Pripremite poruku o stvaralaštvu pisca Ostrovskog. Kreativni i životni put Ostrovskog Aleksandra Nikolajeviča. Glavne ideje reforme pozorišta

A.N. Ostrovsky je rođen 31. marta (12. aprila) 1823. godine u Moskvi, u porodici sveštenika, službenika, a kasnije i advokata Moskovskog trgovačkog suda. Porodica Ostrovski živjela je u Zamoskvorečju, trgovačkoj i malograđanskoj četvrti stare Moskve. Dramaturg je po prirodi bio domoljub: skoro ceo život je živeo u Moskvi, u delu Jauze, redovno odlazeći, osim nekoliko putovanja po Rusiji i inostranstvu, samo na imanje Ščelikovo u Kostromskoj guberniji. Ovdje je umro 2. (14.) juna 1886. u jeku rada na prijevodu Šekspirove drame Antonije i Kleopatra.

Početkom 1840-ih. Ostrovski je studirao na Pravnom fakultetu Moskovskog univerziteta, ali nije završio kurs, pošto je 1843. godine ušao da služi u kancelariji Moskovskog suda savjesnosti. Dve godine kasnije prebačen je u Moskovski trgovački sud, gde je služio do 1851. Pravna praksa dala je budućem piscu obiman i raznovrstan materijal. U gotovo svim njegovim prvim komadima o modernosti razvijaju se ili ocrtavaju kriminalne radnje. Ostrovski je svoju prvu priču napisao sa 20 godina, a prvu dramu sa 24 godine. Nakon 1851. njegov život je povezan s književnošću i pozorištem. Njegovi glavni događaji bili su parnice sa cenzurom, pohvale i grde kritičara, premijere, sporovi između glumaca oko uloga u predstavama.

Za gotovo 40 godina stvaralačkog djelovanja Ostrovsky je stvorio najbogatiji repertoar: oko 50 autorskih predstava, nekoliko komada napisanih u suradnji. Bavio se i prevodima i adaptacijama drama drugih autora. Sve to čini "Pozorište Ostrovskog" - tako je I. A. Gončarov definisao skalu pozorišta koju je stvorio dramaturg.

Ostrovski je strastveno volio pozorište, smatrajući ga najdemokratskijim i najefikasnijim oblikom umjetnosti. Među klasicima ruske književnosti bio je prvi i ostao jedini pisac koji se u potpunosti posvetio dramaturgiji. Sve predstave koje je stvarao nisu bile "drame za čitanje" - pisane su za pozorište. Scenska izvedba za Ostrovskog je nepromjenjivi zakon dramaturgije, stoga njegova djela podjednako pripadaju dva svijeta: svijetu književnosti i svijetu pozorišta.

Drame Ostrovskog objavljivane su u časopisima gotovo istovremeno s njihovim pozorišnim predstavama i doživljavane su kao svijetle pojave i književnog i pozorišnog života. 1860-ih godina izazvali su isto živo interesovanje javnosti kao romani Turgenjeva, Gončarova i Dostojevskog. Ostrovski je dramaturgiju učinio "pravom" književnošću. Prije njega, na repertoaru ruskih pozorišta bilo je samo nekoliko predstava koje su se, takoreći, spustile na scenu sa visina književnosti i ostale usamljene („Jao od pameti“ A.S. Griboedova, „Generalni inspektor“ i „ Brak” N.V. Gogolja). Pozorišni repertoar bio je popunjen ili prijevodima ili djelima koja se nisu razlikovala po značajnijoj književnoj vrijednosti.

U 1850-1860s. Snovi ruskih pisaca da pozorište treba da postane moćna obrazovna snaga, sredstvo oblikovanja javnog mnjenja, našli su se na pravom terenu. Drama ima širu publiku. Proširio se krug pismenih ljudi – kako čitalaca, tako i onih kojima je ozbiljno štivo i dalje bilo nedostupno, ali je pozorište dostupno i razumljivo. Formirao se novi društveni sloj - inteligencija Raznočinskaja, koja je pokazala povećan interes za pozorište. Nova javnost, demokratska i šarolika u poređenju sa javnošću prve polovine 19. veka, dala je „društveni nalog“ društvenoj dramaturgiji iz ruskog života.

Jedinstvenost pozicije Ostrovskog kao dramskog pisca je u tome što je, stvarajući predstave zasnovane na novom materijalu, ne samo ispunio očekivanja nove publike, već se i borio za demokratizaciju pozorišta: uostalom, pozorište je najmasovnije spektakla - 1860-ih godina. i dalje ostao elitistički, još nije bilo jeftinog javnog pozorišta. Repertoar pozorišta u Moskvi i Sankt Peterburgu zavisio je od službenika Uprave carskih pozorišta. Ostrovski je, reformišući rusku dramaturgiju, reformisao i pozorište. Publika njegovih drama želio je vidjeti ne samo inteligenciju i prosvijećene trgovce, već i "vlasnike zanatskih objekata" i "zanatlije". Zamisao Ostrovskog bio je Moskovski Mali teatar, koji je utjelovio njegov san o novom pozorištu za demokratsku publiku.

Postoje četiri perioda u stvaralačkom razvoju Ostrovskog:

1) Prvo razdoblje (1847-1851)- vrijeme prvih književnih eksperimenata. Ostrovski je počeo sasvim u duhu vremena - narativnom prozom. U esejima o životu i običajima Zamoskvorečija, debitant se oslanjao na Gogoljeve tradicije i kreativno iskustvo "prirodne škole" 1840-ih. Tokom ovih godina nastala su prva dramska djela, uključujući komediju "Bankrut" ("Naši ljudi - mi ćemo se naseliti!"), koja je postala glavno djelo ranog perioda.

2) Drugi period (1852-1855) pod nazivom "Moskvityaninsky", budući da se tokom ovih godina Ostrovski zbližio sa mladim zaposlenima časopisa "Moskvityanin": A.A. Grigoriev, T.I. Filippov, B.N. Almazov i E.N. Edelson. Dramaturg je podržavao ideološki program "mladih urednika", koji su nastojali da časopis postane organ novog trenda u društvenoj misli - "pochvennichestvo". U tom periodu napisane su samo tri drame: “Ne sjedi u saonicama”, “Siromaštvo nije porok” i “Ne živi kako hoćeš”.

3) Treći period (1856-1860) obeleženo odbijanjem Ostrovskog da traži pozitivne početke u životu patrijarhalne trgovačke klase (to je bilo tipično za drame napisane u prvoj polovini 1850-ih). Dramaturg, koji je osetljivo sagledao promene u društvenom i ideološkom životu Rusije, zbližio se sa vođama raznočinske demokratije - osobljem časopisa Sovremennik. Kreativni rezultat ovog perioda bile su drame „Mamurluk na tuđoj gozbi“, „Profitabilno mesto“ i „Oluja sa grmljavinom“, „najodlučnije“, prema N. A. Dobroljubovu, delo Ostrovskog.

4) Četvrti period (1861-1886)- najduži period kreativne aktivnosti Ostrovskog. Žanrovski raspon se proširio, poetika njegovih djela postala je raznovrsnija. Već dvadesetak godina nastaju predstave koje se mogu podijeliti u nekoliko žanrovsko-tematskih grupa: 1) komedije iz trgovačkog života („Nije sve karneval za mačku“, „Istina je dobra, ali sreća je bolja“, „Za srce nije kamen“), 2) satirične komedije („Dosta je jednostavnosti u svakom mudracu“, „Vruće srce“, „Ludi novac“, „Vukovi i ovce“, „Šuma“), 3) drame, koje Ostrovski je sam nazvao "slike moskovskog života" i "scene iz života u zaleđu": ujedinjuje ih tema "malih ljudi" ("Stari prijatelj je bolji od dva nova", "Teški dani", " Jokers” i trilogija o Balzaminovu), 4) drame historijske hronike („Kozma Zakharyich Minin-Sukhoruk”, „Tushino” itd.), i, na kraju, 5) psihološke drame („Miraz”, „Posljednja žrtva” itd. .). Posebno se izdvaja bajkovita predstava "Snjegurica".

Počeci stvaralaštva Ostrovskog su u „prirodnoj školi“ 1840-ih, iako moskovski pisac nije bio organizaciono povezan sa stvaralačkom zajednicom mladih peterburških realista. Počevši od proze, Ostrovski je brzo shvatio da je njegova prava vokacija dramaturgija. Već rani prozni eksperimenti su „inscenirani“, uprkos detaljni opisiživot i običaji, karakteristični za eseje "prirodoslovne škole". Na primjer, osnova prvog eseja „Priča o tome kako je kvarter počeo da pleše, ili jedan korak od velikog do smiješnog” (1843.), je anegdotska scena sa potpuno završenom radnjom.

Tekst ovog eseja korišten je u prvom objavljenom djelu - "Bilješke stanovnika Zamoskvoreckog" (objavljeno 1847. u novinama "Moskovski gradski list"). Upravo je u Bilješkama... Ostrovski, kojeg su njegovi savremenici nazivali "Kolumbo iz Zamoskvorečja", otkrio "zemlju" dotad nepoznatu u literaturi, naseljenu trgovcima, filistirima i sitnim činovnicima. „Do sada je bio poznat samo položaj i ime ove zemlje“, napomenuo je pisac, „što se tiče njenih stanovnika, odnosno njihovog načina života, jezika, običaja, običaja, stepena obrazovanja, sve je to bilo pokriveno tama tame.” Odlično poznavanje životnog materijala pomoglo je prozaistu Ostrovskom da izradi detaljnu studiju o trgovačkom životu i poljoprivredi, koja je prethodila njegovim prvim dramama o trgovačkom staležu. U Bilješkama stanovnika Zamoskvoreckog, dva karakteristike Kreativnost Ostrovskog: pažnja prema svakodnevnom okruženju koje određuje život i psihologiju likova, „otpisanih od prirode“, i poseban, dramatičan karakter prikaza svakodnevnog života. Pisac je u svakodnevnim životnim pričama mogao sagledati potencijalni, neiskorišćeni materijal za pisca. Prve predstave pratile su eseje o životu Zamoskvorečija.

Ostrovski je 14. februar 1847. godine smatrao najupečatljivijim danom u svom životu: na današnji dan, uveče kod poznatog slavenofilskog profesora S. P. Ševirjeva, pročitao je svoju prvu kratku dramu "Porodična slika". Ali pravi debi mladog dramskog pisca je komedija "Naselit ćemo svoje ljude!" (originalni naziv - "Bankrut"), na kojoj je radio od 1846. do 1849. Pozorišna cenzura je odmah zabranila predstavu, ali je, kao i "Jao od pameti" A.S. Griboedova, odmah postala veliki književni događaj i s uspjehom je čitana u Moskovske kuće u zimu 1849/50. od samog autora i glavnih glumaca - P.M. Sadovsky i M.S. Shchepkin. Godine 1850. komediju je objavio časopis Moskvityanin, ali je postavljena tek 1861. godine.

Oduševljeni prijem prve komedije iz trgovačkog života uzrokovan je ne samo činjenicom da je Ostrovski, "Kolumbo iz Zamoskvorečja", u potpunosti koristio novi materijal, ali i neverovatnom zrelošću njegovog dramskog umeća. Naslijedivši tradiciju Gogolja, komičara, dramaturg je istovremeno jasno odredio svoj pogled na principe prikazivanja likova i radnju i kompoziciono utjelovljenje svakodnevnog materijala. Gogoljeva tradicija se osjeća u samoj prirodi sukoba: prevara trgovca Boljšova proizvod je trgovačkog života, vlasničkog morala i psihologije odmetnutih heroja. Bolynov se proglašava bankrotom, ali ovo je lažni bankrot, rezultat njegovog dosluha sa službenikom Podhaljuzinom. Transakcija je završila neočekivano: vlasnika, koji se nadao da će povećati svoj kapital, prevario je službenik, koji se pokazao još većim prevarantom. Kao rezultat toga, Podkhalyuzin je dobio i ruku kćeri trgovca Lipochke i kapital. Gogoljanski početak je opipljiv u homogenosti komičnog svijeta drame: u njoj nema pozitivnih likova, jer se u Gogoljevim komedijama jedini takav „junak“ može nazvati smijehom.

Glavna razlika između komedije Ostrovskog i drama njegovog velikog prethodnika je u ulozi komične intrige i odnosu likova prema njoj. U "Unutar vlastitog naroda" postoje likovi i čitave scene koje ne samo da nisu potrebne za razvoj radnje, već je, naprotiv, usporavaju. Međutim, ove scene nisu ništa manje važne za razumijevanje djela od intrige zasnovane na imaginarnom bankrotu Boljšova. Oni su neophodni kako bi se potpunije opisali život i običaji trgovaca, uslovi u kojima se odvija glavna radnja. Ostrovski po prvi put koristi tehniku koja se ponavlja u gotovo svim njegovim dramama, uključujući Grmljavinu, Šumu i Miraz, proširenu usporenu ekspoziciju. Neki likovi uopće nisu predstavljeni da bi zakomplikovali sukob. Ove "postavke" (u predstavi "Naši ljudi - da se namirimo!" - provodadžija i Tiška) interesantne su same po sebi, kao predstavnici domaće sredine, običaja i običaja. Njih umjetnička funkcija slično funkciji kućnih detalja u narativnim djelima: oni dopunjuju sliku trgovačkog svijeta malim, ali svijetlim, šarenim dodirima.

Svakodnevno, poznato, dramaturga Ostrovskog zanima ništa manje nego nešto neobično, na primjer, prevara Bolšova i Podhaljuzina. Pronalazi efektivan način dramaturškog prikaza svakodnevice, maksimalno iskorištavajući mogućnosti riječi koja zvuči sa scene. Majka i ćerka razgovaraju o odeći i mladoženjama, svađaju se, gunđaju stara dadilja savršeno prenose uobičajenu atmosferu trgovačke porodice, raspon interesovanja i snova ovih ljudi. Usmeni govor likova postao je tačno "ogledalo" života i običaja.

To su razgovori heroja svakodnevne teme, kao da su "isključeni" iz radnje radnje, u svim dramama Ostrovskog igraju izuzetnu ulogu: prekidajući radnju, povlačeći se od nje, uranjaju čitaoca i gledaoca u svijet običnih ljudskih odnosa, gdje postoji potreba za verbalnom komunikacijom. nije ništa manje važno od potrebe za hranom, hranom i odjećom. I u prvoj komediji i u kasnijim komadima Ostrovski često svjesno usporava razvoj događaja, smatrajući da je potrebno pokazati o čemu likovi razmišljaju, u kakvu su verbalnu formu odjeveni njihovi odrazi. Po prvi put u ruskoj dramaturgiji, dijalozi likova postali su važno sredstvo moralnog opisa.

Neki kritičari su smatrali da je ekstenzivna upotreba svakodnevnih detalja kršenje zakona pozornice. Opravdanje bi, po njihovom mišljenju, moglo biti samo to što je dramaturg početnik bio otkrivač trgovačkog života. Ali ovo "kršenje" postalo je zakon dramaturgije Ostrovskog: već u prvoj komediji spojio je oštrinu intrige s brojnim svakodnevnim detaljima i ne samo da kasnije nije napustio to načelo, već ga je i razvio, postigavši maksimalan estetski učinak oba. komponente predstave – dinamična radnja i statične „kolokvijalne” scene.

"Svoji ljudi - nagodimo se!" - optužujuća komedija, satira na manire. Međutim, početkom 1850-ih dramaturg je došao na ideju o potrebi napuštanja kritike trgovaca, iz „optužujućeg pravca“. Po njegovom mišljenju, pogled na život izražen u prvoj komediji bio je "mlad i pretvrd". Sada on potkrepljuje drugačiji pristup: Rus treba da se raduje što vidi sebe na sceni, a ne da žudi. „Reformatori će se naći i bez nas“, naglasio je Ostrovski u jednom od svojih pisama. - Da biste imali pravo da ispravljate ljude, a da ih ne vređate, potrebno je da im pokažete da znate dobro iza njih; ovo je ono što sada radim, kombinujući visoko sa stripom. „Visoki“, po njegovom mišljenju, su narodni ideali, istine, koje je ruski narod stekao tokom viševekovnog duhovnog razvoja.

Novi koncept kreativnosti približio je Ostrovskog mladim zaposlenima časopisa Moskvityanin (koji je objavio poznati istoričar M. P. Pogodin). U djelima pisca i kritičara A. A. Grigorieva formiran je koncept „počvenničestva“, utjecajnog ideološkog trenda 1850-1860-ih. Osnova "pochvennichestva" je pažnja na duhovne tradicije ruskog naroda, na tradicionalne oblike života i kulture. Od posebnog interesa za "mlado izdanje" "Moskvityanina" bila je klasa trgovaca: na kraju krajeva, ovo imanje je oduvijek bilo financijski neovisno, nije iskusilo poguban utjecaj kmetstva, koje su "pochvenniki" smatrali tragedijom ruskog naroda. . Upravo u trgovačkom okruženju, prema "Moskovljanima", treba tražiti prave moralnih ideala, koji je razvio ruski narod, ne iskrivljen ropstvom, kao kmetovi, i odvajanjem od narodnog "tla", poput plemstva. U prvoj polovini 1850-ih. Ostrovski je bio pod jakim uticajem ovih ideja. Novi prijatelji, posebno A. A. Grigorijev, podstakli su ga da u svojim dramama o trgovačkom staležu izrazi „osnovni ruski pogled“.

U predstavama perioda stvaralaštva „Moskovljani“ - „Ne sedi u saonicama“, „Siromaštvo nije porok“ i „Ne živi kako želiš“ - kritički stav Ostrovskog prema trgovcima nije nestao, već je bio veoma omekšala. Pojavio se novi ideološki trend: dramaturg je prikazao običaje modernih trgovaca kao historijski promjenjivu pojavu, pokušavajući otkriti što je sačuvano u ovoj sredini iz najbogatijeg duhovnog iskustva koje je ruski narod akumulirao tokom stoljeća, a što je deformirano ili nestalo .

Jedan od vrhunaca rada Ostrovskog je komedija "Siromaštvo nije porok", čija se radnja zasniva na porodičnom sukobu. Gordej Torcov, moćni trgovac tiranin, prethodnik Dikija iz Groze, sanja da svoju kćerku Ljubu uda za Afrikana Koršunova, trgovca nove, "evropske" formacije. Ali njeno srce pripada drugom - jadnom službeniku Miti. Gordejev brat, Ljubim Torcov, pomaže da se poremeti brak sa Koršunovom, a samopravedni otac, u naletu besa, preti da će svoju buntovnu ćerku dati za udaju za prvu osobu koju sretne. Sretnom koincidencijom ispostavilo se da je to bio Mitya. Uspješan komedijski zaplet za Ostrovskog samo je „školjka“ puna događaja koja pomaže da se shvati pravo značenje onoga što se događa: sukob narodne kulture s „polukulturom“ koja se razvila među trgovcima pod utjecajem mode „za Evropa”. Koršunov je glasnogovornik trgovačke pseudo-kulture u predstavi, Ljubim Torcov je branilac patrijarhalnog, "tlo" principa, centralni heroj igra.

Ljubim Torcov - pijanica koji brani moralne vrijednosti, - privlači gledatelja svojom šašavošću i glupošću. Čitav tok događaja u predstavi zavisi od njega, on pomaže svima, uključujući i doprinos moralnom „ozdravljenju“ svog brata tiranina. Ostrovski mu je pokazao "najruskog" od svih glumaca. On nema pravo na obrazovanje, kao Gordej, samo razumno razmišlja i postupa po svojoj savjesti. Iz ugla autora, to je sasvim dovoljno da se izdvojimo iz trgovačkog okruženja, da postanemo „naša osoba na sceni“.

Sam pisac je vjerovao da je plemeniti impuls u stanju otkriti u svakoj osobi jednostavan i jasan moralnih kvaliteta: savjest i dobrota. Nemoralu i okrutnosti modernog društva suprotstavio se ruskim "patrijarhalnim" moralom, pa je svijet drama "moskovskog" perioda, uprkos uobičajenoj preciznosti svakodnevnog "instrumentiranja" Ostrovskog, u velikoj mjeri uslovljen, pa čak i utopijski. Glavno dostignuće pisca bila je njegova verzija pozitivnog narodnog lika. Slika pijanog glasnika istine, Ljubima Torcova, nikako nije stvorena prema šablonima koji su zube na rubu. Ovo nije ilustracija za Grigorijevljeve članke, već punokrvna umjetnička slika; nije uzalud uloga Lyubima Tortsova privukla glumce mnogih generacija.

U drugoj polovini 1850-ih. Ostrovski se iznova poziva na temu trgovačke klase, ali se njegov stav prema ovoj klasi promijenio. Od "moskovljanskih" ideja napravio je korak unazad, vraćajući se oštroj kritici inertnosti trgovačkog okruženja. U satiričnoj komediji Mamurluk na čudnoj gozbi (1856.) nastala je živa slika trgovca-tiranina Tita Titiča ("Kita Kitych") Bruskova, čije je ime postalo poznato. Međutim, Ostrovski se nije ograničio na "satiru na licima". Njegove generalizacije su postale šire: predstava prikazuje način života koji se žestoko opire svemu novom. Ovo je, prema kritičaru N. A. Dobroljubovu, „mračno kraljevstvo“ koje živi po svojim okrutnim zakonima. Licemjerno braneći patrijarhat, sitni tirani brane svoje pravo na neograničenu samovolju.

Tematski raspon drama Ostrovskog se proširio, u njegovom vidokrugu pojavili su se predstavnici drugih staleža i društvenih grupa. U komediji Profitabilno mesto (1857) prvi put se osvrnuo na jednu od omiljenih tema ruskih komičara - satiričnu slikučinovnika, a u komediji "Zjenik" (1858) otkrio je zemljoposjednički život. U oba djela se lako uočavaju paralele sa "trgovačkim" predstavama. Tako je junak „Profitabilnog mesta“ Zhadov, koji optužuje podmitljivost zvaničnika, tipološki blizak tragaču za istinom Ljubimom Torcovom, a likovi „Učenice“ — sitna zemljoposednica Ulanbekova i njena žrtva, učenica Nadja — liče na likove iz ranih drama Ostrovskog i tragedije Grmljavina napisane godinu dana kasnije. »: Kabanikh i Katerina.

Sumirajući rezultate prve decenije rada Ostrovskog, A. A. Grigorijev, koji je polemisao sa Dobroljubovskom interpretacijom Ostrovskog kao tužitelja sitnih tiranina i „mračnog kraljevstva“, napisao je: „Ime za ovog pisca, za tako velikog pisca , uprkos svojim nedostacima, nije satiričar, već narodni pjesnik. Riječ za razotkrivanje njegovih aktivnosti nije "tiranija", već "nacionalnost". Samo ova riječ može biti ključ za razumijevanje njegovih djela. Sve drugo – manje ili više usko, manje ili više teorijsko, proizvoljno – ograničava krug njegove kreativnosti.

Oluja sa grmljavinom (1859), koja je pratila tri optužujuće komedije, postala je vrhunac dramaturgije Ostrovskog predreformskog perioda. Ponovo se okrećući slici trgovačke klase, pisac je u svom djelu stvorio prvu i jedinu društvenu tragediju.

Djelo Ostrovskog 1860-ih-1880-ih godina izuzetno raznolika, iako u njegovom svjetonazoru i estetskim pogledima nije bilo tako oštrih kolebanja kao prije 1861. Dramaturgija Ostrovskog zadivljuje se šekspirovskom širinom problema i klasičnom savršenošću umjetničkih oblika. Mogu se uočiti dva glavna trenda koji se jasno očituju u njegovim dramama: jačanje tragičnog zvuka komedijskih zapleta tradicionalnih za pisca i porast psihološkog sadržaja sukoba i likova. "Pozorište Ostrovsky", proglašeno "zastarjelim", "konzervativnim" dramaturzima" novi talas”u 1890-1900-im, zapravo razvili upravo one trendove koji su postali vodeći u pozorištu ranog 20. stoljeća. Nije bilo slučajno što su, počevši od Grmljavine, svakodnevne i moralističke drame Ostrovskog bile bogate filozofskim i psihološkim simbolima. Dramaturg je oštro osetio nedovoljnost scenskog „svakodnevnog“ realizma. Ne kršeći prirodne zakone scene, održavajući distancu između glumaca i gledatelja - osnova temelja klasično pozorište, u svojim najboljim dramama približio se filozofskom i tragičnom zvuku romana nastalih 1860-1870-ih godina. od strane njegovih savremenika Dostojevskog i Tolstoja, mudrosti i organskoj moći umetnika, kojem je Šekspir bio uzor.

Inovatorske težnje Ostrovskog posebno su uočljive u njegovim satiričnim komedijama i psihološkim dramama. Četiri komedije o životu poreformskog plemstva — Dosta gluposti za svakog mudraca, Vukovi i ovce, Ludi novac i Šuma — povezane su zajedničkom temom. Predmet satiričnog ismijavanja u njima je nekontrolisana žeđ za profitom, koja je zahvatila kako plemiće, koji su izgubili uporište - prisilni rad kmetova i "ludi novac", tako i ljude nove formacije, biznismene koji svoj kapital zarađuju na ruševine urušenog kmetstva.

