vrijeme, Pavel Kirsanov ne prihvata ono što se dešava u okolnom životu. Čvrsti principi kojih se ovaj čovjek pridržava su u sukobu sa životom: oni su mrtvi. Pavel Petrovich sebe naziva osobom "koja voli napredak", ali pod ovom riječju misli na divljenje svemu engleskom. Otkako je otišao u inostranstvo, "sa Britancima zna više", ne čita ništa rusko, iako na stolu ima srebrnu pepeljaru u obliku cipela, čime se zapravo iscrpljuje njegova "veza sa narodom". Ovaj čovjek ima sve u prošlosti, još nije ostario, ali svoju smrt već za života uzima zdravo za gotovo...

Spolja, njegov brat je direktno suprotan Pavlu Petroviču. On je ljubazan, nježan, sentimentalan. Za razliku od besposlenog Pavla, Nikolaj pokušava da se brine o domaćinstvu, ali istovremeno pokazuje potpunu bespomoćnost. Njegovo "domaćinstvo škripalo je kao nepodmazani točak, pucalo kao domaći nameštaj od sirovog drveta". Nikolaj Petrović ne može da shvati šta je razlog njegovih neuspeha. Takođe ne razume zašto ga je Bazarov nazvao "penzionerom". „Čini mi se“, kaže bratu, „radim sve da idem u korak s vremenom: sredio sam seljake, osnovao farmu... Čitam, učim, generalno pokušavam da budem u toku sa savremeni zahtevi, - a kažu da se moja pesma peva. Zašto, brate, i sam počinjem da mislim da se to definitivno peva.

Uprkos svim nastojanjima Nikolaja Petrovića da bude moderan, čitava njegova figura izaziva kod čitaoca osećaj nečeg zastarelog. Tome olakšava autorov opis njegovog izgleda: „bucmast; sjedi sa savijenim nogama ispod sebe. Njegov dobrodušni, patrijarhalni izgled u oštroj je suprotnosti sa slikom seljačke potrebe: "...seljaci su se sreli svi otrcani, u lošim klevetama..."

Braća Kirsanov su ljudi konačno uspostavljenog tipa. Život ih je prošao, a oni ništa ne mogu promijeniti; oni se poslušno, iako sa nemoćnim očajem, pokoravaju volji okolnosti.

Arkadij se pretvara da je sljedbenik Bazarova, kojeg je poštovao na univerzitetu. Ali u stvari, on je samo imitator, odnosno osoba nije nezavisna. To se u romanu više puta naglašava. Razmetljiva želja da ide u korak s vremenom tjera ga da ponavlja Bazarovove misli koje su mu potpuno tuđe; mnogo su mu bliža osećanja i pogledi njegovog oca i strica. U svom rodnom imanju, Arkadij se postepeno udaljava od Eugenea. Poznanstvo s Katjom Loktevom konačno otuđuje dvoje prijatelja. Nakon toga, mlađi Kirsanov postaje praktičniji gospodar od svog oca, ali dobrobit njegovog gospodara znači duhovnu smrt.

Plemići Kirsanov se suprotstavljaju nihilisti Jevgeniju Bazarovu. On je sila koja može slomiti stari život. Razotkrivajući društveni antagonizam u sporovima Bazarova i Pavla Petroviča, Turgenjev pokazuje da su odnosi među generacijama ovdje širi i složeniji od konfrontacije društvenih grupa. U verbalnoj borbi Kirsanova i Bazarova razotkriva se nedosljednost plemenitih temelja, ali postoji određena ispravnost u stavu „očeva“, koji svoje stavove brane u sporovima s mladima.