U komedijama se stvaraju živopisne slike „poslovnih ljudi“, kojima „novac ne miriše“, a bogatstvo postaje jedini životni cilj. U drami Dosta jednostavnosti za svakog mudraca (1868.), takva osoba je bio osiromašeni plemić Glumov, koji tradicionalno sanja o nasljedstvu, bogatoj nevjesti i karijeri. Njegov cinizam i poslovna oštroumnost nisu u suprotnosti s načinom života stare plemenite birokratije: on sam je ružan proizvod ove sredine. Glumov je pametan u poređenju s onima pred kojima je primoran da se sagne - Mamaevom i Krutickim, nije protiv ismijavanja njihove gluposti i arogancije, u stanju je vidjeti sebe izvana. „Pametan sam, ljut, zavidan“, priznaje Glumov. On ne traži istinu, već jednostavno profitira na tuđoj gluposti. Ostrovski pokazuje novi društveni fenomen karakterističan za poreformsku Rusiju: ne "umjerenost i tačnost" Molčalina dovode do "ludog novca", već sarkastičan um i talenat Chatskyjevih.

U komediji "Mad Money" (1870), Ostrovski je nastavio svoju "Moskovsku hroniku". U njemu se ponovo pojavio Egor Glumov sa svojim epigramima „za celu Moskvu“, kao i kaleidoskopom satiričnih moskovskih tipova: sekularni frajeri koji su preživeli nekoliko bogatstava, dame spremne da postanu čuvane žene za „milionere“, ljubiteljice besplatnih pića, neradnici i dobrovoljci. Dramaturg je stvorio satirični portret načina života u kojem čast i poštenje zamjenjuje neobuzdana želja za novcem. Novac određuje sve: postupke i ponašanje likova, njihove ideale i psihologiju. Centralni lik predstave je Lidija Čeboksarova, koja prodaje i svoju lepotu i ljubav. Nije ju briga ko će biti - žena ili čuvana žena. Glavna stvar je odabrati deblju kesu za novac: na kraju krajeva, po njenom mišljenju, "ne možete živjeti bez zlata". Lidijina podmitljiva ljubav u Ludom novcu isto je sredstvo za zarađivanje novca kao i Glumov um u predstavi Dosta jednostavnosti za svakog mudraca. Ali cinična heroina, koja bira bogatiju žrtvu, nalazi se u najglupljem položaju: udaje se za Vasilkova, zavedena tračevima o njegovim rudnicima zlata, prevarena je sa Teljatevom, čije je bogatstvo samo mit, ne prezire milovanja " tata" Kučumov, nokautirajući ga bez novca. Jedini antipod hvatačima "ludog novca" u predstavi je "plemeniti" biznismen Vasilkov, koji govori o "pametnom" novcu stečenom poštenim radom, ušteđenim i pametno potrošenim. Ovaj junak je novi tip "poštenog" buržuja kojeg je Ostrovski nagađao.

Komedija "Šuma" (1871) posvećena je popularnoj u ruskoj književnosti 1870-ih. tema izumiranja "plemenitih gnijezda", u kojima su živjeli "posljednji Mohikanci" starog ruskog plemstva.

Slika "šume" jedna je od najopsežnijih simboličkih slika Ostrovskog. Šuma nije samo pozadina u kojoj se odvijaju događaji na imanju, udaljenom pet milja od županijskog grada. Ovo je predmet dogovora između starije gospođe Gurmyzhskaye i trgovca Vosmibratova, koji kupuje njihovu zemlju predaka od osiromašenih plemića. Šuma je simbol duhovnih rukavaca: oživljavanje prijestolnica gotovo nikada ne dopire do šumskog posjeda Penki, ovdje još uvijek vlada „sekularna tišina“. Psihološko značenje simbola postaje jasno ako "šumu" povežemo s "divljinom" grubih osjećaja i nemoralnih postupaka stanovnika "plemenite šume", kroz koju se ne mogu probiti plemenitost, viteštvo i ljudskost. „... - I zaista, brate Arkadije, kako smo ušli u ovu šumu, u ovu gustu vlažnu šumu? - kaže tragični Neščastlivcev na kraju drame, - Zašto smo, brate, uplašili sove i sove? Šta da ih zaustavi! Neka žive kako hoće! Ovdje je sve u redu, brate, kako treba biti u šumi. Starice se udaju za srednjoškolce, mlade djevojke se dave od gorkog života svojih rođaka: šuma, brate” (D. 5, yavl. IX).

Šuma je satirična komedija. Komedija se manifestira u raznim situacijama zapleta i obratima radnje. Dramaturg je napravio, na primjer, malu, ali vrlo aktuelnu društvenu karikaturu: gotovo Gogoljevi likovi govore o aktivnostima zemstva, popularnih u poreformnim vremenima - sumorni mizantropski zemljoposjednik Bodajev, koji podsjeća na Sobakeviča, i Milonov, dobrodušan kao Manilov. Međutim, glavni predmet satire Ostrovskog je život i običaji "plemenite šume". Predstava koristi okušani potez zapleta - priča o siromašnom učeniku Aksjuši, kojeg tlači i ponižava licemjerna "dobročina" Gurmyzhskaya. Stalno govori o svom udovištvu i čistoti, iako je u stvari zlobna, sladostrasna i sujetna. Kontradikcije između Gurmyzhskayevih tvrdnji i prave suštine njenog lika izvor su neočekivanih komičnih situacija.

U prvom činu Gurmyzhskaya pravi neku vrstu predstave: da bi pokazala svoju vrlinu, poziva svoje komšije da potpišu njen testament. Prema Milonovu, „Raisa Pavlovna krasi celu našu pokrajinu strogošću svog života; naša moralna atmosfera, da tako kažemo, odiše svojim vrlinama. „Svi smo se ovde plašili tvoje vrline“, ponavlja mu Bodajev, prisećajući se kako su pre nekoliko godina očekivali njen dolazak na imanje. U petom činu, komšije saznaju za neočekivanu metamorfozu koja se dogodila sa Gurmyzhskaya. Pedesetogodišnja gospođa, koja je mrzovoljno govorila o lošim slutnjama i skoroj smrti („ako ne umrem danas, ne sutra, barem uskoro“), objavljuje odluku da se uda za poluobrazovanog srednjoškolca Aleksisa Bulanova. . Ona brak smatra samožrtvovanjem, "kako bi uredila imanje i kako ne bi pala u pogrešne ruke". Međutim, komšije ne primjećuju komediju u prijelazu iz umirućeg testamenta u bračnu zajednicu "nepokolebljive vrline" s "nježnom, mladom umijećem plemenitog rasadnika". „Ovo je herojski podvig! Ti si heroina!" - patetično uzvikuje Milonov, diveći se licemernoj i pokvarenoj matroni.

Još jedan čvor u zapletu komedije je priča o hiljadu rubalja. Novac se vrtio u krug, što je omogućilo dodavanje važnih detalja portretima većine različiti ljudi. Trgovac Vosmibratov je pokušao da ugura hiljadu, plaćajući kupljenu građu. Neschastlivtsev, pošto je savesno i „uživao“ u trgovcu („Čast je beskrajna. A vi je nemate“), podstakao ga je da vrati novac. Gurmyzhskaya je dala "ludu" hiljadu Bulanovu za haljinu, a zatim je tragičar, prijeteći nesrećnoj mladosti lažnim pištoljem, odnio ovaj novac, namjeravajući da ga prokocka sa Arkadijem Schastlivtsevim. Na kraju, hiljadu je postalo Aksjušin miraz i ... vratilo se u Vosmibratov.

Sasvim tradicionalna komična situacija "smjenjivača" omogućila je da se zlokobnoj komediji stanovnika "šume" suprotstavi visokom tragedijom. Patetični "komičar" Neschastlivtsev, Gurmyzhskayin nećak, pokazao se kao ponosni romantičar koji na svoju tetku i njene komšije gleda očima plemenitog čovjeka, šokiran cinizmom i vulgarnošću "sova i sova". Oni koji se prema njemu ponašaju s prezirom, smatrajući ga gubitnikom i otpadnikom, ponašaju se kao loši glumci i javni zafrkanti. „Komičari? Ne, mi smo umjetnici, plemeniti umjetnici, a vi ste komičari - ljutito im baca u lice Neschastsev. - Ako volimo, toliko volimo; ako ne volimo, svađamo se ili svađamo; ako pomognemo, pa zadnji peni rada. I ti? Cijeli život govorite o dobrobiti društva, o ljubavi prema čovječanstvu. sta si uradio Ko je bio hranjen? Ko je bio utješen? Zabavljaš samo sebe, zabavljaš se. Vi ste komičari, šaljivdžije, a ne mi” (D. 5, yavl. IX).

Ostrovski se suočava sa grubom farsom koju su odigrali Gurmyzhsky i Bulanov sa istinski tragičnom percepcijom svijeta koju Neschastlivtsev predstavlja. U petom činu satirična komedija je transformisana: ako se ranije tragičar prkosno ponašao sa „šadljivcima“ na bufonski način, naglašavajući svoj prezir prema njima, zlonamerno se rugajući njihovim postupcima i rečima, onda u finalu drame pozornica, ne prestajući da bude prostor za radnju komedije, pretvara se u tragično pozorište jednog glumca, koji svoj završni monolog počinje kao "plemeniti" umetnik zamenjen za šaljivdžiju, a završava kao "plemeniti pljačkaš" iz drame F. Schillera - po čuvenim riječima Karla Moora. Šilerov citat opet govori o "šumi", tačnije o svim "krvoločnim stanovnicima šuma". Njihov junak bi želio da se "bijesi na ovu paklenu generaciju", koju je naišao na plemićkom imanju. Citat, koji slušaoci Neščastlivceva ne prepoznaju, naglašava tragikomično značenje onoga što se dešava. Nakon što je odslušao monolog, Milonov uzvikuje: „Ali izvinite, za ove reči možete da odgovarate!“ “Da, samo u logor. Svi smo svjedoci, odgovara kao eho Bulanov, „rođen da komanduje“.

Neschastlivtsev je romantični heroj, ima mnogo Don Kihota, "viteza tužne slike". Izražava se pompezno, teatralno, kao da ne vjeruje u uspjeh svoje borbe sa " vjetrenjače". „Gde to meni pričaš“, okreće se Neščastvenev Milonovu. “Ja se osjećam i govorim kao Šiler, a ti kao službenik.” Igrajući komično na upravo izgovorene riječi Karla Moora o "krvožednim šumskim stanovnicima", on uvjerava Gurmyzhskayu, koja je odbila da mu pruži ruku za oproštajni poljubac: "Neću ugristi, ne boj se." Od ljudi koji su, po njegovom mišljenju, gori od vukova može pobjeći samo: „Ruka, druže! (Pruža ruku Šastlivcevu i odlazi). Posljednje riječi i gest Neschastlivtseva su simbolični: on pruža ruku svom prijatelju, "komičaru", i ponosno se okreće od stanovnika "plemenite šume", s kojima nije na putu.

Junak "Šume" jedan je od prvih "izbacilih", "razmetne dece" svog razreda u ruskoj književnosti. Ostrovsky ne idealizira Neschastlivtseva, ukazujući na njegove svjetovne nedostatke: on, kao i Lyubim Tortsov, nije nesklon druženju, sklon je varanju i ponaša se kao arogantan gospodin. Ali glavno je da je Neschastlivtsev, jedan od najomiljenijih heroja "pozorišta Ostrovsky", koji izražava visoke moralne ideale, potpuno zaboravljene od šaljivdžija i fariseja sa šumskog imanja. Njegove ideje o časti i dostojanstvu osobe bliske su samom autoru. Kao da je razbio „ogledalo“ komedije, Ostrovski je kroz usta provincijskog tragičara tužnog prezimena Neschastlivtsev želio podsjetiti ljude na opasnost laži i vulgarnosti, koji lako zamjenjuju stvarni život.

Jedno od remek-djela Ostrovskog, psihološka drama Miraz (1878), kao i mnoga njegova djela, je "trgovačka" predstava. Vodeće mjesto u njemu zauzimaju omiljeni motivi pisca (novac, trgovina, trgovačka „hrabrost“), tradicionalni tipovi koji se nalaze u gotovo svakoj njegovoj drami (trgovci, sitni činovnik, udata djevojka i njena majka, koja nastoji "prodati" ćerku po višoj ceni, provincijski glumac). Intriga također podsjeća na ranije korištene poteze zapleta: nekoliko rivala se bori za Larisu Ogudalovu, od kojih svaki ima svoj "interes" za djevojku.

Međutim, za razliku od drugih djela, poput komedije "Šuma", u kojoj je siromašni učenik Aksjuša bio samo "situaciona osoba" i nije aktivno učestvovao u događajima, junakinja "Miraza" je središnji lik igrati. Larisa Ogudalova nije samo lijepa "stvar" koju je njena majka Harita Ignatievna besramno iznijela na aukciju i koju su "kupili" bogati trgovci u gradu Bryakhimov. Ona je osoba bogato nadarena, koja razmišlja, duboko osjeća, razumije apsurdnost svog položaja, a istovremeno je i kontradiktorne prirode, koja pokušava da juri „dva zeca“: želi i visoku ljubav i bogat, lijep život. U njemu koegzistiraju romantični idealizam i snovi o filistarskoj sreći.

Glavna razlika između Larise i Katerine Kabanove, s kojima je često porede, je sloboda izbora. Ona sama mora napraviti svoj izbor: postati čuvana žena bogatog trgovca Knurova, učesnica odvažne zabave "briljantnog gospodina" Paratova ili supruga ponosnog nikog - službenika "sa ambicijama" Karandysheva. Grad Briahimov, kao i Kalinov u Grmljavini, takođe je grad „na visokoj obali Volge“, ali ovo više nije „mračno kraljevstvo“ zle, tiranske sile. Vremena su se promenila - prosvećeni "novi Rusi" u Brjahimovu ne žene beskućnice, već ih kupuju. Sama heroina može odlučiti hoće li ili ne učestvovati u nagodbi. Ispred nje prolazi čitava "parada" udvarača. Za razliku od neuzvraćene Katerine, Larisino mišljenje nije zanemareno. Jednom riječju, " krajnja vremena“, čega se Kabanikha toliko bojao, došao je: nekadašnji „red” se srušio. Larisa ne treba da moli svog verenika Karandysheva, kao što je Katerina molila Borisa („Vodi me sa sobom odavde!“). Sam Karandyshev je spreman da je odvede iz iskušenja grada - u udaljeno Zabolotje, gde želi da postane mirovni sudija. Močvara, koju njena majka zamišlja kao mesto gde, osim šume, vetra i zavijanja vukova, nema ničega, Larisi deluje kao seoska idila, neka vrsta močvarnog „raja“, „tihi kutak“. U dramatičnoj sudbini junakinje, istorijskom i ovozemaljskom, ispreplele su se tragedija neostvarene ljubavi i malograđanska farsa, suptilna psihološka drama i jadni vodvilj. Vodeći motiv predstave nije moć sredine i okolnosti, kao u Grmljavini, već motiv čovekove odgovornosti za sopstvenu sudbinu.

"Miraz" je prvenstveno drama o ljubavi: ljubav je postala osnova intrige radnje i izvor heroininih unutrašnjih kontradikcija. Ljubav u "Mirazu" je simboličan, polisemantički koncept. "Tražila sam ljubav i nisam je našla" - tako gorak zaključak Larisa donosi na kraju predstave. Ona znači ljubav-simpatija, ljubav-razumijevanje, ljubav-sažaljenje. U Larisinom životu istinsku ljubav zamenila je "ljubav" na prodaju, ljubav je roba. Cenkanje u predstavi ide upravo zbog nje. Samo oni koji imaju više novca. Za „evropeizovane“ trgovce Knurova i Voževatova, Larisina ljubav je luksuzni predmet koji se kupuje da bi im život opremio „evropskim“ šikom. Sitničnost i razboritost ove Dikijeve "dece" se ne manifestuje u nesebičnom zlostavljanju zbog penija, već u ružnoj ljubavnoj pogodbi.

Sergej Sergejevič Paratov, najekstravagantniji i najnepromišljeniji među trgovcima prikazanim u predstavi, parodična je figura. Ovo je "trgovac Pečorin", srcolomac sa sklonošću melodramatskim efektima. Svoju vezu s Larisom Ogudalovom smatra ljubavnim eksperimentom. „Želim da znam koliko brzo žena zaboravi strastveno voljenu osobu: sledećeg dana nakon rastanka sa njim, nedelju ili mesec dana kasnije“, priznaje Paratov. Ljubav je, po njegovom mišljenju, prikladna samo za "kućnu upotrebu". Paratovljeva "vožnja do ostrva ljubavi" sa mirazom Larisa bila je kratkog veka. Zamijenile su je bučne zabave s Ciganima i brak s bogatom nevjestom, odnosno njenim mirazom - rudnicima zlata. „Ja, Moki Parmenič, nemam ništa drago; Naći ću zaradu, pa ću sve prodati, bilo šta" - takav je životni princip Paratova, novog "junaka našeg vremena" s manirima slomljenog činovnika iz modne radnje.

Larisin verenik, "ekscentrični" Karandyshev, koji je postao njen ubica, jadna je, komična i istovremeno zlokobna osoba. Miješa se u apsurdnoj kombinaciji "boja" raznih scenskih slika. Ovo je karikatura Otela, parodija na "plemenitog" razbojnika (na kostimografiji se "obukao kao razbojnik, uzeo sjekiru u ruke i bacao brutalne poglede na sve, a posebno na Sergeja Sergejića") i istovremeno vrijeme "trgovac u plemstvu". Njegov ideal je "kočija sa muzikom", luksuzan stan i večere. Riječ je o ambicioznom službeniku koji je upao u bujnu trgovačku gozbu, gdje je dobio nezasluženu nagradu - prelijepu Larisu. Ljubav Karandysheva, "rezervnog" mladoženje, je ljubav-tajeta, ljubav-zaštita. Za njega je i Larisa “stvar”, kojom se hvali, predstavljajući cijelom gradu. Sama junakinja predstave njegovu ljubav doživljava kao poniženje i uvredu: „Kako si mi odvratan, da samo znaš!... Za mene je najteža uvreda tvoje pokroviteljstvo; Ni od koga nisam dobio druge uvrede.”

Glavna karakteristika koja se pojavljuje u izgledu i ponašanju Karandysheva je prilično "čehovska": to je vulgarnost. Upravo ta osobina daje figuri službenika sumornu, zlokobnu notu, uprkos njegovoj osrednjosti u odnosu na druge učesnike ljubavne pogodbe. Larisu ne ubija provincijalni Otelo, ne jadni komičar koji olako menja maske, već vulgarnost oličena u njemu, koja - avaj! - postao je za junakinju jedina alternativa ljubavnom raju.

Niti jedna psihološka osobina Larise Ogudalove nije došla do kraja. Njena duša je ispunjena mračnim, nejasnim impulsima i strastima koje ni sama ne razumije u potpunosti. Ona nije u stanju da napravi izbor, prihvati ili proklinje svijet u kojem živi. Razmišljajući o samoubistvu, Larisa nikada nije uspjela pohrliti u Volgu, kao Katerina. Za razliku od tragična heroina"Gromovi", ona je samo učesnik vulgarne drame. Ali paradoks predstave je da je vulgarnost koja je ubila Larisu ono što ju je, u posljednjim trenucima života, učinilo i tragičnom heroinom, koja se nadvila nad svim likovima. Niko je nije voleo onako kako bi ona želela, - umire sa rečima oproštaja i ljubavi, šaljući poljupce ljudima koji su je skoro naterali da se odrekne najvažnije stvari u njenom životu - ljubavi: „Ti treba da živiš, a meni treba da ... umrem. Ne žalim se ni na koga, ne vrijeđam se ni na koga ... svi ste dobri ljudi ... sve vas volim ... svi ... ljubavi ” (Šalje poljubac). Na ovaj posljednji, tragični uzdah junakinje, odazvao se samo “glasni ciganski hor”, simbol cjelokupnog “ciganskog” načina života u kojem je živjela.

Rođen 31. marta (12. aprila) 1823. u Moskvi, odrastao u trgovačkom okruženju. Majka mu je umrla kada je imao 8 godina. I moj otac se ponovo oženio. U porodici je bilo četvero djece.

Ostrovski se školovao kod kuće. Njegov otac je imao veliku biblioteku, u kojoj je mali Aleksandar prvi počeo da čita rusku književnost. Međutim, otac je želio svom sinu dati pravno obrazovanje. Godine 1835. Ostrovski je započeo studije u gimnaziji, a zatim upisao Pravni fakultet na Moskovskom univerzitetu. Zbog strasti za pozorištem i književnošću nikada nije završio studije na univerzitetu (1843), nakon čega je na insistiranje oca radio kao pisar na sudu. Ostrovski je služio na sudovima do 1851.

Kreativnost Ostrovskog

Godine 1849. napisano je djelo Ostrovskog "Naši ljudi - da se nastanimo!", koje mu je donijelo književnu slavu, visoko su ga cijenili Nikolaj Gogolj i Ivan Gončarov. Tada su, uprkos cenzuri, objavljene mnoge njegove drame i knjige. Za Ostrovskog, spisi su način da se istinski prikaže život ljudi. Drame "Grom", "Miraz", "Šuma" spadaju u njegova najznačajnija djela. Drama Ostrovskog "Miraz", kao i druge psihološke drame, nestandardno opisuje likove, unutrašnji svet, muka heroja.

Od 1856. godine pisac učestvuje u izdanju časopisa Sovremennik.

Pozorište Ostrovskog

U biografiji Aleksandra Ostrovskog pozorišni rad zauzima počasno mjesto.
Ostrovski je 1866. osnovao Umjetnički krug, zahvaljujući kojem su se u pozorišnom krugu pojavili mnogi talentirani ljudi.

Zajedno sa Umetničkim krugom značajno je reformisao i razvio ruski teatar.

Kuću Ostrovskog često su posjećivali poznati ljudi, uključujući I. A. Gončarova, D. V. Grigoroviča, Ivana Turgenjeva, A. F. Pisemskog, Fjodora Dostojevskog, P. M. Sadovskog, Mihaila Saltikova-Ščedrina, Lava Tolstoja, Petra Čajkovskog, M. N. Ermolova i drugih.

U kratkoj biografiji Ostrovskog vrijedi spomenuti pojavu 1874. godine Društva ruskih dramskih pisaca i operskih kompozitora, gdje je Ostrovsky bio predsjedavajući. Svojim inovacijama postigao je poboljšanje u životu pozorišnih glumaca. Ostrovsky je bio na čelu od 1885 pozorišnu školu i bio je šef repertoara pozorišta u Moskvi.

Lični život pisca

Ne može se reći da je lični život Ostrovskog bio uspješan. Dramaturg je živio sa ženom iz jednostavne porodice - Agafjom, koja nije imala obrazovanje, ali je prva čitala njegova djela. Podržavala ga je u svemu. Sva njihova djeca umrla su u ranoj dobi. Ostrovsky je s njom živio dvadesetak godina. A 1869. oženio se glumicom Marijom Vasiljevnom Bakhmetevom, koja mu je rodila šestoro djece.

poslednje godine života

Do kraja života Ostrovski je imao finansijske poteškoće. Težak rad je uveliko iscrpio tijelo, a zdravlje je sve više napuštalo pisca. Ostrovsky je sanjao o oživljavanju pozorišne škole koja bi mogla podučavati profesionalnu glumu, ali je smrt pisca spriječila provedbu dugo planiranih planova.

Ostrovski je umro 2. (14.) juna 1886. na svom imanju. Pisac je sahranjen pored svog oca, u selu Nikolo-Berezhki, Kostromska gubernija.

Hronološka tabela

Druge opcije biografije

Ostrovski je znao grčki, njemački i francuski a kasnije je naučio i engleski, španski i italijanski. Cijelog života prevodio je drame na različite jezike, čime je usavršavao svoje vještine i znanje.
kreativan način Pisac pokriva 40 godina uspješnog rada na književnim i dramskim djelima. Njegov rad je uticao na čitavu eru pozorišta u Rusiji. Za svoj rad pisac je nagrađen Uvarovskom nagradom 1863.
Ostrovski je osnivač moderne pozorišne umjetnosti, čiji su sljedbenici bili istaknute ličnosti poput Konstantina Stanislavskog i

Uvod

PRVO POGLAVLJE

Umjetnička originalnost drame-slike A. N. Ostrovskog

1.1. "Porodična slika": od proznih eksperimenata do drame

1.2. Specifičnost žanra "slike moskovskog života" "Nismo se slagali!"

1.3. Žanrovske karakteristike komada iz ciklusa Balsaminova Ostrovskog

1.4. Žanrovske i kompozicione karakteristike predstave-slike "Bolji je stari prijatelj od dva nova"

1.5. "Jokers" A. N. Ostrovskog kao predstava-slika

1.6. Slika narodnog života 17. veka u drami "Vojvoda"

DRUGO POGLAVLJE

Specifičnost žanra scena u djelu A. N. Ostrovskog

2.1. "Jutro mladića" - prvo iskustvo Ostrovskog u stvaranju scene

2.2. Slika života na imanju u "scenama iz seoskog života" "Učenik"

2.3. Igra kao izvor komičnog početka u play-sceni "Teški dani"

2.4. "Scene iz moskovskog života" Ostrovskog "Abys" kao dramska priča

2.5. Žanrovske i kompozicione karakteristike “Scene iz moskovskog života” “Nije sve karneval za mačku”

2.6. Specifičnosti žanra "scene iz života u zaleđu" Ostrovskog "Kasna ljubav" i "Radnički hleb"

2.7. Žanrovska originalnost "porodičnih scena" "Ne sa ovog svijeta"

Zaključak

Uvod u rad (dio apstrakta) na temu „Žanr slika i scena u djelu A.N. Ostrovsky"

Uvod

Sada, kada veliki tim naučnika radi na stvaranju Enciklopedije A. N. Ostrovskog, intenzivirao se rad na malo poznatim aspektima stvaralačkog nasleđa velikog dramskog pisca. Konkretno, pokazalo se da prijevodi Ostrovskog s engleskog, talijanskog, francuskog i drugih jezika nisu dovoljno proučeni; do nedavno, njegovi operski libreti1 nisu proučavani; nije proučavan problem interakcije dela Ostrovskog sa kinematografijom, itd. Izuzetno malo pažnje poklanjano je žanrovima slika i scena u autorovoj dramaturgiji.

U nauci Ostrovskog, više puta je zapaženo o autorovom posebnom žanrovskom razmišljanju, dramaturg je s pravom priznat kao „veliki majstor ruskog 2

Kreativno nasljeđe Ostrovskog uključuje 47 drama, od kojih se svaka razlikuje ne samo po značajkama sadržaja, sukoba, već je i obdarena određenom žanrovskom originalnošću. Nakon naslova, Ostrovski je uvijek označavao žanrovski podnaslov za svoje drame. Godine 1847-1866 stvorio je 23 drame, od kojih su 7 nazvane komedije, 1 - narodna drama, 2 - drame, 1 - scena, 1 - dramska skica, ostalo su naslovljene scene ili slike iz moskovskog života, 1 - scene iz seoski život. U narednom periodu stvaralaštva, dramaturg, pored drama na istorijsku temu (3 dramske hronike, 2 komedije i drama), objavljuje 16 komedija, 1 dramu, 1 prolećnu pripovetku i 3 drame obeležene scenama (2

1 Vidi: Rakhmankova E. A. Žanr operskog libreta u djelu A. N. Ostrovskog. Abstract of dis... cand. philol. nauke. - Ivanovo, 2009.

2 Shtein A.L. Master ruske drame: Etide o djelu Ostrovskog. - M., 1973. - S. 21.

Scene iz života u zaleđu i 1 - porodične scene). Različite verzije autorskih definicija žanra uvjeravaju nas da je žanrovski podnaslov imao određenu svrhu i cilj pri stvaranju određenog djela.

„Odabirom žanra, umetnik određuje kako vidi život koji namerava da prikaže u predstavi“1. A žanr se doživljava kao svojevrsni izraz dramaturgovog pogleda na život prikazan u drami, određeni ugao njegovog pogleda na otelotvoreni životni fenomen.

Ostrovski je svoj dramski rad započeo slikarskim žanrom, napisavši jednočinku "Porodična slika". Prateći nju, autorka stvara „slike moskovskog života“: „Nismo se složili oko likova!“, „Praznički san - pre večere“, „Sopstveni psi se svađaju, ne gnjavite nekog drugog!“, „ Šta kreneš, to ćeš i naći”, „Stari prijatelj bolji od novih dva”, „Šokeri”, a tekst komedije „Voevoda” prerađuje u „slike iz narodnog života 17. veka”. Tokom svog stvaralačkog delovanja, Ostrovski piše i pozorišne komade: „Jutro mladića“, „Scene iz seoskog života“, „Učenik“, „Scene iz moskovskog života“, „Teški dani“, „Ambis“, „Nije sve Karneval za mačku”, „scene iz zabačenog života” „Kasna ljubav” i „Radnički hleb”, „porodične scene” „Ne od ovoga sveta”.

Za Ostrovskog slike i scene nisu bile jedinstvena pojava i, kao što vidimo, vrlo je plodno radio u ovim žanrovima, stvarajući djela koja pozorištu pružaju neograničene mogućnosti, doprinose razvoju glume i obogaćuju izražajna scenska sredstva. Kako N. G. Miknovec primećuje, „svakodnevna drama Ostrovskog uvela je nove ideje o povezanosti scene i života, junaka i okruženja, junaka i njegovog kostima”2. Život, koji toliko privlači autora, pojavljuje se u dramama Ostrovskog „u vanjskoj formalnoj kombinaciji plastično-slikovitog karaktera: u harmoniji boja, linija, u simetriji i drugim ne-

1 Katysheva D. N. Pitanja teorije drame: radnja, kompozicija, žanr. - SPb., 2004. - S. 150.

2 Mikhnovets N. G. A. N. Ostrovsky i Aleksandrinski teatar // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. Problem. 3 / Ans. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2010. - S. 217.

zamršene, čisto estetske kombinacije.

Godine 1876, dok je radio na komediji „Istina je dobra, ali je sreća bolja“, prvobitno zamišljenoj kao „scene“, Ostrovski je u pismu F. A. Burdinu primetio: „... ovo nije komedija, već scene iz Moskve život, a ja im ne pridajem veliki značaj." Očigledno, pod "važnošću" autor je, uglavnom, podrazumijevao striktno pridržavanje zakona dramske forme, ali nikako njen kvalitet.

Slike i scene bile su poseban žanr za Ostrovskog. Iz nekih njegovih sudova s kraja 1870-80-ih postaje jasno da ova oznaka uglavnom ukazuje na određenu vrstu kompozicije radnje: „...ovo su scene, pa im stoga scenarij nije važan; bilo bi materijala, i tu nije čudo snaći se“ (XI, 658), pisao je Ostrovski 15. septembra 1879. o drami N. Ya. Solovjova „Proslavljeni!“.

Rad Ostrovskog na stvaranju dramskih slika i scena za igru doprinio je razvoju ovih žanrova, njihova studija obogaćuje prezentaciju ne samo

Ostrovsky nije bio prvi koji se okrenuo stvaranju djela u žanrovima slika i scena. Tako je 1859. godine recenzent časopisa "Athenaeus" zabilježio: "Primjećujete li kako često u našim savremena književnost ima dramskih dela? Pred očima vam bljeskaju komedije, scene, slike, drame.

Do druge polovine 19. vijeka, predstave-slike i pozorišne scene postaju prilično uočljiva pojava. Već 20-ih godina 19. stoljeća pojavile su se „ljetna scena iz ruskog života“ „Noć“ i „zimska scena iz ruskog života“ „Svyatki“ M. A. Stakhoviča. 40-ih godina 20. stoljeća dramske fragmente i zasebne scene stvara N. V. Gogol ("Jutro poslovnog čovjeka", "Lakeyskaya" itd.); I. S.

1 Bakhtin M. M. Estetika verbalnog stvaralaštva. - M., 1986. - S. 94.

2 Ostrovsky A. N. Poly. coll. cit.: U 12 tomova T. 11. - M., 1979. - S. 531. Dalje reference na ovo izdanje date su u tekstu, sa naznakom obima i stranica.

3 Nekrasov N.P. Djela A. Ostrovskog, 2 toma. - SPb., 1869 // Athenaeum. - 1859. -42, - apr. - Br. 8. - S. 458.

Turgenjev piše "scene iz života mladog plemića u Sankt Peterburgu", "Nedostatak novca", "scene" "Razgovor na autoputu" i "Veče u Sorentu"; N. A. Nekrasov „Seoska scena“ „Jesenja dosada“, „Vodvilj scene iz života časopisa“ „Jutro u redakciji“. Godine 1854. objavljena je komedija u tri čina A. V. Sukhovo-Kobylina "Vjenčanje Krečinskog", zatim drama u pet čina "Slučaj" (1861) i komedija-satira u tri čina "Smrt Tarelkina" (1868), koju je dramaturg kombinovao sa zajedničkim naslovom "Slike prošlosti". I.F. Gorbunov 1867. objavljuje "Scene iz života naroda". Stvara djela u žanru scena i M. E. Saltykov-Shchedrin („provincijske scene“, „Aplikanti“), i Y. Ladyzhensky („scene iz zajedničkog života“, „Seoska kafana“) itd.

Važno je napomenuti da slike i scene nisu bile iste po svom sadržaju i dramskim karakteristikama. Jednu grupu činile su predstave koje su gravitirale anegdoti, a koje su bile zasnovane na šaljivom događaju, incidentu, nesporazumu, što je bilo slično poetici vodvilja. Druge slike i prizori približavali su se svakodnevnim skicama, etnografskim skicama, što se 1940-ih zvalo „fiziološka skica“1.

Do danas, pošto ne postoje jasni žanrovski kriterijumi za slike i scene, često se identifikuju. Po prirodi raspleta, igra-slika i igra-scena svrstavaju se u tradicionalne dramske tipove. Do danas nisu identifikovane tipološke karakteristike ovih žanrova.

Kratke informacije o tome koje su slike u dramaturgiji sadržane su u Rečniku pozorišta P. Pavija, prevedenom sa francuskog, gde se napominje da svaki autor drame-slike „razlaže trajanje, nudi fragmente jednog prekinutog vremena“, „on se interesuje u pauzama akcije“, „umjesto dramskog pokreta, bira fotografski

1 Vidi o tome: Istorija ruskog dramskog pozorišta: U 7 tomova, tom 5 / ur. Yu. A. Dmitrieva, E. G. Kholodova i drugi - M., 1980. - S. 59.

fiksiranje scena"1. Slika daje dramaturgu „neophodan okvir za sociološko istraživanje ili žanrovsko slikarstvo“2.

U radovima ruskih naučnika o teoriji drame, slike i scene se ne smatraju nezavisnim, punopravnim dramskim žanrovima, istraživači ih ne stavljaju u ravan s klasičnim žanrovskim tipovima.

Ovo određuje relevantnost odabrane teme.

Naučna novina studije je u tome što se prvi put detaljno analiziraju drame Ostrovskog sa žanrovskim podnaslovima „slike“ i „scene“, njihova poetika, sistem slika. Po prvi put se u naučni opticaj uvode malo poznati kritički iskazi druge polovine 19. veka o predstavama-slikama i scenama-scenama autora, kao i arhivska građa.

O djelu Ostrovskog nakupila se bogata istraživačka literatura, ali o dramatične karakteristike drame-slike i dramske scene autora govori se vrlo malo. Ova djela izlazila su istovremeno s velikim komedijama, dramama autora i često izazivala neodobrane kritike, ostala su izvan pažnje istraživača iz vremena dramaturga. Drame Ostrovskog u žanrovima slika i scena bile su nepravedno ukorijenjene u mišljenju da ih je autor stvarao u trenucima odmora od ozbiljnog rada i da su samo skice, potezi za njegove buduće snažne drame, da je Ostrovski ovdje samo skicirao teme, razvijao motive. , ne mareći za kvalitet dramaturgije.tehnologije.

"Šta to znači? Šta je scena, slika u dramskoj umetnosti? Isto kao skica, skica, atelje u slikarstvu. Označavajući na ovaj način svoje poslednje drame, gospodin Ostrovski, takoreći, upozorava gledaoca ili čitaoca da od njega ne očekuje gotovo, do kraja promišljeno i završeno delo, već da se prema njemu odnosi sa nezahtevnim stavom s kojim se gleda skica,

1 Pavi P. Rečnik pozorišta: Per. od fr. / Ed. K. E. Razlogova. - M., 1991. - S. 138.

iskustvo”1, piše recenzent „Moskovskie vedomosti” Stranger (L. N. Antropov), negirajući mogućnost razmatranja slika i scena u seriji „kapitalnih” drama pisca.

Među kritičkim odgovorima i osvrtima na drame-slike i scene-drame Ostrovskog ističu se radovi P. D. Boborykina, koji napominje da se u delima ovih žanrova u najvećoj meri manifestuje „narativno-svakodnevna” priroda drama Ostrovskog, narušene su žanrovske granice komedije i drame. 2.

Među studijama u kojima se, u ovoj ili onoj mjeri, skreće pažnja na žanrovske specifičnosti slika i scena Ostrovskog, valja spomenuti prije svega djela A. I. Revjakina, koji s pravom povezuje pokušaj pisca da stvori ove drame. s tim da mu je želja Ostrovskog kontradiktorna." Međutim, ovdje istraživač napominje da „svaka drama Ostrovskog, ma kako se zvala, čak i slika ili prizor, nosi određeni vodeći sukob – komični, dramski, tragični itd.“4, što navodi Revjakina da tumači drame- slike i drame-scene autora kao dela tradicionalnih žanrova dramaturgije.

Koristeći termin "scene", "slike", kako primjećuje A. L. Shtein, Ostrovski se oslobodio potrebe da striktno slijedi zakone žanra: "Sama stvarnost je sugerirala dramaturgu neke odlike scenske forme koje komediju približavaju drami . To uključuje povećanu potrebu da se opiše situacija, da se oslikaju maniri i način života.

U članku M.P. Aleksejeva „Pejzaž i žanr kod Ostrovskog“, koji otkriva svojstva Ostrovskog kao žanrovskog slikara koji je uticao na ruski život

1 Kritička literatura o djelima A. N. Ostrovskog / Comp. N. Denisyuk. Problem. 4. - M., 1906. - S. 7.

2 Khromova I. A. Ostrovsky A. N. u ruskoj kritici 1870-ih - 1880-ih (P. D. Boborykin) // A. N. Ostrovsky u kretanju vremena. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Nauč. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006. - S. 57.

3 Revjakin A. I. Dramska umjetnost A. N. Ostrovskog. - M., 1974. - S. 193.

4 Ibid.-S. 193.

5 Shtein A. L. Majstor ruske drame: Etide o djelu Ostrovskog ... - S. 392.

pisanja (Makovsky, Fedotov, Pukirev, Perov), kao i uticaja epske književnosti na stvaralaštvo dramskog pisca, istraživač zaključuje da su autorove slike i scene „komad života“ prenet na papir i fiksiran uglavnom u svojim govorni element1. Prema Aleksejevu, ovi „komadi” su bile priče Gorbunova, Stahoviča, Kokoreva, prijatelja Ostrovskog u krugu mladog „Moskvijanjina”, te književne sredine u kojoj je rastao i jačao talenat budućeg dramskog pisca.

E. G. Kholodov tvrdi da, nazivajući predstave slikama i scenama, „dramaturg ne samo da je izbjegao tačnu žanrovsku definiciju (komedija, drama), već se, takoreći, složio s javnošću (i sa kritikom), koju ovaj put nudi ne punopravnu predstavu, već samo „scene“ koje ne pretenduju na posebnu cjelovitost i sklad radnje“ (IV, 468).

Ostrovski razlikuje drame-slike i drame-scene od drugih djela autora B. V. Alpersa, napominjući: „Ove drame se ne uklapaju u granice koje su, čini se, bile čvrsto postavljene teorijama drame tog vremena. Ostrovski za njih razvija kompozicionu formu neuobičajenu u dramaturgiji tog vremena. To su "prizori" ili "slike iz moskovskog života", a ponekad i "iz života u zaleđu". Istraživač skreće pažnju na epski početak slika i scena, nazivajući ih „priče u dramskoj formi, sa oslabljenim intrigama i prigušenim sukobima“3. Narativno sredstvo u izgradnji dramske radnje, po Alpersu, postat će jedan od najvažnijih znakova Čehovljeve drame4.

Povlačeći granicu između drama Ostrovskog sa jasnom intrigom, intenzivnim razvojem radnje, relativno smanjenom ekspozicijom i slikama i scenama, G. I. Pirogov ispravno smatra da u predstavama sa žanrovskim podnaslovima „slika“ i „scena“ radnja počinje pre nego što

1 Alekseev M.P. Pejzaž i žanr kod Ostrovskog // Ostrovsky A.N. Zbirka članaka / Ed. B. V. Varneke. - Odesa, 1923.-S. 135.

2 Alpers B. V. Pozorišni eseji: U 2 sv. T. 1. Pozorišne monografije - M., 1997. - S. 499.

3 Ibid. - S. 500.

4 Ibid.-S. 500-501.

nadstrešnica. “Posjetilac pozorišta je prisutan samo tokom nastavka akcije. Važan događaj je pripremljen tako da je publika svjesna, ali je nepoznat brojnim akterima. Neočekivana akcija za likove se bukvalno sprema. Vijest o njemu, koju čuju likovi, doslovno ih zaprepasti. Tokom predstave, gledalac će otkriti ceo život glavnog junaka, njegovu prošlost, sadašnjost i delimično budućnost, što je tipično za epska dela.

Dugo vremena nisu se razlikovali žanrovi slika i scena. A. I. Žuravleva je prva to učinila, s pravom je izjavila da postoji određena razlika između slika i scena, koje ona prepoznaje kao samostalne dramske žanrove. Scene koje ona naziva "niz epizoda istrgnutih iz opšteg toka života i predstavljaju strme,

Žuravljovljeve slike uključuju predstave sa zaokruženim zapletom, dajući gledaocu priliku „kao kroz lupu da ispita detalje moskovskog života, posebno izmičući opštijem, uveličajućem pogledu na komediju, koja u privatnim incidentima otkriva sve -Ruski”3. Prema istraživaču, „žanrovska definicija koju je za ove drame predložio autor očigledno je uzrokovana dvema okolnostima: obiljem i idejno-umetničkim značajem za njih svakodnevnih deskriptivnih scena i smelom mešavinom komičnih i dramskih elemenata u sadržaju”4 .

Od velike pomoći u proučavanju ovog problema bio je rad Yu. V. Lebedeva, koji povezuje Ostrovskog sklonost prema scenama, kao i prema slikama, sa autorovim interesovanjem za potencijalnu dramu života5. Ostrovskog u ovim dramama neobično za dramsko

1 Pirogov G. I. Originalnost realizma A. N. Ostrovskog. Sažetak dis... doc. philol. nauke. - M., 1972. -S. dvadeset.

2 Zhuravleva A.I., Nekrasov V.N. Pozorište A.N. Ostrovskog: Knjiga za nastavnike. - M., 1986. - S. 29.

4 Žuravleva A. I. Ruska drama i književni proces 19. veka. - M., 1988. - S. 123.

5 Lebedev Yu. V. O nacionalnom identitetu dramaturškog sistema A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Ed. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006. -S. 9.

život prenosi svojevrsnu perspektivu: ne zanimaju ga sukobi između junaka, ne oštri sukobi, već neužurbani tok života u njegovim svakodnevnim situacijama koje su postale dio života likova. Yu. V. Lebedev napominje da, postižući „izuzetnu dubinu i sveobuhvatno otkrivanje ljudskog karaktera na sceni“, Ostrovski u dramama-slikama i dramama-scenama „istovremeno postiže sliku punoće dramskih mogućnosti života“1 .

U članku „Jednočinke u ruskoj dramaturgiji 1840-1860-ih“ I. A. Khromova pravi zaključak da je glavni značaj drame-slike i scena-drame u „sposobnosti eksperimentiranja, definiranja novih principa drame. i teatralnost”2 . Ona takođe identifikuje glavne motive radnje slika i scena različitih autora, poput „isplativog braka, besparice mladog plemića, parnica plemića, potraživanja

siromašni trgovci za obrazovanje, itd.” .

Kao što vidimo, istraživači su se, u jednoj ili drugoj mjeri, dotakli pitanja žanrovske originalnosti slika i scena Ostrovskog, ali još uvijek nema holističkog proučavanja ovog problema.

Cilj rada je proučavanje drame-slike i pozorišne scene kao specifičnih dramskih žanrova u djelu A. N. Ostrovskog, što zahtijeva rješavanje sljedećih zadataka:

Implementirati kompleksna analiza predstave-slike i predstave-scene Ostrovskog;

Okarakterisati odlike poetike autorovih drama-slika;

U procesu holističke analize utvrditi žanrovsku originalnost drama-scena pisca;

Analizirati kritičke ocjene ostrovskih drama-slika i scena-drama.

Predmet proučavanja su definisani tekstovi drama Ostrovskog

1 Ibid. - str.8.

2 Khromova I. A. Jednočinke u ruskoj drami 1840-1860-ih // Život i sudbina malih književnih žanrova: Materijali međuuniverziteta. naučnim konf., Ivanovo, 7-10 feb. 1995. / Odgovoran. ed. A. V. Luzhanovsky. - Ivanovo, 1996. - S. 105.

Teorijska i metodološka osnova diplomskog rada bili su radovi A. A. Aniksta, V. M. Volkenštajna, M. M. Bahtina, Yu. M. Lotmana, V. E. Khalizeva, L. V. Chernetsa, D. N. Katysheva, B. V. Bloka, N. D. Tamarčenka, kao i radovi N. D. Tamarčenka. A. I. Revyakin, A. L. Stein, V. Ya. Lakshin, E. G. Kholodov, L. M. Lotman, B. V. Alpers, A. I. Zhuravleva, Yu. V. Lebedeva, I. A. Ovchinina, V. V. Tikhomirova, I. A. Khromovaya, V. Yu.

Metodologija istraživanja disertacije zasniva se na kombinaciji tipoloških, komparativno-istorijskih, istorijsko-funkcionalnih, istorijsko-genetičkih metoda, kao i metode holističke analize teksta.

Naučni i praktični značaj disertacije je u mogućnosti korišćenja istraživačkog materijala u nastavnoj praksi nastavnika viših i srednjih specijalizovanih obrazovnih ustanova. Dobijeni rezultati se mogu uzeti u obzir prilikom držanja predavanja o istoriji ruske drame sredinom 19. veka i o istoriji ruskog dramskog pozorišta u pozorištima. obrazovne institucije. Materijali sadržani u disertaciji mogu biti korisni za "Enciklopediju A. N. Ostrovskog", a mogu poslužiti i kao osnova za pisanje komentara za zaista potpunu zbirku radova A. N. Ostrovskog.

Glavne odredbe za odbranu:

Slike i scene su samostalni, estetski značajni, visokoumjetnički dramski žanrovi u stvaralaštvu Ostrovskog;

Drame-slike Ostrovskog imaju specifične žanrovske karakteristike. Odlikuju ih spora ekspozicija, zaokruženost radnje, svjetlina i ekspresivnost svakodnevnih detalja, te pojačan epski početak.

Pažnja dramskog pisca u predstavama-slikama usmerava se odjednom na čitav prostor slike, na sve učesnike radnje;

U scenama predstave detaljno je prikazana posebna epizoda iz života junaka, jedan od značajnih trenutaka u njegovoj sudbini. Scene karakteriše komprimovana ekspozicija, prisustvo mikroscena sa dinamičnim razvojem radnje;

Žanrovi slika i scena prolaze kroz evoluciju u stvaralaštvu Ostrovskog od svakodnevnih dramskih skica do predstava koje se odlikuju žanrovskim polifonizmom.

Testirane su glavne odredbe i rezultati rada

naučne konferencije međunarodnog, sveruskog i regionalnog nivoa:

VII Međunarodna konferencija „Ruska književnost u sadašnjosti” (Moskva, 2008);

Međunarodni naučni skup „A. N. Ostrovski u kretanju vremena” (Šuja, 2008);

XXXI Zonska konferencija književnih kritičara Volge (Elabuga, 2008.

Međuuniverzitetska naučno-praktična konferencija "Shuya session studenata, diplomiranih studenata, mladih naučnika" (Shuya, 2008);

VIII Sveruski studentski festival „Učitelj ruske književnosti“ (Moskva, 2008);

VI Regionalna zavičajna konferencija „Istorijski, kulturni i prirodni potencijal Kinešmanskog kraja. Razvoj regionalnog turizma” (Kineshma, 2008);

XIII Nižnji Novgorod sesija mladih naučnika. Humanističke nauke (Nižnji Novgorod, 2008);

II međunarodna naučno-praktična konferencija „Duhovne i moralne osnove ruske književnosti“ (Kostroma, 2009);

Međuuniverzitetska naučno-praktična konferencija „Shuya session studenata, diplomiranih studenata, mladih naučnika“ (Shuya, 2009);

Ščelikovska čitanja - 2009;

III Regionalni naučno-praktični skup „Problemi književnog obrazovanja: škola – univerzitet“ (Šuja, 2009);

Šesti regionalni festival "Mlada nauka - razvoj Ivanovske regije" (Šuja - Ivanovo, 2010);

Međuuniverzitetska naučno-praktična konferencija "Shuya session studenata, diplomiranih studenata, mladih naučnika" (Shuya, 2010);

Međunarodni naučni skup „A. N. Ostrovski u kretanju vremena” (Šuja, 2010).

O rezultatima studije raspravljalo se na Odsjeku za kulturološke studije i književnost Državnog pedagoškog univerziteta Shuya.

Struktura disertacije određena je prirodom izabrane teme i određena je ciljevima i zadacima studije. Prvo poglavlje posvećeno je proučavanju prirode žanra slike u djelu A. N. Ostrovskog. Drugo poglavlje istražuje žanrovsku specifičnost autorovih drama-scena. Spisak korišćenih izvora i literature obuhvata 208 jedinica.

Slične teze smjer ruska književnost, 10.01.01 VAK šifra

Okvirni tekst u dramskom djelu: A.N. Ostrovsky i A.P. Čehov 2009, kandidat filoloških nauka Kabykina, Julija Vladimirovna
Interpretacija slika glumaca u dramaturgiji A.N. Ostrovsky 2006, kandidat filoloških nauka Evstigneeva, Julia Aleksandrovna
"Narodna poetika" drama A. N. Ostrovskog: "Ne živi kako hoćeš", "Ne ulazi u svoje sanke", "Grijeh i nevolja nikome ne žive" 2003, kandidat filoloških nauka Ivanova, Irina Vladimirovna
Čehovljev dramski sistem i dramska umjetnost L.S. Petrushevskaya 2004, kandidat filoloških nauka Korolkova, Galina Leonidovna
Dramaturgija Anatolija Sofronova (problemi i žanrovi) 1985, kandidat filoloških nauka Parnekova, Galina Vasiljevna

Zaključak disertacije na temu "Ruska književnost", Chaikina, Tatyana Vasilievna

Zaključak

Tokom svoje karijere A. N. Ostrovsky stvara predstave u žanrovima slika i scena, što ukazuje na izuzetan značaj ovog pravca njegovog rada.