Pavel Petrovič griješi kada se drži svojih klasnih privilegija, svoje spekulativne ideje o životu naroda. Ali možda je u pravu kada brani ono što treba da ostane nepokolebljivo u ljudskom društvu. Bazarov ne primećuje da konzervativizam Pavla Petroviča nije uvek i nije u svemu sebičan, da ima neke istine u njegovom rasuđivanju o kući, o principima rođenim iz izvesnog kulturnog i istorijskog iskustva. U sporovima svi pribjegavaju korištenju "suprotnih zajedničkih mjesta". Kirsanov govori o potrebi praćenja vlasti i vjerovanju u njih, insistira na potrebi da se slijede principi, dok Bazarov sve to odbacuje. Mnogo je zajedljive istine u Bazarovovom ismijavanju plemenitih oblika napretka. Smiješno je kada su tvrdnje plemstva o progresivnosti ograničene na nabavku engleskih umivaonika. Pavel Petrovič tvrdi da život sa svojim gotovim, istorijski utvrđenim oblicima može biti pametniji od bilo koje osobe, moćniji od pojedinca, ali to povjerenje treba provjeriti u skladu sa životom koji se stalno obnavlja. Naglašeno aristokratski maniri Pavela Kirsanova pre su uzrokovani unutrašnjom slabošću, tajnom svešću o svojoj inferiornosti. Napori oca i sina Kirsanovih, koji pokušavaju da spreče eskalaciju sukoba, samo povećavaju dramatičnost situacije.

Koristeći primjer nekoliko svijetlih likova, Turgenjev je uspio opisati cijelu plemeniti svijet i pokazati njegov problem tog vremena. Sredinom 19. vijeka stajao je na raskršću, ne znajući kako se dalje razvijati, a Ivan Sergejevič je vrlo živopisno opisao ovo stanje.

Plemstvo u romanu I.S. Turgenjev "Očevi i sinovi"

I. UVOD

Plemstvo je klasa kojoj je pripadao i sam Turgenjev i koju je najbolje poznavao. U pričama i romanima koji su prethodili "Očevima i sinovima" ("Asja", "Prva ljubav", "Rudin", "Plemenito gnezdo" itd.), Turgenjevljev stav prema plemstvu je ambivalentan: prepoznajući ovu klasu kao plemstvo, visoku nivo kulture, dubine i iskrenosti osećanja.

II. glavni dio

1. U romanu "Očevi i sinovi" Turgenjevljev kritički odnos prema plemstvu se pojačava. Sam autor je napisao da je njegov rad bio usmjeren „protiv plemstva kao naprednog staleža“, uz napomenu da je namjerno uzeo najbolje predstavnike ove klase, „kako bi dokazao istinitije... ako je krema loša, šta je sa mlijeko?". Međutim, ova izjava ne prenosi sasvim ispravno objektivno značenje romana: Turgenjev je ipak nastavio vidjeti pozitivne aspekte u plemstvu.

2. Glavni plemeniti tipovi u romanu i Turgenjevljev stav prema njima:

b) Nikolaj Petrovič Kirsanov. U odnosu na ovog junaka kombinuju se simpatija i ironija. Nikolaj Petrovič je obdaren nežnom dušom, zna da voli, oseća se lepo itd. Međutim, on je vrlo nepraktičan i nesposoban za bilo kakvu stvarnu aktivnost;

c) Arkadij Kirsanov. U početku izaziva autorovu ironiju, ali se do kraja romana odnos autora prema ovom liku mijenja na bolje. Prema Turgenjevu, ovaj tip ima određenu istorijsku budućnost.

(Za više informacija o plemićkim tipovima pogledajte plan na temu „Autorska pozicija i načini njenog izražavanja u romanu I. S. Turgenjeva „Očevi i sinovi“).

3. U "Očevima i sinovima", za razliku od prethodnih Turgenjevljevih dela, plemstvo je prikazano u poređenju sa novim društvenim tipom - raznočinskim demokratom Bazarovom. Ovo čini problem plemstva akutnijim; u ovom poređenju, i pozitivno i negativne strane ove klase izbijaju oštrije i jasnije.

III. Zaključak

Tokom pisanja Očeva i sinova, Turgenjevljev stav prema plemstvu ostao je složen. Pisac je uvideo da plemić više nije sposoban da bude „heroj vremena“, popuštajući u tome raznočintu-demokrati, ali je istovremeno nastavio da ceni neke pozitivne osobine u plemstvu, pre svega visok nivo duhovnosti. kulture.

Pretraženo ovdje:

• Rusko plemstvo u liku Turgenjeva
• Rusko plemstvo u liku očeva i sinova Turgenjeva
• Rusko plemstvo u kompoziciji romana očevi i sinovi