Posedujući suptilni žanrovski štih, Ostrovski je značajno obogatio žanrovski dramski sistem (narodna drama, dramska skeca, dramska hronika, prolećna bajka i dr.), u kojoj su slike i scene zauzimale posebno mesto kao samostalni žanrovi sa svojom estetikom, sopstvenom plastičnost, sopstveni unutrašnji sadržaj.

U dramama-slikama i dramama-scenama Ostrovskog više se očituje njegova stvaralačka sloboda, umijeće autora, koji nije opterećen strogim pridržavanjem zakona dramskog žanra.

ranih slika a scene Ostrovskog su bliske skici. Odlikuju ih pažnja prema svakodnevnom, svakodnevnom životu junaka, najveća tačnost svakodnevnih zapažanja i oslabljena uloga intrige. Kasnije dramske slike i dramske scene autora su žanrovski i semantički složenije.

Prema tačnom zapažanju I. A. Gončarova, dramaturg je „napisao ceo život Moskve, ne moskovske gradove, već život Moskve, odnosno velikoruske države“1. Ostrovski se fokusira na način života moskovskih imanja, trgovaca, buržoazije, siromašnih činovnika, ističući žanrovskim podnaslovima da su to upravo „slike“ i „prizori iz moskovskog života“. U njegovim predstavama-slikama i predstavama-scenama ima mnogo topografskih realnosti, a one će poprimiti isključivo moskovski način života.

U žanru slike, Ostrovski objavljuje svoje prvo dramsko djelo Porodična slika, gdje je do detalja, do detalja rekreirana posebna situacija iz života trgovačke porodice. Postiže izuzetan sklad

1 Goncharov I. A. Sobr. cit.: U 8 tomova T 8. - P. 173 - 174.

Drame-slike Ostrovskog bliske su scenskom slikarstvu, a rad dramskog pisca na njima ponavlja proces stvaranja slike umjetnika. Unutrašnjost igra važnu ulogu u predstavi-slikama - u napomenama Ostrovsky označava sve svakodnevne detalje vezane za prikazani fragment iz života likova, promišlja poziciju na sceni svakog lika, popravljajući detalje kostima junaka , držanje, ponašanje. Kao umjetnik koji stvara žanrovsku sliku, on istovremeno sagledava sve likove, ostvaruje sižejno i kolorističko jedinstvo prikazanog.

Ekspozicija u dramama-slikama Ostrovskog je usporena. Radnja se razvija sporo zbog nedostatka akutne intrige i obilja svakodnevnih deskriptivnih scena koje otkrivaju specifičnosti života likova, njihove običaje, kulturni nivo.

U okviru jedne višečinke-slike, Ostrovski često prikazuje život nekoliko porodica odjednom, što ga navodi na proširenje prostorno-vremenskih mogućnosti dramskog žanra. Dakle, na slikama "Likovi se nisu složili!" scena se menja tri puta, pošto se Ostrovski fokusira na tri porodice. Trilogija Balsaminov prikazuje ne samo život Mihaila Balzaminova, centralne ličnosti, već i način života drugih likova. U „slikama moskovskog života“ „Stari prijatelj je bolji od dva nova“, gde se ističu dve glavne slike, prikazani su događaji koji se odvijaju i u kući krojačice Olinke i u kući njenog ljubavnika.

U "Džakerima" autor prikazuje sadržajno najteže situacije iz života porodice siromašnog činovnika Pavla Petroviča Obrošenova, predstavu odlikuje mnogo priča, veliki broj junaka, kako glavnih ličnosti tako i ne- likovi bajke, skupne slike. Vješto razvija masovne scene, prikazujući šaroliku pretrpanu sliku moskovskog života, gdje su ekspresivne figure šaljivdžija - službenika, trgovaca, a slike običnih gradskih stanovnika - žrtava gluposti su donekle zatamnjene.

U drugom izdanju Vojevode, svoje jedine drame-slike na istorijsku temu, Ostrovski stvara panoramu narodnog života, prikazujući brojne sudbine pojedinaca, odražavajući društvene i političke probleme 17. veka.

U dramama-slikama Ostrovskog često se osjećaju prekidi u akciji, jer u pravilu postoje vremenski razmaci između pojedinih slika. Dramskog pisca privlače najsceničnije epizode iz života likova, najspektakularnije, najizrazitije i istovremeno najsadržajnije, a on, po vlastitom nahođenju, nešto promaši, nešto pažljivije propisuje. Scene vrhunca, prepune, slikovite, u pravilu se događaju uz sudjelovanje svih glavnih likova.

Radnja je izgrađena ne toliko na događajima i dramaturškom sukobu, koliko na živom dijalogu, u kojem dominira dobro ciljana ekspresivna riječ, koja je glavno sredstvo karakterizacije i samokarakterizacije, nosi bogate informacije o životu, običajima i ljudskim odnosima. Ostrovski u svoj svojoj raznolikosti gledaocu predstavlja šareni svijet, svijetle i izražajne socio-psihološke tipove, koji na sceni rekreiraju svakodnevne situacije, cjelovite, skladne, logički dovršene.

U dramama-slikama Ostrovskog teže je odvojiti glavne likove od sporednih - pogled pisca odjednom je usmjeren na sve sudionike dramske radnje ovog ili onog mizanscena.

U pozorišnim scenama Ostrovski prikazuje najvažnije epizode iz života određenog junaka. Razlikuju se od igranih slika uglavnom po prisutnosti osnovne i prilično jasne priča, uočljiv kompozicioni sklad. Već u prvim pojavljivanjima autor na scenu dovodi glavnog lika oko kojeg organizuje čitav tok događaja. Nacrt radnje je u početku unaprijed određen strogim zapletom koji se odmah stavlja u akciju.

Odvojene scene su usko povezane događajima, radnja je izuzetno koncentrisana. Jedini izuzetak su „scene iz moskovskog života“ „Abysa“, gde postoje vremenski razmaci od tri do pet godina između prikazanih epizoda.

Neužurban razvoj intrige, širenje njenih granica zahvaljujući uspomenama, kao i uključivanje u glavnu akciju situacija sa sporednih likova omogućava Ostrovskom da najdetaljnije prikaže likove glavnih likova, da istakne njihovu istinitost životne vrednosti i moralne smjernice.

Predstave iz 1870. - 1880. imaju složeniju kompoziciju. Dramaturg u njih uključuje „ne samo centralne, održane, već i prateće, sporedne, još nerazjašnjene sukobe”1, oni imaju prilično razvijenu intrigu i, u suštini, malo podsećaju na „esejističke” scene.

Osim toga, kasnije drame-scene Ostrovskog odlikuju se posebnom psihološkom dubinom i filozofskim razmjerom. Razvoj radnje ovdje određuju ženske slike, prirode s dubokim moralnim principima i uvjerenjima. Možda nisu prisutni u svim pojavama, možda se ne pojavljuju odmah u predstavi, ali sve što se dešava na sceni je, na ovaj ili onaj način, povezano sa njima.

U prisustvu različitih žanrovskih početaka u prvim djelima Ostrovskog u žanrovima slika i scena, uvijek postoji vodeća, uglavnom komična linija razvoja događaja. Dramaturg koristi tehnike vodvilja i parodije, pojačavajući pozadinu igre i spektakl prikazanih epizoda.

U slikama "Džaljivci", "Voevoda", kao i u kasnijim dramama-scenama Ostrovskog, komični, dramski, a ponekad i tragični počeci su u složenom preplitanju. U „scenama iz zabačenog života“, kao i u „porodičnim scenama“ „Ne od ovog sveta“, jasno počinju dramski motivi.

1 Lebedev Yu. V. O nacionalnoj originalnosti dramskog sistema A. N. Ostrovskog. - S. 8. prevladavaju. Čak je i govor glavnih likova u glavnoj kompoziciji dramatičan, a ne komičan, ponekad jasno lirski. Inovacija kasnijih slika i scena Ostrovskog je u njihovoj emocionalnosti, raznovrsnosti raspoloženja, u kombinaciji tužne ironije, gorčine sa elementima humora, visoke tragedije sa svakodnevnom komedijom. Glavni pravac radnje u kasnoj autorovoj dramaturgiji može se utvrditi raspletom, koji, kao i do sada, ne raspliće čvor protivrečnosti, već pokazuje samo jedan od načina da se konflikt razreši.

Doprinoseći na sve moguće načine poboljšanju kvaliteta pozorišnog repertoara, ulažući sve svoje napore za to, najbogatije iskustvo i znanje u oblasti pozorišne umetnosti, Ostrovski je stvarao predstave u žanrovima slika i scena, privlačeći svojim nacionalnim koloritom, raznolikost tipova, moralna pitanja i duboki psihologizam. Obogaćujući žanrovski dramski sistem, Ostrovski je doprineo formiranju nove pozorišne estetike.

Spisak referenci za istraživanje disertacije kandidat filoloških nauka Chaikina, Tatyana Vasilievna, 2011

Spisak korištenih izvora i literature

Izvori:

1. Ostrovsky A. N. Cjelokupna djela: U 12 tomova / Pod općom. ed. G. I. Vladikina i drugi - M., 1973 - 1980.

2. Gogol N. V. Sabrana djela: U 8 tomova T. 4. - M., 1984.

3. Gorbunov I. F. Cjelokupna djela: U 2 sv. T. 2. - Sankt Peterburg, 1904.

4. Dramska zbirka. Knjiga 3. - Sankt Peterburg, 1960.

5. Nekrasov N. A. Celokupna dela i pisma: U 15 tomova T. 6. - L., 1983.

6. Saltykov Ščedrin M. E. Komedija i dramska satira. - M., 1989.

7. Sukhovo-Kobylin A. V. Trilogija. -M.; L., 1959.

8. Turgenjev I. S. Celokupna dela i pisma: U 30 tomova. T. 2. - M., 1979.

Arhivska građa:

9. Odeljenje rukopisa Instituta za rusku književnost (Puškinov dom). F.

218. Op. 1. Jedinica greben trideset.

Naučna i kritička literatura:

Yu. Aikhenvald Yu. I. Siluete ruskih pisaca. - M., 1994. -591 e., ilustr.

P. Alekseev M. P. Pejzaž i žanr kod Ostrovskog // Ostrovsky A. N.: Zbornik članaka / Ed. B. V. Varneke. - Odesa, 1923. - S. 127-160.

12. Alpers B. Pozorišni eseji. U 2 sv. T. 1. Pozorišne monografije. -M, 1997. -567 str.

13. Alpers B. Pozorišni eseji. U 2 sv. T. 2. Pozorišne premijere i rasprave. -M., 1977. -519 str.

14. Altman I. Dramaturgija. - M., 1936. -293 str.

15. Analiza i interpretacija umjetničkog djela: Tutorial/ Under

ed. N. A. Yakovleva. - M., 2005. -551 e., ilustr.

16. Andreev M. JI. Metaplot u pozorištu Ostrovski. - M., 1995. -27 str.

17. Anikst A. A. Istorija doktrine drame: Teorija drame od Aristotela do Lesinga. - M., 1967. - 455 str.

18. Anikst A. A. Istorija dramskih doktrina: Teorija drame u Rusiji od Puškina do Čehova. - M., 1972. -643 str.

19. Anikst A. A. Istorija doktrine drame: Teorija drame na Zapadu u prvoj polovini 19. veka. Era romantizma. -M., 1980. -343 str.

20. Anikst A. A. Istorija doktrina o drami: Teorija drame od Hegela do Marksa.-M., 1983. -288 str.

21. A. N. Ostrovsky // Svesavezna biblioteka. V. I. Lenjin: Zbornik radova. Zbirka IV: Puškin. Ostrovsky. Zapadnjaci i slavenofili / Novi materijali, pisma i članci, priredio N. L. Meshcheryakov. - M., 1939.-S. 7-154.

22. A. N. Ostrovsky u memoarima svojih savremenika: Zbirka. -M., 1966. -631 str.

23. A. N. Ostrovsky u ruskoj kritici: Zbornik članaka. - Ed. 2., dopunjeno / Vst. članak i bilješka. G. I. Vladikina. - M., 1953. -452 str.

24. A. N. Ostrovsky. Dnevnici i pisma. Pozorište Ostrovskog / Ed. Vl. Filippov. Članci i komentari N.P. Kašina i Vl. Filippov. -M.; L., 1937.-432 str.

25. A. N. Ostrovsky i književni i pozorišni pokret XIX - XX vijeka. -L., 1974.-279 str.

26. A. N. Ostrovsky: Zbirka članaka i materijala / Urednik-sastavljač A. L. Stein. - M., 1962. -487 str.

27. A. N. Ostrovsky i F. A. Burdin. Neobjavljena pisma. - M.; Petrograd, 1923. -500 str.

28. A. P. Auer. Simbol u poetici „Ambisa” A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky u kretanju vremena. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Nauč. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006. - S. 78-82.

29. Ashukin N. S. et al. Rečnik za drame A. N. Ostrovskog / N. S. Ashukin, S. I. Ozhegov, V. A. Fillipov. -M., 1993. - 246 str.

30. Babicheva M. E. Stilske razlike između epa i drame u vezi s problemom uprizorenja: Sažetak teze. ... cand. philol. nauke. - M., 1985.-17 str.

31. Babicheva Yu. V. Ostrovsky uoči "nove drame" // A. N. Ostrovsky, A. P. Čehov i književni proces XIX - XX stoljeća: Zbirka članaka u spomen na Aleksandra Ivanoviča Revjakina (1900 - 1923) / RAN. INION. Humanitarni centar. naučno-inform. Istraživanja Dep. književna kritika; Uredništvo: Revyakina A. A. (odgovorni urednik, komp.), Revyakina I. A. (ed.-comp.) itd. - M., 2003. - S. 170-183.

32. Banfi A. Filozofija umjetnosti. - M., 1989. -383 str.

33. Bahtin, M. Problemi poetike Dostojevskog. Ed. 2., revidirani i dodatni. -M., 1963.-363 str.

34. Bakhtin M. Estetika verbalnog stvaralaštva. - M., 1979. -423 str.

35. Nevolja GV Osnove vizuelne pismenosti: Crtanje, slikanje, kompozicija. Udžbenik za učenike ped. in-t na spec. br. 2109 "Crtež, crtanje i rad" - 2. izd., revidirano. i dodatne - M., 1981. -239 e., ilustr.

36. Belovinski L. V. Ilustrovani enciklopedijski istorijski i kućni rečnik ruskog naroda. XVIII - početak XX veka. - M., 2007. -784 e., ilustr.

37. Bilinkis Ya. Drama i ep (Na 150. godišnjicu rođenja A. N. Ostrovskog) // Novy Mir. - 1973. - br. 4. - S. 218-227.

38. Blok B. V. Dijalektika pozorišta: Ogledi o teoriji drame i njenom scenskom oličenju. -M., 1983. -294 str.

39. Bochkarev V. A. N. Ostrovsky i ruska istorijska drama // Naučne beleške Kujbiševskog državnog pedagoškog instituta. V. V. Kuibyshev. Filološke nauke. Problem. 13. - 1985. - S. 35-114.

40. Buryshkin P. A. Trgovac Moskva: Memoari / Vst. Art. - komentar G. N. Ulyanova, M. K. Shatsillo. - M., 1991. -352 e., ilustr.

41. Varzin A. V. Karakteristike govora likova u dramama A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky u kretanju vremena. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Nauč. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006.-str. 305-311.

42. Vishnevskaya I. L. Glumci: Bilješke o načinima dramaturgije. -M, 1989. -311 str.

43. Volkenstein V. M. Dramaturgija. Ed. 5., dodaj. -M., 1969. -335 str.

44. Vinogradov A. A. Rad A. N. Ostrovskog u kritici N. P. Nekrasova // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. Problem. 2 / Rev. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2008. - S. 105111.

45. Vysotskaya Yu. V. "Nismo se slagali!": evolucija ideje // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Ed. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006. - S. 138-144.

46. Vysotskaya Yu. V. O nekim karakteristikama principa igre u dramama A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2005. A. N. Ostrovsky: ličnost, mislilac, dramaturg, majstor riječi: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2006. - S. 39-49.

47. Vysotskaya Yu. V. Lik stripa u scenama A. N. Ostrovskog „Jutro mladog čoveka“ // Duhovne i moralne osnove ruske književnosti: Zbornik naučnih članaka za 2 sata, 1. deo / Nauč. ed. Yu. V. Lebedev, odgovorni ed. A. K. Kotlov. - Kostroma, 2007. - S. 231-237.

48. Vysotskaya Yu. V. Vrijednosna osnova glume likova Ostrovskog // A. N. Ostrovsky u kretanju vremena: Zbornik radova Sveruske naučne konferencije. U 2 sveska T. 2 / Nauch. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2003.-str. 29-36.

49. Glushchenko N. V. Jezik snova i vizija („Svečani san - prije večere“ i „Grum“ A. N. Ostrovskog) // Ščelikovska čitanja 2004. Kreativno istraživanje

trag i ličnost A. N. Ostrovskog: biti u vremenu: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 114-118.

50. Gončarov I. A. Sabrana dela: U 8 tomova T 8. - M., 1955.

51. Grigoriev A. A. Pozorišna kritika. - L., 1985. -407 str.

52. Grigorijev Apolon. Estetika i kritika / Ulaz. Art., komp. i napomenu. I. A. Zhuravleva. - M., 1980. -496 str.

53. Grodskaya N. S. Portret dramskog pisca (Prema memoarima suvremenika) // Ostrovsky Alexander Nikolaevich. Gorka riječ istine: zbirka. -M., 1973.-S. 280-318.

54. Gulyaev N. A. Teorija književnosti u vezi s problemima estetike / N. A. Gulyaev, A. N. Bogdanov, L. G. Yudkevich. -M., 1970. -380 str.

55. Dal V.I. Rječnikživog velikoruskog jezika: U 4 toma - M., 1989.

56. Danovskaya R. V. Nevrev N. V. - M., 1950. -50 str.

57. Deržavin K.N. Aleksandar Nikolajevič Ostrovski. 1823 - 1886. - M.; L, 1950.-116 str.

58. Deržavin K. N. A. N. Ostrovsky // Ruski dramski pisci 18. - 19. stoljeća. Monografski eseji: U 3 toma Vol.3 / Ed. B. I. Bursova. - M.; L., 1962.-S. 75-161.

59. Dobrolyubov N. A. Književna kritika: U 2 sv. T 2. - L., 1984. -520 str.

60. Dostojevski F. M. Pisma. T. 1. - M., 1928. -396 str.

61. Druzhinin A. V. Književna kritika. - M., 1983. -384 str.

62. Druzhinin A. V. Pisma nerezidentnog pretplatnika urednicima Sovremennika o ruskom novinarstvu // Sovremennik. - 1851. - v. XXV. - br. 1.-jan.-s. 95-99.

63. Dubinskaya A. I. Dramska vještina Ostrovskog // Naslijeđe Ostrovskog i sovjetska kultura. - M., 1974. - S. 220-230.

64. Edoshina I. A. Posljednja drama A. N. Ostrovskog "Ne od ovoga svijeta" (O problemu prirode sukoba) // Ščelikovska čitanja 2001. Nova istraživanja i materijali: Zbornik članaka. - Kostroma, 2007. - S. 18-26.

65. Edoshina I. A. Umjetnički svijet"kasne" drame A. N. Ostrovskog: ontološki aspekt // Šelikovska čitanja 2003. A. N. Ostrovskog u savremeni svet: Zbornik članaka / Nauch. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 43-59.

66. Elnitskaya L. M. Zaplet braka u dramama N. V. Gogolja i A. N. Ostrovskog („Brak” i trilogija o Balzaminovu) // Ščelikovska čitanja 2003. A. N. Ostrovski u modernom svijetu: Zbornik članaka / Znanstveni . izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 167-182.

67. Ermolaeva N. L. A. N. Ostrovsky i A. F. Pisemsky // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Ed. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006. - S. 148-159.

68. Ermolaeva N. L. Predstava „Ne od ovoga sveta” u kontekstu dela A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2006. U svetu A. N. Ostrovskog: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2007. - S. 55-56.

69. Ermolaeva N. L. O psihološkoj drami u kasniji rad A. N. Ostrovsky i A. F. Pisemsky // Ščelikovska čitanja 2003. A. N. Ostrovsky u modernom svijetu: Zbornik članaka / Nauch. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 183-192.

70. Zhilyakova E. M. Osobine realizma dramaturgije A. N. Ostrovskog 70-80-ih godina. Abstract of dis... cand. philol. nauke. - Tomsk, 1968. -19 str.

71. Zhuravleva A. I. Svakodnevna i duhovna istina u dramaturgiji A. N. Ostrovskog (Do 150. godišnjice pisca) // Bilten Moskovskog univerziteta. Ser. 9. Filologija. - 1973. - br. 2. - S. 3-9.

72. Zhuravleva A. I. Slika, jezik, akcija // Ruski govor. - 1973. - br. 2. -S. 12-14.

73. Zhuravleva A. I. Dramaturgija A. N. Ostrovskog. Udžbenik za specijalni kurs. - M., 1974. -103 str.

74. Zhuravleva A. I. A. N. Ostrovsky-komičar. - M., 1981. -216 str.

75. Zhuravleva, A. I. Svijet dramaturgije A. N. Ostrovskog // Ruski govor. -

1983.-№2.-S. 18-24.

76. Zhuravleva A. I. Ruska drama ere A. N. Ostrovskog // Ruska drama ere A. N. Ostrovskog / Comp., total. ed., vst. Art. A. I. Zhuravleva. -M., 1984.-S. 6-42.

77. Zhuravleva A. I. Žanrovski sistem dramaturgije A. N. Ostrovsky. Abstract dis. ... doc. philol. nauke. -M., 1985. -32 str.

78. Žuravljeva AI Ruska drama i književni proces XIX veka: od Gogolja do Čehova. - M., 1988. -196 str.

79. Zhuravleva A. I. Književni i pozorišni pokret 1880-ih i "kriza" pozorišta Ostrovskog // A. N. Ostrovsky u kretanju vremena: Zbornik radova Sveruske naučne konferencije. U 2 sveska T. 1 / Nauch. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2003. - S. 15-24.

80. Zhuravleva A. I. Tragedija u dramaturgiji A. N. Ostrovskog // Bilten Moskovskog univerziteta. Ser. 9. Filologija. - 1986. - br. 3. - S. 26-32.

81. Zhuravleva A. I., Nekrasov V. N. Pozorište A. N. Ostrovsky: Knjiga za nastavnike. - M., 1986. -205 str.

82. Zhuravleva A. I. Tipološke paralele: A. N. Ostrovsky i G. N. Ibsen // A. N. Ostrovsky, A. P. Čehov i književni proces XIX-XX stoljeća: Zbirka članaka u spomen na Aleksandra Ivanoviča Revjakina (1900 - 1983) / RAS. INION. Humanitarni centar. naučno-inform. istraživanja Dep. književna kritika; Uredništvo: Revyakina A. A. (odgovorni ur., komp.), Revyakina I. A. (ur.-comp.) i drugi - M., 2003. - S. 184-190.

83. Zhuravleva A. I. Problem ciklusa u djelu A. N. Ostrovskog // Šelikovska čitanja 2007. A. N. Ostrovsky u kontekstu svjetske kulture: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2008. -S. 39-46.

84. Istorija ruskog dramskog pozorišta u 7 tomova T. 5 / Ed. Yu. A. Dmitrieva, E. G. Kholodova i dr. - M., 1980. -552 str.

85. Kapustin N. V. O primarnim govornim žanrovima u dramaturgiji A. N. Ost-

Rovsky ("Balzaminov brak") // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Ed. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006. - S. 83-92.

86. Karyagin A. A. Drama kao estetski problem. - M., 1971. -224 str.

87. Katysheva D. N. Pitanja teorije drame: radnja, kompozicija, žanr. -Spb., 2004. -204 str.

88. Katysheva J. N. Liropoetske strukture u drami. Problemi scenskog izvođenja: Sažetak diplomskog rada. ... doc. umjetnosti. - L., 1991. -51 str.

89. Kašin N. P. Etide o Ostrovskom: U 2 toma - M., 1912. -352 e.; -421 str.

91. Kirsanova R. M. Pink xandreyka i dradedamski šal: Kostim je stvar i slika u ruskoj književnosti 19. veka. - M., 1989. -286 str.

92. Kogan L. R. Hronika života i rada A. N. Ostrovskog. - M., 1953. -408 str.

93. Koni A. F. A. N. Ostrovsky (Fragmentarna sjećanja) // Koni A. F. Sabrana djela u 8 tomova. T. 6. - M., 1968. - S. 248-256.

94. Korotkova M. V. Kultura svakodnevnog života: istorija nošnje. - M., 2002. - 304 e., ilustr.

95. Kotochigova E. R. Kritika 1870-ih o A. N. Ostrovskom // Filološke znanosti. - 1988. - br. 2. - S. 19-24.

96. Kritička literatura o djelima A. N. Ostrovskog / Comp. N. Denisyuk. Problem. 1-4. -M., 1906-1907.

97. Kuptsova O. N. „Dubine”: „sedamnaest godina ili život porodičnog čoveka” (melodrama u IV činu) // Ščelikovska čitanja 2003. A. N. Ostrovski u savremenom svetu: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 214-235.

98. Lakshin V. A. Ostrovsky u "Zapisima o otadžbini" // Ruska književnost. - 1960. - br. 3. - S. 84-99.

99. Lakshin V. Novi materijali o A. N. Ostrovskom (Iz dnevnika profesionalca

Sora Shlyapkina) // Ruska književnost. - 1960. - br. 1. - S. 151-155.

100. Lakshin V. Ya. Alexander Nikolaevich Ostrovsky. -M., 2004. -767 str.

101. Lakshin V. Ya. Pozorište A. N. Ostrovskog. - M., 1985. -144 str.

102. Lakshin V. Ya. Ostrovsky // Lakshin V. Ya. Pet velikih imena: članci, studije, eseji. - M., 1988. - S. 114-214.

103. Lebedev Yu. V. Dramaturg pred kritikom (Oko A. N. Ostrovskog i o njemu. Ideje i teme ruske kritike): Eseji. - M., 1974. -190 str.

104. Lebedev Yu. V. O nacionalnosti "Oluja", "Ruska tragedija A. N. Ostrovskog" // Ruska književnost. - 1981. - br. 1. - S. 14-31.

105. Lebedev Yu. V. A. N. Ostrovsky u kontekstu zapadnoevropske dramaturgije // A. N. Ostrovsky u novom milenijumu: Zbornik radova sa naučno-praktične konferencije 15-16. aprila 2003. / Ed. ed. Yu. V. Lebedev. - Kostroma, 2003. - S. 5-12.

106. Lebedev Yu. V. O nacionalnom identitetu dramaturškog sistema A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Ed. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006. -S. 4-14.

107. Lebedev Yu. V. Alexander Nikolaevich Ostrovsky // Lebedev Yu. književnost XIX veka. U 3 h. Dio 2. 1840 - 1860-e: Udžbenik za studente na specijal. 032900 (050301) - ruski lang. ili T. / Yu. V. Lebedev. - M., 2007. - S. 309-369.

108. Lebedev Yu. V. O problemu geneze nove ruske drame // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. Problem. 2 / Rev. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2008. - S. 40-52.

109. Lesing G. E. Laocoon, ili O granicama slikarstva i poezije. - M., 1957. -520 str.

110. Literary Encyclopedia termini i koncepti / Ch. ed. i komp. A. N. NIKOLYUKIN - M., 2001. -1598 stb.

111. Književno naslijeđe. T. 88: U dvije knjige. - M., 1974. -640 e.; -568

112. Lobanov M. P. Ostrovsky. - 2. izd., revidirano. - M., 1989. -399 str.

113. Drama Lobkova N. A. A. N. Ostrovskog "Abys": problem heroja u kontekstu književnog procesa u Rusiji druge polovine 19. stoljeća // Ščelikovska čitanja 2003. A. N. Ostrovsky u modernom svijetu: Zbornik članaka / Nauch . izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 117-137.

114. Lotman L. M. Istorija ruske drame u drugoj polovini 19. - početkom 20. veka. do 1917. - L., 1987. -658 str.

115. Lotman L. M. Ostrovsky A. N. i ruska dramaturgija njegovog vremena. -M.; L., 1961.-360 str.

116. Dramaturgija Lotmana L. M. Ostrovskog u svjetlu problema moderne kulture (Pitanja i razmišljanja) // Ruska književnost. -1987. - br. 4. - S. 116-133.

117. Lotman L. M. Ruska istorijska i filološka nauka i fantastika druge polovine XIX veka // Ruska književnost. - 1996. - br. 1. - S. 19-44.

118. Lotman Yu. M. Struktura književnog teksta. - M., 1970. -384 str.

119. Lotman Yu. Semiotika scene // Kazalište. - 1980. - br. 1. - S. 89-99.

120. Lotman Yu. Jezik kazališta // Kazalište. - 1989. - br. 3. - S. 101-104.

121. Lyubimova T. B. Strip, njegove vrste i žanrovi. - M., 1990. -62 str.

122. Mayorova O. E. Avseenko V. G. // Ruski pisci. 1800-1917: Biografski rječnik. T. 1. - M., 1989. - S. 20-22.

123. Masanov I. F. Rečnik pseudonima ruskih pisaca, naučnika i javnih ličnosti. T. I. - M., 1956. -442 e.; T. II. - M., 1957. -387 e.; T. Sh.-M., 1958. -415 e.; T. IV.-M., 1960. -558 str.

124. Milovzorova M. A. O karakteristikama intrige kasnih komedija A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2002. Problemi estetike i poetike stvaralaštva A. N. Ostrovskog: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2003. - S. 42-52.

125. Mildon V. I. Brak i porodica u dramama A. N. Ostrovskog kao manifestacija nacionalnog arhetipa // Ščelikovska čitanja 2003. A. N. Ostrovski u modernom svijetu: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 79-88.

126. Mikhnovets N. G. A. N. Ostrovsky i Aleksandrinski teatar // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. Problem. 3 / Ans. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2010. - S. 209-218.

127. Morozov N. G. Tradicije staroruskih priča 17. veka u drami A. N. Ostrovskog „Ambis” // Ščelikovska čitanja 2001. A. N. Ostrovski. Novi materijali i istraživanja: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 69-72.

128. Moteyunayte I. V. Tema suda u drami A. N. Ostrovskog "Voevoda" // Ščelikovska čitanja 2007. A. N. Ostrovsky u kontekstu svjetske kulture: Zbornik članaka // Nauch. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma. 2008.-S. 113-121.

129. Mochalov L.V. Umetnik, slika, gledalac. Razgovori o slikarstvu. - L., 1963.-144 str.

130. Muratova K. D. Bibliografija literature o A. N. Ostrovskom. 1847 -1917.-L, 1974. -286 str.

131. Nekrasov N. P. Djela A. Ostrovskog, 2 toma. - SPb., 1869 // Ateney. - 1859. -42.- apr. - br. 8. - S. 458-499.

132. N., N. Nova drama A. N. Ostrovskog // Moderna kronika. - 1864. -№36.-S. 8-10.

133. Neobjavljena pisma A. N. Ostrovskom. - M.; L., 1932. -500 str.

134. Ovchinina I. A. A. N. Ostrovsky. Faze kreativnosti. - M., 1999. -219 str.

135. Ovčinina I. A. Faze stvaralaštva A. N. Ostrovskog: Estetika nacionalnog života i karaktera: Dis ... doktor. philol. nauke. - M., 2000. -356 str.

136. Ovchinina IA, Faze stvaralaštva AN Ostrovskog: Estetika nacionalnog života i karaktera. Sažetak dis... doc. philol. nauke. - M., 2000. -44 str.

137. Ovchinina I. A. Moderni aspekti proučavanja dramaturgije A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky u kretanju vremena: Materijali Sveruske naučne konferencije. U 2 sveska T. 1 / Nauch. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2003. - S. 5-12.

138. Ovčinina I. A. Iz istorije nauke o Ostrovskom // Ščelikovska čitanja 2006. U svetu A. N. Ostrovskog: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2007. - S. 227-234.

139. Ovchinina I. A. Nacionalno-religijske osnove dramaturgije A. N. Ostrovskog // Moderno čitanje ruski klasična književnost XIX vijek / Comp., otv. ed. Yu. I. Sokhryakov. - M., 2007. - S. 239-259.

140. Ovčinina I. A. Tradicije - ljudi - sudbine u dramama A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2004. Kreativno naslijeđe i ličnost A. N. Ostrovskog: biti u vremenu. Zbornik članaka / Nauch. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 7-15.

141. Ovčinina I. A. nacionalni karakter u istorijskim dramama dramskog pisca // A. N. Ostrovski, A. P. Čehov i književni proces XIX-XX veka: Zbirka članaka u spomen na Aleksandra Ivanoviča Revjakina (1900 -1923) / RAS. INION. Humanitarni centar. naučno-inform. Istraživanja Dep. književna kritika; Uredništvo: Revyakina A. A. (odgovorni urednik, komp.), Revyakina I. A. (ed.-comp.) itd. - M., 2003. - S. 136-150.

142. Ovchinina I. A. Čovjek i povijest u dramskoj kronici "Tushino" // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. Problem. 2 / Rev. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2008. - S. 32-39.

143. Ozhimkova V. V. „Mašiba, provodadžija, daj mi Mašenku“ (slika provodadžije u delima A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2003. A. N. Ostrovskog u savremenom svetu. Zbornik članaka / Naučno izd., komp. I. A. Edoshina. , Kostroma, 2004, str. 88-98.

144. Osnovin VV Ruska dramaturgija druge polovine 19. veka: Vodič za učitelja. - M., 1980. -190 str.

145. Ospovat A. L. Kokarev Ivan Timofejevič // Ruski pisci. 1800-

1917: Biografski rječnik. T. 3. -M., 1994. - S. 15-16.

146. Pavi P. Rečnik pozorišta: Per. od fr. / Ed. K. E. Razlogova. - M., 1991.-504 e., ilustr.

147. Panaev I. I. Petersburg život. Bilješke novog pjesnika // Sovremennik. - 1860. - Vol. LXXXIII - Br. 10. - Okt. - S. 400-403.

148. Perkhavko V. Natečeni obrazi s blagim rumenom // Domovina. - br. 5. -2007.-S. 104-107.

149. Perkhin V. V. O pitanju ocjene dramaturgije A. N. Ostrovskog od strane kritičara 70-ih // Problemi proučavanja djela A. N. Ostrovskog. -Kuibyshev, 1973.-S. 148-154.

150. Pirogov G. I. Originalnost realizma A. N. Ostrovskog. Sažetak dis... doc. philol. nauke. -M., 1972. -37 str.

151. Poštovalac Melpomene [Baskin V. S.]. Pozorište i muzika "Ne od ovoga svijeta" (Nova predstava A. N. Ostrovskog) // Rusija. - 1885. - br. 6. - 8. februara. -OD. 14-16.

152. Polje P. Iz oblasti predanja o T.Ts. // Istorijski glasnik. -1887. - Ne. 7. - Jul. - S. 142-157.

153. Revyakin A. I. A. N. Ostrovsky. Život i stvaranje. - M., 1949. -344 str.

154. Revjakin A. I. Dramaturgija A. N. Ostrovskog (Do 150. godišnjice rođenja). - M., 1973. -64 str.

155. Revyakin A. I. Umjetnost dramaturgije A. N. Ostrovsky: Izd. 2., rev. i dodatne -M., 1974. -334 str.

156. Revjakin A. I. Moskva u životu i radu A. N. Ostrovskog. - M., 1962. -544 str.

157. Revyakin A. I. O romantici u dramaturgiji A. N. Ostrovskog // Ostrovsky Aleksandar Nikolajevič. Gorka riječ istine: zbirka. - M., 1973.-S. 7-18.

158. Revyakin A. I. O karakteristikama realizma A. N. Ostrovskog // Književnost u školi. - 1973. - br. 2. - S. 13-19.

159. Revyakin A. I. Inovator ruske dramaturgije // Ruski govor. -1973. - br. 2. - S. 4-11.

160. Revyakin A. I. A. N. Ostrovsky u Shchelykovo: Izd. 2., rev. i dodatne -M., 1978. -304 str.

161. Rozanova JT. A. Aleksandar Nikolajevič Ostrovski: Biografija / Vodič za studente. - M.; L., 1965. -139 str.

162. Rozanova L. A. Fantastični počeci i likovi u tekstu drame "Voevoda" ("San na Volgi") // Ščelikovska čitanja 2006. U svijetu A. N. Ostrovskog: Zbornik članaka // Nauch. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma. 2007. - S. 66-92.

163. Serbul M. N. A. N. Ostrovski i vodvilj // A. N. Ostrovsky u kretanju vremena: Zbornik radova Sveruske naučne konferencije. U 2 sveska T. 2 / Nauch. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Shuya. 2003. - S. 22-25.

164. Skatov H. N. Daleko i blizu. Književno-kritički eseji. -M., 1981.-351 str.

165. Skaftymov A.P. Moralna potraga Ruski pisci: Članci i istraživanja o ruskim klasicima. - M., 1972. -543 str.

166. Smirnov V. A. Principi folklorizma u umjetničkom sistemu A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. Problem. 2 / Rev. izd., komp. I. A. Ovčinina. -Šuja, 2008.-str. 3-7.

167. Sozina E. K. Semiotika naslova u dramama A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2004. Kreativno naslijeđe i ličnost A. N. Ostrovskog: bitak u vremenu. Zbornik članaka / Nauch. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2004. - S. 35-45.

168. Tamarchenko N. D. Theory književni rodovi i žanrovi. epski. -Tver, 2001. -72 str.

170. Teatralni nihilist [Sokolov A. A.]. Podmukla ljubav (Benefitna predstava G. Burdina: "Kasna ljubav", scene iz zabačenog života, u 4 čina;

A. N. Ostrovsky) // Peterburg list. - 1873. - Br. 236. - S. 2-3.

171. Tereščenko A. V. Istorija kulture ruskog naroda. - M., 2008. -736 e., ilustr.

172. Tihomirov VV Ruska književna kritika sredine XIX veka: teorija, istorija, metodologija. - Kostroma, 2010. -376 str.

173. Tihomirov V. V. Još jednom o „Mračnom kraljevstvu“ N. A. Dobroljubova // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. - Shuya. 2006.-S. 46-53.

174. Tihomirov V. V. Pozorište dramskog pisca A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky u novom milenijumu: Materijali naučno-praktične konferencije 15-16. aprila 2003. / Ed. ed. Yu. V. Lebedev. - Kostroma, 2003. - S. 49-56.

175. Tihomirov V. V. Rasprava o Ostrovskom u ruskoj stvarnoj kritici 1860-ih // Ščelikovska čitanja 2006. U svijetu A. N. Ostrovskog: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2007. - S. 235-249.

176. Tihomirov V. V. A. N. Ostrovsky - advokat ruskog pozorišta // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. Problem. 2 / Rev. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2008. - S. 146-156.

177. Tugarina N. S. Nescenski likovi u dramama A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2007. A. N. Ostrovski u kontekstu svjetske kulture: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2007.-str. 131-137.

178. Farkova E.Yu., Vrlina i porok u drami A. N. Ostrovskog „Kasna ljubav” // Duhovne i moralne osnove ruske književnosti: Zbornik naučnih članaka u 2 sata. Dio 1 / Nauč. ed. Yu. V. Lebedev, odgovorni ed. A. K. Kotlov. - Kostroma, 2007. - S. 225-230.

179. Khalizev VE Drama kao fenomen umjetnosti. - M., 1978. -240 str.

180. Khalizev V. E. Drama kao vrsta književnosti: (Poetika, geneza, funkcioniranje). - M., 1986. -259 str.

Sh. Khalizev V. E. Teorija književnosti: Udžbenik. - 3. izd., Rev. i dodatne -M., 2002. -437 str.

182. Kholodov E. G. Kompozicija drame. - M., 1957. -223 str.

183. Kholodov EG Lice pozorišta: članci i kritike različitih godina. - M., 1979. -327 str.

184. Kholodov E. G. Majstorstvo Ostrovskog. Ed. 2nd. - M., 1967. -543 str.

185. Kholodov E.G.A.N. Ostrovsky. Esej o životu i stvaralaštvu. - Jaroslavlj, 1968. -228 str.

186. Khotsyanov K. S. Analiza poslednji rad A. N. Ostrovsky "Ne od ovoga svijeta." - Sankt Peterburg, 1912. -40 str.

187. Khromova I. A. Jednočinke u ruskoj dramaturgiji 1840-1860-ih // Život i sudbina malih književnih žanrova: Materijali međuuniverziteta. naučnim konf., Ivanovo, 7-10 feb. 1995. / Odgovoran. ed. A. V. Luzhanovsky. - Ivanovo, 1996. - S. 98-105.

188. Khromova I. A. Tradicije narodnog pozorišta u djelu A. N. Ostrovskog: Tekst predavanja. - Ivanovo, 1993. -48 str.

189. Khromova I. A. Ostrovsky A. N. u ruskoj kritici 1870-ih - 1880-ih (P. D. Boborykin) // A. H. Ostrovsky u kretanju vremena. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Nauč. izd., komp. I. A. Ovči-nina. - Šuja, 2006. - S. 54-59.

190. Khromova I. A. Evolucija ženske slike u radu A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky u novom milenijumu: Zbornik radova sa naučno-praktične konferencije 15-16. aprila 2003. / Ed. ed. Yu. V. Lebedev. - Kostroma, 2003. - S. 82-87.

191. Khromova I. A. "Jokers" A. N. Ostrovsky: moralna pitanja i žanrovska originalnost drame // Duhovne i moralne osnove ruske književnosti: Zbornik naučnih članaka u 2 sata 1. deo / Nauč. ed. Yu. V. Lebedev, odgovorni ed. A. K. Kotlov. - Kostroma, 2007. - S. 210-217.

192. Tsvetkova E. V. Slika Moskve u djelu A. N. Ostrovskog (Toponimska studija) // A. H Ostrovsky u kretanju vremena. Materijali i

istraživanja: Zbornik naučnih radova / Nauč. izd., komp. I. A. Ovči-nina. - Šuja, 2006. - S. 271-278.

193. Chernets L. V. Književni žanrovi (Problemi tipologije i poetike). -M, 1982. -192 str.

194. Chernets L. V. IMAGE in književno djelo// A. N. Ostrovsky, A. P. Čehov i književni proces XIX - XX vijeka: Zbirka članaka u spomen na Aleksandra Ivanoviča Revjakina (1900 - 1923) / RAS. INION. Humanitarni centar. naučno-inform. Istraživanja Dep. književna kritika; Urednička saradnja: Revyakina A. A. (odgovorni urednik, komp.), Revyakina I. A. (ur.-comp.) itd. - M., 2003.-S. 458-478.

195. Chernets L. V. Lik, lik, tip u dramama A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova. Problem. 2 / Rev. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2008. - S. 22-31.

196. Chernets L. V. Žanrovi drama A. N. Ostrovskog // Ruska književnost. 2009. br. 1.-S. 11-19.

197. Chernets L. V. Zaplet i zaplet u dramama A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2007. A. N. Ostrovsky u kontekstu svjetske kulture: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2007. - S. 68-77.

198. Chernets L. V. Epizode, dijalozi i monolozi u dramama A. N. Ostrovskog // A. N. Ostrovsky. Materijali i istraživanja: Zbornik naučnih radova / Ed. izd., komp. I. A. Ovčinina. - Šuja, 2006. - S. 68-77.

199. Chernykh L. V. Originalnost i raznolikost oblika u dramaturgiji A. N. Ostrovskog // Ruska književnost. - 1967. - br. 4. - S. 132-143.

200. Shambinago S. K. A. N. Ostrovsky. -M., 1973. -199 str.

201. Šarafadina K. I. “Neuporedivi Balzaminov”: fenomenologija imena i dramska poetika A. N. Ostrovskog // Ščelikovska čitanja 2007. A. N. Ostrovski u kontekstu svjetske kulture: Zbornik članaka / Nauč. izd., komp. I. A. Edoshina. - Kostroma, 2007. - S. 121-130.

202. Stein A. L. A. N. Ostrovsky / General. ed. poglavlja ed. Goslitmuseum Vlad.

Bonch-Bruevich. - M., 1946. -63 str.

203. Shtein A. Svjetski značaj Ostrovskog // Pitanja književnosti. -1961.-br.9.-S. 109-129.

204. Stein A. Kritički realizam i ruska drama 19. stoljeća. - M., 1962. -398 str.

205. Shtein A. L. Pouke Ostrovskog: Iz iskustva ruskog i sovjetskog teatra. - M., 1984. -272 str.

206. Stein A. L. Majstor ruske drame. Crtice o djelu Ostrovskog. -M., 1973.-432 str.

207. E - n E. [Edelson E. N.] Ruska književnost. "teški dani" Prizori iz moskovskog života // Biblioteka za čitanje. - 1864. - Br. 1. - Jan. - S. 120.

208. En-kov [Bunakov N.] Dramska bibliografija. ("Jokers") // Ruska scena. - 1864. - Vol. V. - Br. 10. - Okt. - S. 111-117.

Napominjemo da se gore navedeni naučni tekstovi postavljaju na pregled i dobijaju priznavanjem originalnih tekstova disertacija (OCR). S tim u vezi, mogu sadržavati greške vezane za nesavršenost algoritama za prepoznavanje. Nema takvih grešaka u PDF datotekama disertacija i sažetaka koje dostavljamo.

Ostrovsky with ranim godinama volio je beletristiku, zanimao se za pozorište. Još kao srednjoškolac počeo je da posjećuje moskovsko Malo pozorište, gdje se divio predstavi M. S. Shchepkina i P. S. Mochalova. Članci V. G. Belinskog i A. I. Hercena imali su veliki utjecaj na formiranje svjetonazora mladog Ostrovskog. Kao mladić, Ostrovski je željno slušao nadahnute riječi profesora, među kojima su bili briljantni, napredni naučnici, prijatelji velikih pisaca, o borbi protiv neistine i zla, o simpatiji prema „svemu ljudskom“, o slobodi kao cilju. razvoj zajednice. Ali, što se bliže upoznavao sa pravom, to mu se manje dopadala karijera advokata, i, nemajući sklonost ka pravnoj karijeri, Ostrovski je napustio Moskovski univerzitet, na koji je upisao na insistiranje svog oca 1835. godine, kada je prebačen je na 3. god. Ostrovskog je neodoljivo privlačila umjetnost. Zajedno sa svojim drugovima trudio se da ne propusti nijedan zanimljiv nastup, puno čitao i raspravljao o književnosti, strastveno se zaljubio u muziku. Istovremeno je i sam pokušavao da piše poeziju i priče. Od tada - i do kraja života - Belinski je za njega postao najviši autoritet u umetnosti.Ostrovskog usluga nije oduševila, ali je budućem dramskom piscu pružila neprocenjivu korist, dajući bogat materijal za njegove prve divizije. Već u svojim prvim radovima Ostrovski se pokazao kao sljedbenik "gogoljevog trenda" u ruskoj književnosti, pristalica škole kritičkog realizma. Ostrovski je takođe izrazio svoju privrženost ideološko-realističkoj umetnosti, želju da sledi zapovedi V. G. Belinskog u književnim kritičke članke ovog perioda, u kojem je tvrdio da je posebnost ruske književnosti njen "optužni karakter". Pojava najboljih drama Ostrovskog bila je društveni događaj koji je privukao pažnju naprednih krugova i izazvao ogorčenje u reakcionarnom taboru. Prvo književni eksperimenti Ostrovskog u prozi obilježen je utjecajem prirodne škole („Bilješke stanovnika Zamoskvoreckog“, 1847). Iste godine Moskovska lista grada objavila je njegovo prvo dramsko djelo Slika porodične sreće (u kasnijim publikacijama Porodična slika). Književnu slavu Ostrovski je doneo objavljenoj 1850. godine u komediji "Sopstveni ljudi - slažemo se". I prije objavljivanja postao je popularan. Komedija je bila zabranjena za izvođenje na sceni (prvi put postavljena 1861. godine), a autor je, po ličnom nalogu Nikole I, stavljen pod policijski nadzor.

Zamoljen je da napusti službu. Još ranije, cenzura je zabranila Sliku porodične sreće i Ostrovskijev prevod komedije W. Shakespearea Pacification of the Wayward (1850).

Početkom 1950-ih, tokom godina sve veće reakcije vlade, došlo je do kratkog zbližavanja Ostrovskog i „mladih urednika“ reakcionarno-slavenofilskog časopisa Moskvityanin, čiji su članovi nastojali da predstave dramskog pisca kao pevača „prvobitne ruske trgovačke klase“. i njegove temelje Domostroja.” Djela nastala u to vrijeme („Ne sjedi u saonicama“, 1853, „Siromaštvo nije porok“, 1854, „Ne živi kako hoćeš“, 1855) odražavala su privremeno odbijanje Ostrovskog od dosljedne i nepomirljive osude stvarnost. Međutim, brzo se oslobodio uticaja reakcionarnih slavenofilskih ideja. U odlučnom i konačnom povratku dramskog pisca na put kritičkog realizma važnu ulogu odigrala je revolucionarno-demokratska kritika, koja je liberalno-konzervativnim „navijačima“ uputila ljuti ukor.

Nova faza u radu Ostrovskog povezana je s erom društvenog uspona u kasnim 50-im i ranim 60-im, s pojavom revolucionarne situacije u Rusiji. Ostrovski se približava revolucionarno-demokratskom taboru. Od 1857. objavljuje skoro sve svoje drame u Sovremeniku, a nakon njegovog zatvaranja odlazi u Domaće beleške u izdanju N. A. Nekrasova i M. E. Saltikova-Ščedrina. Na razvoj dela Ostrovskog snažno su uticali članci N. G. Černiševskog, a kasnije N. A. Dobroljubova, rad N. A. Nekrasova i M. E. Saltikova-Ščedrina.

Uz trgovačku temu, Ostrovski se okreće slici birokratije i plemstva („Profitabilno mjesto“, 1857, „Učenik“, 1859). Za razliku od liberalnih pisaca, koji su voleli površno ismevanje pojedinačnih zloupotreba, Ostrovski je u komediji Profitabilno mesto podvrgao dubokoj kritici čitav sistem predreformske carske birokratije. Černiševski je visoko pohvalio predstavu, ističući njenu "snažnu i plemenitu režiju".

Jačanje antikmetskih i antiburžoaskih motiva u djelu Ostrovskog svjedočilo je o poznatoj konvergenciji njegovog pogleda na svijet s idealima revolucionarne demokratije.

„Ostrovski je demokratski pisac, prosvetitelj, saveznik N. G. Černiševskog, N. A. Nekrasova i M. E. Saltikova-Ščedrina. Crtajući nas u živopisnu sliku, lažne odnose sa svim njihovim posljedicama, on upravo kroz ovu stvar služi kao eho težnji koje zahtijevaju bolji uređaj ”, napisao je Dobroljubov u članku „Zraka svjetlosti u mračno kraljevstvo". Nije slučajno što je Ostrovski stalno nailazio na prepreke u objavljivanju i postavljanju svojih drama. Ostrovski je na svoje pisanje i društvene aktivnosti uvijek gledao kao na ispunjavanje patriotske dužnosti, služenje interesima naroda. Njegove drame odražavaju najgoruća pitanja savremene stvarnosti: produbljivanje nepomirljivih društvenih suprotnosti, nevolju radnika koji su potpuno zavisni od moći novca, nedostatak prava žena, dominaciju nasilja i samovolje u porodičnim i društvenim odnosima. , rast samosvesti radne inteligencije itd.

Najpotpuniju i najuvjerljiviju ocjenu rada Ostrovskog dao je Dobroljubov u člancima "Mračno kraljevstvo" (1859) i "Zraka svjetlosti u mračnom kraljevstvu" (1860), koji su imali ogroman revolucionarni utjecaj na mlađe generacije 60-ih. . U delima Ostrovskog, kritičar je video, pre svega, izuzetno istinit i svestran prikaz stvarnosti. Posjedujući "duboko razumijevanje ruskog života i veliku sposobnost da oštro i živo prikaže njegove najvažnije aspekte", Ostrovski je, prema Dobroljubovoj definiciji, bio pravi narodni pisac. Djelo Ostrovskog odlikuje se ne samo dubokom nacionalnošću, ideološkim duhom i hrabrim prokazivanjem društvenog zla, već i visokom umjetnička vještina, koja je u potpunosti bila podređena zadatku realistične reprodukcije stvarnosti. Ostrovsky je više puta naglašavao da je sam život izvor dramatičnih sudara i situacija.

Aktivnosti Ostrovskog doprinijele su pobjedi istine života na ruskoj sceni. S velikom umjetničkom snagom prikazivao je sukobe i slike tipične za savremenu stvarnost, što je njegove drame stavljalo u ravan najbolji radovi klasična književnost 19. veka. Ostrovsky je djelovao kao aktivni borac za razvoj nacionalnog teatra ne samo kao dramaturg, već i kao izvanredan teoretičar, kao energična javna ličnost.

Veliki ruski dramatičar, koji je stvorio istinski nacionalni pozorišni repertoar, cijeli je život bio u nevolji, trpio je uvrede službenika carske pozorišne direkcije, naišao na tvrdoglavi otpor u vladajućim sferama svojim njegovanim idejama demokratskih transformacija pozorišnog posla u Rusiji.

U poetici Ostrovskog dva elementa su se spojila sa izuzetnom veštinom: okrutni realistički element „mračnog kraljevstva“ i romantično, prosvetljeno uzbuđenje. Ostrovski u svojim dramama prikazuje krhke, nježne junakinje, ali u isto vrijeme jake ličnosti sposoban za protest, opraštajući čitav temelj društva.

U pripremi ovog rada korišteni su materijali sa stranice http://www.studentu.ru.

Predavanje #2

IZVORI

Čehov A.P. Pun coll. op. i pisma: V 18 t. M., 1974 - 1983.

LITERATURA

A.P. Čehov i nacionalne kulture. Tradicije i inovacije: Sub. znanstveni članci // Ed. G. N. Ionina i E. S. Rogover. - SPb., 2000.

Berdnikov G.P.Čehov - dramaturg: Tradicije i inovacije u dramaturgiji A.P. Čehova. 2nd ed. - M., 1972.

Gromov M.P.Čehov. - M., 1993 (Serija "ZhZL").

Zingerman B.I.Čehovljev teatar i njegov svjetski značaj. - M., 1988.

Kamyanov V.I. Vrijeme protiv bezvremenosti: Čehov i sadašnjost. - M., 1989.

Paperny Z. S. Protiv svih pravila... Čehovljeve drame i vodvilji. - M., 1982.

Rogover E. S. Ruski dramski pisci 19. veka. - Sankt Peterburg, 1996.

Semanova M. L.Čehov je umetnik. - M., 1976.

Skaftymov A.P. O jedinstvu forme i sadržaja u "Voćnjaku trešnje" A.P. Čehova. Na pitanje o principima građenja drama A.P. Čehova // Skaftymov A.P. Moralna traženja ruskih pisaca. - M., 1961.

Sobennikov A.S. Umjetnički simbol u dramaturgiji A.P. Čehova. - Irkutsk, 1989.

Sukhikh I. N. Problemi poetike A. P. Čehova. - L., 1987.

Čehov i pozorište. Pisma, feljtoni. Savremenici o Dramaturgu Čehovu. - M., 1961.

chehovian.Čehov i Srebrno doba. - M., 1996.

Chudakov A.P.Čehovljev svijet: nastanak i tvrdnja. - M., 1986.

Šah-Azizova T.K.Čehov i zapadnoevropska drama njegovog vremena. - M., 1966.

S. A. Poznyak

(1843 - 1886)

„Narodno pozorište je znak

sazrevanje nacije, kao i

i akademije, univerziteti, muzeji.

Ostrovsky.

Aleksandar Nikolajevič „Ostrovski je div pozorišne književnosti (Lunačarski), stvorio je ruski teatar, čitav repertoar na kojem su odgajane mnoge generacije glumaca, jačale su se i razvijale tradicije pozorišne umjetnosti. Njegova uloga u istoriji razvoja ruske dramaturgije i cjelokupne nacionalne kulture teško se može precijeniti. Za razvoj ruske dramaturgije učinio je onoliko koliko je učinio Šekspir u Engleskoj, Lope de Vega u Španiji, Molijer u Francuskoj, Goldoni u Italiji i Šiler u Nemačkoj.

„Istorija je ostavila ime velikih i sjajnih samo za one pisce koji su znali pisati za ceo narod, a samo ona dela su preživela vekove koja su bila zaista popularna kod kuće; takva djela s vremenom postaju razumljiva i vrijedna za druge narode i, konačno, za cijeli svijet. Ove riječi velikog dramskog pisca Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog mogu se prilično pripisati njegovom vlastitom djelu.

Uprkos uznemiravanju cenzure, pozorišnog i književnog komiteta i direkcije carskih pozorišta, uprkos kritikama reakcionarnih krugova, dramaturgija Ostrovskog svake je godine stjecala sve više simpatija kako među demokratskim gledaocima tako i među umjetnicima.

Razvijajući najbolje tradicije ruske dramske umjetnosti, koristeći iskustvo progresivne strane drame, neumorno učeći o životu svoje rodne zemlje, neprestano komunicirajući s narodom, usko povezujući se s najprogresivnijom savremenom publikom, Ostrovski je postao izvanredan prikaz života. svog vremena, koji je oličavao snove Gogolja, Belinskog i drugih progresivnih ličnosti, književnost o pojavi i trijumfu na nacionalnoj sceni ruskih likova.

Kreativna aktivnost Ostrovski je imao veliki utjecaj na cjelokupni dalji razvoj progresivne ruske drame. Od njega su učili naši najbolji dramski pisci, on je učio. Njemu su u svoje vrijeme privlačili ambiciozne dramske pisce.

O snazi uticaja Ostrovskog na pisce njegovog vremena može svjedočiti pismo dramaturškinji pjesnikinji A. D. Mysovskaya. „Znaš li koliki je bio tvoj uticaj na mene? Nije me ljubav prema umjetnosti natjerala da te razumijem i cijenim: naprotiv, naučio si me da volim i poštujem umjetnost. Samo tebi dugujem što sam odolio iskušenju da upadnem u arenu jadne književne osrednjosti, nisam jurio za jeftinim lovorikama bačenim rukama slatko-kiselih poluobrazovanih. Ti i Nekrasov ste me naterali da se zaljubim u misao i rad, ali Nekrasov mi je dao samo prvi podsticaj, vi ste pravac. Čitajući vaše radove, shvatio sam da rimovanje nije poezija, a skup fraza nije književnost i da će samo obradom uma i tehnike umetnik biti pravi umetnik.

Ostrovski je imao snažan uticaj ne samo na razvoj domaće drame, već i na razvoj ruskog pozorišta. Kolosalni značaj Ostrovskog u razvoju ruskog pozorišta dobro je naglašen u pesmi posvećenoj Ostrovskom koju je 1903. pročitala M. N. Yermolova sa scene Malog teatra:

Na sceni, sam život, sa bine duva istinu,

I jarko sunce nas miluje i grije...

Zvuči živi govor običnih, živih ljudi,

Na sceni nije "heroj", ni anđeo, ni zlikovac,

Ali samo čovek... Srećan glumac

U žurbi da brzo razbijem teške okove

Uslovi i laži. Riječi i osjećaji su novi

Ali u tajnama duše, odgovor im zvuči, -

I sva usta šapuću: blagosloven je pjesnik,

Otkinuo otrcane navlake od šljokica

I baciti jarku svjetlost u kraljevstvo tame

O istom je 1924. godine u svojim memoarima pisala slavna umjetnica: „Zajedno s Ostrovskim na scenu se pojavila sama istina i sam život... Počeo je rast originalne drame, pune odgovora na modernost... Počeli su govoriti o jadni, poniženi i uvrijeđeni.”

Realistički pravac, prigušen pozorišnom politikom autokratije, koju je nastavio i produbio Ostrovski, okrenuo je pozorište na put bliske veze sa stvarnošću. Samo je ono dalo život pozorištu kao nacionalnom, ruskom, narodnom pozorištu.

“Donijeli ste čitavu biblioteku umjetničkih djela na poklon književnosti, stvorili ste svoj poseban svijet za scenu. Vi ste sami dovršili zgradu u čije temelje su postavljeni kamen temeljac Fonvizina, Gribojedova, Gogolja. Ovo divno pismo primljeno je među ostalim čestitkama u godini trideset pete godišnjice književne i pozorišne delatnosti Aleksandru Nikolajeviču Ostrovskom od drugog velikog ruskog pisca - Gončarova.

Ali mnogo ranije, o prvom djelu još mladog Ostrovskog, objavljenom u Moskvitaninu, suptilnog poznavaoca elegancije i osjetljivog promatrača V. F., ovaj čovjek je veliki talenat. Smatram tri tragedije u Rusiji: „Podrast“, „Jao od pameti“, „Inspektor“. Stavio sam broj četiri na bankrot.

Od tako obećavajuće prve procene do Gončarovljevog pisma povodom godišnjice - pun, užurban život; truda, i dovela do takvog logičnog odnosa procena, jer talenat zahteva, pre svega, veliki trud na sebi, a dramaturg nije zgrešio pred Bogom – nije svoj talenat zakopao u zemlju. Nakon što je 1847. objavio prvo djelo, Ostrovski je od tada napisao 47 drama i preveo više od dvadeset drama sa evropskih jezika. A ukupno u narodnom pozorištu koje je stvorio ima oko hiljadu glumaca.

Nedugo prije svoje smrti, 1886. godine, Aleksandar Nikolajevič je primio pismo od L. N. Tolstoja, u kojem je sjajni prozni pisac priznao: „Znam iz iskustva kako ljudi čitaju, slušaju i pamte vaše stvari, i zato bih vam želio pomoći da sada postanite brže u stvarnosti ono što ste, nesumnjivo, pisac čitavog naroda u najširem smislu.

I prije Ostrovskog, progresivna ruska dramaturgija imala je veličanstvene komade. Podsjetimo se Fonvizinovog "Podrasta", Griboedova "Jao od pameti", Puškinovog "Borisa Godunova", Gogoljevog "Generalnog inspektora" i Ljermontovljevog "Maskarada". Svaka od ovih drama mogla bi obogatiti i uljepšati, kako je Belinski ispravno napisao, književnost bilo koje zapadnoevropske zemlje.

Ali ovih predstava je bilo premalo. I nisu određivali stanje pozorišnog repertoara. Slikovito rečeno, uzdizale su se iznad nivoa masovne dramaturgije poput usamljenih, rijetkih planina u beskrajnoj pustinjskoj ravnici. Ogromna većina predstava koje su ispunjavale tadašnju pozorišnu scenu bili su prijevodi praznih, neozbiljnih vodvilja i sentimentalnih melodrama satkanih od užasa i zločina. I vodvilj i melodrama, užasno udaljeni od života, nisu bili ni njegova senka.

U razvoju ruske dramaturgije i domaćeg pozorišta, pojava drama A. N. Ostrovskog činila je čitavu eru. Dramaturgiju i pozorište oštro su vratili životu, njegovoj istini, onome što je istinski dirnulo i oduševilo ljude neprivilegovanog sloja stanovništva, radne ljude. Stvarajući "predstave života", kako ih je nazvao Dobroljubov, Ostrovski je djelovao kao neustrašivi vitez istine, neumorni borac protiv mračnog kraljevstva autokratije, nemilosrdni razotkrivač vladajućih klasa - plemstva, buržoazije i činovnika koji su vjerno služili. njima.

Ali Ostrovski nije bio ograničen samo na ulogu satiričnog tužitelja. Živo, simpatično je prikazao žrtve društveno-političkog i domaćeg despotizma, radnike, istinoljube, prosvjetitelje, srdačne protestante protiv samovolje i nasilja.

Dramaturg nije samo napravio goodies njegove drame ljudi rada i napretka, nosioci narodne istine i mudrosti, ali i pisani u ime naroda i za narod.

Ostrovski je u svojim dramama prikazivao prozu života, obične ljude u svakodnevnim okolnostima. Uzimajući za sadržaj svojih drama univerzalne probleme zla i dobrote, istine i nepravde, lepote i ružnoće, Ostrovski je nadživeo svoje vreme i ušao u naše doba kao njen savremenik.

Kreativni put A. N. Ostrovskog trajao je četiri decenije. Svoje prve radove napisao je 1846, a poslednja 1886.

Za to vreme napisao je 47 originalnih drama i nekoliko drama u saradnji sa Solovjovom („Balzaminovljeva ženidba“, „Divljak“, „Sjaji, ali ne greje“ itd.); napravio mnoge prevode sa italijanskog, španskog, francuskog, engleskog, indijskog (Šekspir, Goldoni, Lope de Vega - 22 drame). U njegovim predstavama ima 728 uloga, 180 činova; cela Rusija je predstavljena. Raznovrsnost žanrova: komedije, drame, dramske hronike, porodične scene, tragedije, dramski skečevi predstavljeni su u njegovoj dramaturgiji. U svom radu djeluje kao romantičar, domaćin, tragičar i komičar.

Naravno, svaka periodizacija je donekle uslovna, ali da bismo se bolje snašli u raznolikosti dela Ostrovskog, podelićemo njegov rad u nekoliko faza.

1846 - 1852 - početna faza kreativnosti. Najvažnija djela napisana u ovom periodu: “Bilješke stanovnika Zamoskvoreckog”, drame “Slika porodične sreće”, “Sopstveni ljudi - da se nastanimo”, “Siromašna nevjesta”.

1853 - 1856 - takozvani "slavenofilski" period: "Ne ulazi u svoje sanke." "Siromaštvo nije porok", "Ne živi kako hoćeš."

1856 - 1859 - zbližavanje sa krugom Sovremenika, povratak na realne pozicije. Najznačajnije drame ovog perioda su: Profitabilno mesto, Učenik, Mamurluk na tuđoj gozbi, Balzaminovljeva trilogija i, konačno, nastala u revolucionarnoj situaciji, Oluja sa grmljavinom.

1861 - 1867 - produbljivanjem proučavanja nacionalne istorije, rezultat su dramatične hronike Kozme Zahariča Minin-Suhoruka, Dmitrija Pretendenta i Vasilija Šumskog, Tušino, drame Vasilisa Melentjevna, komedija Vojevoda ili San na Volgi.

1869 - 1884 - Predstave nastale u ovom periodu stvaralaštva posvećene su društvenim i domaćim odnosima koji su se razvili u ruskom životu nakon reforme 1861. Najvažnije drame ovog perioda: „Dosta jednostavnosti za svakog mudraca“, „Vruće srce“, „Ludi novac“, „Šuma“, „Vukovi i ovce“, „Poslednja žrtva“, „Kasna ljubav“, „Talenti i Obožavatelji”, “Kriv bez krivice”.

Drame Ostrovskog nisu se pojavile niotkuda. Njihova pojava direktno je povezana s dramama Griboedova i Gogolja, koje su upile sve vrijedno što je ruska komedija koja im je prethodila postigla. Ostrovski je dobro poznavao staru rusku komediju 18. veka, posebno je proučavao dela Kapnista, Fonvizina, Plavilščikova. S druge strane - uticaj proze "prirodne škole".

Ostrovski je u književnost došao krajem 1840-ih, kada je Gogoljeva dramaturgija prepoznata kao najveći književni i društveni fenomen. Turgenjev je pisao: „Gogol je pokazao put kako će naša dramska književnost ići s vremenom“. Ostrovski se od prvih koraka svog djelovanja ostvario kao nastavljač Gogoljeve tradicije, „prirodne škole“, smatrao je sebe među autorima „novog pravca u našoj književnosti“.

Godine 1846 - 1859, kada je Ostrovski radio na svojoj prvoj velikoj komediji "Naši ljudi - da se nastanimo", bile su godine njegovog formiranja kao pisca realista.

Idejni i umjetnički program Ostrovskog, dramaturga, jasno je izražen u njegovim kritičkim člancima i kritikama. Članak "Greška, priča o gospođi Tur" ("Moskvitjanin", 1850), nedovršeni članak o Dikensovom romanu "Dombi i sin" (1848), recenzija Menšikovljeve komedije "Fads", ("Moskvitjanin" 1850) , "Bilješka o položaju dramske umjetnosti u Rusiji u današnje vrijeme" (1881), "Stolnu riječ o Puškinu" (1880).

Društveno-književna gledišta Ostrovskog karakteriziraju sljedeće glavne odredbe:

Prvo, smatra da drama treba da bude odraz života ljudi, ljudske svijesti.

Ljudi za Ostrovskog su, prije svega, demokratska masa, niži slojevi, obični ljudi.

Ostrovski je tražio od pisca da proučava život naroda, one probleme koji se tiču naroda.

„Da bi se bio narodni pisac“, piše on, „nije dovoljna ljubav prema zavičaju... treba dobro poznavati svoj narod, kraće se s njim slagati, sroditi se. Najbolja škola za talente je proučavanje nečije nacionalnosti.

Drugo, Ostrovski govori o potrebi nacionalnog identiteta za dramaturgiju.

Nacionalnost književnosti i umetnosti Ostrovski shvata kao integralnu posledicu njihove nacionalnosti i demokratičnosti. "Samo ta umjetnost je nacionalna, koja je narodna, jer pravi nosilac nacionalnosti je narodna, demokratska masa."

U "Telnoj riječi o Puškinu" - primjer takvog pjesnika je Puškin. Puškin je narodni pesnik, Puškin je nacionalni pesnik. Puškin je odigrao ogromnu ulogu u razvoju ruske književnosti jer je „dao hrabrost ruskom piscu da bude ruski“.

I, konačno, treća odredba govori o društveno optužujućoj prirodi književnosti. „Što je delo popularnije, to je više optužujućeg elementa u njemu“, jer je „odlika ruskog naroda“ „odvratnost od svega što je oštro definisano“, nespremnost da se vrati „starim, već osuđenim oblicima“ života. , želja da se „traži najbolje“.

Javnost očekuje da umjetnost prokaže poroke i nedostatke društva, da sudi o životu.

Osuđujući ove poroke u svojim umetničkim slikama, pisac izaziva gađenje u javnosti, čini ih boljim, moralnijim. Stoga se „društveni, denuncijacijski pravac može nazvati moralnim i javnim“, naglašava Ostrovski. Govoreći o društvenom optuživanju ili moralno-javnom pravcu, on misli:

optužujuća kritika dominantnog načina života;

zaštita pozitivnih moralnih principa, odnosno zaštita težnji obični ljudi i njihova težnja za socijalnom pravdom.

Dakle, termin "moralni optužujući pravac" u svom objektivnom značenju približava se konceptu kritičkog realizma.

Djela Ostrovskog, koja je napisao krajem 1840-ih i ranih 1850-ih, “Slika porodične sreće”, “Bilješke stanovnika Zamoskvoreckog”, “Naši ljudi - da se nastanimo”, “Siromašna nevjesta” organski su povezana sa književnost prirodne škole.

„Slika porodične sreće“ je u velikoj meri u prirodi dramatizovanog eseja: nije podeljena na pojave, nema dovršenosti radnje. Ostrovski je sebi postavio zadatak da prikaže život trgovaca. Junak zanima Ostrovskog isključivo kao predstavnik njegovog imanja, njegovog načina života, njegovog načina razmišljanja. Nadilazi prirodnu školu. Ostrovski otkriva blisku vezu između morala njegovih likova i njihovog društvenog postojanja.

On porodični život trgovaca stavlja u direktnu vezu sa novčanim i materijalnim odnosima ove sredine.

Ostrovski u potpunosti osuđuje svoje heroje. Njegovi junaci izražavaju svoje stavove o porodici, braku, obrazovanju, kao da pokazuju divljinu ovih pogleda.

Ova tehnika bila je uobičajena u satiričnoj literaturi 1840-ih - tehnika samoizlaganja.

Većina značajan posao Ostrovskog 1840-ih godina - nastala je komedija "Narod naši - da se nastanimo" (1849), koju su savremenici doživljavali kao veliko osvajanje prirodne škole u drami.

"Počeo je izvanredno", piše Turgenjev o Ostrovskom.

Komedija je odmah privukla pažnju nadležnih. Kada je cenzura predala dramu caru na razmatranje, Nikolaj I je napisao: „Uzaludno štampano! Igrati isti ban, u svakom slučaju.

Ime Ostrovskog stavljeno je na listu nepouzdanih osoba, a dramaturg je stavljen pod tajni policijski nadzor na pet godina. Otvoren je „Slučaj pisca Ostrovskog”.

Ostrovski, poput Gogolja, kritizira same temelje odnosa koji dominiraju društvom. Kritički je prema savremenosti javni život i u tom smislu je Gogoljev sledbenik. A u isto vrijeme, Ostrovsky se odmah definirao kao pisac - inovator. Upoređujući djela rane faze njegovog stvaralaštva (1846. - 1852.) s Gogoljevim tradicijama, da vidimo šta je Ostrovsky donio u književnost.

Radnja Gogoljeve "visoke komedije" odvija se kao u svijetu nerazumne stvarnosti - "Državni inspektor".

Gogolj je testirao čoveka u odnosu prema društvu, prema građanskoj dužnosti - i pokazao - kakvi su ti ljudi. Ovo je centar poroka. Uopšte ih nije briga za društvo. Oni se u svom ponašanju rukovode usko sebičnim proračunima, sebičnim interesima.

Gogolj se ne fokusira na svakodnevni život - smeh kroz suze. Birokratija za njega ne djeluje kao društveni sloj, već kao politička snaga koja određuje život društva u cjelini.

Ostrovski ima nešto sasvim drugo - temeljitu analizu društvenog života.

Kao i junaci eseja prirodne škole, junaci Ostrovskog su obični, tipični predstavnici svoje društvene sredine, koju dijeli njihova obična svakodnevica, sve njene predrasude.

a) U predstavi "Naši ljudi - da se nastanimo" Ostrovski stvara tipičnu biografiju trgovca, govori o tome kako se akumulira kapital.

Bolšov je kao dijete prodavao pite na tezgi, a zatim je postao jedan od prvih bogataša u Zamoskvorečju.

Podkhalyuzin - stekao je kapital opljačkajući vlasnika, i, konačno - Tishka - potrčko, ali, međutim, već zna kako da ugodi novom vlasniku.

Ovdje su date, takoreći, tri faze trgovačke karijere. Kroz njihovu sudbinu, Ostrovski je pokazao kako se sastavlja kapital.

b) Posebnost dramaturgije Ostrovskog bila je u tome što je ovo pitanje – kako se formira kapital u trgovačkom okruženju – pokazao kroz razmatranje unutarporodičnih, svakodnevnih, običnih odnosa.

Ostrovski je bio prvi u ruskoj drami koji je nit po nit razmatrao mrežu svakodnevnih, svakodnevnih odnosa. On je prvi uveo u sferu umjetnosti sve te životne sitnice, porodične tajne, sitne ekonomske poslove. Ogromno mjesto zauzimaju naizgled besmislene svakodnevne scene. Mnogo pažnje se poklanja pozama, gestovima likova, njihovom načinu govora, samom njihovom govoru.

Prve drame Ostrovskog čitaocu su se činile neobičnim, ne za scenu, više narativnim nego dramskim delima.

Krug djela Ostrovskog, direktno vezanih za prirodnu školu 1880-ih, zatvara se dramom Jadna nevjesta (1852).

U njemu Ostrovski pokazuje istu zavisnost osobe od ekonomskih, monetarnih odnosa. Nekoliko udvarača traži ruku Marije Andrejevne, ali onaj koji je dobije ne mora se truditi da postigne cilj. Za njega radi poznati ekonomski zakon kapitalističkog društva, gdje o svemu odlučuje novac. Slika Marije Andrejevne počinje u radu Ostrovskog, novoj za njega temi, položaju siromašne djevojke u društvu u kojem je sve određeno komercijalnim proračunom. ("Šuma", "Učenik", "Miraz").

Dakle, prvi put se kod Ostrovskog (za razliku od Gogolja) pojavljuje ne samo porok, već i žrtva poroka. Pored vlasnika modernog društva, postoje i oni koji im se protive - aspiracije čije su potrebe u suprotnosti sa zakonima i običajima ove sredine. To je dovelo do novih boja. Ostrovski je otkrio nove aspekte svog talenta - dramski satirizam. “Sopstveni ljudi - mi ćemo računati” - satira.

Umjetnički stil Ostrovskog u ovoj predstavi još se više razlikuje od Gogoljeve dramaturgije. Zaplet ovdje gubi svoju oštrinu. Zasnovan je na običnom slučaju. Tema koja je izrečena u Gogoljevoj "Ženidbi" i dobila satirično pokriće - pretvaranje braka u kupoprodaju, ovdje je dobila tragičan zvuk.

Ali u isto vrijeme, ovo je komedija u smislu karakterizacije, u smislu pozicija. Ali ako junaci Gogolja izazivaju smijeh i osudu javnosti, onda je u Ostrovskom gledatelj vidio svoje svakodnevni život, osjećao duboku simpatiju prema nekima - osudio druge.

Druga faza u djelovanju Ostrovskog (1853 - 1855) obilježena je pečatom slavenofilskih utjecaja.

Prije svega, ovaj prijelaz Ostrovskog na slavenofilske pozicije treba objasniti zaoštravanjem atmosfere, reakcijom koja nastupa u "tmurnih sedam godina" 1848-1855.

Na koji se način taj utjecaj pojavio, koje su se ideje slavenofila ispostavile bliske Ostrovskom? Prije svega, zbližavanje Ostrovskog sa takozvanim „mladim urednicima“ Moskvtjanina, čije ponašanje treba objasniti njihovim karakterističnim zanimanjem za ruski nacionalni život, narodnu umjetnost i istorijsku prošlost naroda, koja je Ostrovskom bila vrlo bliska. .

Ali Ostrovski je u tom interesu propustio da razlikuje glavni konzervativni princip, koji se manifestovao u preovlađujućim društvenim protivrečnostima, u neprijateljskom odnosu prema konceptu istorijskog napretka, u divljenju svemu patrijarhalnom.

Jedan od najistaknutijih ideologa „Mladog izdanja“ „Moskvijanina“ Apolon Grigorijev je tvrdio da postoji jedan „nacionalni duh“ koji čini organsku osnovu života ljudi. Za pisca je najvažnija stvar uhvatiti ovaj nacionalni duh.

Društvene kontradikcije, klasna borba - to su istorijska raslojavanja koja će se prevazići i koja ne narušavaju jedinstvo nacije.

Pisac mora pokazati vječna moralna načela narodnog karaktera. Nosilac ovih vječnih moralnih načela, duh naroda, je "srednja, industrijska, trgovačka" klasa, jer je upravo ta klasa očuvala patrijarhat tradicije stare Rusije, sačuvala vjeru, običaje i jezik očevi. Ovu klasu nije dotakla lažnost civilizacije.

Ostrovskijevo zvanično priznanje ovoj doktrini je njegovo pismo Pogodinu (urednik Moskvityanina) iz septembra 1853. godine, u kojem Ostrovski piše da je sada postao pristalica „novog pravca“, čija je suština pozivanje na pozitivne principe. svakodnevnog života i narodnog karaktera.

Nekadašnji pogled na stvari sada mu se čini "mladim i previše okrutnim". Čini se da otkazivanje društvenih poroka nije glavni zadatak.

“Korektori će se naći i bez nas. Da biste imali pravo da ispravljate ljude, a da ih ne vređate, morate im pokazati da poznajete dobro iza njih” (septembar 1853), piše Ostrovski.

Posebnost ruskog naroda Ostrovskog u ovoj fazi nije njegova spremnost da se odrekne zastarjelih životnih normi, već patrijarhat, pridržavanje nepromijenjenih, temeljnih uslova života. Ostrovski sada u svojim dramama želi da spoji „visoko sa komičnim“, shvatajući pod visokim pozitivne osobine trgovačkog života, a pod „komičnim“ – sve ono što se nalazi izvan trgovačkog kruga, ali na njega vrši svoj uticaj.

Ovi novi stavovi Ostrovskog našli su svoj izraz u tri takozvana "slavenofilska" komada Ostrovskog: "Ne sedi u saonicama", "Siromaštvo nije porok", "Ne živi kako hoćeš".

Sve tri slavenofilske drame Ostrovskog imaju jedan odlučujući početak - pokušaj idealizacije patrijarhalnih osnova života i porodičnog morala trgovačke klase.

I u ovim predstavama Ostrovski se okreće porodičnim i svakodnevnim temama. Ali iza njih više nema ekonomskih, društvenih odnosa.

Porodični, domaći odnosi tumače se čisto moralno - sve zavisi od moralnih kvaliteta ljudi, iza toga nema materijalnih, monetarnih interesa. Ostrovski pokušava da pronađe način da razreši kontradikcije u moralnom smislu, u moralnom preporodu likova. (Moralno prosvjetljenje Gordeja Torcova, plemenitost duše Borodkina i Rusakova). Tiranija se opravdava ne toliko postojanjem kapitala, ekonomskim odnosima, koliko ličnim kvalitetima osobe.

Ostrovski prikazuje one aspekte trgovačkog života, u kojima je, kako mu se čini, koncentrisan nacionalni, takozvani "nacionalni duh". Stoga se fokusira na poetičke, svijetle strane trgovačkog života, uvodi obredne, folklorne motive, prikazujući "narodno-epski" početak života junaka na uštrb njihove društvene sigurnosti.

Ostrovski je u dramama ovog perioda isticao bliskost svojih junaka-trgovaca s narodom, njihove društvene i domaće veze sa seljaštvom. Za sebe kažu da su „prosti“, „nevaspitani“ ljudi, da su im očevi bili seljaci.

Sa umjetničke strane, ove predstave su očito slabije od prethodnih. Njihova kompozicija je namjerno pojednostavljena, likovi su ispali manje jasni, a rasplet manje opravdan.

Drame ovog perioda karakteriše didaktičnost, otvoreno suprotstavljaju svetla i mračna načela, likovi su oštro podeljeni na „dobre“ i „zle“, porok se kažnjava u raspletu. Drame iz "slavenofilskog perioda" odlikuju se otvorenim moralom, sentimentalnošću i poučavanjem.

Istovremeno, treba reći da je tokom ovog perioda Ostrovski, generalno gledano, ostao na realističnoj poziciji. Prema Dobroljubovu, "snaga direktnog umjetničkog osjećaja nije mogla ostaviti autora ni ovdje, pa se stoga privatni položaji i pojedinačni likovi odlikuju istinskom istinom."

Značaj drama Ostrovskog napisanih u tom periodu je, prije svega, u tome što nastavljaju ismijavati i osuđivati tiraniju u bilo kom obliku da se manifestira /Lubim Torcov/. (Ako je Boljšov - grubo i direktno - vrsta tiranina, onda je Rusakov umekšan i krotak).

Dobroljubov: „U Bolšovu smo videli energičnu prirodu, pod uticajem trgovačkog života, u Rusakovu nam se čini: ali tako s njim izlaze čak i poštene i nežne prirode.

Bolšov: „Šta da radimo ja i moj otac ako ne izdajem naređenja?“

Rusakov: "Neću dati za onoga koga ona voli, već za onoga koga volim."

Glorifikacija patrijarhalnog načina života u ovim predstavama kontradiktorno je spojena sa formulisanjem akutnih društvenih pitanja, te željom da se stvore slike koje bi oličavale nacionalne ideale (Rusakov, Borodkin), sa simpatijama prema mladima koji donose nove težnje, protivljenje na sve patrijarhalno, staro. (Mitya, Lyubov Gordeevna).

U ovim predstavama izražena je želja Ostrovskog da pronađe svijetli, pozitivni početak u običnim ljudima.

Tako nastaje tema narodnog humanizma, širina prirode jednostavne osobe koja se izražava u sposobnosti hrabrog i samostalnog sagledavanja okoline i u sposobnosti da ponekad žrtvuje svoje interese zarad drugih.

Ova tema je tada zvučala u centralnim predstavama Ostrovskog kao što su "Oluja sa grmljavinom", "Šuma", "Miraz".

Ideja o stvaranju narodne predstave - didaktičke predstave - nije bila strana Ostrovskom kada je stvorio "Siromaštvo nije porok" i "Ne živi kako hoćeš".

Ostrovski je nastojao da prenese etička načela naroda, estetsku osnovu njegovog života, da izazove odgovor demokratskog gledaoca na poeziju svog zavičajnog života, nacionalne antike.

Ostrovskog je u tome vodila plemenita želja „da demokratskom gledaocu da početnu kulturnu vakcinu“. Druga stvar je idealizacija poniznosti, poniznosti, konzervativizma.

Zanimljiva je ocjena slavenofilskih komada u člancima Černiševskog "Siromaštvo nije porok" i Dobroljubovljevom "Mračnom kraljevstvu".

Černiševski je objavio svoj članak 1854. godine, kada je Ostrovski bio blizak slavenofilima, i postojala je opasnost da Ostrovski odstupi sa realističkih pozicija. Černiševski naziva drame Ostrovskog "Siromaštvo nije porok" i "Ne sedi u svojim saonicama" "lažnim", ali dalje nastavlja: "Ostrovski još nije uništio svoj divni talenat, treba da se vrati u realističan pravac." "Uistinu, snaga talenta, pogrešan smjer uništava čak i najjači talenat", zaključuje Černiševski.

Dobroljubov je članak napisan 1859. godine, kada se Ostrovski oslobodio slavenofilskih uticaja. Bilo je besmisleno prisjećati se ranijih zabluda, a Dobroljubov, ograničavajući se na tupi nagoveštaj o ovoj partituri, fokusira se na otkrivanje realnog početka ovih istih komada.

Procjene Černiševskog i Dobroljubova se međusobno dopunjuju i primjer su principa revolucionarne demokratske kritike.

Početkom 1856. započela je nova faza u radu Ostrovskog.

Dramaturg prilazi urednicima Sovremennika. Ovo približavanje koincidira sa periodom uspona progresivnih društvenih snaga, sa sazrevanjem revolucionarne situacije.

On se, kao da slijedi savjet Nekrasova, vraća na put proučavanja društvene stvarnosti, na put stvaranja analitičkih predstava u kojima se daju slike modernog života.

(U osvrtu na dramu „Nemoj da živiš onako kako želiš“, Nekrasov mu je savetovao, napuštajući sve unapred stvorene ideje, da ide putem kojim će voditi njegov sopstveni talenat: „daj slobodnom razvoju svom talentu“ - putem koji prikazuje stvarni život).

Černiševski ističe „divan talenat, snažan talenat Ostrovskog. Dobroljubov - "snaga umjetničkog njuha" dramskog pisca.

Tokom ovog perioda Ostrovski je stvorio tako značajne drame kao što su "Učenik", "Profitabilno mesto", trilogija o Balzaminovu i, konačno, u periodu revolucionarne situacije - "Grom".

Ovaj period rada Ostrovskog karakteriše, pre svega, proširenje obima životnih pojava, širenje tema.

Prvo, na polju svog istraživanja, koje uključuje vlastelinsku, kmetsku sredinu, Ostrovski je pokazao da se vlastelinka Ulanbekova („Učenica“) ruga svojim žrtvama jednako okrutno kao i nepismeni, neuki trgovci.

Ostrovski pokazuje da se ista borba između bogatih i siromašnih, starijih i mlađih, vodi u zemljoposedničko-plemićkoj sredini, kao i u trgovačkoj.

Osim toga, u istom periodu, Ostrovsky pokreće temu filisterstva. Ostrovski je bio prvi ruski pisac koji je uočio i umjetnički otkrio filistarstvo kao društvenu grupu.

Dramaturg je u filisterstvu otkrio preovlađujući i zasjenjujući sve druge interese za materijal, što je Gorki kasnije definirao kao "ružno razvijen osjećaj vlasništva".

U trilogiji o Balzaminovu („Praznički san - prije večere“, „Vaši psi grizu, ne gnjavite tuđe“, „Za šta idete, naći ćete“) (1857. - 1861.) Ostrovski osuđuje sitne... buržoaski način postojanja, sa svojim mentalitetom, ograničenjima, vulgarnošću, pohlepom, smiješnim snovima.

U trilogiji o Balzaminovu ne otkriva se samo neznanje ili uskogrudost, već neka vrsta intelektualne bijede, inferiornosti trgovca. Slika je izgrađena na suprotnosti ove mentalne inferiornosti, moralne beznačajnosti - i samozadovoljstva, povjerenja u svoje pravo.

U ovoj trilogiji postoje elementi vodvilja, buffonade, odlike vanjske komedije. Ali u njemu prevladava unutrašnja komedija, budući da je figura Balzaminova iznutra komična.

Ostrovski je pokazao da je carstvo filisteja isto mračno carstvo neprobojne vulgarnosti, divljaštva, koje je usmjereno ka jednom cilju - profitu.

Sljedeća predstava - "Profitabilno mjesto" - svjedoči o povratku Ostrovskog na put "moralne i optužujuće" dramaturgije. U istom periodu, Ostrovsky je otkrio još jedno mračno kraljevstvo - kraljevstvo službenika, kraljevske birokratije.

Tokom godina ukidanja kmetstva, denunciranje birokratskih naredbi imalo je posebno političko značenje. Birokratija je bila najpotpuniji izraz autokratsko-feudalnog sistema. Ona je oličavala eksploatatorsko-grabežljivu suštinu autokratije. To više nije bila samo domaća samovolja, već kršenje zajedničkih interesa u ime zakona. U vezi sa ovom predstavom Dobroljubov proširuje koncept „tiranije“, shvatajući je kao autokratiju uopšte.

„Profitabilno mesto” po tematici podseća na komediju N. Gogolja „Generalni inspektor”. Ali ako se u "Glavnom inspektoru" službenici koji čine bezakonje osjećaju krivima i boje se odmazde, službenici Ostrovskog su prožeti svijesti o svojoj ispravnosti i nekažnjivosti. Podmićivanje, zlostavljanje, njima i drugima se čini normom.

Ostrovski je naglasio da je iskrivljenje svih moralnih normi u društvu zakon, a sam zakon je nešto iluzorno. I službenici i ljudi koji od njih zavise znaju da su zakoni uvijek na strani onih koji imaju moć.

Tako su zvaničnici – prvi put u literaturi – od strane Ostrovskog prikazani kao osobeni trgovci zakonom. (Službenik može promijeniti zakon kako god želi).

U predstavu Ostrovskog došao je i novi junak - mladi službenik Zhadov, koji je upravo diplomirao na univerzitetu. Sukob između predstavnika stare formacije i Zhadova dobija snagu nepomirljive kontradikcije:

a) Ostrovski je umeo da pokaže neuspeh iluzija o poštenom službeniku kao sili koja je sposobna da zaustavi zloupotrebe administracije.

b) borba protiv "jusovizma" ili kompromis, izdaja ideala - Zhadov nije imao drugog izbora.

Ostrovski je osudio taj sistem, te životne uslove koji dovode do primanja mita. Progresivni značaj komedije je u tome što se u njoj spojilo nepomirljivo poricanje starog svijeta i "jusovizma" sa potragom za novim moralom.

Žadov je slab čovjek, ne podnosi borbu, ide i da traži "unosno mjesto".

Černiševski je verovao da bi predstava bila još jača da je završila četvrtim činom, odnosno Žadovim povikom očaja: „Idemo kod strica da tražimo unosan posao!“ U petom, Žadov se suočava sa tim ponorom koji ga je moralno gotovo uništio. I, iako kraj Višimirskog nije tipičan, ima elementa slučajnosti u spasenju Žadova, njegovih reči, njegovog uverenja da „negde postoje drugi, uporniji, vredniji ljudi“ koji neće praviti kompromise, neće se pomiriti, neće prepustite se, razgovarajte o perspektivi dalji razvoj novim društvenim odnosima. Ostrovski je predvidio nadolazeći društveni uspon.

Brzi razvoj psihološkog realizma, koji uočavamo u drugoj polovini 19. veka, manifestovao se i u dramaturgiji. Tajna dramskog pisanja Ostrovskog nije u jednodimenzionalnim karakteristikama ljudskih tipova, već u želji da se stvore punokrvni ljudski likovi, čije unutrašnje kontradiktornosti i borbe služe kao snažan poticaj dramskom kretanju. G. A. Tovstonogov je dobro govorio o ovoj osobini kreativnog načina Ostrovskog, posebno se osvrnuvši na Glumova iz komedije Dosta jednostavnosti za svakog mudraca, daleko od idealnog lika: „Zašto je Glumov šarmantan, iako čini niz podlih djela? Uostalom, ako nam je nesimpatičan, onda nema nastupa. Ono što ga čini šarmantnim je njegova mržnja prema ovom svijetu, a mi iznutra opravdavamo njegov način na koji to uzvrati.”

Interes za ljudska ličnost u svim svojim državama primoravali pisce da traže sredstva za svoj izraz. U drami je glavno takvo sredstvo bila stilska individualizacija jezika likova, a upravo je Ostrovsky odigrao vodeću ulogu u razvoju ove metode. Osim toga, Ostrovsky je u psihologizmu pokušao ići dalje, putem pružanja maksimalne moguće slobode svojim junacima u okviru autorske namjere - rezultat takvog eksperimenta bila je slika Katerine u Grmljavini.

U "Oluji sa grmljavinom" Ostrovski se uzdigao do slike tragični sudaržive ljudska osećanja sa smrtonosnim životom u izgradnji kuća.

Uprkos raznolikosti vrsta dramatičnih sukoba prikazane u ranim delima Ostrovskog, njihovu poetiku, njihovu opštu atmosferu odredila je, pre svega, činjenica da je u njima data tiranija kao prirodna i neizbežna pojava života. Ni takozvane "slavenofilske" predstave svojim traganjem za svijetlim i dobrim principima nisu uništile i nisu narušile tlačiteljsku atmosferu tiranije. Ovom opštom koloritom karakteriše i predstava "Grom". A u isto vrijeme u njoj postoji sila koja se odlučno suprotstavlja strašnoj, smrtonosnoj rutini - to je narodni element, izražen i u narodnim likovima (Katerina, prije svega, Kuligin, pa čak i Kudrjaš), i u ruskoj prirodi, koji postaje bitan element dramske radnje.

Predstava "Oluja", koja je pokrenula složena pitanja savremenog života i pojavila se u štampi i na sceni upravo uoči tzv. "oslobođenja" seljaka, svjedočila je da je Ostrovski bio slobodan od bilo kakvih iluzija o načinima društvenog života. razvoja u Rusiji.

I prije objavljivanja "Thunderstorm" pojavio se na ruskoj sceni. Premijera je održana 16. novembra 1859. u Malom pozorištu. U predstavi su učestvovali veličanstveni glumci: S. Vasiljev (Tihon), P. Sadovski (Divlji), N. Rykalova (Kabanova), L. Nikulina-Kositskaja (Katerina), V. Lensky (Kudryash) i drugi. Produkciju je režirao sam N. Ostrovsky. Premijera je doživjela veliki uspjeh, a naredne izvedbe su bile trijumfalne. Godinu dana nakon briljantne premijere Grmljavine, predstava je nagrađena najvišom akademskom nagradom - Velikom nagradom Uvarov.

U Oluji sa grmljavinom oštro se osuđuje društveni sistem Rusije i smrt glavni lik prikazana od strane dramske spisateljice kao direktna posledica njenog bezizlaznog položaja u „mračnom kraljevstvu“. Sukob u Grmljavini izgrađen je na nepomirljivom sudaru slobodoljubive Katerine sa strašnim svijetom divljih i divljih svinja, sa zvjerskim zakonima zasnovanim na „okrutnosti, laži, ruganju i ponižavanju ljudske ličnosti. Katerina je krenula protiv tiranije i mračnjaštva, naoružana samo snagom svojih osećanja, svešću o pravu na život, sreću i ljubav. Prema poštenoj opasci Dobroljubova, ona „oseća priliku da zadovolji prirodnu žeđ svoje duše i ne može više da ostane nepomična: željna je novog života, čak i ako je morala da umre u ovom impulsu“.

Katerina je od djetinjstva odgajana u neobičnom okruženju koje se razvilo u njenoj romantičnoj sanjivosti, religioznosti i žeđi za slobodom. Ove karakterne osobine dodatno su odredile tragediju njenog položaja. Odgajana u religioznom duhu, shvata svu „grešnost“ svojih osećanja prema Borisu, ali ne može da odoli prirodnoj privlačnosti i potpuno se predaje tom porivu.

Katerina se protivi ne samo "Kabanovljevim konceptima morala". Ona otvoreno protestira protiv nepromjenjivih vjerskih dogmi koje su potvrđivale kategoričku nepovredivost crkvenog braka i osuđivale samoubistvo kao suprotno kršćanskom učenju. Imajući u vidu ovu punoću Katerinina protesta, Dobroljubov je napisao: „Evo prave snage karaktera na koju se u svakom slučaju možete osloniti! To je visina do koje dopire naš narodni život u svom razvitku, ali do koje se malo ko u našoj književnosti mogao uzdići, i niko je nije uspeo da se drži tako dobro kao Ostrovski.

Katerina ne želi da trpi smrtonosnu situaciju koja ga okružuje. „Neću da živim ovde, neću, čak i ako me isečeš!” kaže ona Barbari. I izvrši samoubistvo. „Tužno je, gorko je takvo oslobođenje“, primetio je Dobroljubov, „ali šta učiniti kada drugog izlaza nema“. Katerinin lik je složen i višestruk. O njegovoj složenosti najrječitije svjedoči, možda, činjenica da mnogi izvanredni izvođači, polazeći od naizgled potpuno suprotnih dominanta lika glavnog junaka, nisu uspjeli da je u potpunosti iscrpe. Sve te raznovrsne interpretacije nisu do kraja otkrile ono glavno u Katerininom liku: njenu ljubav, kojoj se predaje svom neposrednošću mlade naravi. Njeno životno iskustvo je zanemarljivo, najviše u njenoj prirodi razvijen je osećaj za lepo, poetska percepcija prirode. Međutim, njegov karakter je dat u kretanju, u razvoju. Jedna kontemplacija prirode, kako znamo iz predstave, nije joj dovoljna. Potrebne su druge sfere primjene duhovnih sila. Molitva, služba, mitovi su takođe sredstva za zadovoljenje poetskih osećanja glavnog junaka.

Dobroljubov je napisao: „U crkvi je ne zaokupljaju rituali: ona uopšte ne čuje šta tamo pevaju i čitaju; ona ima drugu muziku u duši, druge vizije, za nju se služba završava neprimetno, kao u jednoj sekundi. Zaokupljena je drvećem čudno nacrtanim na slikama, i zamišlja čitavu zemlju vrtova, gdje su sva takva drveća, i sve je u cvatu, miriše, sve je puno rajskog pjeva. Inače će po sunčanom danu vidjeti kako se „tako svijetli stup spušta sa kupole, a dim hoda u ovom stupu, kao oblaci“, a sada već vidi, „kao da anđeli lete i pjevaju u ovome stub." Ponekad će se predstaviti - zašto ne bi letjela? A kad stoji na planini, vuče je da tako leti: ona bi tako trčala, digla ruke i letela...“.

Nova, još neistražena sfera ispoljavanja njenih duhovnih moći bila je ljubav prema Borisu, koja je na kraju postala uzrok njene tragedije. „Strast nervozne strasne žene i borba sa dugovima, padanjem, kajanjem i teškim iskupljenjem za krivicu - sve je to ispunjeno najživljim dramskim interesovanjem, i vođeno je izvanrednom umetnošću i znanjem srca“, ispravno je primetio I. A. Gončarov .

Koliko često se osuđuje strast, neposrednost Katerinine prirode, a njena duboka duhovna borba doživljava kao manifestacija slabosti. U međuvremenu, u memoarima umjetnice E. B. Piunove-Schmidthof nalazimo radoznalu priču Ostrovskog o njegovoj heroini: „Katerina,“ rekao mi je Aleksandar Nikolajevič, „je žena strastvene prirode i snažnog karaktera. To je dokazala ljubavlju prema Borisu i samoubistvom. Katerina, iako opterećena okolinom, prvom prilikom se prepušta svojoj strasti, rekavši pre toga: „Ma šta bude, ali videću Borisa!“ Pred slikom pakla, Katerina ne bjesni i ne histeriše, već samo svojim licem i cijelom figurom mora dočarati smrtni strah. U sceni oproštaja od Borisa, Katerina govori tiho, kao pacijent, i samo poslednje reči: „Prijatelju! Moja radost! Zbogom!" - Govori što je moguće glasnije. Katarinin položaj postao je beznadežan. Ne možeš da živiš u kući svog muža ... Nema se kuda. Roditeljima? Da, do tada bi je svezali i doveli mužu. Katerina je došla do zaključka da je nemoguće živjeti kao što je živjela prije, te se, snažne volje, udavila... ".

„Bez straha da ću biti optužen za preterivanje“, napisao je I. A. Gončarov, „mogu iskreno reći da u našoj književnosti nije bilo drame. Ona nesumnjivo zauzima i vjerovatno će još dugo zauzimati prvo mjesto u visokim klasičnim ljepotama. S koje god strane da se uzme, bilo sa strane plana stvaranja, bilo dramskog pokreta, ili, konačno, likova, svuda je utisnuta snagom kreativnosti, suptilnošću zapažanja i elegancijom dekoracije. U Grmljavini se, prema Gončarovu, "smirila široka slika nacionalnog života i običaja".

Ostrovsky je zamislio Grmljavinu kao komediju, a zatim je nazvao dramom. N. A. Dobrolyubov je vrlo pažljivo govorio o žanrovskoj prirodi Grmljavine. Napisao je da su "međusobni odnosi tiranije i bezglasja u njemu dovedeni do najtragičnijih posljedica".

Sredinom 19. vijeka, Dobroljubovljeva definicija "igre života" pokazala se prostranijom od tradicionalne podjele dramske umjetnosti, koja je još uvijek bila pod teretom klasicističkih normi. U ruskoj drami došlo je do procesa približavanja dramske poezije svakodnevnoj stvarnosti, što je prirodno uticalo na njihovu žanrovsku prirodu. Ostrovski je, na primer, napisao: „Istorija ruske književnosti ima dve grane koje su se konačno spojile: jedna grana je kalemljenje i izdanak je stranog, ali dobro ukorenjenog semena; ide od Lomonosova preko Sumarokova, Karamzina, Batjuškova, Žukovskog i tako dalje. do Puškina, gdje se počinje približavati drugom; drugi - od Kantemira, preko komedija istog Sumarokova, Fonvizina, Kapnista, Griboedova do Gogolja; u njemu su oba potpuno spojena; dualizam je gotov. S jedne strane: pohvalne ode, francuske tragedije, imitacije antičkih, senzibilitet kasnog osamnaestog veka, nemački romantizam, mahnita mladalačka književnost; a s druge strane: satire, komedije, komedije i "Mrtve duše", Rusija je, kao da je istovremeno, u liku svojih najboljih pisaca, živjela period za periodom života stranih književnosti i uzdizala svoju do opšteljudskog značaj.

Komedija se, dakle, pokazala najbližom svakodnevnim pojavama ruskog života, osjetljivo je odgovorila na sve što je zabrinjavalo rusku javnost, reprodukovala je život u njegovim dramatičnim i tragičnim manifestacijama. Zato se Dobroljubov tako tvrdoglavo držao definicije "igre života", videći u njoj ne toliko konvencionalno žanrovsko značenje koliko sam princip reprodukcije modernog života u drami. Zapravo, Ostrovski je govorio o istom principu: „Mnoga uslovna pravila su nestala, a neka će još nestati. Sada dramska djela nisu ništa drugo do dramatizirani život. Ovaj princip odredio je razvoj dramskih žanrova tokom narednih decenija 19. veka. U svom žanru, "Oluja sa grmljavinom" je društvena tragedija.

A. I. Revyakin s pravom primjećuje da je glavna karakteristika tragedije - "slika nepomirljivih životnih suprotnosti koje uzrokuju smrt glavnog junaka, koji je izvanredna osoba" - vidljiva u Grmljavini. Prikaz narodne tragedije, dakako, doveo je do novih, originalnih konstruktivnih oblika njenog utjelovljenja. Ostrovski je više puta govorio protiv inertnog, tradicionalnog načina građenja dramskih djela. Thunderstorm je također bio inovativan u tom smislu. O tome je, ne bez ironije, govorio u pismu Turgenjevu od 14. juna 1874. godine, kao odgovor na predlog da se Grmljavina štampa u francuskom prevodu: „To ne ometa štampanje Grmljavine u dobrom francuskom prevodu, može impresionirati svojom originalnošću; ali da li to treba postaviti na scenu - može se razmišljati. Veoma cenim sposobnost Francuza da prave predstave i bojim se da svojom strašnom nesposobnošću uvredim njihov delikatan ukus. Sa francuske tačke gledišta, konstrukcija Grmljavine je ružna, ali se mora priznati da generalno nije baš koherentna. Kada sam pisao Grmljavinu, bio sam ponesen dovršavanjem glavnih uloga i sa neoprostivom neozbiljnošću „reagovao na formu, a istovremeno sam žurio da održim korak sa beneficijem pokojnog Vasiljeva“.

Zanimljivo razmišljanje A. I. Zhuravleva o žanrovska originalnost„Gromovi“: „Problem žanrovske interpretacije najvažniji je u analizi ove predstave. Ako se osvrnemo na naučno-kritičku i pozorišnu tradiciju interpretacije ove predstave, možemo izdvojiti dva preovlađujuća trenda. Jedna od njih je diktirana shvatanjem "Gruma" kao društvene i domaće drame, pridaje poseban značaj svakodnevnom životu. Pažnja reditelja i, shodno tome, gledalaca je, takoreći, podjednako raspoređena na sve učesnike akcije, svaka osoba dobija jednak značaj.

Druga interpretacija je određena shvatanjem "Gruma" kao tragedije. Žuravleva smatra da je takva interpretacija dublja i da ima „veću potporu u tekstu“, uprkos činjenici da je tumačenje Grmljavine kao drame zasnovano na žanrovskoj definiciji samog Ostrovskog. Istraživač s pravom primjećuje da je „ova definicija počast tradiciji“. Zaista, cjelokupna dosadašnja povijest ruske dramaturgije nije dala primjere tragedije u kojoj bi junaci bili privatnici, a ne istorijske ličnosti, čak i legendarne. „Oluja sa grmljavinom“ je u tom pogledu ostala jedinstvena pojava. Ključna tačka za razumevanje žanra dramskog dela u ovom slučaju nije „društveni status“ likova, već, pre svega, priroda sukoba. Ako smrt Katerine shvatimo kao rezultat sudara sa njenom svekrvom, da je vidimo kao žrtvu porodičnog ugnjetavanja, onda razmjeri heroja zaista izgledaju mali za tragediju. Ali ako vidite da je sudbinu Katerine odredio sukob dvije povijesne ere, onda se tragična priroda sukoba čini sasvim prirodnom.

Tipičan znak tragične strukture je osjećaj katarze koji doživljava publika tokom raspleta. Smrću, junakinja je oslobođena i ugnjetavanja i unutrašnjih kontradikcija koje je muče.

Tako se društvena drama iz života trgovačkog staleža razvija u tragediju. Ostrovski je kroz ljubavno-svakodnevni sukob umeo da prikaže epohalnu prekretnicu koja se dešava u svesti običnog naroda. Probuđeni osjećaj ličnosti i novi stav prema svijetu, zasnovan ne na individualnoj volji, pokazao se u nepomirljivom antagonizmu ne samo sa stvarnim, svjetski pouzdanim stanjem modernog patrijarhalnog načina života Ostrovskog, već i s idealnom idejom o moral svojstven visokoj heroini.

Ova transformacija drame u tragediju bila je i zbog trijumfa lirskog elementa u Grmljavini.

Bitna je simbolika naslova predstave. Prije svega, riječ grmljavina ima direktno značenje u njenom tekstu. Naslovnu sliku dramaturg uključuje u razvoj radnje, direktno učestvuje u njoj kao prirodnom fenomenu. Motiv grmljavine razvija se u drami od prvog do četvrtog čina. Istovremeno, sliku grmljavine Ostrovski takođe rekreira kao pejzaž: tamni oblaci ispunjeni vlagom („kao da se oblak savija u klupko“), osećamo zagušljivost u vazduhu, čujemo grmljavinu, mi smrznuti pred svjetlošću munje.

Naziv drame ima i figurativno značenje. Oluja bjesni u Katerininoj duši, ogleda se u borbi kreativnih i destruktivnih principa, sudaru svijetlih i sumornih slutnji, dobrih i grešnih osjećaja. Scene sa Grokhom kao da pokreću dramatičnu radnju predstave.

Grmljavina u predstavi dobija i simboličko značenje, izražavajući ideju celog dela u celini. Pojava u mračnom kraljevstvu takvih ljudi kao što su Katerina i Kuligin je grmljavina nad Kalinovim. Oluja u predstavi dočarava katastrofalnu prirodu života, stanje svijeta podijeljenog na dva dijela. Mnogostranost i raznovrsnost naslova predstave postaje svojevrsni ključ za dublje razumevanje njene suštine.

„U drami gospodina Ostrovskog, koja nosi naziv „Oluja sa grmljavinom“, napisao je A. D. Galakhov, „radnja i atmosfera su tragični, iako mnoga mesta izazivaju smeh.“ Grmljavina spaja ne samo tragično i komično, već, što je posebno važno, epsko i lirsko. Sve to određuje originalnost kompozicije predstave. V. E. Meyerhold je o tome odlično pisao: „Posebnost konstrukcije Grmljavine je u tome što Ostrovski daje najvišu tačku napetosti u četvrtom činu (a ne na drugoj slici drugog čina), a pojačanje zabeleženo u scenariju je ne postupno (od drugog čina preko trećeg do četvrtog), već sa guranjem, odnosno sa dva guranja; prvi uspon je naznačen u drugom činu, u sceni oproštaja Katerine od Tihona (uspon je snažan, ali još ne jako jak), a drugi uspon (veoma snažan - ovo je najosetljiviji potisak) u četvrtom činu , u trenutku Katerininog pokajanja.

Između ova dva čina (postavljenih kao na vrhovima dva nejednaka, ali oštro uzdižuća brda) - treći čin (sa obe slike) leži, takoreći, u dolini.

Lako je uočiti da je unutrašnja shema konstrukcije Grmljavine, koju je suptilno otkrio reditelj, određena fazama razvoja Katerininog lika, fazama njenog razvoja, njenim osjećajima prema Borisu.

A. Anastasiev napominje da komad Ostrovskog ima svoju posebnu sudbinu. Dugi niz decenija „Grom” nije napuštao scenu ruskih pozorišta, N. A. Nikulina-Kosickaja, S. V. Vasiljev, N. V. Rikalova, G. N. Fedotova, M. N. Ermolova, P. A. Strepetova, O. O. Sadovskaja, A. Kunen, V. N. Pašennaja, V. N. A istovremeno, „istoričari pozorišta nisu bili svedoci integralnih, skladnih, izvanrednih predstava“. Nerazjašnjena misterija ove velike tragedije leži, smatra istraživač, „u njenim mnogobrojnim idejama, u najjačoj leguri nepobitne, bezuslovne, konkretne istorijske istine i poetske simbolike, u organskom spoju stvarne radnje i duboko skrivenog lirskog početka. "

Uobičajeno, kada se govori o lirizmu "Gruma", misli se, prije svega, na lirski po prirodi sistem stava glavnog junaka drame, govore i o Volgi, koja je suprotstavljena po svojoj samoj opšti pogled"štalski" način života i koji dočarava lirske izlive Kuligina. Ali dramaturg nije mogao - na osnovu zakona žanra - uključiti Volgu, prekrasne volške pejzaže, općenito, prirodu u sistem dramske radnje. Pokazao je samo način na koji priroda postaje sastavni element scenske radnje. Priroda ovdje nije samo predmet divljenja i divljenja, već i glavni kriterij za procjenu svega što postoji, omogućavajući vam da vidite alogizam, neprirodnost modernog života. „Da li je Ostrovski napisao Oluju sa grmljavinom? "Oluja sa grmljavinom" napisala je Volga! - uzviknuo je poznati pozorišni kritičar i kritičar S. A. Yuryev.

„Svaki pravi svakodnevni radnik je istovremeno i pravi romantičar“, kasnije će reći poznati pozorišni lik A. I. Yuzhin-Sumbatov, misleći na Ostrovskog. Romantičar u širem smislu te riječi, iznenađen ispravnošću i strogošću zakona prirode i kršenjem tih zakona u javnom životu. Ostrovski je o tome govorio u jednom od svojih ranih dnevničkih zapisa po dolasku u kostromska mesta: „A na drugoj strani Volge, direktno nasuprot grada, postoje dva sela; posebno je slikovita jedna, od koje se najkovrdžava šumica proteže sve do Volge, sunce se na zalasku nekako čudesno popnelo u nju, iz korena, i učinilo mnoga čuda.

Polazeći od ove pejzažne skice, Ostrovsky je zaključio:

“Umoran sam gledajući ovo. Priroda - vi ste vjerni ljubavnik, samo strašno požudan; bez obzira koliko te voliš, i dalje si nezadovoljan; nezadovoljena strast kipi u tvojim ocima, i kako god da se kunes da ne mozes da zadovoljis svoje zelje, ne ljuti se, ne odmici se, nego sve gledaj svojim strasnim ocima, a ove oci pune iščekivanja su izvršenje i muka za osobu.

Lirizam Grmljavine, tako specifičan po formi (Ap. Grigorijev je o tome suptilno primetio: „...kao da nije pesnik, nego ovde stvoren čitav narod...“), nastao je upravo na osnovu bliskosti svet junaka i autora.

U 1850-im i 1860-im, orijentacija ka zdravom prirodnom početku postala je društveni i etički princip ne samo Ostrovskog, već i cijele ruske književnosti: od Tolstoja i Nekrasova do Čehova i Kuprina. Bez ove osobene manifestacije "autorskog" glasa u dramska djela ne možemo u potpunosti razumjeti ni psihologizam Jadne nevjeste, i prirodu lirike u Oluji i mirazu, i poetiku nove drame s kraja 19. stoljeća.

Do kraja 1960-ih, Ostrovskijev rad se tematski širi. On pokazuje kako se novo miješa sa starim: u uobičajenim slikama njegovih trgovaca vidimo sjaj i sekularnost, obrazovanje i "prijatne" manire. Oni više nisu glupi despoti, već grabežljivi sticaoci, koji u šaci drže ne samo porodicu ili grad, već čitave provincije. U sukobu s njima su najrazličitiji ljudi, njihov krug je beskonačno širok. I optužujući patos predstava je jači. Najbolji od njih: "Vruće srce", "Mad Money", "Šuma", "Vukovi i ovce", "Posljednja žrtva", "Miraz", "Talenti i obožavatelji".

Pomaci u stvaralaštvu Ostrovskog u posljednjem periodu vrlo su jasno vidljivi, ako uporedimo, na primjer, "Vruće srce" sa "Gromom". Trgovac Kuroslepov je eminentni trgovac u gradu, ali ne tako strašan kao Wild, on je prilično ekscentričan, ne razumije život i zauzet je svojim snovima. Njegova druga žena, Matryona, očigledno ima aferu sa službenikom Narkisom. Obojica pljačkaju vlasnika, a Narkis želi i sam postati trgovac. Ne, "tamno kraljevstvo" sada nije monolitno. Način života Domostrojevskog više neće spasiti samovolju gradonačelnika Gradoboeva. Nesputano veselje bogatog trgovca Khlynova simbol je paljenja života, propadanja, besmislica: Khlynov naređuje da se ulice zalije šampanjcem.

Parasha je devojka sa "vrućim srcem". Ali ako se pokaže da je Katerina u Grmljavini žrtva neuzvraćenog muža i ljubavnika slabe volje, onda je Parasha svjesna svoje moćne duhovne snage. Ona takođe želi da leti. Ona voli i proklinje slabost karaktera, neodlučnost svog ljubavnika: "Kakav je ovo tip, kakva mi je plačljiva beba nametnuta ... Očigledno, i sama bih trebala razmišljati o svojoj glavi."

Sa velikom napetošću, razvoj ljubavi Julije Pavlovne Tugine prema njenom nedostojnom mladom veseljaku Dulčinu prikazan je u Posljednjoj žrtvi. U kasnijim dramama Ostrovskog postoji kombinacija situacija prepunih akcije sa detaljnim psihološkim opisom glavnih likova. Veliki naglasak stavljen je na peripetije muke koju podnose, u kojoj se borba junaka ili heroine sa samim sobom, sa svojim sopstvena osećanja, greške, pretpostavke.

U tom smislu karakterističan je "miraz". Ovdje se, možda, po prvi put, autor fokusira na sam osjećaj junakinje, koja je pobjegla od brige svoje majke i starog načina života. U ovoj predstavi ne vodi se borba između svjetla i tame, već borba same ljubavi za svoja prava i slobodu. Sama Larisa Paratova preferirala je Karandysheva. Ljudi oko nje cinično su zlostavljali Larisina osećanja. Majka koja je htela da "proda" svoju ćerku, "bez miraza" za novac, umišljena da će on biti vlasnik takvog blaga, bila je ogorčena. Paratov ju je zlostavljao, obmanjujući njene najbolje nade i smatrajući Larisinu ljubav jednim od prolaznih zadovoljstava. Knurov i Voževatov su takođe zlostavljali, igrajući Larisu u žrebanju između sebe.

U kakve su se cinike, spremne na falsifikate, ucjene, podmićivanja u sebične svrhe, pretvorili zemljoposjednici u poreformskoj Rusiji, saznajemo iz predstave "Ovce i vukovi". „Vukovi“ su zemljoposednik Murzavetskaja, zemljoposednik Berkutov, a „ovce“ su mlada bogata udovica Kupavina, slabovoljni stariji gospodin Linjajev. Murzavetskaja želi da uda svog raspuštenog nećaka za Kupavinu, "plašeći" je starim računima svog pokojnog muža. Zapravo, račune je krivotvorio advokat od povjerenja, Čugunov, koji jednako služi i Kupavini. Berkutov je došao iz Sankt Peterburga, zemljoposednik - i biznismen, podliji od lokalnih nitkova. Odmah je shvatio šta je u pitanju. Kupavina sa svojim ogromnim kapitalima je preuzela, bez govora o osjećajima. Spretno "papagajski" Murzavetskaya razotkrivajući falsifikat, odmah je sklopio savez s njom: važno mu je da dobije glasački listić na izborima za vođe plemstva. On je pravi "vuk" i jeste, svi ostali pored njega su "ovce". Istovremeno, u predstavi nema oštre podjele na nitkove i nevine. Između "vukova" i "ovce" kao da postoji neka podla zavera. Svi se međusobno ratuju, a pritom se lako podnose i pronalaze zajedničku korist.

Jedna od najboljih predstava na cjelokupnom repertoaru Ostrovskog, po svemu sudeći, je predstava Kriv bez krivice. Kombinira motive mnogih prethodnih radova. Umjetnik Kruchinina, glavni glumac, - žena visoke duhovne kulture doživjela je veliku životnu tragediju. Ona je ljubazna i velikodušna srca i mudra. Na vrhuncu dobrote i patnje stoji Kručinina. Ako hoćete, ona i „zraka svetlosti“ u „tamnom kraljevstvu“, ona i „posljednja žrtva“, ona i „vruće srce“, ona i „miraz“, oko nje su „obožavatelji“, to je, grabežljivi „vukovi“, kradljivci novca i cinici. Kručinina, još ne pretpostavljajući da je Neznamov njen sin, upućuje ga u život, otkriva svoje neokaljeno srce: „Ja sam iskusnija od tebe i više sam živela u svetu; Znam da u ljudima ima puno plemenitosti, puno ljubavi, nesebičnosti, posebno kod žena.

Ova predstava je panegirik Ruskinji, apoteoza njene plemenitosti i samopožrtvovanja. Ovo je apoteoza ruskog glumca, čiju je pravu dušu Ostrovski dobro poznavao.

Ostrovski je pisao za pozorište. To je posebnost njegovog dara. Slike i slike života koje je stvorio namenjene su sceni. Zato je govor likova Ostrovskog toliko važan, zato njegova dela zvuče tako svetlo. Nije ni čudo što ga je Innokenty Annensky nazvao "realistom-revizorom". Bez postavljanja na scenu, njegova djela su bila kao da nisu dovršena, zbog čega je Ostrovski tako teško prihvatio zabranu svojih komada od strane pozorišne cenzure. (Komedija „Naši ljudi – da se nastanimo“ smela je da bude postavljena u pozorištu tek deset godina nakon što je Pogodin uspeo da je objavi u časopisu).

Sa osećanjem neskrivenog zadovoljstva, A. N. Ostrovski je 3. novembra 1878. pisao svom prijatelju, umetniku Aleksandrinskog pozorišta A. F. Burdinu: "Miraz" je jednoglasno priznat kao najbolje od svih mojih dela.

Ostrovski je živeo za "miraz", ponekad samo na nju, svoju četrdesetu stvar, usmeravao je "svoju pažnju i snagu", želeći da je na najtemeliji način "dokrajči". U septembru 1878. pisao je jednom od svojih poznanika: „Radim na svojoj predstavi svom snagom; ne izgleda loše."

Već dan nakon premijere, 12. novembra, Ostrovski je mogao da sazna, a nesumnjivo i od Ruskih vedomosti, kako je uspeo da „izmori čitavu publiku, sve do najnaivnijih gledalaca“. Jer ona - publika - je očito "prerasla" te spektakle koje joj on nudi.

Sedamdesetih godina prošlog veka, odnos Ostrovskog sa kritičarima, pozorištima i publikom postao je sve složeniji. Period kada je uživao univerzalno priznanje, koje je osvojio krajem pedesetih i početkom šezdesetih, zamijenjen je drugim, koje je sve više raslo u različitim krugovima hlađenje dramskom piscu.

Pozorišna cenzura je bila stroža od književne. Ovo nije slučajnost. U suštini, pozorišna umjetnost je demokratska, direktnija je od književnosti, upućena je široj javnosti. Ostrovski je u svojoj Bilješki o stanju dramske umjetnosti u Rusiji u današnje vrijeme (1881) napisao da je „dramska poezija bliža narodu od drugih grana književnosti. Sva ostala djela pišu se za obrazovane ljude, ali drame i komedije se pišu za cijeli narod; dramski pisci moraju to uvijek zapamtiti, moraju biti jasni i snažni. Ova bliskost s narodom nimalo ne ponižava dramsku poeziju, već joj, naprotiv, udvostručuje snagu i sprečava je da postane vulgarna i sitna. Ostrovski u svojoj "Zapisnici" govori o tome kako se pozorišna publika u Rusiji proširila nakon 1861. Ostrovski piše o novom gledaocu, neiskusnom u umetnosti: „Lepa književnost je za njega i dalje dosadna i neshvatljiva, muzika takođe, samo mu pozorište pruža potpuno zadovoljstvo, tamo doživljava sve što se dešava na sceni kao dete, saoseća sa dobrim i prepoznaje zlo, jasno predstavljeno." Za „svežu publiku“, napisao je Ostrovski, „potrebna su jaka drama, velika komedija, prkosan, iskren, glasan smeh, vruća, iskrena osećanja“. Upravo pozorište, prema Ostrovskom, koje ima svoje korene u narodnoj predstavi, ima sposobnost da direktno i snažno utiče na duše ljudi. Dve i po decenije kasnije, Aleksandar Blok, govoreći o poeziji, napisaće da je njena suština u glavnim, „hodećim“ istinama, u sposobnosti da ih prenese srcu čitaoca.

Naprijed, žalosni gnjavi!

Glumci, savladajte zanat,

Od hodajuće istine

Svima je bilo mučno i lako!

("Balagan"; 1906.)

Veliku važnost koju je Ostrovski pridavao pozorištu, svojim razmišljanjima pozorišnu umjetnost, o situaciji pozorišta u Rusiji, o sudbini glumaca - sve se to odrazilo na njegove predstave.

U životu samog Ostrovskog, pozorište je odigralo veliku ulogu. Učestvovao je u produkciji svojih predstava, radio sa glumcima, sa mnogima se družio, dopisivao se. Uložio je mnogo truda u odbranu prava glumaca, tražeći da u Rusiji stvori pozorišnu školu, svoj repertoar.

Ostrovski je dobro poznavao unutrašnji, skriven od očiju publike, zakulisni život pozorišta. Počevši od Šume (1871), Ostrovski razvija temu pozorišta, stvara slike glumaca, prikazuje njihovu sudbinu - ovu predstavu prate Komičar 17. veka (1873), Talenti i obožavaoci (1881), Krivi bez krivice (1883).

Pečat

Također zanimljivo:

Šta je parenhim organa

Stražnja glodala za ručnu glodalicu

Oštrenje i dorada rezača

Preporučujemo da pročitate:

2022-04-17 03:33:12

Kako obogatiti svoj vokabular

2022-04-07 00:42:35

Pristupanje baltičkih država SSSR-u: istina i laž Pristupanje baltičkih država SSSR-u

2022-03-29 07:28:53

Popravne škole I, II, III, IV, V, VI, VII i VIII tip

Nastavak teme:

combs

Obredi i rituali za Vozdviženje Krsta Gospodnjeg (27. septembar) Sa povratkom krsta Gospodnjeg

Vozdviženje Časnog Krsta slavi se 27. septembra. Ovaj dan tradicionalno simbolizira prijelaz iz jeseni u zimu. Kao i mnogi pravoslavni praznici u Ukrajini, Vozdviženje Krsta...